Pratite nas

Analiza

OD BUŠIĆA DO HASANBEGOVIĆA

Objavljeno

na

Od Bušića do Hasanbegovića, hrvatski problem je ostao isti, unatoč toga što se država u kojoj je živio Bušić zvala Jugoslavija a Hasanbegovićeva se zove Hrvatska. Smisao države nije samo u imenu nego prvenstveno u sadržaju.

Hrvatska danas nije ‘radosno susretište istoka i zapada’, kako je nagovijestio Bušić, nego radosno susretište antihrvatskih snaga jugoslavenske ljevice, “humanitarnih” nevladinih udruga, projugoslavenskih novinara, jugoslavenskih sudaca, četničke vjerske i sekularne pete kolone, sive eminencije u formi bivših funkcionera udbe i svih onih kojima je mrsko i samo hrvatsko ime.

[ad id=”93788″]

Hasanbegović je komentirajući svoju posjetu Splitu i polaganje vijenca na spomeniku 9. bojne HOS-a izjavio da je kao ministar i kao čovjek spreman iskazati počast svim žrtvama “u nesretnome Drugom svjetskom ratu i poraću, i to s bilo koje strane, bilo koje vojske ili bilo kojeg zločina ili režima”.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Ovo ne može biti ništa drugo nego stav baziran na principima univerzale humanosti koji tzv. lijeva, a u stvarnosti jugoslavenska sekcija hrvatskog političkog tijela, smatra fašističkim.

Hasanbegović je u svim svojim nastupima u ulozi ministra i u svim svojim izjavama bio dosljedan ovog principa, od Jasenovca do Bleiburga a u ovom slučaju se ni ne radi o komemoraciji žrtvama bilo koje strane u Drugom svjetskom ratu, nego o žrtvama branitelja iz Domovinskog rata, pa je svejedno fašist, jer u stvarnosti se niti ne radi o osudi one ratne hrvatske države nego o osudi svake hrvatske države, ne o osudi hrvatskog nastojanja ostvariti samostalanost pod prilikama Drugog svjetskog rata, nego pod prilikama svakog rata ili bez njega, bilo kada.

O tome kakva je bila Kraljevina Jugoslavija i kako se ponašala prema Hrvatima ne smije se govoriti. Dvadeset i tri godine nesnošljive torture sa svim svojim moralnim, materijalnim i ljudskim žrtvama se ne smije spominjati, jer taj period opravdava potrebu uspostave hrvatske samostalnosti a samostalnost je onda i sada, centralna točka po kojoj se određuje što je humanizam a što je fašizam. Gledajući pojavu NDH u kontekstu kraljevine koja joj je prethodila, zločini koji su se dogodili izgledali bi kao čin osvete, a to je onda zub za zub i ne može se suditi tako oštro, kao što se može po postojećoj današnjoj njihovoj teoriji, a u biti cjelokupno transplantiranoj jugoslavenskoj službenoj verziji, po kojoj su vlasti NDH pokupile sasvim nevine Srbe, ljude koji su bili spremni živjeti kao normalni građani u hrvatskoj državi, raditi na svojim imanjima, zarađivati svoj kruh i skrbiti za svoju obitelj a onda s došle hrvatske zvjeri, pohapsili ih, strpali u logor njih 700,000 i popubijali, samo zato što su bili Srbi i pravoslavci.

Nije li to identična teorija onoj o Domovinskom ratu i vojnoj operaciji Oluja, gdje hrvatska vojska protjeruje kompletno srpsko stanovništvo iz Hrvatske, ljude koji su samo radili svoju zemlju i skrbili za svoju obitelj a onda su došli hrvatski divljaci, fašisti, haveovci i hosovci, jednim imenom nazvani ustaše, i natjerali ih traktorima ili na bilo koji drugi način napustiti Hrvatsku, samo zato što su bili Srbi.

Idemo uzeti čovjeka kojeg se smatra najnotornijim predstavnikom ustaške vlasti, povezanog uz Jasenovac i sve što se dogodilo za vrijeme NDH, generala Vjekoslava Luburića. Kakav je bio njegov ‘mindset’ s kojim je stigao do hrvatske države i svega što se dogodilo tih godina. U audio snimci svog govora posvećenog Desetom travnju, Luburić između ostalog kaže:

“Potrebu (samostalne države op.p.) su osjećale naše herojske majke, koje su radi Hrvatske izgubile muževe i našle se kao moja majka, sa čoporom malene dječice, bez imetka, bez službe, bez penzije, progonjene i sa teškom uspomenom pred očima.
Srbi su nam pred ulaskom ubili oca. Izmrcvarili su ga, prebili i Boga u njemu, kako su znali reći, zatim ga na sam Božić bacili u podrum i polili vodom, da u jutro osvane kao skup smrznutih ostataka tijela jednog snažnog, mladog, četitog i poznatog čovjeka, a samo zato što je bio Hrvat.
U južnijim krajevima a posebno u Bosni i Hercegovini, ljudi su jednostavno bili ubijani.
………
I baš kad sam mislio nekako skočiti, da vidim moju dobru staricu i posjetim grob oca u Trebinju gdje je ležao, te zagrlim braću i sestre, vidim stare prijatelje i moj kamen, dođe nam vijest da je selu Hrvatski Blagaj na Kordunu, zaklana jedna naša obitelj. Još nismo imali ni vozila, nego smo rekvizirali jedan taksi i u pratnji dvojce ustaša i jednog civila, otišli smo da vidimo što se dogodilo.
Istina, čuli smo već bili o poklanim i popaljenim Ilijićima kraj Mostara i drugim zločinima, ali smo mislili da je to jedan od nekontoliranih događaja koje svaki rat sobom donese.
Jednostavno smo htjeli zaboraviti prošlost i osobno sam želio na grobu moga dobroga oca, reći da opraštamo njegovim ubojicama i da je naša budućnost najveća zadovoljština za sve tegobe i patnje iz prošlosti.

Događaj u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznat svima iz onih krajeva i vjerojatno nekom od vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih misli; mojih i mojih prijatelja.
………”
Govor je objavljen na youtube u 2 dijela, tko hoće poslušati cijeli sadržaj
https://www.youtube.com/watch?v=Wq9IuyHWI0o
https://www.youtube.com/watch?v=RgAshduXibI

U NDH su počinjeni zločini, a naročito na početku kad su provedena mnoga djela osvete za ono što su Srbi radili s Hrvatima za vrijeme kraljevine a pogotovo što su radili oni koji su se digli na ustanak protiv NDH, četnici i partizani, među kojima je sve do negdje 1943., teško bilo razlikovati tko je tko a poslije 1943. su se najvećim dijelom našli zajedno pod Titovom komandom, tako da je kraj rata izvan Titova kišobrana dočekala tek manja skupina sljedbenika Draže Mihajlovića i šaka Ljotičevaca, pa tako ni nije bilo srpskog Križnog puta, već su svi bili pobjednici.

Kad govorimo o srpskim žrtvama, NDH je s restauratorima Jugoslavije bila u ratu i zato treba razlikovati ono što su doživjeli Srbi od onoga što su doživjeli Židovi, koje se mora smatrati apsolutno nevinim žrtvama njemačkih rasnih zakona, koje je NDH i sama prihvatila i koje se ne može opravdati tim što se NDH na cijelom prostoru našla pod praktičnom njemačkom okupacijom, jednako kako se ne može opravdati srpska vlast pod njemačkom okupacijom, koja je, prije nego što je to i sama Njemačka učinila, eliminirala i likvidirala sve Židove na području Srbije.

Ako je Hasanbegović fašist i ako su svi oni koji ga štuju, usudim se reći većina Hrvata, također fašisti, kakvi bi onda trebali biti da ne budu fašisti, nego da postanu humanisti, poput ovih koji ga optužuju.

Ja sam tipičan primjer hrvatskog političkog emigranta, iz generacije onih koji su nakon 1971. ustali protiv Jugoslavije. Ta emigacija je u Jugoslaviji bila prozvana neprijateljskom, ekstremističkom i ustaškom, dakle najvećim ološem koji je u hrvatskom narodu postojao, ljudi koje je bilo opravdano bez suda likvidirati gdje god ih se uhvatilo, po istom principu po kojemu je opravdano bilo likvidirati sve one koje poznajemo pod zajedničkim imenom žrtava Bleiburga.

Ja svoje stavove, od prvog dana kad sam zaključio da Jugoslaviju treba rušiti i na njenim ruševinama uspostaviti samostalnu hrvatsku državu, do danas nisam ni promijenio niti na bilo koji način revidirao.
Unatoč toga što je onda bila Jugoslavija koju je hrvatski narod srušio i na njenom zgarištu uspostavio samostalnu državu, baš kako smo htjeli, ja ne vidim da donedavna ministrica vanjskih poslova Hrvatske, Vesna Pusić, na nas državotvorne Hrvate gleda i malo drugačije nego što je gledao Miloš Minić, ministar vanjskih poslova Jugoslavije 72.-78.

Govorim o političkoj emigaciji jer u Hrvatskoj do raspada Jugoslavije, nemamo o čemu govoriti. Jedino hrvatsko, organizirano, antijugoslavensko ustrojstvo je postojalo u emigaciji, a u Hrvatskoj nije moglo postojati osim u formi ilegalaca koji su održavali vezu s organizacijama izvan Hrvatske.

Na čelu moje skupine nalazio se Bruno Bušić, koji je za života osmislio zdrava državotvorna načela buduće samostalne Hrvatske. Njegovi stavovi se slobodno mogu smatrati općeprihvaćenim i poslije njegove smrti, ne samo za generaciju njegovih formalnih sljedbenika, nego za kompletno hrvatsko političko tijelo, za sve Hrvate koji su bili državotvorni, prije i poslije uspostave hrvatske samostalnosti, do danas, do dana kad je Zlatko Hasanbegović postao ministar.

Tko želi podrobnije proučiti stavove Brune Bušića, neka si pribavi jednu od nekoliko njemu posvećenih knjiga, pa ako u njima nađe jednu ma i najmanju natruhu fašizma, rasizma, diskrinimacije po vjeri, porijeklu ili ideološkom opredjeljenju, neka iznese i ja ću biti iznenađen, jer sam pročitao sve što je ikad rekao i zapisao.

Ideja nacionalnog izmirenja se pojavila u emigraciji odmah poslije Drugog svjetskog rata, a svoju praktično primjenjivu formu je počela dobivati u Hrvatskoj kroz suradnju Dr. Franje Tuđmana i Brune Bušića. Tu je ideju kroz 20 godina prije uspostave hrvatske amostalnosti razradio, objavio i raširio Bruno Bušić. Nju je još u procesu hrvatske države u stvaranju, najavio Franjo Tuđman, iako je politička struktura u Hrvatskoj tokom Domovinskog rata, a naročito poslije njegove smrti, provedbu programa pomirbe pokazala neostvarivom, da bi konačno danas, jedna od strana u procesu pomirbe, počela javno odbacivati svaku takvu ideju i pozivati na konfrontaciju.
Opće mnijenje onih koji su na razne načine zastupali i provodili ideju rušenja Jugoslavije, uključujući i one koji su ju vojnim putem u Domovinskom ratu srušili, onih koji su do današnjih dana ostali žigosani kao ustaše i fašisti, od Brune Bušića do ministra Hasanbegovića, nigdje i nikada nisu težili krivotvorenju povijesti, nego jedino uspostavi povijesne istine, kako bi se iz tako prihvaćene verzije povijesti, eliminirali oni dijelovi, uključujući i statistike žrtava rata, zasnovani na velikosrpskoj jugoslavenskoj propagandi.

Kao što je Luburić na grobu svog zaklanog oca bio spreman oprostiti njegovim ubojicama gledajući samostalnost kao naplatu za sve zločine, tako smo i svi mi bili spremni oprostiti svima za sve, držeći da je ostvarenje hrvatske samostalnosti, najznačajniji događaj od propasti hrvatskog kraljevstva, zadovoljština za sve nepravede.

Bezbroj puta smo javno, pred stranim faktorima posvjedočili da će Hrvati, čim ostvare svoju samostalnost, pristupiti naučnoj, iskopinama, svjedocima i dokumentima poduprtoj, uspostavi povjesne istine i na njoj se pokajati za svaku osobu bilo koje nacionalnosti, koja je nevina izgubila život od hrvatske ruke.

Do danas taj proces nije bio moguć, ne znato što bi državotvorna hrvatska većina htjela prikrivati svoju povijest, nego zato što jugoslavenska vladajuća klika u Hrvatskoj ne želi istinu nego svim silama nastoji održati važećom, jugoslavensku verziju stvorenu kako bi se onemogućio svaki pokušaj ostvarenja hrvatske državne samostalnosti.

Država je ostvarena a laž je ostala i promoviraju ju povjesničari i političari jugoslavenske orijentacije. Teško je uopće naći razlike u pristupu hrvatskoj povijesti Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, između srpske četničke vlasti Nikolića, Vučića i Vulina i jugoslavenske tzv. ljevice u Hrvatskoj.

Hrvatska kakvu je zamišljao Bruno Bušić, nije bila ideološki, vjerski ili rasno ograničena. On je modernu Hrvatsku državu najavio kao “Radosno susretište istoka i zapada.” Takva hrvatska nije isključivala nikoga pa ni hrvatsku ljevicu, nego dapače, nije moguće bilo ni zamisliti modernu državu u obitelji europskih država, koja nebi imala svoju nacionalnu ljevicu.

Realnost danas je takva da Hrvatska uopće nema nacionalne, nego jugoslavensku ljevicu, koja hrvatsku državu vidi kao Jugoslaviju od koje su se odvojile ostale jugoslavenske republike.

Iz drugih samostalnih država nastalih od republika bivše Jugoslavije, nestao je Tito. Nema više Titovog Užica u Srbiji, Titograda u Crnoj Gori, Titovog Velesa u Makedoniji, Titove Mitrovice u Kosovi, Titovog Drvara u BiH ni Titovog Velenja u Sloveniji. Ostao je Trg Maršala Tita u epicentru hrvatske države i u epicentru jugoslavenske svijesti u Hrvatskoj. Ostao je Titov spomenik u Kumrovcu, kao središte okupljanja svih onih koji stoje na stanovištu rušenja hrvatske države i obnove titoističke Jugoslavije.

Ostali su žigosani kao fašisti svi oni koji spominju Titove zločine, dernekom je prozvana komemoracija za žrtve Titova režima u Bleiburgu, kao heroje se glorificira sve one koji su hrvatsku rušili a njihovi nadnevci se slave po Brezovici, Romaniji i Srbu dok se fašistima žigošu, ne oni koji slave Pavelića i njegov režim, nego čak i oni koji se ne stide javno oplakati svoju rodbinu, svoje očeve i majke poklane u procesu rušenja hrvatske države i obnove Jugoslavije.

Sudi se svima kojima se može pripisati da nisu poštivali ratna pravila u Domovinkom ratu, od procesa Gotovini, Norcu i drugima koji su već odslužili godine robije, do onih kojima se danas sudi, dok se one koji su počinili zločine prema Hrvatskoj ignorira i tolerira a abolirani zločinci iz tog vremena stvaraju urotu kako srušiti ovu državu.

Onima koji su u ime Jugoslavije likividirali Hrvate po Domovini i izbjeglištvu, krivica je ne samo oproštena, nego žive kao počasni građani u Hrvatskoj, pod zaštitom političkog vodstva i sudstva. Ako samo oplakuješ svoje mrtve, žrtve jugoslavenskog režima, ti si fašist. Ako slaviš jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća Tita, ti si humanist. Ako upozoriš na pothranjivanje četništva kroz SPC u Hrvatskoj, na isti način kako se kroz neke đamije na Zapadu hrani islamski ekstremizam, bivaš zabranjivan zbog izazivanja mržnje a ako izlaganje tijela Sv. Leopolda Mandića nazoveš nekrofilijom, ti koristiš svoja demokratska prava.

I mi smo ti koji nude pomirbu a oni ju odbacju kao apsurd i pozivaju na konfrontaciju. Mi smo htjeli demokraciju a oni su ju pretvorili u farsu, u paravan iza kojega se ne provodi korupcija, decepcija, potplaćivanje, kronizam, kriminal, misaporprijacija, pljačka i falsifikacija. Ali ne samo to, nego se pod paravanom demokracije počinja veleizdaja i ugrožava suverenitet, pa i sam opstanak hrvatske države.

Udružuju se antihrvatski politički moćnici, nevladine institucije, jugoslavenski povjesničari, profesori na katedrama hrvatskih sveučilišta, antihrvatski novinari na čelu sa Sašom Lekovićem, bivši predsjednici poput Mesića i Josipovića i postojeći saborski zastupnici poput Stazića i Opačićke. Udružuju se i u pomoć pozvaju sve strane faktore koji su spremni stati protiv Hrvatske, uključujući i velikosrpske političke i vjerske faktore, otvoreno posvećene zakidanju Hrvatske kao države i Hrvata kao naroda. Pretvorili su se u jedan veliki antihrvatski pokret koji je formirao jedinstveni front i nastupa organizirano i sinhronizirano.

To više nije pitanje hrvatskog demokratskog procesa, nego pitanje hrvatskog nacionalnog opstanka. Postojeće političko i stranačko ustrojstvo pokazuje od izbora do izbora, da ni oni državotvorni Hrvati poput ministra Hasanbegovića i generala Glasnovića, u sastavu Domoljubne koalicije, namaju ni snage, ni mogućnosti ni instrumenata, ostvarivati svoje državtvorstvo, nego se skoro cijelo vrijeme nalaze pod napadom jugoslavenske fronte, prisiljeni braniti se od nerazumnih napada jugoslavenskih aktivista.

Zašto je to tako sasvim je jasno. Hrvatska državotvorna većina nema snage suprotstaviti se jugoslavenskoj manjini jer nije organizirana. Organizacije stvaraju i ruše države a neorganizirana masa pada njihovom žrtvom. Hrvatske domoljubne političke stranke imaju mogućnost u okviru demokratskog procesa provoditi nacionalnu politiku ali se ponovo i ponovo pokazuje da radi strukture postojeće vlasti nisu u stanju nositi se s ujedinjenom frontom, s pokretom koji je daleko širi od opozicijske koalicije, pa je po svim pokazateljima i rukovođen izvan legalnog državnog aprata.

Jedini način suprotstaviti se ovom naletu je u stvaranju hrvatske državotvorne fronte, nacionalnog pokreta koji bi okupio sve državotvorne snage, na način na koji su okupljene jugoslavenske snage. Toga su svjesni svi, a najbolji indikator je sve učestalije pozivanje da se treba pojaviti vođa kao što je bio Tuđman, koji bi sve okupio. Na vođu se međutim ne čeka, nego se započinje proces a on se u procesu pojavljuje. Ideja da se vođe rađaju kao što je Dalaj Lama rođenjem određen da bude vođa tibetanskog naroda, dio je vjerske a ne političke teorije.

Već duže vremena na razne načine, promoviram ideju formiranja jedne nevladine udruge koja bi bila u stanju materijalizirati i praktično osmisliti neorganiziranu hrvatsku volju. Najbolji primjer za to je uspješan organizirani poduhvat polaganja vijenca svim žrtvama u Jasenovcu.

Svima onima u redovima vladajuće koalicije, koji stvarno nastoje da bude domoljubna, samo na korist može poslužiti izvanstranačko domoljubno okupljanje, kao što djelovanje projugoslavenskih udruženih nevladinih snaga, služi interesima jugoslavenskih zastupnika u hrvatskom Saboru, kojih tamo danas ima više nego što je u Starčevićevo vrijeme bilo mađarona.

Problemi s kojima se Hrvatska susreće, nisu u sferi ideoloških razlika između ljevice i desnice, iako ih se nekim čudom nastoji tako prikazati i s lijeva i desna, nego su u nacionalnoj sferi, na polju čuvanja državnog suvereniteta i samostalnosti, na polju nacionalnog spasa. Ne odlaze iz Hrvatske autobusi puni desničara koji domovinu napuštaju jer se ne slažu s ideologijom, nego zato što im je pljačka i izdaja u vrhovima vlasti uskratila mogućnost opstanka. To nije demokratsko pitanje, nego pitanje nacionalnog opstanka, jednako kao što je Domovinki rat predstavljao pitanje nacionalnog opstanka. Hrvati su se borili za svoju samostalnost, slobodu i napredak davno prije nego što se znalo da uopće postoji Amerika u kojoj su utvrđeni temelji zapadne demokracije.

Od Bušića do Hasanbegovića, hrvatski problem je ostao isti, unatoč toga što se država u kojoj je živio Bušić zvala Jugoslavija a Hasanbegovićeva se zove Hrvatska. Smisao države nije u imenu nego u sadržaju a sadržaj je lako prepoznati. Tisuću simbola jugoslavenske vlasti danas stoje kao simboli Hrvatske, poput JB Tita i deseci tisuća ljudi koji su u Jugoslaviji obnašali državne funkcije, danas se nalaze na sličnim funkcijama u Hrvatskoj a da nikad nisu trebali revidirati niti jednog stava, poput Stipe Mesića.

Od Bušića do Hasanbegovića, hrvatski problem je ostao isti, unatoč toga što se država u kojoj je živio Bušić zvala Jugoslavija a Hasanbegovićeva se zove Hrvatska. Smisao države nije samo u imenu nego prvenstveno u sadržaju.

Hrvatska danas nije ‘radosno susretište istoka i zapada’, kako je nagovijestio Bušić, nego radosno susretište antihrvatskih snaga jugoslavenske ljevice, “humanitarnih” nevladinih udruga, projugoslavenskih novinara, jugoslavenskih sudaca, četničke vjerske i sekularne pete kolone, sive eminencije u formi bivših funkcionera udbe i svih onih kojima je mrsko i samo hrvatsko ime.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari