Pratite nas

Povijesnice

Od Donje Drežnice do Tavankuta

Objavljeno

na

Upekli zvizdan, suva i tvrda zemlja, pricvrljena trava, prašnjavi putevi, prisušene čatrnje i bunari, ovčija plandovanja… su iza nas. Sunce se nešto spustilo. Iza Gospojine je pala i lipa kiša. Sijeno je već završilo u pojatama ili sadivenim stogovima, a ozimica i ječam u ambarima. Do Mijeljdana su i trapovi napunjeni kompirima, a skresani grmi sadiveni oko svojih drvenih stožina. Ali za težaka našeg malog mista nema odmora. U mislima mu je dugačka zima s mećavama i ledovima. Trbuhom za kruhom udara na sve strane, pa i u žitnu Vojvodinu u berbu kokuruza.

Jesi li ti ijednom išo u branje kokuruza u Vojvodinu? Upitao sam seoskog uglednika, po nadimku Brale. Ne jednom nego sedam puta, reče mi, mada u lipim godinama, dobro držeći Brale. Zadovoljna i razgovorljiva supruga, rođena na istom kamenu, zalivajući kavu, rado sluša njegovu priču.

U osmom misecu se išlo u košnju šenice, a početkom desetog u berbu kokuruza. Na čelu grupe koja bi brojala po desetak ljudi, bio bi bandaš. Tako se zvao grupni vođa. On bi otputovao prvi i ugovorio poso. Teže je bilo kositi šenicu, nego sijeno. Di je tada bila kosilica. Ti kosiš, drugi kupi, treći veže u snopove, četvrti baca na vršilicu, ispada žito, pune se vriće i tovare na konjska kola. Slama ostaje na njivi i kasnije se nosi dalje. Kosač je za zaradu imo svako 15-o kilo. Kod kokuruza je deseti red, ili deseto kilo bilo beračevo. Radilo se po noći. Na rpe bacaju četvorica berača. Kad se posiče kokuruzovina, kupi se kokuruz u drvene korpe i tovari u zaprežna kola. Spavanje je bilo u štali pored konja. Hraniš se kod gazde ili sam, kako već izabereš.

Željeznički vagon koji bi prevozio naš zarađeni kokuruz bi pratio jedan od nas koji se zvao dežurni. On bi sa kokuruzom, od Tavankuta do naše željezničke stanice, putovao po tri dana i tri noći. Na kokuruzu je, i jeo i pio i spavao. u Sarajevu bi se obavljao pritovar robe u male Ćirine vagone za uski glaiz. Po deset natovarenih konja sa kokuruzom bi činilo kolonu od željezničke stanice do našega sela. Onda bi bile fešte i sila. Večeras kod mene, sutra kod vas. Najprije korubanje – skidanje lećike, pa se onda menje u zrno. Komine idu na rpu ili odmah u vatru. I ove poslove je pratila naša ista pisma, ganga, koja je kao naš zaštitni znak, pratila sva naša životna događanja, osim smrtnih i korizmenih.

Onda ga ponovo tovari na konje, pa s njim u mlinicu. Dvije mlinice u Donjoj Drežnici nisu mogle osvojiti, pa produži s njim dalje, 20 km u Striževo kod Mutle, ili još dalje na vrilo Drežanjke u Dragu. Crn je to bio kruh.

Zabilježit ćemo još neka njegova korisna sjećanja. Bio sam mlad i meni nije bilo ravna u berbi za stići prvi na cilj. Jedino me je jednom, viru joj ljubim, dobro uznojila jedna mala iz Drinovaca. Bila je lipa i zgodna. Zapala je blizu mene i za pola metra je bila brža. Spasile su me dvije stabljike na kojima nije bilo ništa za ubrati. Sve joj je to bilo džaba, jer se Brale čvrsto držao tadašnjih običaja, da se iz tuđeg sela ženi samo onaj kojem neće niti jedna iz njegovog sela. Bandaš Viktor iz Drinovaca je u svojoj grupi imao devet žena. Iz Škutorije, kako se kod nas zove područje zapadno od Mostara, je išlo u berbu i puno ženskadije. Jedna od njih, rumena i jedra Sofija, ova informacija je iz drugih izvora, je po nagovoru berača, kokuruzom pogodila u leđa ekavca Miloja, koji je u berbu došao iz Srbije. S ljutnjom i bolom u leđima, prišao je Sofiji, koja je pucala od smijeha. Stisno je zube i sve joj oprostio, ali joj to nikada nije zaboravio, zbog ljubavne iskre koja je tada frcnula, i zbog koje je Sofija završila u Srbiji, izrodila decu, koja su često posjećivala svoju baku u Hercegovini, koja baka ih je redovito vodila u crkvu i po crkvenim dernecima, i koja dica, kao odrasli i školovani srpski levičari, i dan danas dolaze u Hercegovinu na sve veće obiteljske svečanosti.

Prenijet ćemo i još jedno šaljivo sjećanje našeg kazivača. Visoki i snažni Ilija, sa sporijom frekvencijom je nešto zaostajao, pa su ga zbog toga počeli zezati. Da bi dokazao da i on ima svoje adute, zgrabio je 3 metra visoku, čvrsto usađenu kokuruznu stabljiku, i napravio nešto skoro nemoguće, što nitko drugi nije mogao napraviti. Iščupao ju je iz zemlje, sa svim svojim razgranatim i učvršćenim žilama, što je sve skupa, i za bandaša Marijana i za cilu grupu ispalo kao zabavni čin.

I na kraju zabilježit ćemo par gangaških stihova vezanih uz kokuruz i njegove prerađevine.
Što je meni vakome baksuzu,
za po sata spucat kokuruzu.
Lipa ti je kokuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
Puro moja nemoj mi zagorit,
ja ću tebe niz grlo oborit.
Evo jednog vica iz našega kokuruznog vrta sa zemlje, od kamena otete. Velečasni, pojide mi jazavac kokuruz, neznam šta ću. Ilija moj, naloži vatru kraj brazde, on biži od vatre. Jesam, naložio sam vatru, i povirim u vrta, i imaš šta viditi. Jazavac sidi kraj vatre, i peče moje kokuruze. Odgovori Ilija Velečasnom, prilikom njihovog drugog susreta.

Žarko Marić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Prešućena, krvava akcija ‘UNA’: Tko je krivac za smrt 49 vrhunskih specijalaca, mjesec i pol nakon ‘Oluje’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta. Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanc. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Uz to, srpska strana pretrpjela je veliku materijalnu štetu, a zbog brojnih poginulih civila hrvatska strana optužuje se za ratni zločin, iako nije jasno zašto iz područja borbenih djelovanja civili nisu evakuirani?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari