Connect with us

Kolumne

Od ‘malo dobrih ljudi’ do ‘šačice ustaša’ nije tako dug put

Objavljeno

on

I da ih je po muci slavnih, ranih devedesetih bilo, ne bi bila nikakva sramota da je ministar obrane Banožić tada kao 12-godišnjak skupljao Pokemone. Posve je druga stvar ako je netko kao svršeni vojni obveznik, tada u naponu fizičke snage, metaforički rečeno skupljao Pokemone.

A Zoran Milanović ne samo što ih je skupljao tada, nego ih ne manje strastveno skuplja i sada, kao sredovječan čovjek. Štoviše, kao čičci na reveru lijepe mu se čak i neki koji su ’91 imali važnijeg posla od skupljanja Pokemona, da bi se s vremenom i sami preobrazili u Pokemone. Jesu li svjesni svi ti, nekad generali, tigrovi, alfe,… da danas kao Milanovićevi Pokemoni legitimiraju sve što on čini? Ne vide li kako ne propušta niti jednu prigodu posijati sjeme razdora i olabaviti zajedništvo?

Izvori Milanovićeve dosljednosti

Upregnuti na istome poslu, Milanoviću nesebično ruku daju i stvaratelji javnoga mišljenja, uvijek pripravni debelo mu progledati kroz prste. I kad mu već inače poslovično sitničava sedma sila žmiri na zaobilaženje zakona u širokom luku, kako ne će uživati njezino duboko razumijevanje za prečace, kojima bi na istaknute položaje silom instalirao iznebuha izvučene ljude, što povezane s njim zavičajnim porijeklom, što drugim interesom, ne ustručavajući se pritom preskakati hijerarhiju za više stupnjeva?

Takvo što bi u političkih mu suparnika bilo smjesta okarakterizirano u najmanju ruku kao nepotizam, grubi prekršaj koji podrazumijeva žuti karton, ako ne i izravni crveni. A možda je Milanović medijske trudbenike očarao dosljednošću bez truna licemjerja? Ta nije li temeljem načela negativne selekcije, što sad primjenjuje gdje stigne, svojedobno i sâm napredovao?

Naime, izuzme li se propast u diplomaciji, u 40 godina života nije prikupio drugih elemenata koji bi ga kvalificirali za Račanova nasljednika, osim karakterne mu suprotnosti, kao opreke sličnosti im u radnim navikama, svojstvenim miljeu u kojem su obojica stasali. Izvrgavanjem propisanih postupaka ruglu Milanović šalje poruku kako čitav sustav, pa tako i mjerila napredovanja, ništa ne valjaju, bila to vojska, pravosuđe ili diplomacija. Sve te učmale, ustajale žabokrečine može spasiti samo žurno djelovanje u vidu temeljitog prodrmavanja, pa i posvemašnjeg izvrtanja naglavce, sve dok ne budu pod potpunom kontrolom kruga koji je Milanovića iznjedrio, a sve ostalo, sada prijeporno, ostane isto.

Povjerenje vladara iz sjene Milanović je zaslužio lavovski se boreći za prava dvojice istaknutih pripadnika obavještajno-represivnog aparata iz doba komunističkog totalitarizma, osuđenih na doživotnu robiju zbog tamo nekog minhenskog masakra sjekirom. Osim što mu to osigurava nepresušne spomenute resurse, Milanovićevu iznimno zahvalnu poziciju dodatno učvršćuje što mu na raspolaganju stoji i sve vrijeme svijeta.

Naime, u svemu gdje se traži njegova suglasnost, on uvijek ima komociju blokirati donošenje odluke dokle treba. Jednostavno zato što mu je, za razliku od trenutne Vlade, uredno funkcioniranje hrvatske države na zadnjoj rupi svirala. Da Hrvatsku doživljava tek kao puko sredstvo za ostvarivanje vlastitih probitaka, svjedočio je kako ranih devedesetih, tako i u razdoblju premijerovanja. Fućka mu se živo za sve funkcije države, svejedno mu je kakav joj je kreditni rejting, kako funkcioniraju pravosuđe, vojska i diplomacije.

Temeljito ih je podrivao dok je imao šire ovlasti, da bi ih sad, u stopu praćen medijskim bubnjanjem ili tišinom, kako već prilike nalažu, dosljedno destabilizirao. Vazda je pripravan prionuti štetočinstvu, bilo to na razini sustava ili pojedinca. Tako bi sad i školovanog ratnika s iskustvom Afganistana de facto „umirovio“ počasnom dužnošću u postrojbi čije je živopisno „mađaronsko“ ruho prilagodio vlastitom ukusu, zamijenivši ga neuglednom, dosadnjikavom konfekcijom.

Odakle toliki senzibilitet za počasne vojnike?  

Netko je i u jeku Domovinskog rata morao biti počasni vojnik, i nikome se ne treba zbog toga rugati samo zato što je Zoran Milanović danas iznimno osjetljiv na počasne vojnike. Izvori te osjetljivosti s uočljivim elementima posesivnosti zacijelo leže u činjenici što je takav vojnik Milanović bio i sâm, služeći kao beogradski ćato u paradnoj postrojbi JNA, gdje će mu ponajveće postignuće biti upućivanje zahtjeva za prijem u Partiju.

U postrojbi stvorenoj kao po mjeri sinova partijskih „budžovana“ naći će se u biranom društvu. Vojničke je odaje dijelio s kolegom iz školske klupe, budućim istaknutim kulturnim radnikom i filmašem, kojemu će Milanovićeva vlast udijeliti značajna sredstva za uradak u kojem se ruga udovicama poginulih branitelja iz Domovinskog rata, istih onih o kojima Milanović danas zbori kao o „malo dobrih ljudi“.

No, kad mu već nije promaknuo zahtjev za prijem u Partiju, nešto vrlo važno mu je za beogradskih vojničkih dana ipak uporno izmicalo. Kako tvrdi neposredni svjedok, zbog razloga estetske naravi bila mu je uskraćena čast nad častima – čuvanje Maršalova groba. Svatko tko je barem jednom izbliza vidio lice Zorana Milanovića naslutit će o kakvim se estetskim razlozima radi, no vrijedi se zapitati jesu li baš samo oni kumovali uskraćivanju te neizmjerne počasti.

Naime, za kriterije jednog vrlo ozbiljnog totalitarnog režima bilo bi poprilično neobično kad bi čuvar groba komunističkog boga svako malo čeprkao po nosu. Pod pretpostavkom da je Milanović već tada patio od alergija, moguće, s pristojne udaljenosti ne tako uočljivi razlozi estetske naravi i nisu bili presudni da mu se uskrati u to doba najveća zamisliva čast. No, dosjetljivi Milanović doskočit će i toj neprilici.

Napivši uz pomoć kolega dežurnog oficira, odjenuo je svečano ruho i uslikao se sav zbigecan uz svetinju. Jer neoprostiv bi propust bio godinu dana uživati privilegij dostupan tek malom broju, ne nužno dobrih vojnika, a vratiti se kući bez atraktivnog suvenira čitavo mu vrijeme pred nosom. To bi se svelo na onu kao da odeš u Rim, a ne vidiš papu. Osim toga, takvo što je poslije i u civilnoj svakodnevici imalo uporabnu vrijednost. Recimo, ako te uhvati narodna milicija u nekoj nepodopštini, uz osobni dokument samo diskretno turneš tu sliku.

Je li dobrih ljudi bilo baš tako malo?

Možda je upravo činjenica što je veći dio života proveo kao malo ne toliko dobrih, koliko privilegiranih ljudi, Milanovića nagnala da učestalo koristi sintagmu o „malo dobrih ljudi“ koji su obranili Hrvatsku kad je bilo najteže. S jedne strane, to mu dobro dođe kako bi opravdao sebe (ako ih je bilo malo, nije tako strašno što on nije bio među njima), a s druge, time se umiljava preživjelim pripadnicima postrojbi iz Domovinskog rata, igrajući na njihovu sujetu. Pa sad u potrazi za neproživljenim vremenom, hodočasteći po obljetnicama osnutaka hrvatskih ratnih postrojbi, računa kako će svak’ ozarena lica pomisliti kako pod tih „malo dobrih ljudi“ predsjednik misli upravo na njega.

No, kad bi makar i površno zavirio u službene podatke, Milanović bi uvidio da je tijekom Domovinskog rata poginulo preko 8 tisuća vojnika samo u Hrvatskoj (te još oko 5,5 tisuća vojnika HVO-a, kao neizostavne sastavnice hrvatskih snaga na jedinstvenom bojištu usmjerenih ka ostvarenju zajedničkog cilja). Zajedno s nestalima to čini ukupno oko 14 tisuća poginulih vojnika, što ne zvuči baš tako malo. Možda glavnina njih nije učinila ništa ni približno spektakularno da bi se kvalificirali za Milanovićevu viziju „malo dobrih ljudi“, recimo, nisu zaboli hrvatski barjak navrh Avale, no i bez toga su dali najviše što su mogli – vlastiti život. A koliko je tek onih koji su dali zdravlje i dijelove tijela?

Njima valja pridodati i one, ne tako malobrojne, u međuvremenu prerano preminule, što od posljedica rata, što od posljedica mira, posebno tijekom ponižavajuće vladavine ljevičarskih vlada, pri čemu Milanovićeva ni po čemu nije bila iznimka. I kad mu već zaviriti u lako dostupne brojke predstavlja prevelik napor, Milanović se barem tijekom smucanja po obljetnicama osnutaka postrojbi iz Domovinskog rata na vlastite oči mogao uvjeriti da je nešto tih „malo dobrih ljudi“ još uvijek živo. Osim ako doista ne misli da su „malo dobrih ljudi“ samo oni koji su činili ekstra-junačke podvige, a sve ovo drugo puka ikebana.

No, bi li tih, po strogim Milanovićevim mjerilima „malo dobrih ljudi“ moglo činiti sva ta iznimna junaštva da im netko, a riječ je o puno dobrih ljudi, nije proizvodio, nabavljao i dostavljao hranu, opremu i oružje, usporedno omogućavajući da temeljne funkcije države u nastajanju za ratnog vihora funkcioniraju? Svođenje zasluga na malo dobrih ljudi, pri čemu nije sporno kako nisu svi jednako zaslužni sukladno onoj – kome je više dano, od njega će se više tražiti! –  budi pomisao na to kako bi to bilo kad bi Zlatko Dalić poslije utakmica stalno izdvajao samo strijelce golova?

Naravno, on kao pravi kapetan, a ne jazavac koji pod maskom „malo dobrih ljudi“ pokušava prikriti vlastiti kukavičluk, to nikad ne čini, videći za uspjeh zaslužnima sve uključene, od igrača i stožera, preko logistike do navijača. Zato istinski kapetan s Hrvatskom srebro kuje, dok jazavac pod Lijepom Našom jamu ruje.

Što sve ne vidi jazavac iz rupe?

Zaslijepljen životom u podzemlju jazavac nije u stanju prepoznati značaj logistike i infrastrukture. Tako je neto višak od 6 milijardi eura povučenih iz europskih fondova, kako reče – ništa, samo zato što je dobar dio završio u džepovima kulaka, a ostatak, kako suflira šarlatanski se služeći matematikom, samo u Pelješkom mostu. A kako bi tih tričavih 6 milijardi eura uopće bilo nešto onomu za čijeg je mandata ugovoreno senzacionalnih 9%, a isplaćeno čitavih 1% sredstava iz prve europske omotnice?

Možda s tim „grandioznim uspjehom“ ima neke veze i što je kočio apsorpciju sredstava opirući se izručenju čuvara tajni predaka svojih, tako da se siroti mu pobočnik, Branko Grčić, morao nemušto izmotavati vadeći se na probleme s kompjuterom? To što informativni program javne televizije pod ravnanjem prekaljenog profesionalca Stipe Alfiera to tada nije smio propitkivati, ajde de. No, kakva je to ljuta sila sprječavala takozvane neovisne privatne medije nacionalnog dosega da to primijete?

Komu je 6 milijardi eura ništa, a stotine tisuća ljudi koji su aktivno branili i oslobodili Hrvatsku malo, jasno je da mu ni 430 ljudi, među kojima se također osobno nije našao, ne može biti drugo do – nitko! Upravo tako je Milanović odgovorio na vlastito pitanje o broju ljudi koji su se ’91 javili za proboj prema Vukovaru. Ipak, od svojstveno mu degutantnog podmetanja još je zanimljiviji njegov tajming.

Imajući u vidu Milanovićev ne tako nečitak mentalni sklop, koji se svodi na životarenje od širenja razdora i pukotina gdjegod stigne, to je po svoj prilici svojevrsna najava uoči skorašnjeg obilježavanja sjećanja na ratno stradanje Vukovara i Vukovaraca. Time zapravo podilazi svima koji i danas šire KOS-ovu propagandu iz onoga doba, a čiji je zajednički nazivnik da je Hrvatska izdala Vukovar. Nije ga htjela spasiti, a mogla je, glasi mit kojega je, predstavivši na dokumentima utemeljen sveobuhvatan pogled, maestralno razmontirao najplodniji povjesničar Domovinskog rata, Davor Marijan.

Udica je to namijenjena onima sposobnima izdizati samo sebe i svoj neposredni doprinos nauštrb šire slike, te njihovim mentalnim sljednicima koji i danas politikantski parazitiraju na vukovarskoj tragediji, nesposobni ni pogledati, a kamoli zakoračiti naprijed. Dok vječno uvrijeđeni i namršteni, pogleda zakovana za retrovizor liju krokodilske suze za nestalima u Domovinskom ratu, istodobno ignoriraju dolazak Hrvatske vojske u Vukovar u miru (250 vojnika i njihovih obitelji).

Normalan čovjek bi se veselio novim stanovnicima svoga grada, poznatijeg po iseljavanju nego doseljavanju, no u kroničnih destruktivaca kojima je bitnije da Srba bude što manje, nego Hrvata što više, to očito nije slučaj. Jasno je zašto takvi imaju sve predispozicije lako potpasti pod Milanovićev utjecaj. Napose imajući u vidu kako Milanović posjeduje sve odlike udbaških provokatora nekoć u službi komunizma, a drukčiji ni ne može biti jer su ga upravo takvi na vlastitu sliku i priliku odgojili.

Negdašnji „Milanovići“ bi u ono olovno doba na svadbama, primjerice u Hercegovini, nakon što bi se dovoljno popilo započeli iz svega glasa pjevati Juru i Bobana, da bi onima koji bi napjev zdušno prihvatili sutradan slijedilo prebrojavanje rebara u zloglasnom mostarskom zatvoru Ćelovini. A što će nevoljni od učiteljice života učiti, nego biti osuđeni svoju nesreću ponavljati?

Hoće li i Republika Hrvatska postati „marionetska“ i „takozvana“?

Imajući navedeno u vidu, koga bi još iznenadilo kad bi iza nenadano probuđena Milanovićeva domoljublja stajali najniži nagoni izrasli na motivima osobne koristi? Ili što bi rekao najodaniji mu saborski privjesak – vuk dlaku mijenja ali ćud nikada!

Bez obzira što mu trenutna računica nalaže da mu se isplati podilaziti im, nije li posve izgledno da i o ratnicima iz devedesetih Milanović iskreno misli jednako kao o onima, danas na prvoj crti obrane protiv stoljetne ugroze javnog zdravlja, čije živote vidi bezveznim i dosadnim čim mu se usude proturječiti dok im docira o njihovoj struci? I nije li zapravo bit tlapnje o „malo dobrih ljudi“ koji su obranili Hrvatsku kad je bilo najteže, uz usporedno ignoriranje svekolikog narodnog zajedništva pri postizanju velikog nacionalnog cilja, da ljevičarskom establišmentu, čiji je Milanović tipičan izdanak i čije interese ustrajno čuva, u pogodno vrijeme posluži kao argument za nametanje teze kako je Hrvatsku izborila tek „šačica ustaša“, dok su svi drugi nezainteresirano knjavali?

Kako bilo da bilo, Milanovićevih „malo dobrih ljudi“ prirodno se nadovezuje na, otkad je samostalne hrvatske države, neprekinutu kampanju post-titoista i saveznika im u domoljubnim redovima o Hrvatskoj kao neuspješnoj, jadnoj i propaloj državi. Kao svojevrsnom povijesnom anakronizmu i ekscesu, gotovo pa paradoksu, na kojeg će se u željno iščekivanoj budućnosti gledati kao na marionetsku, takozvanu Republiku Hrvatsku.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari