Pratite nas

U potrazi za Istinom

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (2)

Objavljeno

na

Beogradski režim, provodeći samovolju, nastavlja s diktaturom. Godine 1931. ubija Milana Šufflaya, povjesničara, književnika i člana Hrvatske stranke prava. Reagiraju Albert Einstein i Heinrich Mann u New York Timesu zahtijevajući da se Liga naroda zauzme za Hrvate te da prikupi „svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i veoma civilizirani narod“. Godinu dana kasnije u Zagrebu je izvršen atentat na hrvatskoga političara Milu Budaka. Potom i na pravaša, geopolitičara Ivu Pilara koji je te 1933. objavio u Berlinu raspravu „Uvijek iznova Srbija: Sudbonosni trenutak Jugoslavije“, koja je odmah zabranjena.

Kralj 1931. nameće Ustav, opet centralistički i u duhu jugoslavenskoga unitarizma i prikrivenoga velikosrpstva. Zabranjene su sve „plemenske, vjerske i pokrajinske stranke“, tj. nacionalne, a glasovanje na izborima bilo je javno.

U Italiji 1932. počinje izlaziti list Ustaša – vjesnik hrvatskih revolucionaraca. Ustaški pokret reakcija je na srbijanski teror u hrvatskim krajevima. Cilj mu je bio stvaranje samostalne hrvatske države. Protiv srbijanske diktature demonstrira se diljem Hrvatske, u Senju, Ludbregu, Kosinju, Splitu… Ustaše 1932. podižu Velebitski ustanak. Ne bi li zadobili simpatije, njega su verbalno poduprli i komunisti: „Komunistička partija obraća se cijelom hrvatskom narodu s pozivom da svim snagama podupre borbu ustaša… Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Za nezavisnu Hrvatsku!“. Iste godine Hrvati reagiraju Zagrebačkim punktacijama, osuđujući kraljev apsolutizam i srbijanski hegemonizam. Traže preuređenje Kraljevine Jugoslavije vraćanjem „na 1918. kao ishodišnu točku“. Zbog Punktacija režim odmah uhićuje Vladka Mačeka i osuđuje ga na tri godine strogoga zatvora.

Četničke organizacije nisu, na žalost, u RH zabranjene

Pod geslom „Za kralja i otadžbinu“ od početaka dvadesetih godina započinje osnivanje brojnih četničkih organizacija na prostorima „prisajedinjenih neprijateljskih oblasti“. Četnici su u službi režima, podupiru diktaturu, srpski imperijalizam, služe kao sredstvo srbizacije i provođenja politike i čuvanja velikosrpskoga režima. Kad je 1934. u Marseillesu ubijen kralj Aleksandar, četničke organizacije dobile su novi zamah. U zapadnoj Slavoniji osnovano je 40 četničkih pododbora, koji izazivaju, prijete, napadaju, ubijaju političke protivnike, uglavnom Hrvate. Godine 1935. u Lici je osnovano 15 četničkih odbora s pedesetak pododbora. Od 1933. do 1935. utemeljeno je u našičkom kotaru 20 organizacija „Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine“, pet u valpovačkom i četiri u donjomiholjačkom. Najpoznatiji četnički vojvode bili su Ilija Trifunović Birčanin i Kosta Pećanac, a danas su ratni zločinac Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Republike Srbije. Četnik je i sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić. Iako su četnici i krajem 20. stoljeća sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, njihove organizacije u njoj nisu službeno zabranjene, kao ni nedemokratska velikosrpska ideologija.

Represija jugorežima očitovala se 19. i 20. veljače 1935. Počinjen je bezrazložan zločin nad seljacima Jakačine Male, Grižića, Gornjih Andrijevaca, Donje Vrbe i Ruščice, poznat kao Sibinjske žrtve – s pet ubijenih i mnoštvom ranjenih. Grijesi seljaka bili su klicanje Mačeku, povici „živjela Hrvatska“ i „dolje četnici“! Zločinom se htjelo zaplašiti seljaštvo sklono HSS-u, vodećoj političkoj snazi hrvatskoga naroda. Nadbiskup Antun Bauer u svibnju 1935. uručio je Kralju memorandum u kojemu ustaje protiv progona hrvatskoga naroda. Zbog nesmiljene diktature i kontinuiranoga terora Hrvata, Hrvatska seljačka stranka je 1935. utemeljila Hrvatsku građansku zaštitu, Hrvatsku seljačku zaštitu i Gospodarsku slogu.

Godine 1937. srbijanski teror uzima nove žrtve. Prilikom odlaska s proslave u Senju, bez ikakva povoda žandari su pucali na vozila s istaknutom hrvatskom zastavom, u kojima je bila mladež iz Gospića i Pazarišta. Ubili su sedam mladića i jednu djevojku u dobi od 20 do 25 godina, dok je petero ranjeno.

Pritisnut unutarnjim i vanjskim silnicama, režim je pristao na sporazum Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka kojim je 1939. utemeljena Banovina Hrvatska s nekim elementima državnosti, što je odmah potaknulo Srbe iz pojedinih kotara Banovine da zatraže „prisajedinjenje“ srpskom dijelu države, u čemu ih podržavaju Srpska pravoslavna crkva i beogradski vojni krugovi, te su utemeljili srpski pokret „Krajina“ s ciljem sprječavanja bilo kakve hrvatske države. U Zagrebu 1939. godine izlazi i brošura „Krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama“. Hrvatske krajeve navedene u brošuri Srbi će okupirati 1991. i pokušati pripojiti Srbiji. Utemeljen je i pokret „Srbi na okup“. I prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske Srbi pokušavaju pojedine kotareve odcijepiti od Banovine Hrvatske. Poslije 1945. nazvat će to „antifašističkim ustankom“. Banovina je predstavljala koncepcijski otklon od kraljevskoga centralizma. U njoj je, uz ostalo, zaživio i pokret za hrvatski književni jezik.

2. razdoblje od 1941. do 1945.

Kraljevina je kapitulirala 1941. Kralj je pobjegao u inozemstvo. Uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Proglašena je po ustašama 10. travnja 1941. u Zagrebu, a po izrazu težnje hrvatskoga naroda dva dana ranije, 8. travnja u Bjelovaru. Reakcija jugoslavenske vojske i četnika bila je brutalna. Na području grada Bjelovara do 25. travnja ubijeno je 27, a na području bjelovarskoga kotara 72 Hrvata, među ubijenima je 19 žena i 17 djece. Četnici 12. travnja napadaju Slunj. Ostatci jugoslavenske vojske u povlačenju ubijaju nekoliko desetaka civila u okolici Mostara paleći kuće po hrvatskim selima. Istodobno četnici rade pokolje u Čapljini i okolici.

Na čelu četničkoga pokreta bio je pukovnik Jugoslavenske kraljevske vojske Draža Mihailović. Pokretu je pristupio znatan dio Srba iz NDH. Njih je kralj Petar II. Karađorđević pozvao „na oružje“ riječima: „Svrstavajte se u redove po selima i gradovima pod vodstvom mojih najhrabrijih i najčestitijih ljudi… Sve one obaveznike koji su otišli neprijateljima, smatrat ću izdajicama!“

Kraljev četnik Mihailović izjavio je: „Borit ću se za najuzvišenije ideale koje Srbin može imati: za oslobođenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja. (…) Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja.” O kakvoj velikoj Srbiji Mihailović sanja, vidljivo je u njegovim Instrukcijama iz prosinca 1941. u kojima je naveo glavne ciljeve četničke borbe: 1. stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema – Banata – Bačke; 2. očistiti državni teritorij od svih narodnih manjina i 3. stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore te Srbije i Slovenije čišćenjem muslimana i Hrvata.

Uz četnike protiv hrvatske države ustali su i komunisti. Obje skupine željele su obnovu Jugoslavije. Četnici obnovu Kraljevine okrenute zapadu s dominacijom Srba. Komunisti su se svrstali uz boljševičku ideologiju i oslanjali se na SSSR. Jedni i drugi željeli su osvojiti vlast u budućoj Jugoslaviji. Glavna prepreka bili su im hrvatski narod i država.
Od travnja četnički zločini nad civilnim stanovništvom zabilježeni su u kotarevima Knin i Sinj, zatim u Blagaju, kotaru Gacko, zapadnoj Bosni, Podrinju – Foči, Čajniću, Srebrenici, Višegradu i Goraždu, gdje masovno stradavaju muslimani, što će se ponoviti 1995. srbijanskim genocidom u Srebrenici. Slijede zločini u okolici Prozora, zapadnoj Hercegovini, biokovsko-imotskom području, okolici Splita, Dalmatinskoj zagori. Od 1941. do 1945. četnici su na području današnje Republike Hrvatske ubili oko 20.000, a u BiH oko 12.000 Hrvata katolika i muslimana.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske suočena s jugoslavensko-četničkom pobunom 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države. Hrvatska je vlast bjelovarski masakr nad Hrvatima kaznila strijeljanjem 176 Srba iz bjelovarskoga kraja. U logore zatvara političke protivnike NDH, orjunaše, četnike, žandare bivše države i komuniste. U rujnu 1941. NDH je otvorila sabirni i radni logor u Jasenovcu, od kojega će velikosrpska i jugoslavenska propaganda poslije rata napraviti mit kako bi Hrvate proglasili genocidnim narodom nedostojnim samostalne države. Znanstvena istraživanja broja žrtava stradalih u Jasenovcu onemogućuju se sve do naših dana.

Suprotstavljajući se unitarističkoj jezičnoj politici Beograda, Vlada NDH zabranila je ćirilicu i ustrojila Hrvatski državni ured za jezik. Za valutu uvela je kunu. JAZU je preimenovana u HAZU. Njemačka i NDH u lipnju 1941. dogovorile su granicu između Hrvatske i Srbije na crti stare granice između Austro-Ugarske i Srbije, što je svojedobno bio hrvatski zahtjev Zagrebačkih punktacija.

Komunistička partija Jugoslavije sa svojih 8.000 članova – od kojih je pola gusaka iz Hrvatske – zatečena raskidom pakta Hitlera i Staljina, odlučuje se boriti protiv njemačkoga okupatora, koji je porazio jugoslavensku kraljevsku vojsku u rekordno kratkom roku. KPJ vodi Josip Broz, agent Kominterne. On je zauzeo deveto mjesto na rang listi najvećih ubojica u povijesti. Odgovoran je za više od milijun i 170.000 žrtava. Tito je samo 1942. u svoje jedinice primio više od 20.000 četnika.

Hrvatska država bila je podijeljena na tri zone. Prva je bila interesna zona Talijana. Predstavnici Srba sjeverne Dalmacije, Boško Desnica i drugi, održavali su veze s četnicima i zatražili priključenje Bukovice i Ravnih kotara talijanskoj zoni te poduprli namjeru Talijana da anektiraju Dalmaciju. Desnica je 1944. prešao u partizane, što je pri kraju Drugoga svjetskoga rata bila masovna pojava, dok je poslije rata oko 8.000 četnika završilo u Velikoj Britaniji.

Pobuna četnika i partizana protiv Nezavisne Države Hrvatske provodi se terorom koji u Bosanskom Grahovu i okolnim selima 27. srpnja prerasta u genocid nad Hrvatima. U obnovljenoj Jugoslaviji 27. srpnja slavio se kao „Dan antifašističkog ustanka naroda Bosne i Hercegovine“. Partizanske postrojbe sastavljene uglavnom od Srba tijekom kolovoza i rujna spaljuju hrvatsko selo Boričevac i masakriraju hrvatsko i muslimansko stanovništvo Kulen Vakufa. Na području hrvatske države krajem 1941. djelovalo je oko 5.000 četnika, a krajem 1944. oko 20.000.

Njemačke vlasti u kolovozu 1941. na čelo Srbije postavljaju nacistima privrženoga srpskoga generala Milana Nedića, koji se zalagao za Veliku Srbiju. On je do rujna 1942. uništio 94 posto Židova u Srbiji. Nacisti su priznali Srbiji da je prva Judenfrei zemlja u Europi.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj djeluje partizanska vojska. Krajem 1944. imala je oko 120.000 boraca. Od toga je bilo 60 posto Hrvata i 28 posto Srba. U Glavnom štabu Hrvatske, međutim, bilo je 658 Hrvata i 633 Srbina. Hrvatski jezik već je u to doba marginaliziran. Vladimir Nazor, predsjednik Zavnoha, zahtijeva 1944. da uredništvo Tanjuga svoje biltene namijenjene hrvatskome području tiska hrvatskim jezikom i naglašava: „Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji države Hrvatske. Dok ste ovdje na našoj teritoriji, imate pisati hrvatski, a kad odete u Srbiju, pišite i govorite kako god želite.“

Masovni zločin na Daksi, u Hercegovini

Početkom rujna 1943. NDH raskida Rimske ugovore i proglašava pripojenje okupiranih dijelova Dalmacije i otoka, a krajem rujna Zavnoh donosi odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Početkom travnja 1945. Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine odlučio je Vojvodinu priključiti Srbiji, što je u kolovozu potvrdio AVNOJ. U proteklih sto godina Hrvatsku se teritorijalno cijepalo i u ratu i u miru. Taj proces traje i danas sumnjivim arbitražama i nerješavanjem otvorenih teritorijalnih pitanja sa Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom.

Titove jedinice ulaze u Dubrovnik u listopadu 1944. i odmah likvidiraju hrvatsku inteligenciju. Na Daksi je ubijeno 36 uglednih Dubrovčana. Likvidacije provode dojučerašnji četnici. Bio je to prvi masovni zločin jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj.

Početkom 1945. partizanske jedinice čine zločine nad Hrvatima u Hercegovini. Do kraja svibnja ubijeno je 69 fratara Hercegovačke franjevačke provincije. Titove jedinice pod zapovjedništvom srpskih generala 8. svibnja 1945. ulaze u Zagreb. Vojska NDH i civilno stanovništvo zgroženo četničkim klanjima i komunističkim likvidacijama povlače se prema Austriji. Britanske vojne vlasti 15. svibnja na Bleiburgu isporučuju Titovim mesarima razoružanu hrvatsku vojsku i narod. Britanskom izdajom započinje nova etapa terora nad Hrvatima.

3. razdoblje od 1945. do 1990.

Godine 1945. u svibnju započeo je najveći pokolj Hrvata u njihovoj povijesti. Komunistički režim preuzeo je „jugoslavensku ideologiju“, a Kraljevu diktaturu zamijenio revolucijom. U ime obnove i opstanka Jugoslavije bio je dopušten svaki zločin. Poslijeratni masovni zločini jugoslavenskih komunista s integriranim četništvom, od Bleiburga do križnih putova, vršeni su u ime opstanka Jugoslavije kao proširene Srbije. Milovan Đilas izjavio je: „Hrvatska je vojska morala biti pobijena, da bi mogla zaživjeti Jugoslavija.“ Jugoslavije, naime, nema, ako postoji hrvatska država. Revolucionarnim metodama zatirana je sama pomisao na hrvatsku državu. Kako Kraljevinu tako i komunističku Jugoslaviju, Srbi su doživjeli kao proširenu Srbiju. Njihovi vodeći političari i provoditelji sustavne srbizacije bili su Milovan Đilas do 1954. i Aleksandar Ranković do 1966. Uloga Srba u komunističkoj Hrvatskoj bila je postati političkim narodom koji će u pokornosti držati Hrvate i državotvornu ideju.

Započinju likvidacije „narodnih neprijatelja“ bez suda i evidencije. Pobijeno je više članova Vlade NDH negoli je u Nürnbergu na smrt osuđeno Hitlerovih nacističkih prvaka. Likvidirano je više od 600 katoličkih svećenika. Ulaskom partizana u Gospić, ubijeno je 28 posto stanovnika kako bi se etnički očistio put do Karlobaga, krajnje točke velike Srbije. U poraću je progonjeno, mučeno ili strijeljano više Hrvata negoli građana svih država Sila Osovine zajedno. U obnovljenoj Jugoslaviji Hrvati su ostali bez polovice teritorija Nezavisne Države Hrvatske, pa i bez Boke kotorske i većega dijela Srijema.

Diljem Slovenije i Hrvatske danas su poznata masovna stratišta. Godine 1945. sudbinu Dubrovnika prolaze i drugi gradovi obuhvaćeni završnim ratnim operacijama. Više je ljudi stradalo 1945. negoli 1941. U narodu i danas postoji izreka: Lako je bilo preživjeti rat, teško je bilo preživjeti „oslobođenje“. Po završetku rata nastala su masovna stratišta nevinih žrtava kod Dravograda, Kočevskoga Roga, Maribora, Maclja, Varaždina…

Vlasti uvode totalitarizam. Desetkuju novinare, od 330 novinara ubijeno je 38, 131 novinar pobjegao je u inozemstvo, 45 je promijenilo profesiju, a licencu je dobilo samo 27 novinara. Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac osuđen je na 16 godina zatvora u kojemu ga truju. Uhićen je i u Beogradu ubijen visokopozicionirani Hrvat, komunist Andrija Hebrang, jer se zalagao za hrvatske interese. Za političke neistomišljenike u srpnju 1949. otvoren je koncentracijski logor Goli otok. Logor je radio do 1989.!, punih 40 godina.

Jasenovački mit

Komunistički režim ubrzo izlazi s podatkom o ratnom gubitku od 1.700.000 stanovnika. Stvarni ratni gubitci stanovništva kreću se od oko 1.014.000. Srbijanska propaganda razliku je iskoristila za stvaranje mita o tomu da je u Jasenovcu tijekom rata ubijeno između 700.000 do milijun Srba. Taj mit i danas pronose političari srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i srbijanska vanjska politika. Jasenovačkom mitu u Jugoslaviji prvi se suprotstavio dr. Franjo Tuđman.

Hrvati u iseljeništvu pokreću političke organizacije s ciljem uspostave hrvatske države, a u Buenos Airesu pokrenuta je Hrvatska revija. Katolički bogoslovni fakultet isključen je iz sastava Sveučilišta u Zagrebu. Zbog Stepinčeva proglašenja kardinalom, Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose s Vatikanom.

Nastavlja se praksa srbizacije hrvatskoga jezika. Novosadskim dogovorom utvrđeno je 1954. da je književni jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedinstven s jednakopravnim ijekavskim i ekavskim izgovorima i jednakopravnim latiničkim i ćirilskim pismima. Taj će dogovor propasti godine 1967. kad Hrvati usvajaju Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Tito je osudio Deklaraciju. Autori, potpisnici i hrvatske ustanove iz kojih je potekla Deklaracija, izvrgnuti su političkim pritiscima i udaljeni iz javnoga života.

Krajem šezdesetih godina totalitarni režim počinje uvoditi pojam „hrvatski nacionalizam“ koji će poslužiti za etiketiranje i progon Hrvata. Srbi u Partiji 1970. optužuju hrvatske komuniste da dopuštaju širenje nacionalizma. Iduće godine zbog tekstova o gospodarskoj neravnopravnosti Hrvatske u SFRJ iz Partije izbačeni su Marko Veselica i Šime Đodan. Te, 1971., hrvatski emigranti u Švedskoj izvršili su atentat na jugoslavenskoga veleposlanika. Osuđeni su na doživotni zatvor. Tito popušta Srbima i traži od hrvatskih komunista odlučnu akciju protiv nacionalističkih i separatističkih tendencija u Hrvatskoj, napada Maticu hrvatsku i Savez studenata. SKJ kritizira komuniste iz Hrvatske, Savku Dabčević-Kučar, Peru Pirkera i Miku Tripala da potiču nacionalizam i šovinizam. Hrvatski sveučilištarci štrajkaju u znak potpore hrvatskomu rukovodstvu i zalažu se za političke promjene i gospodarsku ravnopravnost, kako bi devize koje Hrvati zarađuju ostale u Hrvatskoj. Policija uzvraća nasiljem i guši hrvatsko proljeće. Smijenjeno je rukovodstvo u Hrvatskoj. Matica hrvatska zabranjena je. Stradavaju brojni istaknutiji Hrvati, među njima i budući hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, zatim Vlatko Pavletić, Hrvoje Šošić, Dražen Budiša, Vlado Gotovac i drugi. Od tada do kraja osamdesetih godina u Hrvatskoj prevladava tzv. „hrvatska šutnja“.

Hrvati i u tom razdoblju nastoje izaći iz Jugoslavije. U Kanadi osnivaju Hrvatsko narodno vijeće s ciljem oslobođenja Hrvata. Godine 1976. hrvatski emigranti u Americi otimaju zrakoplov sa zahtjevom da se u svjetskome tisku objave podatci o jugoslavenskoj represiji nad hrvatskim narodom. Zvonko Bušić osuđen je u SAD-u na doživotni zatvor. Jugoslavenska Udba ubila je 1978. Brunu Bušića, Tuđmanova suradnika i jednoga od politički najaktivnijih emigranta, zagovornika pomirbe hrvatske ljevice i desnice. Jugoslavenski režim od 1945. do 1990. u inozemstvu je likvidirao na najbrutalnije načine najmanje 67 Hrvata. Ne samo da je obnovljena Jugoslavija stvorena na zločinu, ona se bez represivnoga aparata nije mogla održavati. Za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića suđenje se održalo tek u naše dane, ali u Njemačkoj.

Kompletan represivni, vojni, diplomatski i upravljački aparat jugokomunističke države temeljito je srbiziran. U hrvatske krajeve pod parolom „bratstva i jedinstva“ naseljavaju se Srbi. Ponajviše kao milicajci i oficiri JNA, šefovi u državnoj upravi i javnim poslovima. Istodobno Hrvatima iz Hrvatske i BiH otvorena su vrata „privremenoga rada u inozemstvu“. Na zapad je otišlo oko milijun Hrvata. Time su se oslobađala radna mjesta za Srbe, koji su pak upravljali devizama iseljenih Hrvata.

U društvo je uvedena agresivna agitacija i propaganda, jednoumlje i marksistička ideologija. Seljaci su ostali bez zemlje i prisiljavani ući u radne zadruge ustrojene po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze. Pojavljuje se dogovorna povijest. Ona uvjerava u laž o tomu kako su pod komunističkim vodstvom divlja plemena ušla u neraskidivo jugoslavensko zajedništvo. Radnici su nazivani samoupravljačima. Tvrtke su bile „radne organizacije“. Plaća – „lični dohodak“. Jugoslavija se izvana održavala zapadnim kreditima i hrvatskim devizama, a iznutra represijom i jednoumljem.

Kad je 1980. Tito umro, bilo je jasno da će se Jugoslavija raspasti. Srbi se vraćaju Garašaninovu planu stvaranja Velike Srbije, koji 1985. osuvremenjuju Memorandumom SANU-a u kojemu ističu lažnu tezu da su Srbi izvan svoje socijalističke republike ugroženi, stoga ih treba „osloboditi“ i „prisajediniti“ s tuđim teritorijima. Kako bi se od raspadajuće Jugoslavije stvorila velika Srbija, upregnute su sve srbijanske političke, vjerske, intelektualne, medijske i vojne snage. U tom ozračju 1990. u Beogradu se raspao Savez komunista Jugoslavije, a od države je preostala samo temeljito srbizirana Jugoslavenska narodna armija. Iste godine u kolovozu dolazi do nove pobune Srba protiv tek uspostavljene Republike Hrvatske, prema istom scenariju kakav je proveden protiv uspostave Nezavisne Države Hrvatske i Banovine Hrvatske. Stari srbijanski plan širenja na zapad ne predviđa nikakvu hrvatsku državu.

Nenad Piskač/HKV
Hrvatski tjednik

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari