Pratite nas

Analiza

Od Iranske revolucije 1979. godine situacija između dva neprijatelja, SAD-a i Irana, nikada nije bila napetija

Objavljeno

na

Postavlja se pitanje je li američki predsjednik Donald Trump ipak shvatio da bi bilo kakva vojna operacija, pa i ograničena, protiv Irana mogla zapaliti cijeli Bliski istok ili je možda netko hladne glave iz Pentagona upozorio Trumpa da odustane od takve nakane.

Naime, američki predsjednik Donald Trump odobrio je u petak vojne napade protiv Irana u znak odmazde za rušenje bespilotne letjelice vrijedne 130 milijuna dolara, ali ih je otkazao kad su zrakoplovi već bili u zraku.

Trump je naredio udare na mali broj odabranih ciljeva, kao što su radarski i raketni sustavi, i to u petak prije zore kako bi se smanjio rizik za iransku vojsku ili civile. Zrakoplovi su bili u zraku, a brodovi u poziciji, ali nijedna raketa nije ispaljena jer je u zadnji tren došla zapovijed za odstupanje i prekid akcije.

Otkazao ih je, kaže, 10 minuta prije udara, i to zato što su mu rekli da će u udarima stradati 150 ljudi. Isto je tako dodao da je američka vojska vrlo motivirana i spremna uzvratiti Irancima.

– Naša je vojska obnovljena, nova i spremna djelovati. Najjača na svijetu – rekao je jučer. Sve su opcije zasad otvorene jer Donald Trump se nalazi pod velikim pritiskom svojih “jastrebova”, ministra vanjskih poslova Mikea Pompea te svog savjetnika Johna Boltona, kao i od Izraela i Saudijske Arabije, koji pod svaku cijenu žele da Trump izvede vojne napade na Iran, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Njih su, smatraju neki, Saudijska Arabija, i još neke zemlje zaljeva čak spremne financirati. Međutim, Iran ipak nije tako lagan zalogaj. Radi se o respektabilnoj zemlji s jakom vojnom silom. Rušenjem američke špijunske letjelice Iran je dao na znanje da je spreman ući u rat i sa SAD-om.

Iranci se ni trenutak nisu libili srušiti špijunsku letjelicu. Čim je letjelica ušla u njihov zračni prostor, ne razmišljajući o bilo kakvim posljedicama pa i mogućem frontalnom sukobom s Amerikom, oni su je srušili.

Smjena na vrhu iranske Revolucionarne garde, koja se nedavno dogodila, i dolazak Hosseina Salamija za vrhovnog zapovjednika iranske Revolucionarne garde bio je jasan signal da je Iran spreman za sve opcije, a pogotovo one ratne s obzirom na to da Salami pripada radikalnim strujama unutar iranske Revolucionarne garde koji smatraju da je rat s Amerikom i Izraelom neminovan bez obzira kada i gdje.

Sa zapovjednikom iranske Revolucionarne garde Salamijem Večernji je list razgovarao prije godinu i pol dana u Teheranu, a tada je još bio zamjenik zapovjednika.

U našem razgovoru kazao je kako je rat s Amerikom očekivao još u siječnju 2016. godine kada je osobno naredio zarobljavanje deset američkih mornara, devet muškaraca i jedne žene te njihova broda u Perzijskom zaljevu, koje su potom odveli u bazu Revolucionarne garde na otoku u tom zaljevu gdje je i sam bio stacioniran.

Od Iranske revolucije 1979. godine situacija između dva neprijatelja, SAD-a i Irana, nikada nije bila napetija. Obje zemlje gomilaju naoružanje i povećavaju ratnu retoriku. U ovim okolnostima, situacija je bliže ratu nego smirivanju. Dovoljan je jedan mali incident u Perzijskom zaljevu koji bi mogao izazvati rat širih razmjera.

Dolazak Donalda Trumpa na tron SAD-a kao i njegova odluka o raskidu nuklearnog sporazuma s Iranom ponovno je podigla tenzije između Irana i SAD-a.

Trumpov potez, osim što je podigao tenzije na relaciji SAD i Iran, više ne ratuju verbalno, već zveckaju naveliko oružjem. Slanjem ratnih brodova i bombardera, Trump je ohrabrio svoje saveznike kao što su Saudijska Arabija i Izrael pa je danas rat na Bliskom istoku između Irana i Izraela sve izgledniji i nikad bliži.

Za razliku od Iraka, Sirije i Libije, Iran je, po mišljenju analitičara, vojno moćna zemlja i zasigurno se može suprotstaviti SAD-u i nanijeti mu velike gubitke. Najvažniji dio iranskih snaga jest iranska Revolucionarna garda, osnovana nakon Islamske revolucije 1979. godine, kojoj je zadatak zaštita vladajućeg sistema te je najmoćnija sigurnosna organizacija u Iranu.

Usto što kontroliraju velike dijelove iranske ekonomije, imaju i velik utjecaj na politički sistem. Garda, koja ima vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo, direktno odgovara vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Khameneiju, zadužena je za iranski balistički i program nuklearnih projektila, a posjeduje projektile s dometom do 2000 kilometara, što je prijetnja Izraelu i američkim vojnim bazama u regiji.

Sve grane oružanih snaga spadaju pod zapovjedništvo Vrhovnog stožera oružanih snaga. Ministarstvo obrane i logistike zaduženo je za planiranje logistike i financiranje oružanih snaga i nije uključeno u izvršno vojno zapovjedništvo.

Regularne oružane snage Irana sastoje se od kopnene vojske, ratne mornarice, ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Te snage uključuju 820 tisuća ljudi; kopnena vojska 650 tisuća, ratna mornarica 70 tisuća te ratno zrakoplovstvo 100 tisuća ljudi.

Novostvorena protuzračna obrana odijelila se od ratnog zrakoplovstva još u 2009. godini. Revolucionarna garda, prema pretpostavkama, broji 125 tisuće članova u pet grana; vlastitoj ratnoj mornarici, ratnom zrakoplovstvu, kopnenim snagama, specijalnim snagama Quds, te Basiju, koji je pričuvni sastav pod zapovjedništvom Revolucionarne garde.

Iran tvrdi kako Basij broji 12,6 milijuna ljudi, uključujući žene, od čega je tri milijuna sposobno za borbu te ima i 2,5 tisuća bataljuna od kojih je dio stalno zaposlen.

Međutim, analitičari smatraju kako su najveća snaga Irana svakako njena 83 milijuna stanovnika, i to je čimbenik koji je na koncu prevladao i u ratu Irana s mnogo bolje opremljenom vojskom. Nema sumnje da je Iran danas najjača vojna sila na Bliskom istoku.

U prilog tome govori i činjenica da je do sada Iran iz svih bitki na Bliskom istoku izašao dominantniji i jači od Saudijske Arabije, najvećeg saveznika SAD-a u regiji, koja je izgubila gotovo sve bitke s Iranom, u Iraku, u Jemenu, Siriji i Libanonu. Snaga Irana nije samo u njegovoj vojnoj sili.

U 41 godinu postojanja Islamske Republike Iran, iranska Revolucionarna garda izvan iranskog teritorija uspjela je stvoriti izuzetno jake i moćne šijitske paravojne formacije koje bi mogle djelovati diljem Bliskog istoka i šire, u slučaju da Iran bude napadnut.

U Iraku ima nekoliko šijitskih paravojnih formacija, a najvažnija je Hashad al Shabi, koja djeluje unutar iračke vojske. U Libanonu tu je Hezbollah, koji je postao respektabilna i jaka vojna snaga te najveća prijetnja opstanku izraelske države. Isto tako, Iran je stvorio i financira nešijitske paravojne formacije kao što su palestinski Hamas i Islamski džihad.

U slučaju da dođe do rata sa SAD-om, Iran se u ovom trenutku najviše pouzdaje u miliciju Huti u Jemenu, koja može gađati američke snage koje se nalaze u Perzijskom zaljevu.

Analitičari ne isključuju mogućnost da umjesto SAD-a, koji je svjestan da bi bilo kakav sukob s Iranom ugrozio američke vojnike u Iraku, Saudijskoj Arabiji, Kataru te ostalim zemljama Zaljeva, Izrael izvede ograničene vojne udare na Iran, što je oduvijek bila želja Izraela, bombardiranje nuklearnih postrojenja u Iranu.

Međutim, takav potez Izraela jedva čekaju Iranci koji su već u centru Teherana postavili brojač koji odbrojava dane do nestanka izraelske države jer je to, prema vojnoj doktrini iranske Revolucionarne garde, glavni cilj.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

New York Times: Trump naredio, pa povukao vojne udare na Iran?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari