Od Milanovićeve pomoći koristi ima samo on sâm

Kad netko uvijek iznova uspijeva prodati istu fintu, to ne govori samo o prodavaču, nego, čak i više, o kupcu. Nije to slučaj samo kad je riječ o prekupcu tramvaja, koji 27 godina staru robu stvarnim kupcima predstavlja kao čile 15-godišnjake. Ima jedan veći, puno veći as u toj branši.

 

Trg žrtava Milanovićeve pomoći

Pod firmom pomoći potrebitima, taj pomaže isključivo sebi, a nevoljniku kako bude. Obično mu bude tako da pomagaču dobro dođe tek za potkusurivanje. Još se i ne snađe, a već upadne u škare s dvije oštrice. Vrli pomagač najprije na pasja kola izvrijeđa onoga u čijim je rukama nevoljnikova sudbina. Potom ga tješi kako to ionako nema nikakva utjecaja na samu odluku, tako posredno priznajući kako je sâm nebitan i da od njega pomoći ni ne može biti. Da bi odjednom uslijedilo prosvjetljenje u vidu genijalne zamisli.

Očajnika stane draškati naizgled dopadljivim, no posve nerealnim rješenjem, ali zato izrazito štetnim kako po državu koju predstavlja, tako i po one kojima „pomaže“. U konačnici, na dobitku ostane samo on, Zoran Milanović. Ispadne li dobro, njegovi će apologeti trubiti kako je predsjednikov pritisak očito urodio plodom, ne obazirući se što dotični ne raspolaže baš nikakvim polugama u tom smislu. Skonča li se loše, još i bolje – slavodobitno će reći kako je, eto, bio u pravu.

Friški pokazni primjeri žrtava Milanovićeve pomoći su Hrvati u BiH i Boysi u grčkim zatvorima. U oba slučaja njihov pomagač se poput pijavice obrušava na ključne donositelje odluka. Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Schmidta, obasipa epitetima u rasponu od svinjara do trećerazrednog birokrata, dočim grčke sudce i pravnike krsti mustrama koje nemaju pojma o pravu. I onda se, nakon što im se izravno nadmeno obratio šaljući im usput i puse, iščuđava kako su ti glasi uopće doprli do najviših predstavnika svih grana grčke vlasti kad su bili namijenjeni isključivo domaćoj uporabi – za uzdizanje njegova drčnog lika i djela u očima nadobudnih hrvateka. Već tu bi se u donekle razboritih ljudi upalila lampica i proklijalo zrno sumnje u iskrenost njegovih nakana. Na žalost nevoljnika, Milanovićeva pomoć tu ne prestaje. U maniri prodavača čudotvornih lijekova protiv neizlječivih bolesti iz rukava vadi ivermektin – jednostavan, jeftin, brz i, nadasve, spasonosan lijek. Čim se ukazao visoki predstavnik, kojega je na tamošnje Hrvate poslovično nabrušena sarajevska čaršija s razlogom sumnjičavo dočekala, počeo je mahati po Hrvatsku i Hrvate u BiH dvostruko štetnim „Trećim entitetom“. Em nema nikakve šanse da bi takvo što oni koji odlučuju o uređenju susjedne zemlje prihvatili, em destabilizacija njezina okvira, koliko god isti bio nesavršen, šteti općem hrvatskom interesu, poglavito danas kad se jasnije nego ikada nazire realna mogućnost prianjanja čitave BiH uza Zapad. Da ovaj put nije posrijedi tek bura u čaši vode, potvrđuje izbacivanje iz vlasti združenih čaršijskih islamista i titoista, a potom i kresanje krila rusofilnim separatističkim stremljenjima Milanovićeva kamerada Dodika Milorada.

I dok ga Schmidtove odluke sukladne općem hrvatskom interesu toliko svrbe da mu je jezik dobro otekao, glede rješavanja nezavidnog položaja Boysa u grčkim zatvorima, Milanović se češe još žešće. U njima vidi ratne zarobljenike, ne osjećajući pritom potrebu pojasniti tko je započeo taj rat, kao ni tko je agresor a tko napadnuti. Ali bi zato Hrvatsku vratio u zlatno doba hajdučije. Bez ikakva, a kamoli valjana razloga, zatočio bi stotinjak Grka i upriličio razmjenu zarobljenika i to, kako kaza, u Harkivu. No, čini se da je savršenu priliku za taj manevar ipak propustio. Domalo su se, naime, najpogodnijima za potrpati ih u hrvatske kazamate činili Grci angažirani na izgradnji pristupne ceste Pelješkom mostu. Osim što bi ih bilo lako prikupiti na jednome mjestu, takvi, koji rade i grade, doimlju se idealnim zarobljenicima, budući da se samim time Milanoviću nesumnjivo i najviše gade. Ovako, Grke treba prikupljati malo pomalo i potom razmijeniti za Boyse poput samoljepljivih sličica.

 

Endemska štetočina kao kontrapunkt endemskoj korupciji

Ako bi tkogod pomislio da Milanović sad ovako „pomaže“ samo zato što zbog ograničenih ovlasti ne osjeća ni trun odgovornosti, grdno bi se prevario. I u doba dok je uživao oveće ovlasti, nije se libio kaubojski potegnuti oroz ne bi li naštetio Hrvatskoj. Ilustrativan primjer je naprasno narušavanje slobode protoka roba blokadom prometa sa Srbijom netom uoči izbora 2015. godine, uz popriličnu financijsku i reputacijsku štetu Hrvatskoj. Nakon što se spočetka, dok su još migranti isključivo preko Mađarske nezakonito prodirali u srce Europe, junačio – dajte nam te migrante! – čim mu je želja ispunjena, naglo je reterirao. Nadahnut otrcanim rasističkim vicom, zacvilio je srpskom voždu Vučiću kumeći ga da malo „šara“ migrante i prema Mađarskoj. Kad mu ovaj nije udovoljio – a to, sve da je i htio, nije mogao, jer je Mađarska u međuvremenu podigla teško premostivu ogradu – Milanović je prčevito blokirao tranzitni promet sa Srbijom. Da bi, čim ga je iz Beograda nazvao neki „trećerazredni europski birokrat“, podvio rep, otprilike onako kao što će koju godinu potom pregristi jezičinu na NATO summitu u Madridu.

Ondašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić istog je časa svečano objavio kako je Srbija popustila i počela usmjeravati migrante i prema Mađarskoj, što nitko osim njega nije vidio, a Vučić je poentirao narugavši se Hrvatima „šarajući“ migrante u Hrvatsku i mimo uređenih graničnih prijelaza. To, naravno, nije spriječilo svekoliki medijski komplot da ovaj debakl proglasi ogromnom pobjedom Hrvatske.

Slijedeći isti obrazac, mediji Milanovića danas prikazuju kontrapunktom navodno epskoj HDZ-ovoj korupciji. A baš su si našli pravog junaka, do grla prožetog korupcijom punoga spektra, i u velikome i u malome. U velikome zato što osoba s proruskim, ali i otvoreno protuukrajinskim stajalištima, koja predstavlja državu s povijesnim iskustvom Hrvatske, k tome i članicu euroatlantskih integracija, ne može biti nego korumpirana do srži. U drugu ruku, sklonost korupciji u malome Milanović iskazuje muljanjem oko naravi čas službenog, čas privatnog posjeta Albaniji te blagovanjem u kojekakvim ilegalnim ugostiteljskim objektima, gdje se bez računa ne računa, ali itekako dobro klopa. Koruptivnom ćudi Milanović zrači iz dana u dan. Prije neki dan se istresao na Mirelu Holy, spočitnuvši joj ne sâm pritisak na pravosuđe u doba dok je bila ministrica u njegovoj vladi, nego što se time i javno pohvalila. Slično je kritizirao i vlastitu suprugu, ne zbog nedoličnog pritiska na profesore u školi kako bi njihovu sinu podigli ocjene, nego zato što je pritom ostavila pisane tragove. Milanović je možda i nehotice razotkrio tajnu svog političkog uspjeha podijelivši s javnošću kako je Holyjevu imenovao politički, bez ikakvih referenci, što je u njegovu kodeksu prije pravilo nego iznimka. Malobrojnima koji su nešto znali o djelokrugu povjerenih im poslova, poput Slavka Linića i Veljka Ostojića, ubrzo bi namjestio pušku, ostavivši u sedlu samo politički imenovane poslušnike bez referenci. Tim se kriterijem dosljedno vodi i danas, recimo, pri izboru savjetnika, političkih partnera u sabornici, ali i kandidata za veleposlanike. Naposljetku, impozantan Milanovićev koruptivni lik zaokružuje pojačana razdražljivost u dane kad se provodi akcija protiv krijumčara narkoticima. Više od toga živciraju ga tek generali koji su počeli graditi vojnu karijeru tijekom Domovinskog rata.

 

Nije sve što dolazi s trulog Zapada dobro

Iza svih Milanovićevih eskapada naposljetku na vidjelo izađe što ga najviše žulja. O čemu god govorio, uvijek nađe načina iskazati oštro protivljenje, kako ga posprdno naziva, takozvanom kolektivnom Zapadu. Uvijeno gunđanje tipa „nije sve što dolazi iz Bruxellesa dobro, ima tu i loših stvari…“ nerijetko, međutim, prerasta u otvoreno zgražanje prema Zapadu, Europskoj uniji osobito. Na stranu što je unutarnje pitanje grčkog pravosuđa prijedlogom u mafijaškom stilu pokušao pretvoriti u bilateralno, zazivajući čak i ratno stanje s državom saveznicom, nego je u čitavu priču uspio upetljati i EU, rezignirano ustvrdivši – ako je to EU, onda je bolje da je nema. E, to bi mu bilo najdraže! EU je u Milanovićevim očima tek nekakva drugorazredna sila. Nije velesila, budući da nije u stanju svoju volju nametnuti silom poput, kako reče, Amerike, a nedvojbeno misli i na milu mu majčicu Rusiju. Na tom tragu, uzor Hrvatskoj vidi u BRICS-u, kamo bi znakovito, kao alternativu Zapadu, njegov ortak Dodik rado odveo BiH. Tamo se, naime, ne okupljaju oko zajedničkih vrijednosti i ljubavi prema demokraciji, s čime se Milanović otvoreno sprda.

Pravo je pitanje kako je moguće da jedan okorjeli protuzapadnjak uživa svekoliku medijsku zaštitu u državi članici euroatlantskih integracija, a da ti isti mediji ostanu prozapadnjački? Nikako, ovaj prividni paradoks zapravo do srži razotkriva himbenu narav medijskog zapadnjaštva. Ispod tankog sloja zapadnjačke pozlate, u tih samoproklamiranih slobodoumnika srce i dalje kuca u ritmu komunističkog totalitarizma jugoslavenskog tipa, vazda sumnjičavog prema svemu zapadnome osim kreditima. Zato i jesu tako opčinjeni Milanovićevim verbalnim divljanjem.

Potpora Milanovićevu protuzapadnjaštvu se začudo tu ne iscrpljuje. Takve poruke nailaze na pozitivan odjek i u kružoku na riječima oštro suprotstavljenom zasadama jugoslavenskog komunizma. Ne bi li bilo prirodno da se navijač raduje ako mu voljeni klub iz trećeg europskog razreda, što je negdašnja država nesumnjivo bila, izbori ulazak u prvu europsku ligu, štoviše, uđe i u samu joj jezgru? Ako se netko tomu ogorčeno protivi, zagovarajući Hrvatsku ni na nebu ni na zemlji, za koga taj zapravo navija? Zašto za protuzapadnog Milanovića navijaju pretežito jugonostalgični mediji, rečeno je. No, zašto to čine i oni koji se vole razmetati domoljubljem, kad od njihova grintanja protiv Europe opipljive političke koristi ima samo Milanović i oni kojima je takav od koristi, a hrvatsko dobro im sigurno nije prvo na pameti? Kao da im izmiče iz vida ne tako davna povijesna lekcija da čim taj krug prevlada, Hrvati otplutaju od zapadnoga sidra i bivaju izloženi teškim kataklizmama, od bioloških, materijalnih sve do duhovnih. Kao da su zaboravili da tko ne uči na vlastitim greškama, osuđen je ponavljati ih.

 

Pred Hrvatima je izbor – mali miševi ili zreli, odrasli ljudi?

Korijen zloćudnog protuzapadnog sentimenta leži u romantičnom prikazu Hrvata kao nekakvih nevinašaca, koje je Europa kroz povijest bešćutno iskorištavala i nepravedno kažnjavala. Na zloporabi ne uvijek konstruktivnog narodnog osjećaja za pravice izgrađeni su nacionalni mitovi oko navodno moralno nadmoćnih buntovnika, suprotstavljenih kronično iskvarenoj Europi, koji bi, nedorasli izazovima vremena, u konačnici teško stradavali, povlačeći sa sobom i Hrvatsku u sunovrat. Na zasadama brižno uzgajane samodestrukcije ukorijenio se razorni fatalistički kalimerovski mentalitet, koji uvijek u drugome traži krivca za vlastite promašaje i nečinjenje. U strahu od promjene stanja na koje je navikao, zloduh malodušja kloni se postavljati logična pitanja, bez čega nema izlaza iz tog vrzinog kola. Je li narod kompromitiran obilnim komunističkim premazom u višedesetljetnoj zajednici s istočnjačkim Srbima mogao ostati baš posve nevin? Jesu li pravila koja su Hrvati baštinili iz te kaljuže, pa s njima pokucali na europska vrata, u bilo kom pogledu mogla biti nadmoćna europskima? Ili je ipak obrnuto? O tome ne govori samo činjenica što novac danas dolazi iz Bruxellesa, a ne bježi više u Beograd, nego i što Hrvatska nije neto-davatelj nego neto-primatelj sredstava iz fondova europske solidarnosti. Pa kako to?

Zagrižene protueuropejce osobito vrijeđa ispunjavanje takozvanih domaćih zadaća iz mrskog im Bruxellesa, što se u biti svodi na usvajanje pravila koja Europu čine mnogo uspješnijim okruženjem od bivše države. Pritom olako zanemaruju kako bit nije u tome da se pravila samo donesu, nego da ih se i dosljednom primjenom usvoji. Okuženi bizantinskim zloduhom, europska bi pravila najradije samo formalno prihvatili, no ne bi ih baš striktno primjenjivali. U pokazne bi ih svrhe primijenili tek na nekom pomno odabranom Pedru, a potom na njih jednostavno zaboravili. No, varaju se ako misle da bi tako preveslali Europu. Ne varaju tako Hrvati Europu, nego sami sebe i, ponad svega, Hrvatsku. A to im se, ne zato što prijetvornost nije u hrvatskome duhu, nego i što time zapravo nastavljaju njegovati istočnjačke obrasce ponašanja, prije ili kasnije obije o glavu. Kad tad, naime, dođe vrijeme žetve posijanog. Idealiziranje kulture buntovništva nije dostojno naraštaja hrvatskog naroda koje je dopala čast i prilika izgrađivati vlastitu državu. Štoviše, osobito je štetno što se kalimerovština prenosi i na pokoljenja stasala u slobodnoj Hrvatskoj. Nakon 900 godina iskustva u europskim i 70-tak godina u protueuropskim integracijama, hrvatski je narod u trenutnom euroatlantskom okviru dosegao zacijelo najveći stupanj slobode u povijesti. Svoj će interes najizglednije ispuniti djelujući unutar tog okvira na vlastito i opće dobro, a ne služiti kao remetilački čimbenik za račun trećega. Da bi u tome uspio, mora preboljeti dječje bolesti i okaniti se jalova inaćenja, bunta i histeričnog cmizdrenja, karakterističnih za zločestu djecu iz neposrednog istočnog susjedstva. To je zapravo i ključni izazov s kojim se Hrvati u ovoj povijesnoj epohi susreću – ostati mali Milanovićevi miševi ili napokon već jednom odrasti?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?