Pratite nas

Kolumne

Od bitke galijama do bitke migrantima

Objavljeno

na

Sâm Bog zna koliko se morao iskilaviti papa Pio V. ne bi li uspio u onomu u čemu njegovi prethodnici nisu. Naime, duboko u drugoj polovici 16. stoljeća činilo se nemogućom zadaćom staviti vodeće europske glave skupa, ma koliko Europljani toga vremena, bar na riječima, držali do katoličke vjere.

Ipak, vođen Providnošću, taj ih je papa, barem one iz sredozemnih krajeva (jer tada katoličke zemlje Francuska, Austrija i Portugal pozivu se nisu odazvale), uspio okupiti u borbi protiv islamske opasnosti s istoka, koja je dotad već poharala dobar dio jugoistočne Europe, a sve više je prijetila ostvariti i prevlast na Sredozemlju.

Izniman napor Svete Stolice okrunjen je veličanstvenom pobjedom Svete lige nad brojčano nadmoćnom osmanlijskom flotom, dana 7. listopada, ljeta Gospodnjeg 1571., kod Lepanta u Korintskom zaljevu, na području današnje Grčke.

I kad se očekivalo da će nakon skoro potpunog uništenja turske flote sjajnu pobjedu popratiti rekonkvista, oslobađanje kršćana pod turskom okupacijom, razišla se europska katolička rakova djeca kao da nikad zajedno nisu ni bila, i kao da ih ne veže vjera u Boga Trojedinoga.

Uskoro se stala utrkivati tko će prvi s Turcima sklopiti separatni mir, i time izvući za sebe najveću korist, u čemu je tradicionalno, pa i taj put, prednjačila „La Serenissima“ – Mletačka Republika.

Odanost ili razjedinjenost?

Upravo je poslovična razjedinjenost Europe sve do razine svojeglavih vlastelina, koji su prečesto iznad svega, pa i vjere i naroda, držali do osobne časti i feuda, jedan od ključeva osmanlijskog osvajanja dobrog komada Europe i predugog zadržavanja otomanske vlasti u njoj. S druge strane, visoko centralizirana vlast, time i bitno smanjena mogućnost izdaje, omogućavala je Turcima pregršt pregovaračkih mogućnosti, kojima bi vješto nadomještavali sve veće tehnološko zaostajanje za Zapadom (primjerice, kod Lepanta, za razliku od kršćana, nisu još široko primjenjivali osobno vatreno oružje).

Rascjepkanost svakovrsnim autonomijama, te političke, vjerske i osobne protimbe među kršćanskim vladarima i plemićima omogućavale su im sklapanje raznolikih vazalnih odnosa s pojedinim kršćanskim odličnicima. Tako je još krajem 14. stoljeća u presudnoj bitki kod Nikopolja Turcima pobjedu donio srpski despot Stefan Lazarević, kako bi se danas popularnim rječnikom kazalo – zgoditkom u sudačkoj nadoknadi! A u slamanju obrane Carigrada sredinom 15.stoljeća zapaženu će ulogu odigrati velebni top kojeg je izradio mađarski majstor imenom Orban.

I neki koje Hrvati danas drže svojima nisu se ustručavali zatražiti tursku pomoć kad bi im braća po vjeri ugrozila povlastice. Znakovito je pritom kako bi u takvim slučajevima, a ogledni su primjeri Hrvoje Vukčić Hrvatinić i herceg Stjepan Kosača, njihovi preživjeli potomci uskoro bili mahom poturčeni, a zemlja za koju su se tako grozničavo borili, kao i narod koji ju je nastanjivao, stoljećima ostali prepušteni na milost i nemilost turskome zulumu.

Ipak, u ogromnoj većini slučajeva Hrvati bi se našli nasuprot Turcima. Nije u tome iznimka ni spomenuta Lepantska bitka u kojoj su potopljene dvije hrvatske galije (kotorska i trogirska) od njih sedam, znatno iznad prosjeka kršćanske flote (manje od 10% potopljenih galija). K tome, iako su hrvatske galije činile svega oko 3,5% flote Svete lige, Hrvati su u totalu ipak bili znatno zastupljeniji, služeći kao veslači, galijoti i na drugim brodovima.

Doista, u mnoštvu bi prigoda lojalnost Hrvata bila neupitna. Bespogovornom predanošću ginuli bi za Boga i katoličkog cara. I kad bi bili svjesni da je car daleko, a Bog visoko, svejedno Ih ne bi iznevjerili. Ne bi turali nos ni u Božja niti u carska posla, a još manje bi krivili Boga i cara za gorku im sudbinu. Veličanstven primjer navedenog je Siget i pozamašan broj malih „Sigeta“ utkanih u očuvanje „ostataka ostataka“, koji će poslužiti kao svojevrsni mostobran jednom kad ratna sreća konačno promijeni vlasnika.

Možda i najljepšu himnu odanosti sročio je u pismu caru Ferdinandu I. Nikola Jurišić, branitelj Kisega kao predstraže Beča, svega 6 godina nakon katastrofe na Mohačkom polju: “Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.” Dojmljiv je to hvalospjev proširenom tumačenju 4. Božje zapovijedi kako ju pojašnjava Katekizam Katoličke crkve. Sâm je Bog Hrvatima poslao velikana Jurišića, ključnoga čovjeka da se na Cetingradskom saboru priklone Habsburgovcima, središnjoj europskoj katoličkoj vladarskoj kući, a ne vladaru narodne krvi Ivanu Zapolji, čiji će potomci uskoro prihvatiti protestantsku herezu pa dobro stoljeće i pol služiti kao turski vazali.

Skupa pouka zbog nestrpljivosti

Ipak, bezuvjetna odanost političkom središtu moći kojem identitetom prirodno pripadaju nije Hrvate krasila baš čitavo vrijeme, i to će ih jako koštati. Jer odanost ne podnosi zadršku, a kamoli veslanje u suprotnom smjeru. No, kao da se u najboljim hrvatskim ljudima jednoga teškog vremena nastanio crv sumnje prema onima kojima su se zakleli na vjernost, učinivši da im žuč odveć preplavi srca.

Razumljivo je što su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan bili ogorčeni ponižavajućim mirovnim sporazumom koji nije uzimao u obzir rezultate postignute na bojnome polju. Ali ne bi bilo fer smetnuti s uma i da je austrijski car tada morao voditi računa i o drugim, sve samo ne prijateljskim silama u okruženju.

Prije svega o protestantskim vladarima i o Francuskoj, koja je s protestantima, baš kao i Turcima, gajila izvrsne odnose, manje-više otvoreno savezništvo. A upravo su, najprije u turskom, a potom i u francuskom zagrljaju, Zrinski i Frankopan tražili zadovoljštinu za počinjenu im nepravdu, ne ostavivši u onim izrazito složenim i osjetljivim općim okolnostima austrijskom caru mnogo izbora.

Epilog je poznat – glavosjek u Bečkom Novom Mjestu i razdjeljivanje posjeda i dobara najizvrsnijih hrvatskih feudalnih obitelji onoga doba bečkom dvoru lojalnim stranim vlastelinima.

Nije ovo poziv da se znameniti dvojac izopći iz galerije velikana hrvatske povijesti, nego više poticaj da se iz poraza (jer kako drukčije nazvati smaknuće vodećih hrvatskih glava i raspodjelu njihovih imanja stranim plemićima?) izvuče pouka i po mogućnosti slično ubuduće prepozna i postupi strpljivije. A ne da se ponašanje koje je dovela do nacionalne katastrofe promiče kao uzorno. Jer upravo ta vrsta samosažalne, pomalo i djetinje inatljivosti se i danas kod dijela Hrvata odražava u kalimerovskom grintanju i nerazumnom prijeziru prema Europi.

Izravna šteta nastala zbog nestrpljivosti vodećih hrvatskih ljudi onoga vremena još je i mala usporedi li se s onom koja će tek uslijediti. Naime, neki posebni trenutci u povijesti, povijesna raskrižja, procjepi i malim narodima nude mogućnost ostvariti temeljne ciljeve s dalekosežnim posljedicama na život budućih pokoljenja. Samo 12 godina nakon smaknuća vodećih Hrvata i neuspješne turske opsade Beča ratna se sreća konačno obrnula. Vojnički genij Eugena Savojskog oslobađa Bansku Hrvatsku, Slavoniju, a posredno i Dalmaciju (u korist Mletaka).

No, posljedica predubokog prodora vrsnog vojskovođe kojeg politika nije mogla pratiti, bila je i naseljavanje većeg broja Srba u Ugarsku i dijelove Hrvatske, posljedično i osjetno jačanje njihove političke moći. Time je ugrožena Marčanska unija, sporazum o sjedinjenju s papom uz zadržavanje istočnog obreda, sklopljen s pravoslavcima u Hrvatskoj i Slavoniji početkom 17. stoljeća, koji se do danas uspješno održao tek na Žumberku, uklopivši taj dio izvorno pravoslavnih doseljenika u hrvatski nacionalni etnos.

Unija je nestala u pljački i paležu Marčanskog grkokatoličkog manastira u režiji svježih došljaka iz Srbije, iz koje su izbjegli u strahu od osvete nakon što su stali uz Austriju u ratu protiv Turske. Da su vodeće hrvatske obitelji bile strpljivije prema bečkom dvoru, očuvale bi moć, i čitava bi ta priča posve izgledno sretnije završila.

Ovako je taj kamen u trbuhu Hrvatske, remetilački čimbenik kojim su se bečki vladari, vjerojatno potaknuti i Zrinsko-frankopanskom nevjerom, nerijetko koristili suprotstavljajući pravoslavce hrvatskoj katoličkoj većini, opstajao i gušio Hrvatsku sve dok ga napokon nije razriješila sjajna pojava predsjednika Franje Tuđmana, nakon što je Hrvatsku Europa priznala nemalom zaslugom i nekih iz kuće Habsburgovaca.

Možda je baš poučen primjerom urote Zrinsko-frankopanske ban Josip Jelačić stao na stranu bečkoga dvora u sukobu s Mađarima, donijevši prevagu one prevratničke 1848., priskrbivši tako Hrvatima karakterizaciju šljama od filozofa u usponu Karla Marxa, koji bi se sigurno utješio kad bi znao kako je njegov nauk djelovao na Hrvate u sljedećim stoljećima.

No, nisu se Hrvati puno okoristili tom pobjedom na bojnom polju. Za razliku od Mađara koji su ga dobili za kaznu, Hrvati su Bachov apsolutizam dobili „za nagradu“. Ipak, taj će vojni uspjeh biti utkan u poseban status, autonomiju Hrvatske i Slavonije uređenu Hrvatsko-ugarskom nagodbom, što nije uživao niti jedan narod u crno-žutoj monarhiji osim, naravno, dva temeljna, koji su uživali puno više.

Nije sve isto kao 2015., ali u bitnome je isto kao 1571.

No, ono što je pobjednik Jelačić spoznao prije 170 godina, radije ostavši vjeran tradicionalnom središtu moći nego stavši uz pomodarske mađarske suvereniste u misiji razbijanja Carevine i Kraljevine, neki nezadovoljnici Europom u današnjoj Hrvatskoj i dalje odbijaju naučiti, uporno ostajući zaleđenima u neumoljivoj logici buntovnih gubitnika iz bečkoga predgrađa 1671.

Sprdajući se s Europom na korist tko zna koga, takvi ne vide ni da se Lepantska bitka našeg doba ovih dana opet vodi u Grčkoj, istina, nešto sjeveroistočnije, na grčko-turskoj granici. Protivničkim snagama kormilari stari znanac, sultan iz Stambola. No, umjesto rata galijama, sad se, sukladno navadama vremena, igra ping-pong s migrantima. Sultan je opet na servisu, što je posve logično, jer sve su „loptice“ kod njega. I, evo prigode da Europa, sad nešto šira (napokon i civilizirani svijet je nešto veći, jer onomad bijaše ograničen tek na Europu i Sredozemlje), kao i prije 450 godina pokaže razum, zajedništvo i solidarnost s onima na prvoj crti obrane, koji ju prilično odlučno brane, i to, gle čuda, unatoč potpisanom Marakeškom sporazumu.

Međutim, zarobljenici duševnog stanja iz 1671., opsjednuti pogledom u retrovizor, umjesto da se vesele demonstraciji novoga, razumnijeg pristupa i pozdrave ga, jurišajući glava kao odsječenih iznova se vraćaju u prošlost, pa im je bitnije što je bilo 2015. od onoga što se događa danas. A nije baš sve isto kao te, 2015. godine, otkad Europa sultanu Erdoganu plaća moralni danak.

Jedina sličnost je u tome što sada, baš kao i tada kad je među njima doista bilo i ratnih izbjeglica (ali izbjeglica koje su već našle mir u prvoj slobodnoj zemlji), migranti nisu krenuli sami od sebe, nego ih je netko pogurnuo (problematičan je, dakle, „push forward“, a ne „push back“). No, dok je prethodni put njegovu prljavu rabotu prikrivala svjetska moralna policija paraliziravši medijskim pendrekom Europu iznutra, sad se sultan doimlje znatno slabijih karata.

Prije 5 godina je, naime, rat u Siriji, što ga je potpalio odlikovani mirotvorac Obama, buktio punim žarom stvarajući kako psihološki pritisak, tako i plodno tlo za zbunjivanje Europljana brkanjem ekonomskih migranata i izbjeglica. Danas je, pak, rat ograničen na sâm sjeverozapad zemlje, i to nakon što se onaj odvratni ratni huškač Trump povukao potukavši islamističku babarogu. Ne manje bitno, danas je na čelu Grčke odgovorni političar desnog centra Mitsotakis, a ne više suverenist Tsipras, koji nije prstom mrdnuo da bi zaustavio migrante pri pohodu na mrsku mu Europu, sve kako bi se osvetio opakoj briselskoj tvorevini što je desetljećima omogućavala da njegov narod živi daleko iznad svojih mogućnosti, iznad onoga što svojim radom zaslužuje.

Naposljetku, i Vatikan se nekako stišao. Nije više onako živahan kao prije 5 godina, tako da je čvrsto uz sultana Erdogana ostala tek Isusovačka služba za izbjeglice. Ne treba u svemu tome zanemariti ni prvu pozitivnu posljedicu Brexita. Naime, poznato je koliko je Velika Britanija bila uporna u vođenju politike rastakanja jedinstva Europe, obilato se pritom koristeći članstvom u EU. Sukladno tome je, nasuprot Francuskoj i Njemačkoj, bila najvećim pobornikom uključivanja Turske u Europsku Uniju, vidjevši u njoj izglednog čimbenika trajne dezintegracije.

Neki čudni suverenisti

Na tom tragu ljudskopravaške organizacije na povodcu britanskih tajnih službi, poput Human Rights Watcha, najviše se ističu tužakanjem hrvatske policije radi, navodno, nečovječnog postupanja s migrantima. Riječ je o onoj istoj organizaciji koja je tijekom Domovinskog rata prikupljala informacije o srpskim žrtvama u Hrvatskoj kako bi uravnotežila krivnju hrvatske i srpske strane, a u čijim se redovima tada kalila jedna od danas vodećih hrvatskih suverenistica.

Eto, baš ona koju predsjednik Milanović ovih dana brani od ugriza sklonih mu lijevo-liberalnih medijskih kerbera riječima – Pa nije ona državni neprijatelj! Naravno da nije. Kad je tako uspješno, još za Karamarkova vođenja HDZ-a, među svjetonazorski desnima posijala ljevici suha zlata vrijednu krilaticu „HDZ=SDP“, na krilima koje će Milanović useliti u Predsjedničke dvore, nema što drugo biti nego državni prijatelj. Samo koje to države?

Drugi se, pak, po vokaciji suverenist s novinskih stupaca utjecajnog dnevnika iščuđava zašto mediji ništa ne pitaju Milanovića vezano uz njegovu izjavu iz kampanje da ga je Angela Merkel za migrantskog vala 2015. zatražila da zadrži 100 tisuća migranata u Hrvatskoj, što joj je ovaj navodno obećao, da bi ju potom iznevjerio. Ha, čini se da nekima još nije jasno kako sve što Milanović kaže ne mora nužno biti istina.

Nekad nešto rekne tek da bi poneki nadobudni novinski kolumnist, što desnije figurirao, to bolje, našao materijala da ga pohvali kao rođenog suverenista. Osim navedene, među izjavama koje ne pobuđuju medijski interes je i ona kako nikad nije bio član Partije, ali i ona kako ne će dopustiti da se hrvatski vojnici više šalju u Afganistan, da bi se već prvim predsjedničkim potezom ugrizao za jezik.

Za razliku od dobrohotnog, suverenistički nastrojenog kolumnista, medijska matica jako dobro zna kad Predsjednik govori u revijalnom tonu samo kako bi prikupio naramak političkih bodova, i nije joj nakraj pameti u tomu ga sputavati. Jer čemu ugrožavati godinama brižno građenu percepciju Milanovića kao poštenjačine i suverenista? Pa ne će valjda pauk razgrađivati vlastitu paučinu!

Osokoljen potporom s više strana političkog spektra, Milanović sad ništa manje suverenistički iznutra destabilizira i vojno-politički kišobran čiju zaštitu Hrvatska uživa, iznova najavljujući bezuvjetno povlačenje iz Afganistana, čime bi Hrvatska proigrala reputaciju pouzdanog partnera (jer jasno je da nedavni sporazum Amerike i talibana nužno zahtijeva i određeno prijelazno razdoblje kako bi se osujetili nagli i nekontrolirani događaji).

Nimalo slučajno, ovaj prijepor s Vladom Milanović tempira neposredno pred parlamentarne izbore (tada, naime, nastupa sljedeća smjena hrvatskih vojnika za Afganistan), sve kako bi se vidjelo tko je pravi suverenist a tko nije. A koga bi onda još iznenadilo nađu li se i tada, baš kao i za predsjedničkih izbora, lijevo-liberalna ljevica i suverenisti svih imena i boja na istome kolosijeku.

Naravno, suverenisti se na njemu uvijek nađu iz afekta, a nikad unaprijed proračunato. No, ako je doista tako, što to govori o njihovu političkom kapacitetu? I o tome jesu li uopće za toga posla? Jer bilo planirano ili u afektu, efekt je isti, i vazda istima koristi.

Što HDZ može ponuditi Škori?

Kad je riječ o zajedničkoj kući europskih naroda, evo prilike da se Europa u kolijevci svoje civilizacije, Grčkoj, ujedini oko onoga oko čega se nije ujedinila prije 5 godina, i neka to bude zalog jedinstva duljega vijeka. Jer jedinstvo Europe u današnjem je svijetu geopolitički i logički imperativ, bez kojeg niti jedna europska država ne može opstati drukčije negoli kao vazal neke daleko više joj strane sile, nego što se to Europa nekima danas čini.

Stoga, od europske sloge Hrvatska može biti samo na dobitku, kao, uostalom, i svaki grozd na europskom trsu. Ma koliko to razgoropadilo loše učenike iz povijesti, koji se i sad srde na Europu ne uviđajući kako suverenizam kojim su se zakrilili neumitno vodi priklanjanju uz neke druge skute, pa i nije čudo što je nerijetko potpomognut i tuđim škudama.

Hrvatska je, slijedeći put kojeg je zacrtao predsjednik Tuđman, sama izabrala biti dijelom Europe, a ne, recimo, Ruske Federacije. Dakle, nacionalne interese prirodno ostvaruje u okviru tog političkog konteksta, ne rušeći ga iznutra, nego izgrađujući ga. Zasad joj to ide dobro, jer Hrvatska više nije samo objekt, nego sve više i subjekt na europskoj pozornici.

Drugim riječima, ne bilježi ćato samo ono što mu kažu, nego se u europske dokumente zapisuje i ono što ćato kaže. A to je posve u skladu s credom istinskog suverenizma – sjedni za stol i izbori se! Nasuprot tomu stoji maksima gubitničkog fatalizma umotanog u bofl suverenizam – skrij se u kut i pravi se da si najpametniji na svijetu!

Pod teretom takve pameti bofl suverenisti svisoka pljuju u tanjur iz kojega jedu, prezrivo se obrušavajući na Europu, tu omraženu im nadnacionalnu tvorevinu u čijem okrilju Hrvatska živi i razvija se bolje nego ikad. No, kako ti okamenjeni spavači postaju sve opipljivija politička realnost, mudri i odgovorni ljudi si ne mogu priuštiti luksuz praviti se kao da ne postoje.

Treba misliti i korak unaprijed, i pripremiti se za svaki mogući scenarij. Zato aktualno vodstvo HDZ-a daje znakove kako je spremno razgovarati i s perjanicom bofl suverenizma u Hrvata – Miroslavom Škorom – naravno, bude li on poslije izbora imao dostatan koalicijski potencijal. Da su pripreme za to u punom jeku, potvrđuje i nedavni susret ministra Čorića s Gretom Thunberg. Jer ista je to logička razina i način političkog rezoniranja. Osim toga, oboje, i Miro i Greta, se jako vole pozivati na stručnjake.

Samo, što to HDZ uopće može Škori ponuditi? Predsjednik Sabora on ne može biti, jer koliko god saborski zastupnici bili predmetom javne kritike zbog nemara glede poštivanja radnog vremena, Sabor ipak zna raditi i popodne, katkad i noću, a ne samo prijepodne.

Sličan problem javlja se i kod drugih visokih pozicija u državnoj upravi koje nemaju striktno određeno prijepodnevno radno vrijeme kakvo bi Škori najbolje odgovaralo… No, kad već čovjek inzistira – „Iz svega ću se maknuti, ali iz politike se ne ću maknuti!“ – možda da mu se ponudi mjesto konzula u Pečuhu?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Dva HDZ-a, dva Raspudića i Restart restauriranog kompjutera s malo memorije’

Objavljeno

na

Objavio

Raspisani izbori, a magla svuda oko nas. Hrvatska politička scena zamagljena zamuljena, gaca se po glibu, tuče teškom artiljerijom, dijele krvna zrnca, izvlače duhovi i politički mrtvaci, krenula je borba za svaku kunu, ispravak – za svaki glas, ispravak – za vlast.

Piše: Ante Rašić

U Hrvatskoj, kod nekih, (možda ne svih, ali ti su manjini) događaju se stvari, a da nisu svjesni što se to događa i što bi im se moglo zbiti.

Možda se u kod nekih ipak, iako u podsvijesti, pojavi misao da je politika rad za javno dobro, a ne grabež, žudnja za vlašću protkana osobnim ili nekim drugim interesima, ali ne interesima za dobro građana Lijepe naše. Možda je njihova želja ipak lijepa njihova.

Nikada nisu dva vazala dijelila vlast, uvijek jedan drugome skidao glavu, a raja je uvijek slavila novog vazala.

No vratimo se mi Lijepoj našoj i našem političkom okršaju. Imamo tako dva HDZ-a, jedan Plenkovićev HDZ i drugi Škorin HDZ. To što se Škorin drugačije zove, to je zbog umjetničkog dojma, da se lakše uklopi uz tamburicu.

Tuku se teškom artiljerijom, istina u otežanim uvjetima jer im je glib pod nogama, sva sreća pa na bojišnici nema Korone, ona je u bunkeru i čeka jesen dok prođu furešti, a i recesiju su stavili u karantenu.

U Zagrebu ništa novo, čeka se povratak ili noć u stožeru, nije važno što je na krovovima umjesto crijepa najlon. Čekaju i građevinari, nisu još dobili predračune s cijenama WC četki, a možda se cijene obnove po kvadratu moraju usuglasiti s onima u Gunji. Ne bi bilo dobro da se razlikuju. Nama to s građevinom ne ide baš od ruke, eto i poslovično točni Kinezi oboljeli od hrvatskog sindroma točnosti pa će se Pelješki most ipak graditi po našim standardima, ili usklađuju dovršetak s dovršetkom pristupnih cesta.

Kako u Zagrebu nema ništa novo, nema ni u HDZ-u. Oni se bave analitikama, krojenjem lista, vađenjem nekih kandidata iz političke povijesti, ali isplivali i neki novi kandidati, kažu da ih ni u njihovim temeljnim ograncima ne poznaju. Služba za analitiku i komunikologiju radi punom parom, otvaraju se komunikacijski kanali u mainstream medijima, ali se ne prezentira ponuda i program za budućnost već otvaraju frontovi prema drugim suparnicima, bolje rečeno suparniku, jer ne daj bože napasti krivog, odnosno poželjnog partnera. Tko je to vidio da neka stranka koalira sama sa sobom, odnosno da koalira HDZ s HDZ-om dva, jer svaki HDZ želi da njihov vođa bude premijer, a da budu oba potpredsjednici, a da neutralni bude premijer, nismo li to probali.

Kažu da HDZ očekuje vlast sa starim partnerima, ankete im još uvijek daju prednost, istina ona koja se pokazala najrelevantnijom u nazad nekoliko izbornih ciklusa kaže da loše stoje, ali u vjerojatno u HDZ-u nisu čuli za “Bradley effect”, ima vremena, čut će.

U HDZ-u dva – svaki dan padne po koja zvijezda, neka sa sjajem, neka s patinom, ali i neka ugasla. Čini mi se da i kod njih stavljaju lokote na ormare, jer ne daj bože da ispadne koji kostur. Sve dok protivnički arheolozi kopaju po njihovoj prošlosti, poglavito po arheološkom nalazištu HDSSB-a, dok vrte snimke vikend tenis okršaja, nema mira ni u tom vinogradu.

Ovih dana u političkim strankama sklonim stranačkim piknicima stalno se prati vremenska prognoza. Dosjetili se da na otvorenom smije biti više ljudi na okupu, pa eto prilike da se uz lošu kobasicu i još lošije pivo okupe članovi i mobiliziraju u lovu na glasove. Vjerojatno će biti i neka kvota, recimo svaki član povede po četiri glasača. Sve je to legitimno, no pojavili se i profesionalni birači, tko da više piva za tog se glasa i samo da plin ne poskupi, jer nikada se ne zna.

No, ne postoji samo HDZ jedan i HDZ dva, već postoji Raspudić jedan i Raspudić dva, ispravak – Selak Raspudić, samo oni igraju filozofski zajedno ovaj put u Sedmom danu. Tako će Mostovci s filozofskom ekipom u dvije liste popuniti ekipu koja je otišla u transferima bez oštete. Ne bi to išlo da im je Mamić menadžer. Uzeo bi on Vinogradaru novce za ekologa. Ipak je on kapitalni vezni igrač, veže ekologiju i energetiku.

Sve to lijepo iz prikrajka prate na restauriranom računalu članovi Restart koalicije. Na njima je samo da Bernardiću i pogotovo Beljaku stave flaster na usta i dogodit će se čudo, past će im ničim izazvana vlast u krilo, ali i oni su problemu.

Jadni i čemerni, treba se obraniti od Korone koja eto spava negdje u prikrajku, a recesija ruši zidove karantene.
Dobro, sad da vidim kad je prvi piknik.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari