Pratite nas

Kolumne

Od svrzimantijaša Schlegela do gauchosa Pilsela stoji Hrvat do Hrvata

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/Matos.jpg” name=”Antun Gustav Matoš” title=”1912 god.”]Ima kod nas, brate, novinara Kojim nema u Europi para. Tako Šlegel nekad teologom, Zamijenivši crnu rizu togom Tagblattove uvodnike piše Rigorizmom kakvog nema više.[/testimonial]

Matoš nije dočekao objavu ove pjesme, ali smo je mi današnji štioci ipak „otkrili” prvi puta u Matoševim „Sabranim djelima” iz 1976. zahvaljujući uredniku Dragutinu Tadijanoviću.

Možda tih 70-ih godina pr. st. ova pjesma-rugalica nije bila toliko zanimljiva, pače niti odveć jasna, možda se je Drago Pilselmoglo reći „pregazilo ju je vrijeme i nije više aktualna”. No, kad je danas čitamo, imamo osjećaj da se povijest u nas doslovno ponavlja, zapravo „reciklira”, na onaj najgori mogući način. E, da je Matoš poživio koje desetljeće duže, možda bi svjedočio atentatu na tog svrzimantiju, masonskog hvalisavca i vucibatinu, odnosno hrvatskog izdajicu i pobornika Aleksandrove diktature, Antona Schlegela, kojega su 22. ožujka 1929. zatukli pripadnici Pravaške radničke mladeži. Istom bi Matoš bio svjedokom još mnogih strahovitih obračuna i atentata u kojima su glavom platili mnogi častni Hrvati nakon uspostave te nesretne i nepoželjne Kraljevine Jugoslavije do njezina zaslužena sloma.

No, je li tog svrzimantiju Schlegela prvi raskrinkao upravo Matoš davne 1912. ili je taj tip onodobnoj hrvatskoj javnosti i „obćinstvu” sam i vrlo drsko dao do znanja tko je i što je, trebalo bi se malo bolje pozabaviti prilikama s početka 20. stoljeća. Osobito bi bilo zanimljivo proučavati neobično stresnu profesiju kao što je novinarstvo! Ako je ovoj našoj Hrvatskoj upravo novinarska struka bila od pomoći da se u dalekoj budućnosti zasluženo profilira jedna europska Država, bilo je kod nas, brate, novinara kojima u Europi nema para, onih novinara, pače i javnih osoba kojima hrvatstvo i Hrvatska nisu vrijedili u stvarnosti koliko niti „prebita para”! Možemo se pitati zašto je tako, kakve su to pojavnosti, možemo kumiti, psovati, možemo čak i urlati do nebesa, ali odgovor nije baš tako jednostavan, odgovora zamalo da i nema. A za nama je čitavo stoljeće prošlo otkako je Matoš prozreo tog Schlegela, svrzimantiju, novinara, urednika Agramer Tagblatta i Novosti (zanimljiv naziv novina, ha?), protuhrvatskog huškača, masonskog skoroteču, pobornika Aleksandrove diktature, uvjerenog Jugoslovena, grabizdjelu državnog proračuna, itd… Mogao bi čovjek doslovno istodobno puknuti od jada i bijesa!

Povratak u budućnost

Matos_na_klupi_KIPaSvakako nam slijedi „povratak u budućnost”, odnosno zaboraviti ionako već zaboravljena Antuna Schlegela i posvetiti se nekojim suvremenim prijeko potrebitim vrijednostima kojima se diči suvremena hrvatska nacija! No, od svih potrebitih vrijednosti nalazimo ovdje propalo gospodarstvo, bezposlenost, siromaštvo, politikantstvo, sluganstvo i pravu gomilu kojekakvih provokatora i Schlegela koje bismo jamačno sve dali samo za povratak u budućnost jednog i jedinog Matoša!

Od svih suvremenih Schlegela jedan se uporno trudi hraknuti što može duže i obimnije po hrvatskoj zemlji, po zemlji svojih pređa, zemlji koja je danas prisiljena na borbu za goli obstanak zahvaljujući ekonomskoj propasti, nesposobnim i do srži pokvarenim državoupravljačima. Toj zemlji hrvatskoj, grudi natopljenoj krvlju, znojem i suzama kroza stoljeća, tome narodu hrvatskom koji, unatoč svim do sada poznatim razbojničkim vremenima, ipak častno obstoji na ovome planetu, dolutao je iz daleke prošlosti baš taj jedan prokleti svrzimantijaš Schlegel?! Pod drugim imenom, naravno!

Dakle, tko je taj suvremeni Schlegel? Ako znademo da je po struci katolički teolog kojega je Katolička Crkva u Hrvata doslovno odbacila zbog nasilnosti i ludosti, danas se bavi novinarstvom, mada mu to ne leži previše, mrzi sve jer nema u sebi ljubavi, denuncira jer je denuncijantstvo valjda dobro plaćeni zanat, sebi pripisuje „otkrivenje” nakon doseljenja iz daleke Argentine u Hrvatsku, zemlju svojih pređa! Valjda se je taj dođoš/povratnik osjećao pozvanim od prvog povratničkog dana prikazati sebe kao nekakva „mesiju”, jer Hrvatska valjda nije imala dovoljno takvih pametnjakovića. E, tako je od argentinskog Carlosa postao Drago pod prezimenom Pilsel.

jasenovacMožda bi bilo najbolje posve zaboraviti djelatnost toga Drage Pilsela otkako se je doselio u Hrvatsku, jer tih nešto više od dva desetljeća niti ne mora biti odveć zanimljivo nama koji smo ovdje rođeni i jamačno imamo kudikamo burnije i bogatije životopise, ali po svemu sudeći Pilselovo skretanje pozornosti na sebe je nekakav neobičan „Carlitov način” gnjavljenja i davljenja javnosti. Eto, nedavno je razvikao i svoj prvi književni uradak pod nemaštovitim nazivom „Argentinski roman” i meni je osobno bilo drago što je Drago konačno pronašao sebe u književnom stvaralaštvu; nije to loše, zanimljiva terapija… No, „malo sutra”, terapija očigledno nije uspjela, jer divljanje javnim prostorom jednoga novinarskog propalice se nastavlja uzlaznom putanjom i prijeti ne knjigom svojom po glavi, već nekakvim – čekićima!?

Mentalna higijena

Da je taj Carlos Drago Pilsel duševni bolesnik, ne mogu tvrditi, bilo bi neozbiljno od mene s obzirom da čovjeka osobno ne poznam, ali hrvatska javnost, osobito ona dobro upućena, znade da se taj isti Carlos Drago Pilsel doslovno hvali osobnim PTSP-om!? Ne zanima nas kako je baš on zaradio tu sindromsku bolest, ali još uvijek mi nije poznato da je ijedan stvarni hrvatski branitelj suočen s tom bolešću gnjavio javnost, odnosno branio se od osobnih neugodnih postupaka kao što to uporno čini taj Pilsel. Evo kako započinje 8. rujna o. g. jedan njegov članak:

„Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.”

Čak i bez poznavanja osnove o čemu se tu radi, ozbiljan čitatelj već može naslutiti da s ovim tipom nešto nije u redu. Kakva su to dva sudska spora i zašto su „vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije”, itd, možda bi naizgled bilo posve nejasno da se ne radi o njemu, nazovimučeniku Dragi Pilselu! Carlos je, naime, ovih dana dobio pozive na dva suda kao optuženik i tu svoju nesreću odlučio je podijeliti s malobrojnim čitateljima svoga portala. Ma neka je, valjda mu služi taj portal da se pošteno izjada, odnosno da se „terapira”, međutim iz tog terapijskog jadanja proizlazi nešto posve drugo, nešto vrlo opako, mračno i nepodnošljivo.

Zamislite, tuženik postaje tužitelj prije nego je suđenje uopće počelo, ali na njegovu ciljniku nisu tužitelji zbog koji se mora odazvati sudu, već, doduše između redaka, hrvatski narod i hrvatska povijest! Nevjerojatno je kako se taj suvremeni Schlegel/Pilsel tako jednostavno nakon „povratka u budućnost”, kad god je potreba, vrati malkice u prošlost, e da bi dopunio svoju tužbalicu koja se već jasnim uvrjedama i poniženjima prema tužitelju pretvara doslovno u tužbu:

„U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko “kupljen”). U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, “onanijom”, “parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je Večernji listnapisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).”

Onaj tko pozorno pročita ova dva poglavlja, odmah će shvatiti da se ovdje radi o dvije strahovito proširene rečenice, prave kobasice, što je „spisateljska” odlika prilično nervoznog tipa koji tvrdi da je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara. Dakle, ne moram se vraćati daleko u prošlost, već samo par odlomaka unazad, e da bih potvrdio koliko Carlos/Drago Pilsel žudi za potpunom javnošću svoga sudskog slučaja. Sad slijedi zanimljiv odlomak koji me je zapravo i natjerao da napišem ovaj članak. Doslovno se čovjek mora naježiti kad pročita ovakvu protutužbu:

„Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano “rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole “sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.”

Koliko znademo, a nepoznato nam je postoji li kakav „Vukovarski stožer” i koga taj predstavlja, osim onoga Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je Carlos Drago Pilsel nazvao „neoustaška gamad” i zbog toga je pozvan u svojstvu tuženika na Općinski sud u Zagrebu 2. listopada o. g. zbog počinjenja kaznenog djela protiv časti i ugleda – sramoćenjem, prema čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. Naravno, tuženik i ovo suđenje smatra vrlo važnim za „našu javnost” i obilato tužitelja osim „gamadi” časti nazivljem koje ne ću posebno isticati, već je najbolje u cijelosti pročitati što taj „gaučos” i izmišljeni PTSP-ovac misli:

Ivica-Sola„Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem. Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati. Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.”

E, ali to još nije sve, kako bi rekli novovijeki trgovci koji vam pokušavaju uvaliti kakvu bofl-robu kao „revolucionarni” proizvod bez kojega je vaš život nezamisliv. Carlos Drago Pilsel odlučio se je za strahovite mentalne pripreme pred ova dva sudska spora. Meni je jasno da za kakvo suđenje moram platiti kakva dobrog odvjetnika, ako nemam novaca, branit ću se na sudu kao „neuka stranka” i to je razumljivo, ali ne znam koliko može biti razumljiv potez Carlosa Drage Pilsela koji se je odlučio za „duhovne vježbe” u – Jasenovcu!?

„Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista. Zašto sam otišao baš u ŽidoviJasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.”

Zaista trijeznom i ozbiljnom čovjeku nije jasno kakve veze imaju Jasenovac i Hirošima jedno s drugim, pače i to oboje s nekakvim suđenjem za klevetu? To valjda jedino Carlos Drago Pilsel znade. No, dok je obavljao svoje „kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu”, pitao je neku kustosicu što ju je najviše uznemirilo u bavljenju „tako teškom građom i problematikom”, a ona mu je navodno kao iz topa odgovorila: knjiga „Genocid nad Romima”. Naravno, njemu su, dok je stajao u tami jasenovačkog muzeja, odmah potekle suze na oči:

„Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave. Mene srce stišće, mene boli duša.”

Evo, da se čovjek ne bi „raspekmezio” nad ovim umobolnim zidom plača koji nam podiže Carlos Drago Pilsel, čovjek sa dvije putovnice koji će već sutra, utreba li, spakirati ona svoja dva kofera i napustiti Hrvatsku u kojoj je od svog dolaska posijao dosta sjemena zla. No, prije nego zauvijek ode tamo odakle je i došao, on će „pjesnički” urliknuti:

„I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena. Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: “Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti “preko 2000″.”

VukovarNiti uz najbolju volju i usredotočeno promišljanje nisam mogao shvatiti što to g. Pilsel namjerava reći u korist svoje obrane 18. rujna o. g. na Sudu u Osijeku ili 2. listopada o. g. na Sudu u Zagrebu, niti mogu pronaći bilo kakvu poveznicu g. Šole sa g. Josićem, odnosno Stožera za obranu hrvatskog Vukovara sa NDH. Ako ćemo zaista o pravu i pravdi, onda prema ova dva predhodno navedena odlomka, mogla bi tuženiku Carlosu Dragi Pilselu stići nova tužba, ali ovoga puta tražit će se liječničko vještačenje sraotnog klevetnika. Stvarno sam uvjeren da njemu nešto nedostaje, očigledno se radi o kakvoj izgubljenoj daski u glavi tuženika koji je odlučio postati jednostrani tužitelj, jer on ne priznaje hrvatsko sudstvo, ali ne priznaje, teško mi je to reći kad se radi o osobi s izrazitim mentalnim nedostatkom, niti hrvatski Ustav:

„Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.

Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.”

Mogao bi mi tkogod spočitnuti zašto čitam te Pilselove nebuloze, ali na rasprotranjenu međumrežju teško je zaobići takvo što; jednostavno se samo nameće, dovoljno je upisati kakvo ime, kakav pojam, a onda se otvori ladica prepuna kojekakva smeća te iz radoznalosti prevrćemo, prevrćemo… dok nam se ne prevrne želudac. Zanimljivo je da ovome Pilselovu portalu koji služi za prevrtanje želudca novčanu potporu daje Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, a neizostavna podrška stiže od Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. Međutim, to još nije sve (kako bi rekli lukavi trgovci bofl-robom!); „gaučos” Carlos Drago Pilsel nesretan je nedostatnim sredstvima za održavanje portala pa čitatelj može odmah uočiti na naslovnici poziv: „Situacija nam je izuzetno teška. Prijeti nam gašenje portala. Nemamo ni za hladni pogon. Molimo vašu pomoć! Hvala vam!”

Eto, „prilično smo zabrinuti” hoće li taj nesretni gauchos Carlos Drago Pilsel uz novčanu potporu zagrebačke gradske uprave i dalje nesmetano orati po hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti i hoće li mu to biti dostatna terapija do potpunog ozdravljenja. Mi vjerujemo da ima Boga koji će ga prosvijetliti, ukazati mu što je istina. No, najbliža je činjenica da će se sučeliti s istinom već 18. rujna u Osijeku, odnosno 2. listopada u Zagrebu.

Autor  i Izvor: Siniša Posarić/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari