Connect with us

Kolumne

‘Oćemo gusle’ i Pokret ostanka!

Objavljeno

-

U ono doba rastućih napetosti, za izvaninstitucionalnog pohoda srpskog vožda Slobodana Miloševića institucijama republika i pokrajina bivše države, događaja koje povijest pamti i kao “antibirokratsku revoluciju”, našlo se mjesta i komičnim zgodama. Na mitingu u Podgorici, tada još Titogradu, okupljena svjetina iz sveg je glasa vikala – “Oćemo R***”, zazivajući pomoć velikog bratskog naroda, u mitologiji im ovjekovječenog izrekom o “njih i tih 200 milijuna”.

Kako su poruku registrirale čak i poslovično šutljive mumije u vodstvima još nepokorenih republika, voždov agitprop je morao reagirati. Lakonski je otpovrnuo kako ta gunđala slabo čuju jer svakom dobronamjernom je jasno da narod uzvikuje – “Oćemo gusle”. Sada se, kad s protekom vremena pomalo blijede sjećanja na sva zla što ih je besramno poticala, ipak mora priznati kako je bilo nekog šarma u toj beskrupuloznoj Miloševićevoj propagandnoj mašineriji, pogotovo usporedi li ju se s ovdašnjom sestricom blizankom, koja danas tako bjesomučno ispire mozgove Hrvata kao da će u njima naći zlato.

Poruke odaslane s događanja naroda održanog prošlog vikenda u Rijeci pod (ne)radnim nazivom “Nećemo LNG” zapravo su providna krinka za isto ono što je beogradski agitprop krajem osamdesetih prikrivao sloganom “Oćemo gusle”. To što je najveći dio okupljenih te poruke manje svjestan od onodobnih podgoričkih jogurt-kolega ne mijenja bitno na stvari. Jer ima li dirljivije slike nego kad narod korača rame uz rame sa svojim milim političarima – europskim, županijskim, gradskim i kakvim sve ne? Još kad se dvojcu lokalnih ustajalih gubernatora pridruži, s onu stranu Učke pristigli, ponosni otac Jugoslava i još ponosniji sin Jugoslavije, sada gordi Euroljub, sreći nema kraja. Ili ipak ima? Jer nešto tu silnu sreću kvari, nešto smeta.

Sad im, dakle, ne valja plutajući LNG, radije bi da bude na kopnu. Pred sedam godina, kad je na stolu bila ponuda za fiksni terminal, ti isti političari zalagali su se za plutajući. Umjesto da se raduju što je napokon nadošlo na njihovo, iznenada mijenjaju ploču. Izgleda da im paše svaki LNG, samo ne onaj ponuđeni. U prijevodu – nikakav LNG im nije po volji! Slučajno ili ne, to je posve u skladu s interesom velike sile čijoj ratnoj pobjedi iz davne ’45 duguju društvenu moć i ugled. Sliku upotpunjava i dojam pojačava poruka – “NATO go home!”, upućena na radost i veselje svih njih i onih 200 milijuna! Festival idolatrije očuvanja mira samorazoružavanjem (isto kako onomad, dok se tražilo “gusle”, Hrvatima nije trebalo oružje TO, što će im danas taj NATO?) donekle je tek pokvarila nazočnost popularnog Prlje iz benda Let 3, spremnog ispaliti čep u svakom trenutku, a kamoli ne u znak, istina malo zakašnjelog, sjećanja na stotu obljetnicu prvog oktobarskog hitca s krstarice Aurora.

Ipak, jedan važan član “anti-LNG koalicije” (LNG = kapitalizam, a kapitalizam = fašizam), onaj najmlađi, konzervativni brat izostao je s marša anti-elendžista, iako su njegovi predstavnici koji dan ranije javno podržali prosvjed. Izostao je opravdano (stanoviti je psihijatar navodno napisao i odaslao ispričnicu) s obzirom da je imao važnijeg posla – predstaviti Pokret ostanka! Jer s prosvjeda izostali pokretači ostanka su jako zabrinuti što Hrvati odlaze put bijela svijeta. Toliko su zabrinuti da redovito uspijevaju osujetiti svaku stratešku investiciju, napose u energetskom sektoru, nekom čudesnom podudarnošću opet po volji sile, postojbine antifašizma. Svoj temeljni politički kapital uložili su u brkatog ministra policije u dvije prethodne vlade, koji je tu poziciju zaslužio kao kolovođa prosvjeda protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Taj je, čim je, praćen hvalama prethodnika mu Ranka Ostojića, zasjeo u fotelju, požurio u svojim odajama primiti ruskog veleposlanika Azimova i raportirati mu. Jedan drugi, onaj kojeg karakterizira više mirobuljiv nego miroljubiv nastup, spasio je od pretjeranog zapošljavanja narod Cetinske krajine. Stoga je posve prirodno što sad solidarno podržavaju napaćene “anti-LNG” prosvjednike kojima također prijeti ne samo zagađenje, nego i nešto nemjerljivo gore – zapošljavanje. No, zdrave snage društva, složne samo kad su protiv nečega, a protiv svega su što se nudi, ne staju samo na osujećivanju mogućih novih poslova. Ništa manje zagriženi nisu ni kad su postojeća radna mjesta u pitanju. Njih je jednostavno previše pa nagodbu u slučaju Agrokor opstruiraju iz petnih žila… Malo im blokiranih…

Samo, kako se sve to uklapa u pompozno proklamirani Pokret ostanka? Nije li razumno pretpostaviti da će ljudi, ako im se nudi manje poslova, radije pohrliti trbuhom za kruhom u inozemstvo, nego ostati?

Bez brige, mladi i pametni kakvi jesu, imaju oni rješenje za to – prezentaciju u Powerpointu! Pokret je, naime, iznjedrio spektakularan program, no čini se da još nisu otkrili sve karte. Poput asa u rukavu mora da negdje čuči još neki fensi šmensi dodatak. Jer tim visokomoralnim stručnjacima zacijelo nije promaklo rješenje koje ispunjava sve najstrože uvjete, kako one ekološke, tako i etičke i sve ostale, a učinkovito uklanja i rak-ranu na koju su posebno alergični – korupciju! Srž tog inovativnog rješenja čine, dakle,… doznake iz inozemstva! A kako će one pristizati, budu li se ljudi zapošljavali ovdje, i to još s nesagledivom štetom po okoliš? Neka zagađuju tuđe livade, šume, rijeke, jezera, mora … Promatra li se tako, sve što rade ipak ima glavu i rep. Međutim, taj lukavi plan ima jedan sićušni, jedva vidljivi nedostatak. Naime, bude li sve više ljudi u poziciji slati doznake izvana, moglo bi se lako dogoditi da ih uskoro više ne će imati kome slati. No, nek’ se drugi s tim bakću – oni koji budu ovdje dolazili.

Drugovi omladinci-konzervativci zadivili su vladajući agitprop savršeno svladavši propisani vokabular korektnog novogovora. Ne će oni o ustašama i partizanima, taman ih u katran tjerali. Ma koga briga za istinu! Ostavimo prošlost, kakva je takva je, i posvetimo se budućnosti, njihova je omiljena krilatica. Uz jednu iznimku, jer mantre o pljački u groznim devedesetima temeljito su naučili pa su sad, gorljivo poput Maovih kulturnih revolucionara, spremni sasjeći u korijenu i najmanju prigodu za novu pljačku i izrabljivanje naroda. Bez pardona prozru i prezru svakog sumnjivca koji bi ovdje uložio, zaposlio i zaradio. Tako mladi, a tako stari! Odnekud tako poznato stari.

Vođa Pokreta ostanka (u foteljama, bez odgovornosti), “Tito, Naser i Nehru u jednom”, mlađahni je mađarski stručnjak za hrvatsko-ugarske odnose, beskompromisni borac protiv svake hrvatsko-ugarske nagodbe (a i svake druge) – Božo Petrov. Zašto mađarski ?!!! Hm .. pa ako nije, čemu bi onda Mađare tako susretljivo zadužio spriječivši nagodbe u arbitražama između MOL-a i INA-e na štetu Hrvatske? Jer ako Božo Petrov nije Mađar, onda to čini zato što je korumpiran. A kako već i vrapci na grani znaju da on nije takav jer je pošten, štoviše prepošten, ne preostaje drugo nego takvu pomisao s gnušanjem odbaciti. Uostalom, neizbrisivi biljeg poštenja mu stoji zapisan crno na bijelo i k tome ovjeren kod javnog bilježnika. Dakle, Petrov nema što drugo biti nego Mađar.

Doduše, ima još jedna mogućnost, mogućnost koju jedva da se usudimo spomenuti,… Radije ne bismo… korizma je… Mada, kad već zgriješismo mišlju, a kako grijeh povlači jedan drugog poput domino pločica, zgriješimo i riječju, što košta da košta. Postoji, naime, i mogućnost da je Božo Petrov,… hm,… teško je to izreći … jednostavno glup! A to bi onda značilo da su i oni koji su ga podržali i izabrali, izostavimo li one koji u svemu tome imaju skriveni opipljivi interes, u najmanju ruku onakvi kakvi mogu biti samo oni koje je jedan takav dva put zaveo… Ma neee! Nemoguće!… Izbijmo radije te zbunjujuće misli iz glave i priklonimo se razumnijem objašnjenju. Božo Petrov je Mađar – ako već ne etnički, onda politički Mađar i točka! Štoviše, Petrova – iako je riječ o netipičnom Mađaru, jer “gusle” su mu manje mrske od violine – zaslužna djela kvalificiraju biti iznimnim pripadnikom tog ponosnog srednjoeuropskog naroda, gotovo predodređenog naći se u galeriji mađarskih velikana. U tim ga pregnućima ništa ne može pokolebati, pa ni “vritnjak” iz fotelje predsjednika Sabora, neviđen na toj lokaciji još od vremena političkog mu zemljaka Khuena Hedervaryja. Ostaje tek određeni žal da bi, s obzirom na političku situaciju u kojoj se niotkuda pojavio, i s pola uloženog truda, samo upravljenog u suprotnom smjeru, ostao zlatnim slovima zapisan u hrvatskoj povijesti.

U međuvremenu je cirkuska predstava “Oćemo gusle” već napustila grad na Rječini. Družina hibridnih cirkusanata, ovaj put ne njezina veteranska sekcija nego udarni joj sastav, opet gostuje u glavnom hrvatskom gradu. Prebacuje se na najdražu joj pozornicu – u sabornicu! Tamo se sad, u ritmu kazačoka, važni i puni sebe amandmaniraju, majmuniraju, krevelje, smijulje, hihoću,… pa se dok ispaljuju verbalne kaćuše uspušu i svako malo traže stanku da se ispušu,… jedan drugome u lice unose… pa ih van, i kad nisu ozlijeđeni nego samo ozlojeđeni, iznose… Sve za “gusle”, “gusle” nizašto – to glazbalo čiju ostavštinu u izvornom značenju preziru. Jesu li Hrvati zaista dotjerali dotle da sad svojom voljom “oće gusle” – povratak u vrijeme kad su, bez da ih se išta pitalo, dijelili politički, društveni i ekonomski poredak s onima koji se danas kriju iza drugih slogana istoga značenja?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas