Pratite nas

Kolumne

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Objavljeno

na

Hrvatska konačno može odahnuti: Peruško je objavio kako je vlak s nagodbom napustio stanicu. Doduše, nitko još nije upitao “a gdje je pečat?”, ali kažu da je ovako najbolje za državu.

Kritičari kao da zaboravljaju rizik pred kojim se našlo gospodarstvo kad je politika uzela u svoje ruke rješavanje problema Agrokor. Bila je tolika kriza koju je trebalo hitno riješiti.

Vrijeme će pokazati kako je procedura bila na razini za koju bi netko mogao reći kako se tako “ne saziva ni sjednica vatrogasnog društva u nekom selu”. Prvo nam je rečeno kako je politika spasila Agrokor, a onda kada je postalo malo “hot”, da oni nemaju odgovornosti za sve što se događalo u tom spašavanju.

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen. Vi ćete možda izgubiti nešto malo. Malo u mirovinskim, malo u braniteljskim fondovima. Malo u nenaplaćenim dugovima prema državnoj i lokalnoj upravi, ali za vas potpuno besplatno.

Eventualno bi netko od nezadovoljnika i dioničara mogao malo tužiti državu, ali sve to nije ništa strašno, to će ionako na naplatu doći kroz par godina, kad nitko od trenutno odgovornih ne bude na vlasti.

Zamislite samo što smo sve dobili ovom nagodbom. Nagodba nas je spasila od američkih strvinara tako što je 20% ruskoga duga pretvorila u 46% njihova udjela u vlasništvu koncerna. Spasiba!

Što li će tek biti kad taj novi vlasnik od svih dobavljača bude zahtijevao da svoje poslovanje prebace kod njih. Možete li pogoditi koja će banka uskoro postati najjača na hrvatskom tržištu? Spasiba. Ili kad se vidi kako se novi vlasnik ne bavi trgovinom, pa krene prodaja zemljišta? Spasi-ba.

Dok tako država spašava mastodonta koji je do ovog stadija toksičnosti narastao upravo na koruptivno-klijentelističkom modelu poslovanja s državom, istovremeno nam niču nove gljive. Tako novi poslovni virtuoz u plinskom biznisu s državom bilježi rast poslovanja od 40%.

Zanimljivo kako u posljednje vrijeme kod nas svoju poslovnu sposobnost najviše pokazuje kapital koji se uz nevjerojatnu vižljavost probija kroz sankcije do naše domaje. Spašava se Agrokor, otkupljuje Ina, pomaže se Petrokemija, uskače u brodogradilišta. I u svakom od tih “spašavanja” država suflira s novcem poreznih obveznika. Bilo direktnim ili indirektnim preuzimanjem obveza.

Sve se to odvija pod Plenkovićem, koji ne vidi ni prljavo rublje niti prljave rublje, a niti zna puno o ekonomiji. Poslove je predao na upravljanje svojim suradnicima, koji blagoslivljaju staljinizam i plansku privredu dok se mole Svetom Anti pored upaljenih svijeća na Kamenitim vratima. Jedni su napadali, a drugi spašavali. Jedni su podmetali, a drugi prijetili. I nakon svega Plenkoviću je pala pozlata.

Ranjen je tek toliko da bi kroz kompromis ekipa koja mu jamči stabilnost bila sigurna kako se igra nastavlja i kako nema odgovornih. Tako ranjenog ga imaju još više motiva njegovati, jer postaje dodatno ovisan o njima.

Kada je Plenković prošlog vikenda okupio HDZ-ovce podno Agrokorove kule, govorilo se toliko različitih jezika da je sve pomalo sličilo kuli babilonskoj. Mnogi su pred ovaj sabor govorili kako bi Plenković bio bivši samo kad bi se svi njegovi protivnici ujedinili protiv njega. Zato on nema izbora.

Mora nastaviti sa svojim žongliranjem, jer za njega niti izbori nisu rješenje, već put prema velikoj koaliciji. A eventualni neuspjeh na tom putu, znači izbor novog vođe. Kada se počne odmotavati sve ono što je danas zamotano u oplatu stabilnosti, u prednosti će biti onaj koji ne pripada nijednoj struji.

Kao što kaže Mudrac, “racionalni optimizam vodi do stagnacije, dok samo iracionalni optimizam vodi do reforme”. Reformirati znači nečemu dati novu formu, imati ideju i predodžbu prema čemu stremimo, dok mi imamo usiljenu stabilnost bez vizije, a njena je cijena stagniranje cijeloga društva.

Druga je vrsta optimizma ona koja se na prvu čini iracionalna, jer se za nju treba potruditi. To je ideja koja pokreće entuzijazam među ljudima, daje im nadu i budi optimizam kako je moguće nešto promijeniti. Ako vas okuplja pragmatičnost bez sadržaja, izloženi ste riziku da vam sa svakim novim problemom netko zatrese čitavo drvo; kad začepite jednu rupu otvara se druga, dok ne počne curiti na sve strane.

Naša je usiljena stabilnost upravo dobro potresena i skupljenim potpisima za referendum. No, kako stoje stvari, opet narod nema razloga za zabrinutost, jer nam od Ustavnog suda stižu riječi utjehe: pipl mast trast as!

Bolest je dobro detektirana, a lijek je gorak. Treba osvijestiti kako je preživljavanje moguće samo ako se s terapijom krene danas, jer sutra će biti kasno.

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Dvije najdublje fobije: kroatofobija i kršćanofobija

Objavljeno

na

Objavio

Ideologije mržnje i negacije

Fobija u psihijatriji označuje neku vrstu bolesti, odnosno bezrazložan strah od nečega, kao akrofobija, klaustrofobija, et.cet.

U sociologiji, politologiji i političkoj svakodnevnici taj pojam, osim straha, označuje netrpeljivost, odbojnost ili mržnju. U nas i u svijetu vrlo često možemo čuti optužujuće kvalifikacije poput ksenofobije ili homofobije.

Upotrebljavaju ih razne aktivističke udruge za ljudska prava, branitelji „drugih i drukčijih“ i ljudi slična nadahnuća. Ne ću kazati kako takvo što ne postoji, ali postoje još dvije snažno izražene fobije koje se malo spominju, jer onaj tko ih spominje, lako biva proglašavan nacionalistom i klerikalcom, a koje su naširoko i duboko prisutne.

Riječ je o kroatofobiji i kršćanofobiji, koje imaju svoju globalnu i svoju lokalnu dimenziju. One su međusobno povezane i uvjetovane, naročito u zemljama kakva je naša u kojima je pitanje borbe za nacionalnu slobodu usko povezano s vjerskim slobodama, a Crkva tijekom stoljeća najznačajniji branitelj i pronositelj nacionalne kulture i samosvijesti.

Antifašistička kampanja

Čak trojica zastupnika na jednoj od posljednjih sjednica Hrvatskoga sabora postavila su pitanja premijeru Andreju Plenkoviću, na koje on nije odgovorio iako je žestoko odgovarao na sva druga pitanja, o navodnoj ustašizaciji i fašizaciji zemlje.

To je samo još jedan primjer svakodnevnih tvrdnji nad kojima ostajemo začuđeni i zatečeni. Čak je i jedan češki zastupnik u Europskome parlamentu u raspravi o porastu desnoga ekstremizma apostrofirao Hrvatsku uporabivši, očito napijen vodom iz hrvatskih izvora, riječ ustašizacija.

Postoji već nekoliko antifašističkih udruga, mnoge stranke stavljaju na svoj barjak antifašizam kao polazno programsko načelo, pokrenuta je široka antifašistička kampanja, a sve to implicira snažnu prisutnost prijetećega fašizma.

Jedan grafit, jedna pjesma, jedan pozdrav, rigidno i pogrešno tumačeni, dovoljan su dokaz za tezu o fašizaciji. Slučaj gađanja limunom Milorada Pupovca, jednoga krajnje iritantnog političara, hitro je iskorišten za tvrdnje o mržnji prema Srbima i prema svim manjinama, o klerofašizmu, o konzervativnoj revoluciji, o proustaškim resentimentima, i tome slično.

Koja, kakva i gdje je ta fašizacija? Ostajemo zatečeni i začuđeni sve dok ne shvatimo kako se pri tome misli na Katoličku Crkvu, emigrante, Hercegovce, pojedine političke stranke, uključujući i onu najbrojniju, na povijest i na jezik, na Domovinski rat i branitelje, na nogometne navijače, športske reprezentacije, na koncu – na samu državu.

Racionalizacija mržnje

U vremenu prije devedesetih ta sintagma fašizam-antifašizam nije bila u tako čestoj upotrebi kao danas. Upravo je osamostaljenje države poslužilo kao detonator za eksploziju mržnje i protuhrvatskoga šovinizama koji ovdje eufemistički nazivamo kroatofobijom.

Zato, antifašistička kampanja nije ništa drugo nego racionalizacija mržnje i odbacivanja. Otuda i onaj stravični vapaj Nenada Stazića u Saboru kako na Bleiburgu posao nije solidno obavljen.

Forsiranje mitova o Jasenovcu i žrtvama Oluje ima za cilj podgrijavanje brižno njegovanih predrasuda o genocidnome narodu koji ne zaslužuje slobodu.

Republika Hrvatska izjednačuje se s NDH, čak i s nacističkom Njemačkom, Franjo Tuđman s Antom Pavelićem, Hrvatska, to je postalo posebno popularno, proglašava se neuspjelim i nelegitimnom projektom, a bivša država uljuđenom, naprednom državom u kojoj su svi bili sretni i zadovoljni.

Ovakvu poltičku filozofiju i njezine primjere lako ćemo pronaći u središnjim medijima iz pera vodećih kolumnista (Novosti, list SNV-a i ne spominjemo), u nastupima lidera ljevičarskih stranaka (SDP, IDS, Glas, HNS, Pametno) i brojnih udruga, ili pak profesora na Fakultetu političkihu znanosti i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sve to gotovo sinkronizirano s neumrlom beogradskom velikosrpskom prijetećom politikom.

Fenomen naših dana

U nas se već godinama ulažu silni napori da se vjeronauk izbaci iz škola te da se raskinu ugovori s Vatikanom. Alojziju Stepincu u tijeku postupka proglašenja svetim osporavaju se sve zasluge i sva žrtvovanje, staje se gotovo na stranu njegovih tužitelja.

Papu Franju koristi se kao trojanskoga konja, kao veliku nada, čovjek koji je nešto različito i čak suprotno crkvenoj hijerarhiji i doktrini. Od njega se očekuje zabrana međugorskih hodočašća, športaši koji deklariraju svoju vjeru, kao Blanka Vlašić ili Željko Babić, izvrgavani se ruglu, na Filozofskome fakultetu izbila je pobuna zbog mogućnosti da studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Filozofskom mogu upisati jedan kolegij.

Kršćanofobija, o kojoj je riječ, drugi je fenomen naših dana. Kršćanstvo je (o čemu u svojoj najnovijoj knjizi Ne bojte se piše Ivan Ugrin) najprogonjenija vjera na svijetu. Dok su na Istoku kršćani izvrgnuti fizičkom nasilju i gotovo istrjebljeni, Zapad se pod motom sekularizacije i multikulturalizma nasilno odriče kršćanstva, a time vlastitih duhovnih temelja.

U uporabi su i perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje Katoličke Crkve u cijelome svijetu, otkrivaju se afere stare sedamdeset i više godina, sinkronizirano od Južne Amerike preko Europe do Australije. Među svećenstvom nekih drugih religija ta pojava još nije zabilježena!?

Zašto se to događa? Odgovor je poprilično jednostavan. Nasuprot modernim, „progresivnim vrijednostima“ profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička Crkva kao najgorljiviji zagovornik solidarnosti, brige o bližnjima, vjernosti, suzdržanosti, obitelji, prirodne spolnosti, života od začeća do prirodne smrti.

Svijet se budi

Negativan stav prema hrvatskoj državi i Katoličkoj Crkvi savršeno se uklapa u globalistički projekt negacije nacije kao prevladanoga povijesnog koncepta, te vjere i osobito kršćanskih vrijednosti kao zastarjelih. Može se kazati kako je kroatofobija i kršćanofobija u nas, s jedne strane, eho globalnoga liberalizma, a s druge naslijeđe jugokomunizma.

Srećom, zapadni svijet kao da se budi. U mnogim već zemljama konzervativne stranke, odnosno stranke koje svoje programe zasnivaju na suverenosti naroda i kršćanskim vrijednostima su na vlasti (Poljska, Mađarska, Italija) ili nisu više daleko od nje, kao u Njemačkoj ili Francuskoj.

Neočekivano potpora stiže iz najmoćnije zemlje svijeta i njezina predsjednika. Otuda tako silni napadi na Donalda Trumpa, a ne zbog prostitutki ili neplaćanja poreza. Otud i napadi na Orbana i Mađarsku s prijetnjama suspenzije njezina glasa u EU.

Nije to zbog ljudskih prava i sloboda, nego zato što je Orban istjerao globalnoga igrača Georga Sorosa, koji je umislio kako može novcem i „otvorenim društvom“ diktirati narodima i državama kakvu će politiku voditi i koga će birati te zato što je ograničio moć lihvarskih stranih banaka.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari