Pratite nas

Kolumne

Jure Vujić – Od Sigeta do Oluje: Kada će Hrvatska dobiti svoj nacionalni roman?

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme se cesto govori o nužnosti brendiranja nacije poput potrosackog proizvoda. Medutim, moze li se zanemaritipovijesni narativ?, genius loci i utemeljiteljski mit nacije?, može li nacija biti svedena na vizualni logo, strategiju, dizajnerski identitet, na površnu percepciju?

Kada Benedict Anderson govori o nacijama kao zamišljenim imaginarnim zajednicama, potvrđuje da se nacionalni osjećaj pripadnosti odnosi na postupnu izgradnju zasebnoga kolektivnog imaginarija povezana zajedničkim vrednotama, koje čine temelje nacionalnog identiteta i kao takve imaju narativnu, ideološku i simboličku funkciju. Nacije, narodne zajednice, u konačnici ne mogu biti svedene na stereotipizirani komercijalni logo, na komercijalni made in i zemlje-butike. Drugo pitanje koje se postavlja jest što pridonosi neka nacija svijetu, drugima, kako se artikulira ta projekcija nacionalnog partikularnog u području univerzalnog? I tu se možemo nadovezati na voluntarističko poimanje nacije Ernesta Renana kao oblik „zajedničkog projekta“, „svakodnevnog plebiscita“, za razliku od Herderova poimanja kulturne nacije, nacije nasljeđa zajedničkog jezika, kulture i identiteta. Ona ne može biti svedena na primamljiv izvozni turistički potrošački proizvod.

Istraživačica Melissa Aronczyk smatra da je novi pristup brendiranju nacije svojevrsni surogat izgubljene ili ograničene suverenosti, koji održava želju političkih elita da reafirmiraju suverene ovlasti u doba izumiranja država nacija i nadnacionalne globalizacije. No, također smatra da je u praksi politika brendiranja, koju često financira država, popraćena smanjivanjem državne odgovornosti za nacionalni identitet i kulturu jer tako delegira, prepušta privatnim ustanovama odgovornost za „nacionalne vrednote i identitet“.

Što se tiče institucionalnog modela brendiranja nacije, postoje različite prakse u kojima je to područje javnih politika, a u drugima je prepušteno privatnim politikama i uslugama privatnih agencija za komunikaciju i reklamiranje. Jedan od ilustrativnih primjera površnosti i stereotipnih modela slučaj je Južne Koreje u kojoj je 2009. pokrenuta vladina inicijativa Brand Korea za poboljšanje nacionalnog i međunarodnog imidža. Financial Postdodijelio je Južnoj Koreji titulu „svjetske marke koja je najviše cool“ temeljenu na marketinškom i glazbenom uspjehu pjesme Gangnam Style repera Psya.

S druge strane, treba li svaka povijest biti suhoparna zbirka događaja, inventar činjenica bez ikakve epske stilske ornamentike, bez popratne teleološke interpretacije?

Naravno, pristaše brendiranja nacije često se stavljaju u službu globalističkih i liberalnih snaga koje nastoje diskreditirati pojam nacionalnog identiteta kao reakcionarni pojam i to u svrhu strategije progresivne delegitimacije nacionalnog identiteta i suvereniteta, naravno, pod plaštem postmoderne i postnacionalne ideologije. Sustavna demonizacija nacionalne pripovijesti u korist glorifikacije sretne globalizacije i tržišnog beskorijenskog kapitalizma, upravo nastoji lišiti sadašnje i buduće generacije Europljana pa i Hrvata odgovornosti prema vlastitim identitetskim korijenima, duhovnom i kulturnom očinskom nasljeđu, i na taj ih način pretvoriti u generacije nasljednika bez prošlosti i povijesti.

Rehabilitiranje i vrednovanje nacionalne pripovijesti

U tom pogledu, rehabilitiranje i vrednovanje nacionalne pripovijesti (nacionalnog romana) u odgojno-obrazovnom sustavu u Europi i Hrvatskoj kao formativni kanon i uzor za buduće generacije, ključna je poluga za vraćanje potrebnog osvješćivanja nacije kao duge povijesne identitetske i kulturne geneze afirmacije, kao plod generacijskoga genija, koji se očituje ne samo kroz epske povijesne bitke i borbe za opstanak nacionalne samobitnosti već i kroz produkciju umjetničkih estetskih formi, spomenika, povijesnih događaja kao ploda intencijskih kolektivnih produkcija nadindividualne instance sa svojstvenim životom, koju nazivamo narodom. U tom pogledu, nacija kao singularna pripovijest pokazuje genezu vlastitosti narodnog duha (Volksgeista), koji prožima pravo, ekonomiju, jezik, umjetnost i kulturu.

Nacionalni kolektivni imaginarij

Također, paradoksalno je inzistirati na stvaranju povoljnoga brendiranja nacije i pozitivnog imidža na vanjskom planu, a ne uzeti u obzir, primjerice za Hrvatsku negativne parametre: demografsko izumiranje, rastvaranje državnog suvereniteta, podvrgavanje političke sfere ekonomskim oligarhijskim interesima, podaničke politike prema neoliberalnom kapitalizmu, nestanak javne sfere i interesa, vladavina spekulativne financijske sfere i uništenje realne ekonomije. Brendiranje, ili pak marka zemlje, koje ostaje na razini prolaznih emocionalnih i fluidnih kolektivnih identifikacija, poput uspjeha u sportu, komercijalnih i dizajnerskih brendova, nije kadro osigurati dubinsku generacijsku psihološku, sociološku i nacionalnu integraciju, koja zahtijeva daleko duži i trajniji proces sedimentacije i sazrijevanje koje omogućuje odgojna funkcija nacionalne pripovijesti i identiteta.

Iluzorno je govoriti o nužnosti brendiranja nacije u kontekstu izgradnje posebne soft-power u međunarodnim odnosima, bez prethodnog snažnog određivanja na razini nacionalne zajednice onoga što čini kralješnicu i glavne matrice nacionalnog i kulturnog zajedničkog identiteta dovoljno obuhvatna i artikulirana kako bi se većina građana prepoznala u njemu. Soft-power kao jedan od pojmova Josepha Nyea nije samo alat nacionalnog brendiranja i utjecaja u svijetu, već i mjerilo kapaciteta i sposobnosti neke države, ali i šire, korporacije, međunarodne organizacije ili NGO-a za utjecaj na ponašanje drugoga aktera, putem neprisilnih strukturnih, kulturnih i ideoloških sredstava utjecaja.

Brend ili marka nisu kadri generirati, tumačiti i prenositi iskustvo nacionalnog kolektivnog imaginarija kao ključne iracionalne mentalne i psihološke strukture zajednice. Zapravo, domoljublje se ne mjeri po količini komercijalne atraktivnosti nacionalnog brenda i po rangiranju u nekom globalnom indeksu brenda, jer osjećaj patriotizma je izraz osjećaja posebnog kolektivnog karaktera, usko povezan s osvješćivanjem nacionalne kulture. U tom pogledu razvidno je koliko su marketinške strategije brendiranja nacije hendikepirane za prepoznavanje i izražavanje onoga što čini primjerice francuski, njemački, španjolski ili hrvatski duh, nacionalni karakter. Dobra je ilustracija vrijednosna inverzija u tretiranju i poimanje nacionalnog identiteta. Dok nisu postojale pametne tehnologije ni internet, nacije, narodi i civilizacije mjerili su se i prepoznavali u povijesnim nacionalnim epopejama, poput Gilgameša, grčke Ilijade Odiseje, Vergilijeve Eneide, njemačke epopeje o Nibelunzima, Danteove Božanstvene komedije, francuske Pjesme o Rolandu, finske Kalevale, ruske Biline i Tolstojeva Rata i mira, dok se danas međunarodna reputacija nacije mjeri prema indeksu. Nekada su ugled gradile epopeje koje Hegel opisuje kao biblije nekog naroda, često dajući utemeljiteljsku dimenziju nacija i civilizacija poput japanske pripovijesti Priče o Genjiju ili indijskih spjevova Mahabharata i Ramajana. Također bi se trebalo zapitati zašto se Domovinski rat i Oluja pa i prije sve znacajne bitke protiv Otomanskog cartsva kroz povijest, a  koje imaju sve sadržajne i formalne osobine povijesne nacionalne epopeje u odgojno-obrazovnom sustavu dovoljno ne vrednuje kao epohalni formativni i referentni događaj sadašnjih i budućih hrvatskih generacija.

Neke države, poput Francuske, suočene s akutnom moralnom i identitetskom krizom i vrijednosnim rasulom u odgojnom sustavu, zbog društvene anomije i krajnje sekularizacije vrednota, razmišljaju o vraćanju u škole modela nacionalnog romana povjesničara Ernesta Lavissea. Povijesni je udžbenik putem epskih i mitoloških pripovijesti nastojao promicati među učenicima veličanstvenost i ljubav prema francuskoj naciji i civilizaciji.

S druge strane, Luc Boltanski ističe povezanost koncepta nacionalnog brendiranja, iako kao ekstenzije globaliziranih nacionalizama, s kasnim kapitalizmom, jer pojam politička marka podrazumijeva podvrgavanje političke sfere nacionalnog identiteta komunikacijskim, često prolaznim, površnim imperativima. Forma-marka osvjetljuje konvergenciju između politike i potrošnje, a takav transfer identiteta i politike prema području marketinga pokazuje nastanak suvremenog političkog konzumerizma, koji se najbolje očituje u fenomenu tzv. održivog turizma, koji putem lokalnih festivala i priredbi promiče konzumaciju autentičnog. Na jednoj strani, putem društvenih i ekonomskih mreža, poneke zajednice političkih marka poput Tea Party ili Pirate Party zagovaraju model suvereniteta potrošača kao model političke suverenosti i pružaju nove modele mobilizacije u obliku potrošači – politički angažirani akteri. S druge strane, važan je sam politički i društveni kontekst kada nastaje brendiranja nacije. U tom smjeru, s obzirom na rastuću ulogu islamizma i radikalnog sekularizma kao svojevrsne političke religije, konzervativniji intelektualci poput Pierrea Manenta u knjizi Situation de la France, smatraju da marke, nacionalni brendovi europskih zemalja, trebaju počivati na vlastitim religijama kao posebnim civilizacijskim svjetonazorskim mentalnim strukturama. Zagovarajući tu tezu, Francuska primjerice, odavno suočena sa snažnim procesom sekularizacije, treba izgraditi i promovirati naciju kršćanske marke, koja je jedina u stanju osigurati zajednički aktivni mirni i tolerantni suživot. Nacija je u povijesti omogućila usklađivanje građanskog ponosa i povjerenja kršćanina – dvije ključne dimenzije koje su bile stupovi europskoga jedinstva i mira.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari