Pratite nas

Analiza

Ocjena validnosti aktualnih zahtjeva u procesu uspostave vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Problem preraspodjele ministarskih resora u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nakon neuspjelih pregovora između DF-a i HDZ-a kulminirao je iznova budući da DF zahtjeva jednak broj ministarstava kao i HDZ, pravdajući takav zahtjev svojim univerzalnim političkim argumentom o „jednakoj vrijednosti glasova“.

Posebno zabrinjava činjenica da se ponavlja već viđen scenarij oko uspostave vlasti u Federaciji BiH čije su funkcije od vitalnog značaja za kvalitet života svih građana. Zbog toga svako odlaganje generira krizu i ugrožava faktor stabilnosti, što je možda i dio kalkulacije određenih političkih aktera uključenih u pregovore, a koji destabilizaciju vide kao prigodu za dodatnim angažiranjem inozemnog faktora, nadajući se izravnoj dobiti u korist vlastite političke doktrine u varijanti realizacije takvog angažmana.

Argument DF-a u radnoj verziji glasi da je ta stranka osvojila veći broj glasova od HDZ-a BiH i da stoga treba imati najmanje isti broj ministarstava kao i HDZ. Takav je zahtjev zasnovan na unitarističkoj matrici primjenjivoj u mononacionalnim državama kakva je većina država u Europi i neposrednom okruženju, ali ne i u BiH kao višenacionalnoj državnoj zajednici. Bosna i Hercegovina je s te strane specifična (drugačija od većine ostalih zemalja) jer su njen ustav utvrdili konstitutivni narodi i ostali građani koji kao takvi figuriraju i kao nositelji suvereniteta. U tom smislu ustav jeste najviši pravni akt jedne države, ali je opće poznato da ustavi ne daju legitimitet sami sebi, već ustavotvorac odnosno njegov ovlašteni kreator koji za tu funkciju ima potpuni društveno-politički legitimitet. Taj legitimitet, kako je eksplicitno navedeno u ustavu, potiče od konstitutivnih naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih građana, a ne od singularnog bosanskohercegovačkog demosa koji ustav ne prepoznaje s obzirom da nije činjeničan kako na ustavno-normativnoj tako ni na elementarnoj sociološkoj razini.

Konsocijacijski mehanizmi stabiliziraju sustav

Polazeći od te ustavne činjenice, potpuno je neprimjeren pokušaj neselektivne primjene načela i instrumenata većinske predstavničke demokracije, tipične za unitarne odnosno mononacionalne države, na višenacionalan prostor kakav je Bosna i Hercegovina pa i Federacija Bosne i Hercegovine, kao entitet u kojem živi dominantno najveći broj Bošnjaka i Hrvata koji se u osnivačkim dokumentima Federacije tituliraju i njenim osnivačima. Stabilnost Federacije BiH time ovisi o ravnoteži odnosa između ta dva kolektivna politička faktora, što se potvrdilo svaki put kada je političkim nasiljem, potpomognutim institucionalno-proceduralnim inženjeringom, zaobilažena volja hrvatskog naroda u tom entitetu. Stoga se, kako bi se očuvala ravnoteža i stabilnost sustava, koriste dobro poznati konsocijacijski mehanizmi kao što je minimalna zajamčena zastupljenost, pravo veta odnosno vitalni nacionalni interes, široka inkluzivna koalicija radi smirivanja ili sprječavanja društveno-političkih tenzija, konsensualno odlučivanje ili uz nadmoćne većine unutar svih konstitutivnih segmenata, proporcionalna zastupljenost na razini administracije, paritet na višim upravno-administrativnim razinama i sl. Temeljna uloga takvih mehanizama bila je i jeste zaštita stabilnosti sustava, prevencija širih društvenih konflikata i kanaliziranje oprečnih političkih zahtjeva kao i harmonizacija omjera političke moći. Stoga poricanje tih načela i primjena klasične nacionalno-unitarističke logike u multinacionalnim okruženju zasigurno vodi destabilizaciji sustava s teško sagledivim posljedicama. O ciljevima takvog djelovanja dalo bi se dodatno špekulirati, ali se iz prethodno rečenog da zaključiti kako je unitaristički pristup unutar složenog društveno-političkog sustava potpuno neprimjeren i destruktivan po sam sustav.

Oslanjajući se na navedenu konsocijacijsku paradigmu kao okvir za upravljanje različitostima, stranke okupljene oko HNS-a u pregovorima oko konstituiranja vlasti zahtjevaju trećinu pozicija u Vladi FBiH, dok DF, s druge strane, broj mandata veže za ukupan broj osvojenih glasova uz maksimalistički zahtjev za sve tri srpske pozicije. S obzirom da se radi o prijeporu suštinske naravi, sasvim je jasno da nije moguće pomiriti ovako dva sučeljena koncepta, niti je moguće postići dogovor o preraspodjeli pozicija bez popuštanja jedne od strane, što bi značilo poraz i poricanje vlastitih političkih načela. Međutim, važno je naglasiti da se dvije pozicije bitno razlikuju sa stanovišta ustavnog legitimiteta u odnosu na koji se vrednuje izborni rezultat. To znači da način vrednovanja izbornog rezultata u unitarnim državama i onim uređenim po federalnim mjerilima, ne može biti isti. S tim u vezi zahtjev HNS-a kao i ustavna logika koju prati je legitimniji i utemeljeniji u odnosu na zahtjev DF-a i opću političku logiku kojom se rukovodi vodstvo te stranke. Naprosto, politička načela DF-a su čisto teorijsko-političke prirode i kao takva potpuno neprilagođena činjenici da je BiH država konstitutivnih naroda koji predstavljaju oko 95 % stanovništva te zemlje. S druge strane, zahtjevi HNS-a, pored političke, imaju i ustavnu dimenziju s obzirom da uporište nalaze u samom ustavu i konkretno odredbama o konstitutivnosti naroda te potrebi da se između konstitutivnih skupina vrši simetrična raspodjela javnih dobara i resursa jer na njih polažu jednaka prava, za što je glavni preduvjet uspostava simetričnog odnosa pri konstituiranju najviših organa vlasti koji zapravo gospodare ukupnim javnim dobrima i resursima. U skladu s tim pristupom, vlasti Federacije BiH prvotno su i sastavljane po paritetnom principu do krajnje upitnih amandmana na ustav i izmjena izbornog zakona od strane visokog predstavnika W. Petritscha iz 2002. godine, kada su ukinuti paritet i uvedene fiksne ministarske kvote koje djelomično uvažavaju demografske omjere u Federaciji BiH, a u manjoj mjeri i faktor konstitutivnosti. Te izmjene nisu značile uvođenje proporcionalnosti umjesto načela pariteta: to bi na koncu bilo i potpuno neustavno rješenje s obzirom da se radi o najvišoj upravljačkoj razini u Federaciji BiH na kojoj sve relevantne skupine moraju ostvariti potreban kapacitet suodlučivanja u pitanjima od općeg interesa, a prema potrebi i zaštite vlastitih interesa sukladno ustavu i zakonima. Modificirane ministarske kvote u Federaciji BiH zapravo i nemaju jasnog načela na kojem su zasnovane, budući da su one proizvod arbitrarne odluke visokog predstavnika u sprezi s krajnje površnim tumačenjem odluke o konstitutivnosti naroda Ustavnog suda BiH iz 2000. godine koja se zapravo bavila pitanjima simboličkog karaktera, ali ne i sastavom, načinom i procedurama odlučivanja izvršnih i zakonodavnih organa vlasti u entitetu Federaciji BiH. Stoga je primjena spomenute odluke na ta pitanja proizvoljna samo ekstenzija osobe u mandatu visokog predstavnika Wolfganga Petritscha.

Važnost i značaj konstitutivnosti

U tom smislu pitanje sastava vlade i načina odlučivanja i dalje je prijeporno sa stanovišta usklađenosti s temeljnom ustavnom propozicijom konstitutivnosti naroda. Koje su onda daljnje implikacije u odnosu na aktualnu problematiku formiranja Vlade u Federaciji BiH? Ne ulazeći u nezahvalan proces anticipacije konačnog raspleta uspostave vlasti u Federaciji BiH, važno je sagledati trenutno suprotstavljene i oprečne zahtjeve iz perspektive ključnih ustavnih propozicija i federalnih premisa aktualnog ustava i pravno-političkog uređenja BiH. Važno je prvenstveno naglasiti da mjesta u Vladi nisu obične činovničko-administrativne pozicije, već izborne političke funkcije koje konzumiraju izborni pobjednici kreirajući predkoalicijske izborno-političke blokove i stupajući u operativne koalicijske sporazume na temelju kojih se i formiraju tijela vlasti. Već sama činjenica da su pozicije u Vladi Federacije BiH programirane po nacionalnom ključu ističe daleko ozbiljnije implikacije od onih čisto formalne prirode. Pitanje ovdje glasi zašto uopće postoje pozicije s nacionalnim predznakom u Vladi FBiH kao uostalom i u drugim tijelima na federalnoj i drugim razinama? Logičan odgovor je da ustav eksplicitno navodi tri konstitutivna naroda i ostale kao ustavotvorne skupine i građane koji svoj politički identitet prvenstveno zasnivaju na subjektivnom osjećaju pripadnosti navedenim skupinama (evidentiranom popisom stanovništva) i objektivnoj činjenici da su one priznate kao konstitutivne (ustav) – tj. one koje tvore i čine sastavni dio veće cjeline, ali imaju i vlastiti subjektivitet.

Atribucija konstitutivnosti potvrda je neophodnosti uspostave ravnopravnosti naroda na praktičnoj razini, u smislu da niti jedna od tri skupine ne raspolaže onim kapacitetima i pravima koje druge nemaju. Istina, konstitutivnost u istu ravan dovodi demografske većine i manjine tako što im pridaje podjednak značaj, ali to čini na više razina tako da kompenzira demografsku premoć neke od skupine bilo na razini drzave, entiteta ili kantona, te onemogućava da biološka, društvena, sociološka pa i gospodarska premoć pojedinih skupina preraste u općepolitičku. Dakle, konstitutivnost je tu s razlogom, ne da verificira većinsko-manjinske odnose moći, već da ih korigira na način da predstavlja normativno uporište za jačanje pozicije manjina tamo gdje je to nužno i koliko je nužno radi uspostave kompenzacijske ravnoteže između konstitutivnih skupina. S te strane i iz te perspektive potrebno je pristupiti pitanju raspodjele pozicija u institucijama vlasti, ali ne na način matematičkog zbrajanja i odmjeravanja glasova koje su dobile stranke u odnosu na ukupan broja glasova, već u skladu s ustavnim i zakonskim propozicijama o konstitutivnosti naroda, koje nalažu nužnost ostvarivanja izbornih rezultata, pored ostalog, i na razini svakog od konstitutivnih naroda (otud pored donjih odnosno zastupničkih domova i domovi naroda tj. gornji domovi u FBiH i na razini BiH).

U tom smislu naglasak svakako ne može biti na matematičkoj premoći jer to u višenacionalnim državama ne može biti primarna prednost, već na potrebi stvaranja koalicijskog aranžmana kojim će se osigurati zastupljenost i stvarno učešće svih relevantnih društveno-političkih skupina. Budući da Vlada Federacije BiH odlučuje o mnogim važnim pitanjima koja su neposredno važna za život svih građana tog entiteta koji imaju činjenične, ustavom i popisno legitimirane nacionalne političke identitete, njen sastav svakako mora uvažavati i reflektirati te ustavne i društvene posebnosti. Sadašnji je nacionalni sastav Vlade FBiH, oktroiran od strane nekadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, devet (8+1) bošnjačkih, pet hrvatskih i tri srpske pozicije. Naravno da takva formula nije odraz stvarnih društvenih proporcija, već potrebe i ustavnog imperativa da se u procese odlučivanja uključe sve relevantne društveno-političke skupine te da se njihovim političkim predstavnicima pruži mogućnost zaštite interesa skupine čiju volju reflektiraju. Takav pristup implicira i redefiniranu odgovornost političkih dužnosnika u višenacionalnoj državi konstitutivnih naroda, koja se ne sastoji samo u odanosti političkoj stranci odnosno interesnim skupinama unutar iste kojima duguju javne funkcije. Naprotiv, primjena načela legitimiteta pri konstituiranju svih razina vlasti, pored klasične stranačko-političke odgovornosti, uvodi i kategoriju odgovornosti prema zajednici. Zbir pojedinaca odgovornih vlastitoj zajednici u konačnici determinira društveno odgovornu vladu. Zato je sa stanovišta legitimiteta predstavljanja neophodno uzeti u obzir i obim potpore koji svaki od političkih subjekata koji pretendira na članstvo u vladajućoj koaliciji uživa kod svakog od konstitutivnih naroda. Takav slijed argumentacije u ovom trenutku izričito odbija DF i čvrsto zagovara HDZ, odnosno stranke okupljene oko institucije Hrvatskog narodnog sabora.

Legalitet i legitimitet omogućavaju vladavinu zakona

Pored ustavno-politološkog osnova, zahtjevu HNS-a je imanentna i polazišna moralna dimenzija s obzirom da su Hrvati u prethodnom mandatu bili bez svojih legitimnih političkih predstavnika u Federaciji BiH, dok su na drugoj strani Bošnjaci uživali taj komoditet, pa su na posljednjim izborima kaznili one kojima su prethodno bili ukazali povjerenje (SDP) i ovaj put dali šansu drugim političkim akterima – prvenstveno SDA i DF. S druge strane, Hrvati nisu imali koga niti pozvati na odgovornost jer je veza između njih i poluga vlasti u Federaciji nasilno prekinuta još 2011. godine uzurpacijom načela legitimnog predstavljanja i prava na političku zastupljenost u tijelima Federacije BiH, što je kvalificirano političkim nasiljem budući je tim činom jedan konstitutivni narod ili veći njegov dio bio lišen mogućnosti političkog sudjelovanja i samim tim suodlučivanja u pitanjima koja su u nadležnosti Federacije, a koja se podjednako tiču i Bošnjaka i Hrvata kao i drugih građana koji unutar Federacije ostvaruju najveći institucionalni kapacitet, imajući u vidu da je nadmoćna većina oba naroda nastanjena upravo u tom entitetu. Treba dodati i to da su Hrvati punih osam godina bili bez legitimnog člana Predsjedništva BiH, što je dijelom omogućio izborni zakon koji u pojedinim segmentima nije usklađen sa ustavom, pa tako i u dijelu koji tretira izbor članova Predsjedništva. Uz to, evidentan je i nedostatak svijesti kod bošnjačkih partnera o važnosti poštivanja slobode izbora i izborne volje drugog naroda kao ravnopravne strane u federalnom ugovoru. Naime, osoba koja je u dva navrata izabrana dominatno glasovima Bošnjaka za člana Predsjedništva, nakon pune konzumacije te pozicije koja pripada hrvatskom narodu, potom je osnovala stranku koja otvoreno politički negira načelo konstitutivnosti i sve što ono predstavlja, a istovremeno je maksimalno iskoristila sve blagodeti koje pozicija člana Predsjedništva BiH pruža. Moralni zahtjev HNS-a polazi i od činjenice da su amandmani na Ustav FBiH Wolganga Petritscha, kao i nakaradna provedba odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda koju je inicirao, Hrvate ostavili na vjetrometini volje većinskog naroda čijim je političkim predstavnicima prepušten prostor za realizaciju institucionalno-političke dominacije, koja je pojačala frustraciju kod Hrvata, a potom sljedstveno i uvećala njihove političke zahtjeve u odnosu na raniji period, što se manifestira i u aktualnim pregovorima. Ukupno gledajući činjenica je da su Hrvati u proteklom periodu politički izmrcvareni i izmaltretirani, što je uzdrmalo Federaciju pa i državu u cjelini, te unazadilo odnose i razvojne procese do kranjih granica.

Odnos ova dva oprečna zahtjeva potrebno je vrednovati iz perspektive ustavnog načela konstitutivnosti i federalnih principa uređenja Bosne i Hercegovine. Tako bi svaka slična situacija u odsustvu preciznih pravila i uputa, koja su svakako poželjna, trebala biti rješiva na tragu dobronamjernog i razložnog tumačenja ustavnog načela konstitutivnosti, kao osnova praktično-izvedbenih principa nužnih za funkcioniranje svakog federalnog ugovora pa tako i onog Washingtonskog kojim je utemljena i uređena Federacija BiH, a koji je putem posebnog sporazuma o implementaciji integriran u Daytonski okvir. Praktična načela koja proizlaze iz konstitutivnosti a čijom primjenom se mogu razrješiti ova i slične konfliktne situacije svakako su: ravnopravnost/jednakopravnost, legitimitet, segmentirane većine i aproksimativna simetrija umjesto općih matematičkih većina, konsocijacijski mehanizmi i pravila, te samoodlučivanje i suodlučivanje kao klasična federalistička načela. Sve navedene principe potrebno je uzeti u obzir pri adresiranju spornih situacija jer će se njihovom dosljednom primjenom doći i do konzistentnih, praktičnih i logičnih rješenja. Ono što je sigurno je da ona svakako ne mogu počivati na unitarističkim odrednicama „jedan čovjek jedan glas“. Politički program koncipiran na takvoj vrijednosnoj ravni ne predstavlja ništo drugo do čistu provokaciju i osnov za destabilizaciju sustava kojem je po svim mjerilima potpuno stran. Primjena tog načela, makar pod izgovorom uspostave jednake vrijednosti glasa u višenacionalnim i složenim državama kao što je BiH, zapravo producira nejednakost odnosno produbljuje asimetriju i neravnopravnost naroda, a u konačnici vodi ka ugrozbi ustavnog poretka. Iz toga i ranije iznesenih razloga, argument DF-a o „jednakosti glasa“ u datim okolnostima predstavlja samo privid političke korektnosti, koji bi u svojoj praktičnoj primjeni proizveo i proizvodi svakako nepoželjne posljedice kao sto su majorizacija, dominacija, asimilacija, ugrožavanje kolektivnih političkih prava, svođenje demografski slabijih konstitutivnih naroda na status manjine, obesmišljavanje instituta konstitutivnosti i institucija kao što su domovi naroda, te brojne druge negativne posljedice po sustav u cjelini. Zato takav pristup ne može biti validan niti u procesu utvrđivanja pravila igre za uspostavu vlasti na način primjeren identitarno heterogenim državama. Naime, zahtjevi rukovodstva DF-a naprosto nisu u skladu s ustavnim načelom konstitutivnosti naroda, koje uz legalitet (poštivanje zakona) implicira i legitimitet (poštivanje volje) izbora odnosno predstavljanja; a tek uvažavanje oba relevantna aspekta, legaliteta i legitimiteta omogućava vladavinu zakona.

Unitarizam ugrožava ustavni poredak

Ovdje podsjetimo da DF traži sva tri ministarstva u Vladi FBiH predviđena za pripadnike srpske konstitutivne manjine, kao i dodatni broj pozicija kako bi se izjednačio s HDZ-om odnosno nacionalnom koalicijom stranaka okupljenih oko HNS-a. Osim naprijed navedenih normativno-vrijednosnih, takvi zahtjevi DF-a sporni su i iz više praktičnih razloga: na području Federacije BiH odnosno izborne jedinice u kojoj je HDZ uvjerljivo dobio izbore obitava najbrojnija srpska konstitutivna manjina (Hercegbosanska županija, izborna jedinica br. 12 za Parlament FBiH) pa je plauzibilno pretpostaviti da je dio tih glasova integriran i u izborni rezultat stranaka HNS-a ostvaren na tom području. S tim u vezi sasvim je legitimno i opravdano osigurati prostor i zastupljenost u vlasti političkim predstavnicima srpske konstitutivne manjine i na taj način izbjeći zamke lažnog predstavljanja/izjašnjavanja odnosno izgledne manipulacije sustavom. Osim toga, DF definitivno nije stranka srpskog predznaka niti provenijencije pa da legitimno polaže pravo na sva tri srpska ministarska mjesta. Ipak, najvažniji argument kojim se osporava trenutni zahtjev DF-a leži u već spomenutoj činjenici da je BiH po ustavu zemlja konstitutivnih naroda i ostalih građana (pri čemu građanska odrednica uključuje i konstitutivne narode) pa je stoga raspodjelu ključnih političkih pozicija, a ministarska mjesta u Vladi FBiH to zasigurno jesu, potrebno uskladiti s izbornim rezultatom ostvarenim u odnosu na konstitutivne narode kao i nacionalno nedeklarirane građane, kako bi se omogućilo da barem natpolovična većina glasača unutar relevantnih skupina dobije svoj izraz u odgovornim vladajućim strukturama, što je posve logično i opravdano. S te strane DF nema osnova tražiti sva tri srpska mjesta, na isti način kako HDZ nema osnova tražiti sve srpske ili sve bošnjačke pozicije. DF-u naprosto nedostaje potreban legitimitet srpske konstitutivne manjine s područja FBiH da bi ostvarivao pravo na sve tri srpske ministarske pozicije u Vladi Federacije BiH. Mnogo je primjerenije pretpostaviti da u strukturi glasova DF-a, kao stranke koja nema eksplicitne nacionalne afilijacije, ima elemenata multietničnosti nešto izraženijih u odnosu na druge dvije stranke relevantne u aktualnom procesu uspostave vlasti u FBiH, a koje u manjoj ili većoj mjeri imaju potreban legitimitet bošnjačkoga i hrvatskoga biračkog tijela – SDA i HDZ. S tim u vezi DF bi mogao imati minimalni legitimitet za potraživanje 1 ili maksimalno 2 srpske pozicije, ali ne i sve tri.

Osim gore navedenog ostaje činjenica da su DF i SDA suštinski stranke bošnjačko-bosanske provenijencije, a HDZ hrvatske, s tim da je HDZ eksplicitniji po tom pitanju od njegovih koalicijskih partnera iz bosansko-bošnjačkog bloka. S tim u vezi formiranje organa vlasti u entitetu koji je nastao temeljem implementacije ugovornog odnosa dva konstitutivna naroda (Bošnjaka i Hrvata) ako već ne paritet, treba barem uključiti element aproksimativne simetrije, što znači da dva rečena bloka trebaju ostvariti pozicije koje im pripadaju temeljem geografije izbornih rezultata, ali i podijeliti one pozicije predviđene za predstavnike srpskog naroda budući da u koaliciji dva bloka ne postoji stranka srpskog predznaka. Pozitivna je pretpostavka da bi takav pristup uvećao političku vrijednost srpskoj konstitutivnoj manjini i dodatno je motivirao za društveno-politički angažman u Federaciji BiH, pretpostavljajući da će to biti vrednovano i valorizirano kroz realizaciju neposredne zastupljenosti u vlastima Federacije BiH (svakako temeljem primjene ustavnog načela konstitutivnosti odnosno legitimiteta predstavljanja). Uz to, dva dominantno nacionalna bloka u Federaciji BiH, bosansko-bošnjački i hrvatski time se dovode u poziciju da nastupaju kompetitivno jedan spram drugog u smislu efekta borbe za naklonost glasača srpske nacionalnosti, što svakako može proizvesti pozitivne učinke po afirmaciju multietničnosti, ali i povećanje općeg zanimanja za potrebe i interese srpske konstitutivne manjine na području Federacije BiH. Srbima u Federaciji, premda su de facto manjina u odnosu na druga dva naroda, upravo preambula ustava pruža osnovu za polaganje prava na autonomnost djelovanja u cilju zaštite vlastitog identiteta i ostvarivanja mogućnosti suodlučivanja u pitanjima od općeg značaja, čime bi se po važnosti i faktički mogli približiti rangu političke relevantnosti dva dominanta naroda u tom entitetu.

Na koncu, HDZ i SDA su glavni i odgovorni koalicijski partneri koji uživaju najveću potporu unutar biračkih tijela s kojim se identificiraju i kojima se u kampanji obraćaju te su odgovorni i za svako proširenje koalicije i uključenje dodatnih partnera koji imaju respektabilan izborni rezultat i time žele biti dio programske koalicije stranaka dva nacionalna bloka. Ostavljajući po strani činjenicu da je SDA zapravo ključni partner HDZ-a, barem formalno-ideološki, znakovito je da je u posljednjoj fazi pregovora vodeću pregovaračku poziciju u ime bošnjačkog bloka, na čijem čelu je nominalno SDA, preuzeo DF kojeg je SDA i uvela u predizborne aranžmane, što se može tumačiti željom za podizanjem relevantnosti relativno mlade stranke koja se još uvijek nije dovoljno etablirala niti ideološki isprofilirala na bh. političkoj sceni, a svoj rezultat prvenstveno duguje aktualnoj popularnosti njenog lidera izrazito dominantno među bošnjačko-bosanskom političkom populacijom. Znakovito je i to da je SDA bila partner u vlasti pri kreiranju platformaške vlade 2011. godine, kada je vlast u Federaciji formirana bez legitimnih hrvatskih predstavnika. Međutim, SDA je tada vođenje pregovora i odgovornost za proces uspostave i obnašanja vlasti javno delegirala SDP-u i njegovom tadašnjem predsjedniku Zlatku Lagumdžiji, koji je na kraju u vlast uveo stranke s hrvatskim predznakom koje su imale zanemarivu potporu hrvatskoga biračkog tijela. Time je SDA spretno izbjegla odgovornost za neuspjehe prošle vlade u čijem formiranju i radu je aktivno sudjelovala, a račun za to uspostavljen je u potpunosti SDP-u koji je potom doživio debakl na općim izborima održanim u listopadu 2014. godine. Međutim, u odnosu na izbore 2010. godine aktualna situacija je bitno drugačija jer je ovaj put puna odgovornost na SDA kao stranci koja je dobila najveći broj glasova unutar bošnjačkog biračkog tijela, čime je stekla legitimitet da u federalnim i državnim institucijama preuzima upravne procese u suradnji s drugim strankama koje imaju opći i nacionalni legitimitet. Pored toga činjenica je da je SDA stranka koja je uvela DF u predkoalicijske i koalicijske aranžmane. To znači da, premda je DF kao partner i prvi izbor SDA trenutno najglasnija stranka koja uvjetuje proces uspostave vlasti, konačan ishod će ovisiti od SDA odnosno odluci njenog političkog vodstva od kojeg se očekuje zlatni rez u skladu s ustavnim propozicijama i deblokada procesa uspostave vlasti za koji je ona najodgovornija.

Konačno, bez obzira na epilog aktualnih pregovora činjenična je nužnost trajnog uređenja ovih pitanja tj. uspostave jedinstvenih kriterija za raspodjelu ministarskih pozicija kao i svih drugih relevantnih izbornih političkih funkcija u Vladi Federacije BiH na relaciji između koalicijskih partnera/blokova odnosno pojedinačnih stranaka. Do formulacije takvih kriterija jedino čvrsto uporište pruža ustavni osnov konstitutivnosti naroda sa svim vrijednosnim i praktično-načelnim implikacijama koje proizvodi. Inicijative i prijedlozi koji izlaze izvan tih okvira čisto su špekulativne naravi bez jasnog normativno-vrijednosnog uporišta i kao takve ne doprinose stabilizaciji i trajnoj konsolidaciji političkih prilika u zemlji.

[ad id=”40551″]

dr. sc. Dejan Vanjek / idpi

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari