Pratite nas

Kolumne

Od svrzimantijaša Schlegela do gauchosa Pilsela stoji Hrvat do Hrvata

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/Matos.jpg” name=”Antun Gustav Matoš” title=”1912 god.”]Ima kod nas, brate, novinara Kojim nema u Europi para. Tako Šlegel nekad teologom, Zamijenivši crnu rizu togom Tagblattove uvodnike piše Rigorizmom kakvog nema više.[/testimonial]

Matoš nije dočekao objavu ove pjesme, ali smo je mi današnji štioci ipak „otkrili” prvi puta u Matoševim „Sabranim djelima” iz 1976. zahvaljujući uredniku Dragutinu Tadijanoviću.

Možda tih 70-ih godina pr. st. ova pjesma-rugalica nije bila toliko zanimljiva, pače niti odveć jasna, možda se je Drago Pilselmoglo reći „pregazilo ju je vrijeme i nije više aktualna”. No, kad je danas čitamo, imamo osjećaj da se povijest u nas doslovno ponavlja, zapravo „reciklira”, na onaj najgori mogući način. E, da je Matoš poživio koje desetljeće duže, možda bi svjedočio atentatu na tog svrzimantiju, masonskog hvalisavca i vucibatinu, odnosno hrvatskog izdajicu i pobornika Aleksandrove diktature, Antona Schlegela, kojega su 22. ožujka 1929. zatukli pripadnici Pravaške radničke mladeži. Istom bi Matoš bio svjedokom još mnogih strahovitih obračuna i atentata u kojima su glavom platili mnogi častni Hrvati nakon uspostave te nesretne i nepoželjne Kraljevine Jugoslavije do njezina zaslužena sloma.

No, je li tog svrzimantiju Schlegela prvi raskrinkao upravo Matoš davne 1912. ili je taj tip onodobnoj hrvatskoj javnosti i „obćinstvu” sam i vrlo drsko dao do znanja tko je i što je, trebalo bi se malo bolje pozabaviti prilikama s početka 20. stoljeća. Osobito bi bilo zanimljivo proučavati neobično stresnu profesiju kao što je novinarstvo! Ako je ovoj našoj Hrvatskoj upravo novinarska struka bila od pomoći da se u dalekoj budućnosti zasluženo profilira jedna europska Država, bilo je kod nas, brate, novinara kojima u Europi nema para, onih novinara, pače i javnih osoba kojima hrvatstvo i Hrvatska nisu vrijedili u stvarnosti koliko niti „prebita para”! Možemo se pitati zašto je tako, kakve su to pojavnosti, možemo kumiti, psovati, možemo čak i urlati do nebesa, ali odgovor nije baš tako jednostavan, odgovora zamalo da i nema. A za nama je čitavo stoljeće prošlo otkako je Matoš prozreo tog Schlegela, svrzimantiju, novinara, urednika Agramer Tagblatta i Novosti (zanimljiv naziv novina, ha?), protuhrvatskog huškača, masonskog skoroteču, pobornika Aleksandrove diktature, uvjerenog Jugoslovena, grabizdjelu državnog proračuna, itd… Mogao bi čovjek doslovno istodobno puknuti od jada i bijesa!

Povratak u budućnost

Matos_na_klupi_KIPaSvakako nam slijedi „povratak u budućnost”, odnosno zaboraviti ionako već zaboravljena Antuna Schlegela i posvetiti se nekojim suvremenim prijeko potrebitim vrijednostima kojima se diči suvremena hrvatska nacija! No, od svih potrebitih vrijednosti nalazimo ovdje propalo gospodarstvo, bezposlenost, siromaštvo, politikantstvo, sluganstvo i pravu gomilu kojekakvih provokatora i Schlegela koje bismo jamačno sve dali samo za povratak u budućnost jednog i jedinog Matoša!

Od svih suvremenih Schlegela jedan se uporno trudi hraknuti što može duže i obimnije po hrvatskoj zemlji, po zemlji svojih pređa, zemlji koja je danas prisiljena na borbu za goli obstanak zahvaljujući ekonomskoj propasti, nesposobnim i do srži pokvarenim državoupravljačima. Toj zemlji hrvatskoj, grudi natopljenoj krvlju, znojem i suzama kroza stoljeća, tome narodu hrvatskom koji, unatoč svim do sada poznatim razbojničkim vremenima, ipak častno obstoji na ovome planetu, dolutao je iz daleke prošlosti baš taj jedan prokleti svrzimantijaš Schlegel?! Pod drugim imenom, naravno!

Dakle, tko je taj suvremeni Schlegel? Ako znademo da je po struci katolički teolog kojega je Katolička Crkva u Hrvata doslovno odbacila zbog nasilnosti i ludosti, danas se bavi novinarstvom, mada mu to ne leži previše, mrzi sve jer nema u sebi ljubavi, denuncira jer je denuncijantstvo valjda dobro plaćeni zanat, sebi pripisuje „otkrivenje” nakon doseljenja iz daleke Argentine u Hrvatsku, zemlju svojih pređa! Valjda se je taj dođoš/povratnik osjećao pozvanim od prvog povratničkog dana prikazati sebe kao nekakva „mesiju”, jer Hrvatska valjda nije imala dovoljno takvih pametnjakovića. E, tako je od argentinskog Carlosa postao Drago pod prezimenom Pilsel.

jasenovacMožda bi bilo najbolje posve zaboraviti djelatnost toga Drage Pilsela otkako se je doselio u Hrvatsku, jer tih nešto više od dva desetljeća niti ne mora biti odveć zanimljivo nama koji smo ovdje rođeni i jamačno imamo kudikamo burnije i bogatije životopise, ali po svemu sudeći Pilselovo skretanje pozornosti na sebe je nekakav neobičan „Carlitov način” gnjavljenja i davljenja javnosti. Eto, nedavno je razvikao i svoj prvi književni uradak pod nemaštovitim nazivom „Argentinski roman” i meni je osobno bilo drago što je Drago konačno pronašao sebe u književnom stvaralaštvu; nije to loše, zanimljiva terapija… No, „malo sutra”, terapija očigledno nije uspjela, jer divljanje javnim prostorom jednoga novinarskog propalice se nastavlja uzlaznom putanjom i prijeti ne knjigom svojom po glavi, već nekakvim – čekićima!?

Mentalna higijena

Da je taj Carlos Drago Pilsel duševni bolesnik, ne mogu tvrditi, bilo bi neozbiljno od mene s obzirom da čovjeka osobno ne poznam, ali hrvatska javnost, osobito ona dobro upućena, znade da se taj isti Carlos Drago Pilsel doslovno hvali osobnim PTSP-om!? Ne zanima nas kako je baš on zaradio tu sindromsku bolest, ali još uvijek mi nije poznato da je ijedan stvarni hrvatski branitelj suočen s tom bolešću gnjavio javnost, odnosno branio se od osobnih neugodnih postupaka kao što to uporno čini taj Pilsel. Evo kako započinje 8. rujna o. g. jedan njegov članak:

„Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.”

Čak i bez poznavanja osnove o čemu se tu radi, ozbiljan čitatelj već može naslutiti da s ovim tipom nešto nije u redu. Kakva su to dva sudska spora i zašto su „vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije”, itd, možda bi naizgled bilo posve nejasno da se ne radi o njemu, nazovimučeniku Dragi Pilselu! Carlos je, naime, ovih dana dobio pozive na dva suda kao optuženik i tu svoju nesreću odlučio je podijeliti s malobrojnim čitateljima svoga portala. Ma neka je, valjda mu služi taj portal da se pošteno izjada, odnosno da se „terapira”, međutim iz tog terapijskog jadanja proizlazi nešto posve drugo, nešto vrlo opako, mračno i nepodnošljivo.

Zamislite, tuženik postaje tužitelj prije nego je suđenje uopće počelo, ali na njegovu ciljniku nisu tužitelji zbog koji se mora odazvati sudu, već, doduše između redaka, hrvatski narod i hrvatska povijest! Nevjerojatno je kako se taj suvremeni Schlegel/Pilsel tako jednostavno nakon „povratka u budućnost”, kad god je potreba, vrati malkice u prošlost, e da bi dopunio svoju tužbalicu koja se već jasnim uvrjedama i poniženjima prema tužitelju pretvara doslovno u tužbu:

„U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko “kupljen”). U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, “onanijom”, “parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je Večernji listnapisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).”

Onaj tko pozorno pročita ova dva poglavlja, odmah će shvatiti da se ovdje radi o dvije strahovito proširene rečenice, prave kobasice, što je „spisateljska” odlika prilično nervoznog tipa koji tvrdi da je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara. Dakle, ne moram se vraćati daleko u prošlost, već samo par odlomaka unazad, e da bih potvrdio koliko Carlos/Drago Pilsel žudi za potpunom javnošću svoga sudskog slučaja. Sad slijedi zanimljiv odlomak koji me je zapravo i natjerao da napišem ovaj članak. Doslovno se čovjek mora naježiti kad pročita ovakvu protutužbu:

„Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano “rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole “sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.”

Koliko znademo, a nepoznato nam je postoji li kakav „Vukovarski stožer” i koga taj predstavlja, osim onoga Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je Carlos Drago Pilsel nazvao „neoustaška gamad” i zbog toga je pozvan u svojstvu tuženika na Općinski sud u Zagrebu 2. listopada o. g. zbog počinjenja kaznenog djela protiv časti i ugleda – sramoćenjem, prema čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. Naravno, tuženik i ovo suđenje smatra vrlo važnim za „našu javnost” i obilato tužitelja osim „gamadi” časti nazivljem koje ne ću posebno isticati, već je najbolje u cijelosti pročitati što taj „gaučos” i izmišljeni PTSP-ovac misli:

Ivica-Sola„Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem. Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati. Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.”

E, ali to još nije sve, kako bi rekli novovijeki trgovci koji vam pokušavaju uvaliti kakvu bofl-robu kao „revolucionarni” proizvod bez kojega je vaš život nezamisliv. Carlos Drago Pilsel odlučio se je za strahovite mentalne pripreme pred ova dva sudska spora. Meni je jasno da za kakvo suđenje moram platiti kakva dobrog odvjetnika, ako nemam novaca, branit ću se na sudu kao „neuka stranka” i to je razumljivo, ali ne znam koliko može biti razumljiv potez Carlosa Drage Pilsela koji se je odlučio za „duhovne vježbe” u – Jasenovcu!?

„Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista. Zašto sam otišao baš u ŽidoviJasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.”

Zaista trijeznom i ozbiljnom čovjeku nije jasno kakve veze imaju Jasenovac i Hirošima jedno s drugim, pače i to oboje s nekakvim suđenjem za klevetu? To valjda jedino Carlos Drago Pilsel znade. No, dok je obavljao svoje „kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu”, pitao je neku kustosicu što ju je najviše uznemirilo u bavljenju „tako teškom građom i problematikom”, a ona mu je navodno kao iz topa odgovorila: knjiga „Genocid nad Romima”. Naravno, njemu su, dok je stajao u tami jasenovačkog muzeja, odmah potekle suze na oči:

„Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave. Mene srce stišće, mene boli duša.”

Evo, da se čovjek ne bi „raspekmezio” nad ovim umobolnim zidom plača koji nam podiže Carlos Drago Pilsel, čovjek sa dvije putovnice koji će već sutra, utreba li, spakirati ona svoja dva kofera i napustiti Hrvatsku u kojoj je od svog dolaska posijao dosta sjemena zla. No, prije nego zauvijek ode tamo odakle je i došao, on će „pjesnički” urliknuti:

„I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena. Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: “Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti “preko 2000″.”

VukovarNiti uz najbolju volju i usredotočeno promišljanje nisam mogao shvatiti što to g. Pilsel namjerava reći u korist svoje obrane 18. rujna o. g. na Sudu u Osijeku ili 2. listopada o. g. na Sudu u Zagrebu, niti mogu pronaći bilo kakvu poveznicu g. Šole sa g. Josićem, odnosno Stožera za obranu hrvatskog Vukovara sa NDH. Ako ćemo zaista o pravu i pravdi, onda prema ova dva predhodno navedena odlomka, mogla bi tuženiku Carlosu Dragi Pilselu stići nova tužba, ali ovoga puta tražit će se liječničko vještačenje sraotnog klevetnika. Stvarno sam uvjeren da njemu nešto nedostaje, očigledno se radi o kakvoj izgubljenoj daski u glavi tuženika koji je odlučio postati jednostrani tužitelj, jer on ne priznaje hrvatsko sudstvo, ali ne priznaje, teško mi je to reći kad se radi o osobi s izrazitim mentalnim nedostatkom, niti hrvatski Ustav:

„Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.

Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.”

Mogao bi mi tkogod spočitnuti zašto čitam te Pilselove nebuloze, ali na rasprotranjenu međumrežju teško je zaobići takvo što; jednostavno se samo nameće, dovoljno je upisati kakvo ime, kakav pojam, a onda se otvori ladica prepuna kojekakva smeća te iz radoznalosti prevrćemo, prevrćemo… dok nam se ne prevrne želudac. Zanimljivo je da ovome Pilselovu portalu koji služi za prevrtanje želudca novčanu potporu daje Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, a neizostavna podrška stiže od Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. Međutim, to još nije sve (kako bi rekli lukavi trgovci bofl-robom!); „gaučos” Carlos Drago Pilsel nesretan je nedostatnim sredstvima za održavanje portala pa čitatelj može odmah uočiti na naslovnici poziv: „Situacija nam je izuzetno teška. Prijeti nam gašenje portala. Nemamo ni za hladni pogon. Molimo vašu pomoć! Hvala vam!”

Eto, „prilično smo zabrinuti” hoće li taj nesretni gauchos Carlos Drago Pilsel uz novčanu potporu zagrebačke gradske uprave i dalje nesmetano orati po hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti i hoće li mu to biti dostatna terapija do potpunog ozdravljenja. Mi vjerujemo da ima Boga koji će ga prosvijetliti, ukazati mu što je istina. No, najbliža je činjenica da će se sučeliti s istinom već 18. rujna u Osijeku, odnosno 2. listopada u Zagrebu.

Autor  i Izvor: Siniša Posarić/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari