Pratite nas

Povijesnice

Od Donje Drežnice do Tavankuta

Objavljeno

na

Upekli zvizdan, suva i tvrda zemlja, pricvrljena trava, prašnjavi putevi, prisušene čatrnje i bunari, ovčija plandovanja… su iza nas. Sunce se nešto spustilo. Iza Gospojine je pala i lipa kiša. Sijeno je već završilo u pojatama ili sadivenim stogovima, a ozimica i ječam u ambarima. Do Mijeljdana su i trapovi napunjeni kompirima, a skresani grmi sadiveni oko svojih drvenih stožina. Ali za težaka našeg malog mista nema odmora. U mislima mu je dugačka zima s mećavama i ledovima. Trbuhom za kruhom udara na sve strane, pa i u žitnu Vojvodinu u berbu kokuruza.

Jesi li ti ijednom išo u branje kokuruza u Vojvodinu? Upitao sam seoskog uglednika, po nadimku Brale. Ne jednom nego sedam puta, reče mi, mada u lipim godinama, dobro držeći Brale. Zadovoljna i razgovorljiva supruga, rođena na istom kamenu, zalivajući kavu, rado sluša njegovu priču.

U osmom misecu se išlo u košnju šenice, a početkom desetog u berbu kokuruza. Na čelu grupe koja bi brojala po desetak ljudi, bio bi bandaš. Tako se zvao grupni vođa. On bi otputovao prvi i ugovorio poso. Teže je bilo kositi šenicu, nego sijeno. Di je tada bila kosilica. Ti kosiš, drugi kupi, treći veže u snopove, četvrti baca na vršilicu, ispada žito, pune se vriće i tovare na konjska kola. Slama ostaje na njivi i kasnije se nosi dalje. Kosač je za zaradu imo svako 15-o kilo. Kod kokuruza je deseti red, ili deseto kilo bilo beračevo. Radilo se po noći. Na rpe bacaju četvorica berača. Kad se posiče kokuruzovina, kupi se kokuruz u drvene korpe i tovari u zaprežna kola. Spavanje je bilo u štali pored konja. Hraniš se kod gazde ili sam, kako već izabereš.

Željeznički vagon koji bi prevozio naš zarađeni kokuruz bi pratio jedan od nas koji se zvao dežurni. On bi sa kokuruzom, od Tavankuta do naše željezničke stanice, putovao po tri dana i tri noći. Na kokuruzu je, i jeo i pio i spavao. u Sarajevu bi se obavljao pritovar robe u male Ćirine vagone za uski glaiz. Po deset natovarenih konja sa kokuruzom bi činilo kolonu od željezničke stanice do našega sela. Onda bi bile fešte i sila. Večeras kod mene, sutra kod vas. Najprije korubanje – skidanje lećike, pa se onda menje u zrno. Komine idu na rpu ili odmah u vatru. I ove poslove je pratila naša ista pisma, ganga, koja je kao naš zaštitni znak, pratila sva naša životna događanja, osim smrtnih i korizmenih.

Onda ga ponovo tovari na konje, pa s njim u mlinicu. Dvije mlinice u Donjoj Drežnici nisu mogle osvojiti, pa produži s njim dalje, 20 km u Striževo kod Mutle, ili još dalje na vrilo Drežanjke u Dragu. Crn je to bio kruh.

Zabilježit ćemo još neka njegova korisna sjećanja. Bio sam mlad i meni nije bilo ravna u berbi za stići prvi na cilj. Jedino me je jednom, viru joj ljubim, dobro uznojila jedna mala iz Drinovaca. Bila je lipa i zgodna. Zapala je blizu mene i za pola metra je bila brža. Spasile su me dvije stabljike na kojima nije bilo ništa za ubrati. Sve joj je to bilo džaba, jer se Brale čvrsto držao tadašnjih običaja, da se iz tuđeg sela ženi samo onaj kojem neće niti jedna iz njegovog sela. Bandaš Viktor iz Drinovaca je u svojoj grupi imao devet žena. Iz Škutorije, kako se kod nas zove područje zapadno od Mostara, je išlo u berbu i puno ženskadije. Jedna od njih, rumena i jedra Sofija, ova informacija je iz drugih izvora, je po nagovoru berača, kokuruzom pogodila u leđa ekavca Miloja, koji je u berbu došao iz Srbije. S ljutnjom i bolom u leđima, prišao je Sofiji, koja je pucala od smijeha. Stisno je zube i sve joj oprostio, ali joj to nikada nije zaboravio, zbog ljubavne iskre koja je tada frcnula, i zbog koje je Sofija završila u Srbiji, izrodila decu, koja su često posjećivala svoju baku u Hercegovini, koja baka ih je redovito vodila u crkvu i po crkvenim dernecima, i koja dica, kao odrasli i školovani srpski levičari, i dan danas dolaze u Hercegovinu na sve veće obiteljske svečanosti.

Prenijet ćemo i još jedno šaljivo sjećanje našeg kazivača. Visoki i snažni Ilija, sa sporijom frekvencijom je nešto zaostajao, pa su ga zbog toga počeli zezati. Da bi dokazao da i on ima svoje adute, zgrabio je 3 metra visoku, čvrsto usađenu kokuruznu stabljiku, i napravio nešto skoro nemoguće, što nitko drugi nije mogao napraviti. Iščupao ju je iz zemlje, sa svim svojim razgranatim i učvršćenim žilama, što je sve skupa, i za bandaša Marijana i za cilu grupu ispalo kao zabavni čin.

I na kraju zabilježit ćemo par gangaških stihova vezanih uz kokuruz i njegove prerađevine.
Što je meni vakome baksuzu,
za po sata spucat kokuruzu.
Lipa ti je kokuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
Puro moja nemoj mi zagorit,
ja ću tebe niz grlo oborit.
Evo jednog vica iz našega kokuruznog vrta sa zemlje, od kamena otete. Velečasni, pojide mi jazavac kokuruz, neznam šta ću. Ilija moj, naloži vatru kraj brazde, on biži od vatre. Jesam, naložio sam vatru, i povirim u vrta, i imaš šta viditi. Jazavac sidi kraj vatre, i peče moje kokuruze. Odgovori Ilija Velečasnom, prilikom njihovog drugog susreta.

Žarko Marić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon kratke ali žestoke bitke pao je Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno 28 godina nakon kratke ali žestoke bitke pao je Kupres. Snage teritorijalne obrane Tomislavgrada 03.04 1992. pojačane vodom riječke SP osvajaju sela Donji i Gornji Malovan i otvaraju prometnicu prema Kupresu.

Slijedećih dana traje bitka za sami gradić u čijem se jednom dijelu ukopala četa srpskih teritorijalaca. Nakon mnogih pokušaja Kupres ipak nije u cijelosti zauzet. Za to vrijeme iz pravca Šipova gomilaju se srpske snage povučene sa ratišta u Hrvatskoj. Srpskom vojskom komandira jedan od njeznih najboljih manevarskih časnika Slavko Lisica.

Hrvatska obrana na sjeverozapadnim prilazima Kupresu ne izdržava ofenzivu srpske vojske. Zadnji pokušaj a ujedno i najtragičniji odigrao se na kupreškom polju gdje su hrvatske snage pokušale organizirati odsudnu obranu. Zbog sniježnog nevremena i oluje obrana je postala još teža.

Toga dana je poginulo preko stotinu hrvatskih vojnika a među njima i vukovarski junaci, Robert Zadro i Andrija Marić. Hrvatska obrana se raspala a pojedine grupe kao npr studentska bojna je lutala bespućima i djelom nastradala u Glamočkom polju.

U čišćenju srpskih uporišta sjeveroistočno od grada ranjen je i zapovjednik duvanjske brigade” Kralj Tomislav” legendarni zapovjednik Željko Glasnović.

Hrvatske snage su imale 160 poginulih branitelja, srpske 85 poginulih i 154 zarobljenih. Srpska vojska je zaustavljena na prilazima selu Šujica na pola puta između Kupresa i Tomislavgrada.

Slava poginulim braniteljima!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. travnja 1941. godine uspostavljena ‘Nezavisna Država Hrvatska’

Objavljeno

na

Objavio

10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dr. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka veza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.

Proglašenju NDH prethodila je predaja vojske Jugoslavije i glavnog grada Beograda bez borbe u njemačke ruke nakon samo nekoliko dana rata. Time je došlo i do raspada prve Jugoslavije na čijem su teritoriju nastale države koje su bile dio te tvorevine, a jedna od njih je bila i Nezavisna Država Hrvatska.

Pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je 10. travnja 1941. uspostavu NDH preko Radio Zagreba u 16 sati, a njemačke čete započele su ulaziti u Grad Zagreb sat vremena kasnije. Hrvatski je narod oduševljeno dočekao stvaranje vlastite države, smatrajući da ne samo da je dobio državu, već da će izbjeći i veliki rat koji je već gotovo dvije godine bjesnio u Europi.

U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.

“Hrvatski narode!

Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!”

Međutim, vrlo brzo dolazi do prvih razočaranja. U skladu sa ratnim prilikama u Europi i svijetu, sloma fašističke Italije i gubitaka Hitlerove Njemačke, dolazi i do propadanja NDH. Povlačeći se s njemačkom vojskom, vojne postrojbe NDH ali i civili napuštaju glavni grad Hrvatske Zagreb u koji 8. svibnja 1945. ulaze partizanske postrojbe. Time je prestala postojati Nezavisna Država Hrvatska, a državu su napustili uz vojsku i stotine tisuća civila: staraca, žena, djece i muškaraca. Hrvatski narod nakon toga je doživio egzodus, a nad njim su komunističke snage pod Titovim vodstvom počinile brojne zločine. Ubijen je cvijet mladosti i društvena elita tako da se hrvatski narod ni do dana današnjega nije oporavio.

NDH – kako je uspostavljena i kakav je bio međunarodni položaj?

A kako je tekla uspostava NH? Pukovnik Slavko Kvaternik zamolio je dr. Vladka Mačeka da proglasi uspostavu NDH, kao zakoniti vođa hrvatskog naroda na temelju izborne pobjede 1938. Maček je odgovorio: „Pukovniče, moja politička koncepcija je doživjela slom. Proglasi Ti Hrvatsku Državu“. Nakon toga, Maček je na zamolbu pukovnika Kvaternika pročitao proglas preko Radio Zagreba, a koji je zatim bio tiskan u izvanrednom izdanju dnevnika „Hrvatski narod“ 10. travnja 1941.

U NDH su imenovane tri vlade: prva na čelu s dr. Antom Pavelićem 17. travnja 1941., druga također pod njegovim predsjedništvom 10. listopada 1942., a treća na čelu s dr. Nikolom Mandićem 11. listopada 1943. NDH je od 1941.-1945. bila priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Iako nikada nisu priznale NDH, konzulat u Zagrebu i diplomatske odnose imale su: Švicarska, Francuska, Argentina, Portugal, dok je Švedska priznavala putovnice.

NDH je imala konzulat u Beogradu, glavnom gradu Srbije.

Zanimljivo je da je NDH bila primljena u Međunarodni crveni križ, Međunarodnu poštansku uniju (UPU) te da je pristupila Ženevskim konvencijama o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je i kao ravnopravni član u Savezu europskih književnika, pravnika, novinara, mladeži, filma, željeznica itd., a u tim savezima su sudjelovale i nezaraćene europske države. Sudjelovala je i u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari