Pratite nas

Povijesnice

Od Donje Drežnice do Tavankuta

Objavljeno

na

Upekli zvizdan, suva i tvrda zemlja, pricvrljena trava, prašnjavi putevi, prisušene čatrnje i bunari, ovčija plandovanja… su iza nas. Sunce se nešto spustilo. Iza Gospojine je pala i lipa kiša. Sijeno je već završilo u pojatama ili sadivenim stogovima, a ozimica i ječam u ambarima. Do Mijeljdana su i trapovi napunjeni kompirima, a skresani grmi sadiveni oko svojih drvenih stožina. Ali za težaka našeg malog mista nema odmora. U mislima mu je dugačka zima s mećavama i ledovima. Trbuhom za kruhom udara na sve strane, pa i u žitnu Vojvodinu u berbu kokuruza.

Jesi li ti ijednom išo u branje kokuruza u Vojvodinu? Upitao sam seoskog uglednika, po nadimku Brale. Ne jednom nego sedam puta, reče mi, mada u lipim godinama, dobro držeći Brale. Zadovoljna i razgovorljiva supruga, rođena na istom kamenu, zalivajući kavu, rado sluša njegovu priču.

U osmom misecu se išlo u košnju šenice, a početkom desetog u berbu kokuruza. Na čelu grupe koja bi brojala po desetak ljudi, bio bi bandaš. Tako se zvao grupni vođa. On bi otputovao prvi i ugovorio poso. Teže je bilo kositi šenicu, nego sijeno. Di je tada bila kosilica. Ti kosiš, drugi kupi, treći veže u snopove, četvrti baca na vršilicu, ispada žito, pune se vriće i tovare na konjska kola. Slama ostaje na njivi i kasnije se nosi dalje. Kosač je za zaradu imo svako 15-o kilo. Kod kokuruza je deseti red, ili deseto kilo bilo beračevo. Radilo se po noći. Na rpe bacaju četvorica berača. Kad se posiče kokuruzovina, kupi se kokuruz u drvene korpe i tovari u zaprežna kola. Spavanje je bilo u štali pored konja. Hraniš se kod gazde ili sam, kako već izabereš.

Željeznički vagon koji bi prevozio naš zarađeni kokuruz bi pratio jedan od nas koji se zvao dežurni. On bi sa kokuruzom, od Tavankuta do naše željezničke stanice, putovao po tri dana i tri noći. Na kokuruzu je, i jeo i pio i spavao. u Sarajevu bi se obavljao pritovar robe u male Ćirine vagone za uski glaiz. Po deset natovarenih konja sa kokuruzom bi činilo kolonu od željezničke stanice do našega sela. Onda bi bile fešte i sila. Večeras kod mene, sutra kod vas. Najprije korubanje – skidanje lećike, pa se onda menje u zrno. Komine idu na rpu ili odmah u vatru. I ove poslove je pratila naša ista pisma, ganga, koja je kao naš zaštitni znak, pratila sva naša životna događanja, osim smrtnih i korizmenih.

Onda ga ponovo tovari na konje, pa s njim u mlinicu. Dvije mlinice u Donjoj Drežnici nisu mogle osvojiti, pa produži s njim dalje, 20 km u Striževo kod Mutle, ili još dalje na vrilo Drežanjke u Dragu. Crn je to bio kruh.

Zabilježit ćemo još neka njegova korisna sjećanja. Bio sam mlad i meni nije bilo ravna u berbi za stići prvi na cilj. Jedino me je jednom, viru joj ljubim, dobro uznojila jedna mala iz Drinovaca. Bila je lipa i zgodna. Zapala je blizu mene i za pola metra je bila brža. Spasile su me dvije stabljike na kojima nije bilo ništa za ubrati. Sve joj je to bilo džaba, jer se Brale čvrsto držao tadašnjih običaja, da se iz tuđeg sela ženi samo onaj kojem neće niti jedna iz njegovog sela. Bandaš Viktor iz Drinovaca je u svojoj grupi imao devet žena. Iz Škutorije, kako se kod nas zove područje zapadno od Mostara, je išlo u berbu i puno ženskadije. Jedna od njih, rumena i jedra Sofija, ova informacija je iz drugih izvora, je po nagovoru berača, kokuruzom pogodila u leđa ekavca Miloja, koji je u berbu došao iz Srbije. S ljutnjom i bolom u leđima, prišao je Sofiji, koja je pucala od smijeha. Stisno je zube i sve joj oprostio, ali joj to nikada nije zaboravio, zbog ljubavne iskre koja je tada frcnula, i zbog koje je Sofija završila u Srbiji, izrodila decu, koja su često posjećivala svoju baku u Hercegovini, koja baka ih je redovito vodila u crkvu i po crkvenim dernecima, i koja dica, kao odrasli i školovani srpski levičari, i dan danas dolaze u Hercegovinu na sve veće obiteljske svečanosti.

Prenijet ćemo i još jedno šaljivo sjećanje našeg kazivača. Visoki i snažni Ilija, sa sporijom frekvencijom je nešto zaostajao, pa su ga zbog toga počeli zezati. Da bi dokazao da i on ima svoje adute, zgrabio je 3 metra visoku, čvrsto usađenu kokuruznu stabljiku, i napravio nešto skoro nemoguće, što nitko drugi nije mogao napraviti. Iščupao ju je iz zemlje, sa svim svojim razgranatim i učvršćenim žilama, što je sve skupa, i za bandaša Marijana i za cilu grupu ispalo kao zabavni čin.

I na kraju zabilježit ćemo par gangaških stihova vezanih uz kokuruz i njegove prerađevine.
Što je meni vakome baksuzu,
za po sata spucat kokuruzu.
Lipa ti je kokuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
Puro moja nemoj mi zagorit,
ja ću tebe niz grlo oborit.
Evo jednog vica iz našega kokuruznog vrta sa zemlje, od kamena otete. Velečasni, pojide mi jazavac kokuruz, neznam šta ću. Ilija moj, naloži vatru kraj brazde, on biži od vatre. Jesam, naložio sam vatru, i povirim u vrta, i imaš šta viditi. Jazavac sidi kraj vatre, i peče moje kokuruze. Odgovori Ilija Velečasnom, prilikom njihovog drugog susreta.

Žarko Marić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg Bosna i pao je Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Dan je 18. studenog. U mjestima gdje žive Hrvati istodobno se miješaju tuga i radost, jedno bez drugog u ovakvom danu ne ide. Na današnji dan utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg Bosna i pao je Vukovar. Petra Majića, intelektualca i nekadašnjeg političkog dužnosnika, odanog suradnika i prijatelja Mate Bobana, nazvali smo jučer u prijepodnevnim satima. Nekako je običaj da razgovaramo 18. studenog, piše /Večernji List BiH.

Neki su se i distancirali od nje, neki su potpuno promijenili ploču, ali Petar Majić, ono što je govorio od njezina utemeljenja, i danas ponavlja. Recitira mi na telefon svoju pjesmu “Domovina je mater”, prepunu emocija koje najbolje opisuju Majića, ali i mnoge druge koji nikad neće HZ HB okrenuti leđa.

– U trenutku kad je padao herojski Vukovar i mučenička Škabrnja, a Dubrovnik, Sinj, Karlovac, Županja, Osijek… bili pod strašnim napadima, dok je Zagreb bio u panici, Mostar okupiran tisućama rezervista JNA, a Sarajevo u potpunom političkom rasulu, dok je međunarodna zajednica provodila onaj nerazumni i sramotni embargo na kupnju oružja, u Grudama iz ničega izniče jedan nepobjedivi i neprobojni organizacijski štit hrvatskog naroda protiv srpske agresije. Legitimni hrvatski čelnici prisegnuše da će braniti svoj dom i slobodu svog naroda, voditi se međunarodnim pravom i demokratskim načelima, a da će HZ Herceg Bosna poštivati izabranu vlast Bosne i Hercegovine sve dok BiH bude demokratska i neovisna o bivšoj i svakoj budućoj Jugoslaviji. Za predsjednika jednoglasno izabraše mr. Matu Bobana kojeg poslije potvrdiše za vrhovnog zapovjednika HVO-a i Hrvatske Republike Herceg Bosne. Bilo je to vrijeme strepnje i straha, ali i hrabrosti i ponosa, velik je to bio povijesni događaj za cjelokupni hrvatski narod – istaknuo je Majić.

I danas su i Hrvati u BiH i žitelji Vukovara u jednakoj borbi za pravdu i istinu kao i tih dana. Hrvati nemaju člana Predsjedništva jer su Bošnjaci sebi izabrali dvojicu. Ono sve iz 90-ih i danas je do kraja aktualno, stav je i načelnika općine Grude Ljube Grizelja koji će danas na grobu Mate Bobana u Gorici zapaliti svijeću i položiti vijenac.

– Odlučnost hrvatskih političkih predstavnika toga vremena, dalekovidnost i mudrosti toga čina u cilju zaštite hrvatskog naroda, njegovih temeljnih prava i interesa potvrđena je bezbroj puta u proteklim godinama, a i dan danas je do kraja aktualna – kazao je Grizelj o utemeljenju HZ HB.

/Večernji List BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari