Pratite nas

Povijesnice

Od Donje Drežnice do Tavankuta

Objavljeno

na

Upekli zvizdan, suva i tvrda zemlja, pricvrljena trava, prašnjavi putevi, prisušene čatrnje i bunari, ovčija plandovanja… su iza nas. Sunce se nešto spustilo. Iza Gospojine je pala i lipa kiša. Sijeno je već završilo u pojatama ili sadivenim stogovima, a ozimica i ječam u ambarima. Do Mijeljdana su i trapovi napunjeni kompirima, a skresani grmi sadiveni oko svojih drvenih stožina. Ali za težaka našeg malog mista nema odmora. U mislima mu je dugačka zima s mećavama i ledovima. Trbuhom za kruhom udara na sve strane, pa i u žitnu Vojvodinu u berbu kokuruza.

Jesi li ti ijednom išo u branje kokuruza u Vojvodinu? Upitao sam seoskog uglednika, po nadimku Brale. Ne jednom nego sedam puta, reče mi, mada u lipim godinama, dobro držeći Brale. Zadovoljna i razgovorljiva supruga, rođena na istom kamenu, zalivajući kavu, rado sluša njegovu priču.

U osmom misecu se išlo u košnju šenice, a početkom desetog u berbu kokuruza. Na čelu grupe koja bi brojala po desetak ljudi, bio bi bandaš. Tako se zvao grupni vođa. On bi otputovao prvi i ugovorio poso. Teže je bilo kositi šenicu, nego sijeno. Di je tada bila kosilica. Ti kosiš, drugi kupi, treći veže u snopove, četvrti baca na vršilicu, ispada žito, pune se vriće i tovare na konjska kola. Slama ostaje na njivi i kasnije se nosi dalje. Kosač je za zaradu imo svako 15-o kilo. Kod kokuruza je deseti red, ili deseto kilo bilo beračevo. Radilo se po noći. Na rpe bacaju četvorica berača. Kad se posiče kokuruzovina, kupi se kokuruz u drvene korpe i tovari u zaprežna kola. Spavanje je bilo u štali pored konja. Hraniš se kod gazde ili sam, kako već izabereš.

Željeznički vagon koji bi prevozio naš zarađeni kokuruz bi pratio jedan od nas koji se zvao dežurni. On bi sa kokuruzom, od Tavankuta do naše željezničke stanice, putovao po tri dana i tri noći. Na kokuruzu je, i jeo i pio i spavao. u Sarajevu bi se obavljao pritovar robe u male Ćirine vagone za uski glaiz. Po deset natovarenih konja sa kokuruzom bi činilo kolonu od željezničke stanice do našega sela. Onda bi bile fešte i sila. Večeras kod mene, sutra kod vas. Najprije korubanje – skidanje lećike, pa se onda menje u zrno. Komine idu na rpu ili odmah u vatru. I ove poslove je pratila naša ista pisma, ganga, koja je kao naš zaštitni znak, pratila sva naša životna događanja, osim smrtnih i korizmenih.

Onda ga ponovo tovari na konje, pa s njim u mlinicu. Dvije mlinice u Donjoj Drežnici nisu mogle osvojiti, pa produži s njim dalje, 20 km u Striževo kod Mutle, ili još dalje na vrilo Drežanjke u Dragu. Crn je to bio kruh.

Zabilježit ćemo još neka njegova korisna sjećanja. Bio sam mlad i meni nije bilo ravna u berbi za stići prvi na cilj. Jedino me je jednom, viru joj ljubim, dobro uznojila jedna mala iz Drinovaca. Bila je lipa i zgodna. Zapala je blizu mene i za pola metra je bila brža. Spasile su me dvije stabljike na kojima nije bilo ništa za ubrati. Sve joj je to bilo džaba, jer se Brale čvrsto držao tadašnjih običaja, da se iz tuđeg sela ženi samo onaj kojem neće niti jedna iz njegovog sela. Bandaš Viktor iz Drinovaca je u svojoj grupi imao devet žena. Iz Škutorije, kako se kod nas zove područje zapadno od Mostara, je išlo u berbu i puno ženskadije. Jedna od njih, rumena i jedra Sofija, ova informacija je iz drugih izvora, je po nagovoru berača, kokuruzom pogodila u leđa ekavca Miloja, koji je u berbu došao iz Srbije. S ljutnjom i bolom u leđima, prišao je Sofiji, koja je pucala od smijeha. Stisno je zube i sve joj oprostio, ali joj to nikada nije zaboravio, zbog ljubavne iskre koja je tada frcnula, i zbog koje je Sofija završila u Srbiji, izrodila decu, koja su često posjećivala svoju baku u Hercegovini, koja baka ih je redovito vodila u crkvu i po crkvenim dernecima, i koja dica, kao odrasli i školovani srpski levičari, i dan danas dolaze u Hercegovinu na sve veće obiteljske svečanosti.

Prenijet ćemo i još jedno šaljivo sjećanje našeg kazivača. Visoki i snažni Ilija, sa sporijom frekvencijom je nešto zaostajao, pa su ga zbog toga počeli zezati. Da bi dokazao da i on ima svoje adute, zgrabio je 3 metra visoku, čvrsto usađenu kokuruznu stabljiku, i napravio nešto skoro nemoguće, što nitko drugi nije mogao napraviti. Iščupao ju je iz zemlje, sa svim svojim razgranatim i učvršćenim žilama, što je sve skupa, i za bandaša Marijana i za cilu grupu ispalo kao zabavni čin.

I na kraju zabilježit ćemo par gangaških stihova vezanih uz kokuruz i njegove prerađevine.
Što je meni vakome baksuzu,
za po sata spucat kokuruzu.
Lipa ti je kokuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
Puro moja nemoj mi zagorit,
ja ću tebe niz grlo oborit.
Evo jednog vica iz našega kokuruznog vrta sa zemlje, od kamena otete. Velečasni, pojide mi jazavac kokuruz, neznam šta ću. Ilija moj, naloži vatru kraj brazde, on biži od vatre. Jesam, naložio sam vatru, i povirim u vrta, i imaš šta viditi. Jazavac sidi kraj vatre, i peče moje kokuruze. Odgovori Ilija Velečasnom, prilikom njihovog drugog susreta.

Žarko Marić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

440. obljetnica velejunačke obrane Gvozdanskog

Objavljeno

na

Objavio

Gvozdansko se treba učiti u hrvatskim školama!

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

foto: hkld

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj – turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.

“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara… Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert “Sjećanje na Gvozdansko” na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji. Slavici Grubišić, tel. 01 4817 537; mobitel: 095 553 8685; e-mail: [email protected]

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari