Pratite nas

Analiza

Od Iranske revolucije 1979. godine situacija između dva neprijatelja, SAD-a i Irana, nikada nije bila napetija

Objavljeno

na

Postavlja se pitanje je li američki predsjednik Donald Trump ipak shvatio da bi bilo kakva vojna operacija, pa i ograničena, protiv Irana mogla zapaliti cijeli Bliski istok ili je možda netko hladne glave iz Pentagona upozorio Trumpa da odustane od takve nakane.

Naime, američki predsjednik Donald Trump odobrio je u petak vojne napade protiv Irana u znak odmazde za rušenje bespilotne letjelice vrijedne 130 milijuna dolara, ali ih je otkazao kad su zrakoplovi već bili u zraku.

Trump je naredio udare na mali broj odabranih ciljeva, kao što su radarski i raketni sustavi, i to u petak prije zore kako bi se smanjio rizik za iransku vojsku ili civile. Zrakoplovi su bili u zraku, a brodovi u poziciji, ali nijedna raketa nije ispaljena jer je u zadnji tren došla zapovijed za odstupanje i prekid akcije.

Otkazao ih je, kaže, 10 minuta prije udara, i to zato što su mu rekli da će u udarima stradati 150 ljudi. Isto je tako dodao da je američka vojska vrlo motivirana i spremna uzvratiti Irancima.

– Naša je vojska obnovljena, nova i spremna djelovati. Najjača na svijetu – rekao je jučer. Sve su opcije zasad otvorene jer Donald Trump se nalazi pod velikim pritiskom svojih “jastrebova”, ministra vanjskih poslova Mikea Pompea te svog savjetnika Johna Boltona, kao i od Izraela i Saudijske Arabije, koji pod svaku cijenu žele da Trump izvede vojne napade na Iran, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Njih su, smatraju neki, Saudijska Arabija, i još neke zemlje zaljeva čak spremne financirati. Međutim, Iran ipak nije tako lagan zalogaj. Radi se o respektabilnoj zemlji s jakom vojnom silom. Rušenjem američke špijunske letjelice Iran je dao na znanje da je spreman ući u rat i sa SAD-om.

Iranci se ni trenutak nisu libili srušiti špijunsku letjelicu. Čim je letjelica ušla u njihov zračni prostor, ne razmišljajući o bilo kakvim posljedicama pa i mogućem frontalnom sukobom s Amerikom, oni su je srušili.

Smjena na vrhu iranske Revolucionarne garde, koja se nedavno dogodila, i dolazak Hosseina Salamija za vrhovnog zapovjednika iranske Revolucionarne garde bio je jasan signal da je Iran spreman za sve opcije, a pogotovo one ratne s obzirom na to da Salami pripada radikalnim strujama unutar iranske Revolucionarne garde koji smatraju da je rat s Amerikom i Izraelom neminovan bez obzira kada i gdje.

Sa zapovjednikom iranske Revolucionarne garde Salamijem Večernji je list razgovarao prije godinu i pol dana u Teheranu, a tada je još bio zamjenik zapovjednika.

U našem razgovoru kazao je kako je rat s Amerikom očekivao još u siječnju 2016. godine kada je osobno naredio zarobljavanje deset američkih mornara, devet muškaraca i jedne žene te njihova broda u Perzijskom zaljevu, koje su potom odveli u bazu Revolucionarne garde na otoku u tom zaljevu gdje je i sam bio stacioniran.

Od Iranske revolucije 1979. godine situacija između dva neprijatelja, SAD-a i Irana, nikada nije bila napetija. Obje zemlje gomilaju naoružanje i povećavaju ratnu retoriku. U ovim okolnostima, situacija je bliže ratu nego smirivanju. Dovoljan je jedan mali incident u Perzijskom zaljevu koji bi mogao izazvati rat širih razmjera.

Dolazak Donalda Trumpa na tron SAD-a kao i njegova odluka o raskidu nuklearnog sporazuma s Iranom ponovno je podigla tenzije između Irana i SAD-a.

Trumpov potez, osim što je podigao tenzije na relaciji SAD i Iran, više ne ratuju verbalno, već zveckaju naveliko oružjem. Slanjem ratnih brodova i bombardera, Trump je ohrabrio svoje saveznike kao što su Saudijska Arabija i Izrael pa je danas rat na Bliskom istoku između Irana i Izraela sve izgledniji i nikad bliži.

Za razliku od Iraka, Sirije i Libije, Iran je, po mišljenju analitičara, vojno moćna zemlja i zasigurno se može suprotstaviti SAD-u i nanijeti mu velike gubitke. Najvažniji dio iranskih snaga jest iranska Revolucionarna garda, osnovana nakon Islamske revolucije 1979. godine, kojoj je zadatak zaštita vladajućeg sistema te je najmoćnija sigurnosna organizacija u Iranu.

Usto što kontroliraju velike dijelove iranske ekonomije, imaju i velik utjecaj na politički sistem. Garda, koja ima vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo, direktno odgovara vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Khameneiju, zadužena je za iranski balistički i program nuklearnih projektila, a posjeduje projektile s dometom do 2000 kilometara, što je prijetnja Izraelu i američkim vojnim bazama u regiji.

Sve grane oružanih snaga spadaju pod zapovjedništvo Vrhovnog stožera oružanih snaga. Ministarstvo obrane i logistike zaduženo je za planiranje logistike i financiranje oružanih snaga i nije uključeno u izvršno vojno zapovjedništvo.

Regularne oružane snage Irana sastoje se od kopnene vojske, ratne mornarice, ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Te snage uključuju 820 tisuća ljudi; kopnena vojska 650 tisuća, ratna mornarica 70 tisuća te ratno zrakoplovstvo 100 tisuća ljudi.

Novostvorena protuzračna obrana odijelila se od ratnog zrakoplovstva još u 2009. godini. Revolucionarna garda, prema pretpostavkama, broji 125 tisuće članova u pet grana; vlastitoj ratnoj mornarici, ratnom zrakoplovstvu, kopnenim snagama, specijalnim snagama Quds, te Basiju, koji je pričuvni sastav pod zapovjedništvom Revolucionarne garde.

Iran tvrdi kako Basij broji 12,6 milijuna ljudi, uključujući žene, od čega je tri milijuna sposobno za borbu te ima i 2,5 tisuća bataljuna od kojih je dio stalno zaposlen.

Međutim, analitičari smatraju kako su najveća snaga Irana svakako njena 83 milijuna stanovnika, i to je čimbenik koji je na koncu prevladao i u ratu Irana s mnogo bolje opremljenom vojskom. Nema sumnje da je Iran danas najjača vojna sila na Bliskom istoku.

U prilog tome govori i činjenica da je do sada Iran iz svih bitki na Bliskom istoku izašao dominantniji i jači od Saudijske Arabije, najvećeg saveznika SAD-a u regiji, koja je izgubila gotovo sve bitke s Iranom, u Iraku, u Jemenu, Siriji i Libanonu. Snaga Irana nije samo u njegovoj vojnoj sili.

U 41 godinu postojanja Islamske Republike Iran, iranska Revolucionarna garda izvan iranskog teritorija uspjela je stvoriti izuzetno jake i moćne šijitske paravojne formacije koje bi mogle djelovati diljem Bliskog istoka i šire, u slučaju da Iran bude napadnut.

U Iraku ima nekoliko šijitskih paravojnih formacija, a najvažnija je Hashad al Shabi, koja djeluje unutar iračke vojske. U Libanonu tu je Hezbollah, koji je postao respektabilna i jaka vojna snaga te najveća prijetnja opstanku izraelske države. Isto tako, Iran je stvorio i financira nešijitske paravojne formacije kao što su palestinski Hamas i Islamski džihad.

U slučaju da dođe do rata sa SAD-om, Iran se u ovom trenutku najviše pouzdaje u miliciju Huti u Jemenu, koja može gađati američke snage koje se nalaze u Perzijskom zaljevu.

Analitičari ne isključuju mogućnost da umjesto SAD-a, koji je svjestan da bi bilo kakav sukob s Iranom ugrozio američke vojnike u Iraku, Saudijskoj Arabiji, Kataru te ostalim zemljama Zaljeva, Izrael izvede ograničene vojne udare na Iran, što je oduvijek bila želja Izraela, bombardiranje nuklearnih postrojenja u Iranu.

Međutim, takav potez Izraela jedva čekaju Iranci koji su već u centru Teherana postavili brojač koji odbrojava dane do nestanka izraelske države jer je to, prema vojnoj doktrini iranske Revolucionarne garde, glavni cilj.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

New York Times: Trump naredio, pa povukao vojne udare na Iran?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, Rusija od sukoba najviše profitirala

Objavljeno

na

Objavio

Turska je pristala na primirje na sjeveru Sirije kako bi se omogućilo povlačenje kurdskih snaga, objavio je večeras američki potpredsjednik Mike Pence. Sve vojne akcije prekinut će se na 120 sati, a SAD će pomoći u povlačenju trupa koje predvode Kurdi s područja koje je Turska nazvala “sigurnosnom zonom” na granici.

U toj zoni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan namjerava smjestiti više od milijun sirijskih izbjeglica koje su sada po kampovima u njegovoj državi. Ofenziva je prouzročila novu humanitarnu krizu u Siriji u sklopu koje je 200.000 civila napustilo svoje domove, a nastao je i sigurnosni rizik zbog tisuća militanata tzv. Islamske države koji su ostali u kurdskim zatvorima.

U HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” o tome su govorili Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, bivši diplomat i arabist Daniel Bučan, stručnjak za sigurnosnu politiku Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, vanjskopolitički komentator SEEbiz.eu Branimir Vidmarović i suradnik na sveučilištu u Puli.

Bučan kaže da je Moskva s Asadom uspjela nagovoriti Kurde da stanu pod zaštitu Asadovu, i to je omogućilo ovakav sporazum.

– Nisam posve siguran da će to značiti kraj sukoba. Ljudi misle da je to velika predstava velikih sila, koje su se prepucavale i na kraju dogovorile. Tu ubrajam i Tursku. Erdogan ima namjeru vratiti mjesto Turske koje je imala za vrijeme Osmanskog carstva. Intervencija u invaziji nad Sirijom, znači loš položaj u Turskoj. Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, smatra Bučan.

Vidmarović ističe kako je ovo vojno-političko primirje. Trump je napustio Kurde i doživio na domaćem terenu velike kritike, pa je intervenirao. Ovo je primjereno rješenje.

– Trump izgleda kao privremeni pobjednik jer je Tursku natjerao na nešto. Ne vjerujem da će se Turska povući, Turska će tamo ostati duže. Kurda na tom području dosta ima, pogotovo prema Iraku. To je status quo, gdje SAD dugoročno gubi, kaže Vidmarović.

Šelo Šabić smatra kako će Turska ući na to područje, ali da pokuša smanjiti raspuštanje vojske. Rusija je tu bila glavni arbitar.

Rusija najveći pobjednik

Barić naglašava kako je ovdje najveći pobjednik Rusija. Rusija koja zapravo zajedno sa Iranom i Turskom tvori jednu vrstu trokuta koji djeluje u zrakopraznom prostoru na području Bliskog istoka, koji je nastao time što Amerika nema nikakve strategije otkada je zadnji pokušaj imala Obamina administracija, postepeno izlazak iz regije.

– Tu su se Saudijska Arabija i Jemen pokazale neuspješnim, a da se pod Trumpovom administracijom nema nikakvog cilja. Rusija ima interes, ona se opet vraća na područje Bliskog Istoka, pokazuje se kao pouzdani saveznik koji ostake uz svog partnera bez obzira na napade koje taj partner doživljava to je ova Ruska intervencija 2015. godine koja je ojačala Asadov režim i omogućila Asadu da se vrati na scenu. Ni Moskva ni Teheran nisu željeli ovu Tursku intervenciju ali oni sada vide na terenu kako će ojačati svoj utjecaj na Bliskom istoku, kaže Barić.

Vidmarović kaže da nije za očekivati dugotrajni sukob s krvoprolićem zbog toga što imamo Moskvu kao arbitra u cijeloj toj igri.

– To bi bilo kontraproduktivno u cijeloj toj grupaciji, Moskva je zaštitnik režima Asada. Doći će do dislokacije Kurda, oni će tražiti nove lojalnosti, nove zaštitnike, dodaje Vidmarović.

Turska želi biti regionalna sila

Bučan kaže kako cijela ta regija je regija permanentnih sukoba kako na regionalnoj razini, kako sunitskoj tako islama i šiitskog islama.

– Ova invazija Erdogana na Siriju, vidim kao deklaraciju da Turska želi biti regionalna sila. Kurdima kao žrtvama ne ostaje ništa nego da biraju između propasti i kompromisa, ističe Bučan.

Barić kaže kako je Turska ekonomija 2018. došla do kolapsa, ali daleko od toga da se oporavila.

– U ovom trenutku dugovi privatnog ekonomskog sektora Turske su 304 milijarde dolara. A iduće godine dolazi 140 milijarde dolara na naplatu. Turska narodna banka ne može spasiti situaciju. Turska tako ima veliko ograničenje. Izbjeglice sada postaju sve veći ekonomski teret što izaziva veliko nezadovoljstva Turskog naroda. Turska ima problem što ovisi o dobroj volji Rusije. Turska 50 posto svog plina uvozi iz Rusije. Turska je ovisna o Rusiji na ekonomski način. Turska je u lošim odnosima s SAD-om. Turska ima velike ambicije ali sužen manevarski prostor, objašnjava Barić.

Šelo Šabić smatra kako cijela politika Turske kroz povijest završila je neuspjehom.

– Posvađali su se sa svim susjedima, a na Balkanu nisu ništa postigli. Erdogan je izgubio politički glavne gradove i izgubio je podršku donedavnih stranačkih kolega. 11000 Kurdskih vojnika na strani SAD-a je poginulo i onda ih se još izdalo.

Bučan smatra kako su Kurdi od svih izdanih, od svih sila. Turska se na tom području ponaša kao velika sila uz pomoć saveznika kao što je Rusija. Za ljude koji žive u takvom paklu njima je svejedno hoće li Erdogan proći.

Vidmarović ističe kako nisu samo Kurdi izdani, nego i Turska za vrijeme Karipske krize, kad su im maknute rakete. Trakavice između Turske i EU su nevjerojatne. Ne postoji carinski režim, dogovor.

Barić kaže kako je Kurdima u ovom trenutku bitno samo preživljavanje.

– Sad kad su napušteni od svih, sad će se povezati i sa samim vragom da prežive. Vraćaju se Asadu koji im je i omogućio tu autonomnu regiju. Recimo, Irak je sad u jako velikim problemima, velike su demonstracije protiv sadašnje vlade koje nisu nastale sektaškim sukobima nego velikom korupcijom i ekonomskim stanjem da to dovodi u pitanje stabilnost Iraka, dodaje Barić.

EU treba zaštiti svoje granice

Šelo Šabić kaže kako je dogovor iz 2016. zaustavio izbjegličku krizu koji neki pripisuju kao temeljnu krizu 21. stoljeća za Europsku uniju.

– Još uvijek imamo val problema u Europskoj uniji koji je nastao 2015. godinom. Nemamo novi plan B ako krene novi bal izbjeglica, neće se pucati na novi val izbjeglica. Panika za dolazak za boravak ili rad u EU, je puno manji u zemljama susjedstva pa i samu Tursku. Nama je važan dijalog, ističe Šelo Šabić.

Vidmarović objašnjava kako je Erdogan majstor političkog trenutka. On blefira, ucjenjuje.

– EU treba zadržati dijalog s Turskom, jer Erdogan kod svojeg stanovništva može dizati popularnost, a EU treba riješiti svoje granice. Europa treba riješiti pitanje tipa Orbana, koji bi zapucali na izbjeglice, i spriječiti ekstremizam i divljanje, zaključuje Vidmarović.

Bučan smatra kako Europi ništa ne preostaje osim dijaloga.

– A nisam siguran da su za išta sposobni u Europi. Europa nema ni plan A ni plan B, za izbjeglice, kaže Bučan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari