Pratite nas

Analiza

OD BUŠIĆA DO HASANBEGOVIĆA

Objavljeno

na

Od Bušića do Hasanbegovića, hrvatski problem je ostao isti, unatoč toga što se država u kojoj je živio Bušić zvala Jugoslavija a Hasanbegovićeva se zove Hrvatska. Smisao države nije samo u imenu nego prvenstveno u sadržaju.

Hrvatska danas nije ‘radosno susretište istoka i zapada’, kako je nagovijestio Bušić, nego radosno susretište antihrvatskih snaga jugoslavenske ljevice, “humanitarnih” nevladinih udruga, projugoslavenskih novinara, jugoslavenskih sudaca, četničke vjerske i sekularne pete kolone, sive eminencije u formi bivših funkcionera udbe i svih onih kojima je mrsko i samo hrvatsko ime.

[ad id=”93788″]

Hasanbegović je komentirajući svoju posjetu Splitu i polaganje vijenca na spomeniku 9. bojne HOS-a izjavio da je kao ministar i kao čovjek spreman iskazati počast svim žrtvama “u nesretnome Drugom svjetskom ratu i poraću, i to s bilo koje strane, bilo koje vojske ili bilo kojeg zločina ili režima”.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Ovo ne može biti ništa drugo nego stav baziran na principima univerzale humanosti koji tzv. lijeva, a u stvarnosti jugoslavenska sekcija hrvatskog političkog tijela, smatra fašističkim.

Hasanbegović je u svim svojim nastupima u ulozi ministra i u svim svojim izjavama bio dosljedan ovog principa, od Jasenovca do Bleiburga a u ovom slučaju se ni ne radi o komemoraciji žrtvama bilo koje strane u Drugom svjetskom ratu, nego o žrtvama branitelja iz Domovinskog rata, pa je svejedno fašist, jer u stvarnosti se niti ne radi o osudi one ratne hrvatske države nego o osudi svake hrvatske države, ne o osudi hrvatskog nastojanja ostvariti samostalanost pod prilikama Drugog svjetskog rata, nego pod prilikama svakog rata ili bez njega, bilo kada.

O tome kakva je bila Kraljevina Jugoslavija i kako se ponašala prema Hrvatima ne smije se govoriti. Dvadeset i tri godine nesnošljive torture sa svim svojim moralnim, materijalnim i ljudskim žrtvama se ne smije spominjati, jer taj period opravdava potrebu uspostave hrvatske samostalnosti a samostalnost je onda i sada, centralna točka po kojoj se određuje što je humanizam a što je fašizam. Gledajući pojavu NDH u kontekstu kraljevine koja joj je prethodila, zločini koji su se dogodili izgledali bi kao čin osvete, a to je onda zub za zub i ne može se suditi tako oštro, kao što se može po postojećoj današnjoj njihovoj teoriji, a u biti cjelokupno transplantiranoj jugoslavenskoj službenoj verziji, po kojoj su vlasti NDH pokupile sasvim nevine Srbe, ljude koji su bili spremni živjeti kao normalni građani u hrvatskoj državi, raditi na svojim imanjima, zarađivati svoj kruh i skrbiti za svoju obitelj a onda s došle hrvatske zvjeri, pohapsili ih, strpali u logor njih 700,000 i popubijali, samo zato što su bili Srbi i pravoslavci.

Nije li to identična teorija onoj o Domovinskom ratu i vojnoj operaciji Oluja, gdje hrvatska vojska protjeruje kompletno srpsko stanovništvo iz Hrvatske, ljude koji su samo radili svoju zemlju i skrbili za svoju obitelj a onda su došli hrvatski divljaci, fašisti, haveovci i hosovci, jednim imenom nazvani ustaše, i natjerali ih traktorima ili na bilo koji drugi način napustiti Hrvatsku, samo zato što su bili Srbi.

Idemo uzeti čovjeka kojeg se smatra najnotornijim predstavnikom ustaške vlasti, povezanog uz Jasenovac i sve što se dogodilo za vrijeme NDH, generala Vjekoslava Luburića. Kakav je bio njegov ‘mindset’ s kojim je stigao do hrvatske države i svega što se dogodilo tih godina. U audio snimci svog govora posvećenog Desetom travnju, Luburić između ostalog kaže:

“Potrebu (samostalne države op.p.) su osjećale naše herojske majke, koje su radi Hrvatske izgubile muževe i našle se kao moja majka, sa čoporom malene dječice, bez imetka, bez službe, bez penzije, progonjene i sa teškom uspomenom pred očima.
Srbi su nam pred ulaskom ubili oca. Izmrcvarili su ga, prebili i Boga u njemu, kako su znali reći, zatim ga na sam Božić bacili u podrum i polili vodom, da u jutro osvane kao skup smrznutih ostataka tijela jednog snažnog, mladog, četitog i poznatog čovjeka, a samo zato što je bio Hrvat.
U južnijim krajevima a posebno u Bosni i Hercegovini, ljudi su jednostavno bili ubijani.
………
I baš kad sam mislio nekako skočiti, da vidim moju dobru staricu i posjetim grob oca u Trebinju gdje je ležao, te zagrlim braću i sestre, vidim stare prijatelje i moj kamen, dođe nam vijest da je selu Hrvatski Blagaj na Kordunu, zaklana jedna naša obitelj. Još nismo imali ni vozila, nego smo rekvizirali jedan taksi i u pratnji dvojce ustaša i jednog civila, otišli smo da vidimo što se dogodilo.
Istina, čuli smo već bili o poklanim i popaljenim Ilijićima kraj Mostara i drugim zločinima, ali smo mislili da je to jedan od nekontoliranih događaja koje svaki rat sobom donese.
Jednostavno smo htjeli zaboraviti prošlost i osobno sam želio na grobu moga dobroga oca, reći da opraštamo njegovim ubojicama i da je naša budućnost najveća zadovoljština za sve tegobe i patnje iz prošlosti.

Događaj u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznat svima iz onih krajeva i vjerojatno nekom od vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih misli; mojih i mojih prijatelja.
………”
Govor je objavljen na youtube u 2 dijela, tko hoće poslušati cijeli sadržaj
https://www.youtube.com/watch?v=Wq9IuyHWI0o
https://www.youtube.com/watch?v=RgAshduXibI

U NDH su počinjeni zločini, a naročito na početku kad su provedena mnoga djela osvete za ono što su Srbi radili s Hrvatima za vrijeme kraljevine a pogotovo što su radili oni koji su se digli na ustanak protiv NDH, četnici i partizani, među kojima je sve do negdje 1943., teško bilo razlikovati tko je tko a poslije 1943. su se najvećim dijelom našli zajedno pod Titovom komandom, tako da je kraj rata izvan Titova kišobrana dočekala tek manja skupina sljedbenika Draže Mihajlovića i šaka Ljotičevaca, pa tako ni nije bilo srpskog Križnog puta, već su svi bili pobjednici.

Kad govorimo o srpskim žrtvama, NDH je s restauratorima Jugoslavije bila u ratu i zato treba razlikovati ono što su doživjeli Srbi od onoga što su doživjeli Židovi, koje se mora smatrati apsolutno nevinim žrtvama njemačkih rasnih zakona, koje je NDH i sama prihvatila i koje se ne može opravdati tim što se NDH na cijelom prostoru našla pod praktičnom njemačkom okupacijom, jednako kako se ne može opravdati srpska vlast pod njemačkom okupacijom, koja je, prije nego što je to i sama Njemačka učinila, eliminirala i likvidirala sve Židove na području Srbije.

Ako je Hasanbegović fašist i ako su svi oni koji ga štuju, usudim se reći većina Hrvata, također fašisti, kakvi bi onda trebali biti da ne budu fašisti, nego da postanu humanisti, poput ovih koji ga optužuju.

Ja sam tipičan primjer hrvatskog političkog emigranta, iz generacije onih koji su nakon 1971. ustali protiv Jugoslavije. Ta emigacija je u Jugoslaviji bila prozvana neprijateljskom, ekstremističkom i ustaškom, dakle najvećim ološem koji je u hrvatskom narodu postojao, ljudi koje je bilo opravdano bez suda likvidirati gdje god ih se uhvatilo, po istom principu po kojemu je opravdano bilo likvidirati sve one koje poznajemo pod zajedničkim imenom žrtava Bleiburga.

Ja svoje stavove, od prvog dana kad sam zaključio da Jugoslaviju treba rušiti i na njenim ruševinama uspostaviti samostalnu hrvatsku državu, do danas nisam ni promijenio niti na bilo koji način revidirao.
Unatoč toga što je onda bila Jugoslavija koju je hrvatski narod srušio i na njenom zgarištu uspostavio samostalnu državu, baš kako smo htjeli, ja ne vidim da donedavna ministrica vanjskih poslova Hrvatske, Vesna Pusić, na nas državotvorne Hrvate gleda i malo drugačije nego što je gledao Miloš Minić, ministar vanjskih poslova Jugoslavije 72.-78.

Govorim o političkoj emigaciji jer u Hrvatskoj do raspada Jugoslavije, nemamo o čemu govoriti. Jedino hrvatsko, organizirano, antijugoslavensko ustrojstvo je postojalo u emigaciji, a u Hrvatskoj nije moglo postojati osim u formi ilegalaca koji su održavali vezu s organizacijama izvan Hrvatske.

Na čelu moje skupine nalazio se Bruno Bušić, koji je za života osmislio zdrava državotvorna načela buduće samostalne Hrvatske. Njegovi stavovi se slobodno mogu smatrati općeprihvaćenim i poslije njegove smrti, ne samo za generaciju njegovih formalnih sljedbenika, nego za kompletno hrvatsko političko tijelo, za sve Hrvate koji su bili državotvorni, prije i poslije uspostave hrvatske samostalnosti, do danas, do dana kad je Zlatko Hasanbegović postao ministar.

Tko želi podrobnije proučiti stavove Brune Bušića, neka si pribavi jednu od nekoliko njemu posvećenih knjiga, pa ako u njima nađe jednu ma i najmanju natruhu fašizma, rasizma, diskrinimacije po vjeri, porijeklu ili ideološkom opredjeljenju, neka iznese i ja ću biti iznenađen, jer sam pročitao sve što je ikad rekao i zapisao.

Ideja nacionalnog izmirenja se pojavila u emigraciji odmah poslije Drugog svjetskog rata, a svoju praktično primjenjivu formu je počela dobivati u Hrvatskoj kroz suradnju Dr. Franje Tuđmana i Brune Bušića. Tu je ideju kroz 20 godina prije uspostave hrvatske amostalnosti razradio, objavio i raširio Bruno Bušić. Nju je još u procesu hrvatske države u stvaranju, najavio Franjo Tuđman, iako je politička struktura u Hrvatskoj tokom Domovinskog rata, a naročito poslije njegove smrti, provedbu programa pomirbe pokazala neostvarivom, da bi konačno danas, jedna od strana u procesu pomirbe, počela javno odbacivati svaku takvu ideju i pozivati na konfrontaciju.
Opće mnijenje onih koji su na razne načine zastupali i provodili ideju rušenja Jugoslavije, uključujući i one koji su ju vojnim putem u Domovinskom ratu srušili, onih koji su do današnjih dana ostali žigosani kao ustaše i fašisti, od Brune Bušića do ministra Hasanbegovića, nigdje i nikada nisu težili krivotvorenju povijesti, nego jedino uspostavi povijesne istine, kako bi se iz tako prihvaćene verzije povijesti, eliminirali oni dijelovi, uključujući i statistike žrtava rata, zasnovani na velikosrpskoj jugoslavenskoj propagandi.

Kao što je Luburić na grobu svog zaklanog oca bio spreman oprostiti njegovim ubojicama gledajući samostalnost kao naplatu za sve zločine, tako smo i svi mi bili spremni oprostiti svima za sve, držeći da je ostvarenje hrvatske samostalnosti, najznačajniji događaj od propasti hrvatskog kraljevstva, zadovoljština za sve nepravede.

Bezbroj puta smo javno, pred stranim faktorima posvjedočili da će Hrvati, čim ostvare svoju samostalnost, pristupiti naučnoj, iskopinama, svjedocima i dokumentima poduprtoj, uspostavi povjesne istine i na njoj se pokajati za svaku osobu bilo koje nacionalnosti, koja je nevina izgubila život od hrvatske ruke.

Do danas taj proces nije bio moguć, ne znato što bi državotvorna hrvatska većina htjela prikrivati svoju povijest, nego zato što jugoslavenska vladajuća klika u Hrvatskoj ne želi istinu nego svim silama nastoji održati važećom, jugoslavensku verziju stvorenu kako bi se onemogućio svaki pokušaj ostvarenja hrvatske državne samostalnosti.

Država je ostvarena a laž je ostala i promoviraju ju povjesničari i političari jugoslavenske orijentacije. Teško je uopće naći razlike u pristupu hrvatskoj povijesti Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, između srpske četničke vlasti Nikolića, Vučića i Vulina i jugoslavenske tzv. ljevice u Hrvatskoj.

Hrvatska kakvu je zamišljao Bruno Bušić, nije bila ideološki, vjerski ili rasno ograničena. On je modernu Hrvatsku državu najavio kao “Radosno susretište istoka i zapada.” Takva hrvatska nije isključivala nikoga pa ni hrvatsku ljevicu, nego dapače, nije moguće bilo ni zamisliti modernu državu u obitelji europskih država, koja nebi imala svoju nacionalnu ljevicu.

Realnost danas je takva da Hrvatska uopće nema nacionalne, nego jugoslavensku ljevicu, koja hrvatsku državu vidi kao Jugoslaviju od koje su se odvojile ostale jugoslavenske republike.

Iz drugih samostalnih država nastalih od republika bivše Jugoslavije, nestao je Tito. Nema više Titovog Užica u Srbiji, Titograda u Crnoj Gori, Titovog Velesa u Makedoniji, Titove Mitrovice u Kosovi, Titovog Drvara u BiH ni Titovog Velenja u Sloveniji. Ostao je Trg Maršala Tita u epicentru hrvatske države i u epicentru jugoslavenske svijesti u Hrvatskoj. Ostao je Titov spomenik u Kumrovcu, kao središte okupljanja svih onih koji stoje na stanovištu rušenja hrvatske države i obnove titoističke Jugoslavije.

Ostali su žigosani kao fašisti svi oni koji spominju Titove zločine, dernekom je prozvana komemoracija za žrtve Titova režima u Bleiburgu, kao heroje se glorificira sve one koji su hrvatsku rušili a njihovi nadnevci se slave po Brezovici, Romaniji i Srbu dok se fašistima žigošu, ne oni koji slave Pavelića i njegov režim, nego čak i oni koji se ne stide javno oplakati svoju rodbinu, svoje očeve i majke poklane u procesu rušenja hrvatske države i obnove Jugoslavije.

Sudi se svima kojima se može pripisati da nisu poštivali ratna pravila u Domovinkom ratu, od procesa Gotovini, Norcu i drugima koji su već odslužili godine robije, do onih kojima se danas sudi, dok se one koji su počinili zločine prema Hrvatskoj ignorira i tolerira a abolirani zločinci iz tog vremena stvaraju urotu kako srušiti ovu državu.

Onima koji su u ime Jugoslavije likividirali Hrvate po Domovini i izbjeglištvu, krivica je ne samo oproštena, nego žive kao počasni građani u Hrvatskoj, pod zaštitom političkog vodstva i sudstva. Ako samo oplakuješ svoje mrtve, žrtve jugoslavenskog režima, ti si fašist. Ako slaviš jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća Tita, ti si humanist. Ako upozoriš na pothranjivanje četništva kroz SPC u Hrvatskoj, na isti način kako se kroz neke đamije na Zapadu hrani islamski ekstremizam, bivaš zabranjivan zbog izazivanja mržnje a ako izlaganje tijela Sv. Leopolda Mandića nazoveš nekrofilijom, ti koristiš svoja demokratska prava.

I mi smo ti koji nude pomirbu a oni ju odbacju kao apsurd i pozivaju na konfrontaciju. Mi smo htjeli demokraciju a oni su ju pretvorili u farsu, u paravan iza kojega se ne provodi korupcija, decepcija, potplaćivanje, kronizam, kriminal, misaporprijacija, pljačka i falsifikacija. Ali ne samo to, nego se pod paravanom demokracije počinja veleizdaja i ugrožava suverenitet, pa i sam opstanak hrvatske države.

Udružuju se antihrvatski politički moćnici, nevladine institucije, jugoslavenski povjesničari, profesori na katedrama hrvatskih sveučilišta, antihrvatski novinari na čelu sa Sašom Lekovićem, bivši predsjednici poput Mesića i Josipovića i postojeći saborski zastupnici poput Stazića i Opačićke. Udružuju se i u pomoć pozvaju sve strane faktore koji su spremni stati protiv Hrvatske, uključujući i velikosrpske političke i vjerske faktore, otvoreno posvećene zakidanju Hrvatske kao države i Hrvata kao naroda. Pretvorili su se u jedan veliki antihrvatski pokret koji je formirao jedinstveni front i nastupa organizirano i sinhronizirano.

To više nije pitanje hrvatskog demokratskog procesa, nego pitanje hrvatskog nacionalnog opstanka. Postojeće političko i stranačko ustrojstvo pokazuje od izbora do izbora, da ni oni državotvorni Hrvati poput ministra Hasanbegovića i generala Glasnovića, u sastavu Domoljubne koalicije, namaju ni snage, ni mogućnosti ni instrumenata, ostvarivati svoje državtvorstvo, nego se skoro cijelo vrijeme nalaze pod napadom jugoslavenske fronte, prisiljeni braniti se od nerazumnih napada jugoslavenskih aktivista.

Zašto je to tako sasvim je jasno. Hrvatska državotvorna većina nema snage suprotstaviti se jugoslavenskoj manjini jer nije organizirana. Organizacije stvaraju i ruše države a neorganizirana masa pada njihovom žrtvom. Hrvatske domoljubne političke stranke imaju mogućnost u okviru demokratskog procesa provoditi nacionalnu politiku ali se ponovo i ponovo pokazuje da radi strukture postojeće vlasti nisu u stanju nositi se s ujedinjenom frontom, s pokretom koji je daleko širi od opozicijske koalicije, pa je po svim pokazateljima i rukovođen izvan legalnog državnog aprata.

Jedini način suprotstaviti se ovom naletu je u stvaranju hrvatske državotvorne fronte, nacionalnog pokreta koji bi okupio sve državotvorne snage, na način na koji su okupljene jugoslavenske snage. Toga su svjesni svi, a najbolji indikator je sve učestalije pozivanje da se treba pojaviti vođa kao što je bio Tuđman, koji bi sve okupio. Na vođu se međutim ne čeka, nego se započinje proces a on se u procesu pojavljuje. Ideja da se vođe rađaju kao što je Dalaj Lama rođenjem određen da bude vođa tibetanskog naroda, dio je vjerske a ne političke teorije.

Već duže vremena na razne načine, promoviram ideju formiranja jedne nevladine udruge koja bi bila u stanju materijalizirati i praktično osmisliti neorganiziranu hrvatsku volju. Najbolji primjer za to je uspješan organizirani poduhvat polaganja vijenca svim žrtvama u Jasenovcu.

Svima onima u redovima vladajuće koalicije, koji stvarno nastoje da bude domoljubna, samo na korist može poslužiti izvanstranačko domoljubno okupljanje, kao što djelovanje projugoslavenskih udruženih nevladinih snaga, služi interesima jugoslavenskih zastupnika u hrvatskom Saboru, kojih tamo danas ima više nego što je u Starčevićevo vrijeme bilo mađarona.

Problemi s kojima se Hrvatska susreće, nisu u sferi ideoloških razlika između ljevice i desnice, iako ih se nekim čudom nastoji tako prikazati i s lijeva i desna, nego su u nacionalnoj sferi, na polju čuvanja državnog suvereniteta i samostalnosti, na polju nacionalnog spasa. Ne odlaze iz Hrvatske autobusi puni desničara koji domovinu napuštaju jer se ne slažu s ideologijom, nego zato što im je pljačka i izdaja u vrhovima vlasti uskratila mogućnost opstanka. To nije demokratsko pitanje, nego pitanje nacionalnog opstanka, jednako kao što je Domovinki rat predstavljao pitanje nacionalnog opstanka. Hrvati su se borili za svoju samostalnost, slobodu i napredak davno prije nego što se znalo da uopće postoji Amerika u kojoj su utvrđeni temelji zapadne demokracije.

Od Bušića do Hasanbegovića, hrvatski problem je ostao isti, unatoč toga što se država u kojoj je živio Bušić zvala Jugoslavija a Hasanbegovićeva se zove Hrvatska. Smisao države nije u imenu nego u sadržaju a sadržaj je lako prepoznati. Tisuću simbola jugoslavenske vlasti danas stoje kao simboli Hrvatske, poput JB Tita i deseci tisuća ljudi koji su u Jugoslaviji obnašali državne funkcije, danas se nalaze na sličnim funkcijama u Hrvatskoj a da nikad nisu trebali revidirati niti jednog stava, poput Stipe Mesića.

Od Bušića do Hasanbegovića, hrvatski problem je ostao isti, unatoč toga što se država u kojoj je živio Bušić zvala Jugoslavija a Hasanbegovićeva se zove Hrvatska. Smisao države nije samo u imenu nego prvenstveno u sadržaju.

Hrvatska danas nije ‘radosno susretište istoka i zapada’, kako je nagovijestio Bušić, nego radosno susretište antihrvatskih snaga jugoslavenske ljevice, “humanitarnih” nevladinih udruga, projugoslavenskih novinara, jugoslavenskih sudaca, četničke vjerske i sekularne pete kolone, sive eminencije u formi bivših funkcionera udbe i svih onih kojima je mrsko i samo hrvatsko ime.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari