Pratite nas

Kolumne

Odavno oni upozoravaju kako ta Europa može biti zlo, a sada je evo posvađala prijatelje

Objavljeno

na

Politička nam scena sve više sliči na ptičji rezervat. Nakon nojeva, golubova i sova, na red su došli labudovi. Čini se kako je jedini način da se pokuša dešifrirati ova naša politička stvarnost angažman nekog ornitologa. I tako, dok u “velikom ritu” traje lov na crnog labuda, u drugoj se bari odvija pravo labuđe jezero.

Tamo čudnovati kljunaši uče što je to ironija. A ironija je kada sakupljaš potpise za referendum na kojemu bi se trebalo odlučivati o ukidanju financiranja političkih stranaka iz proračuna, da bi onda, pošto u tome nisi uspio, dobio jedinstvenu priliku iz prvoga reda gledati kako ti se pred očima raspada stranka zbog svađe oko fotelja i raspodjele novca koji dobivate iz proračuna.

Odavno oni upozoravaju kako ta Europa može biti zlo, a sada je evo posvađala prijatelje. Jedni kažu kako je problem nastao kada se zastupnik Bunjac odlučio oduprijeti stranačkoj stezi i nije htio drugima prepustiti svoju poziciju. Neki razlog takvom zaokretu vide u činjenici što navedeni ima čak sedam kredita, pa bi mu plaća u eurima sjela “kao budali šamar”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Zanimljivost u čitavoj priči je to što sve nije predvidio, jer u životopisu mu stoji kako je njegov problem s dugovima započeo otvaranjem tvrtke za tarot i horoskope.
S druge strane su oni koji tvrde kako u stranci vlada mir, odnosno, Vladi-mira Palfi, a svađa je rezultat samovolje jedne žene koja želi muža s plaćom u eurima.

Naime, u bijegu pred opadajućim trendom treba misliti i na egzistenciju. A žrtva će biti potpuna tek kada “potpredsjednica Palfi” zamijeni svoga Sinčića u Saboru.

Kako god, ovakav rasplet dao je potvrdu tezi kako kod nas politički najbolje prolaze nova lica, o kojima se jako malo zna. Oni maleni i pošteni, koji nikada ne bi ukrali, a država puna poštenih političara, koji još nisu dobili priliku. A onda, kada ih konačno upoznamo, dobije smisao stara narodna kako “prilika čini lopova”.

Tako, dok se sada smijemo ovom cirkusu, valjda je svima postaje jasno kako nije Živi zid najveća opasnost, nego stanje u društvu u kojem su oni bili ili jesu moguća alternativa.

A alternativa je postao još netko, s kim nas mediji ostrašćeno plaše i pitaju se hoćemo li dočekati trenutak u kojem će eurozastupnik Kolakušić postati predsjednik Kolakušić koji će premijeru Kolakušiću predati mandat za sastavljanje vlade?

Kada se sudac Kolakušić prvi put pojavio u politici, pomislio sam kako se radi o još jednom političkom projektu koji bi trebao uzeti glasove Živom zidu, i još eventualno Mostu.

A onda je ovaj aktivni sudac krenuo u kampanju, želeći valjda tako izazvati reakciju u kojoj bi nakon izbacivanja, zadobio ulogu žrtve. Ali kada mu to nije pošlo za rukom, vlastitu je vjerodostojnost pokušao dokazati davanjem ostavke, ali tek nakon što su ankete zabilježile rastući trend i njegov prelazak praga od 5%.

Svoju je taktiku temeljio na društvenim mrežama, gdje je u svojim fonetičnim govorima slao direktne poruke: “Najveći karcinom našeg društva je korupcija, vi niste ni svjesni koji su to razmjeri. Oni su u stanju milijarde našega novca pretvoriti u pepeo.”

Naglasak je bio na korupciji i nesređenom stanju u pravosuđu, u koje on kao sudac ima uvid i zna kako se s tim problemima treba obračunati.
 Svojim porukama u biti želi okupiti sve razočarane, napuštene, odnosno bijesne na postojeće političare i politički sustav.

Zato dan nakon izbora apostrofira apstinente kao najveće krivce što imamo vlast koja vlada s 10% glasova, a kako bi iz ruku izbio izgovore onima koji tvrde kako nemaju za koga glasati. Sada više nemate isprike, evo Mislava, koji može biti što god poželite: europarlamentarac, predsjednik, ministar policije i pravosuđa, a honorarno i premijer, ili gospodar svemira!

Jasno je kako sve to radi ciljano, jer su mu mediji svojim napadima omogućili da svoje poruke s društvenih mreža prebaci na velike ekrane. Tako su se optužbe za populizam pretvorile u njegovu reklamu, jer što ti više treba nego kad te za populizam optuže oni koji su u društvu percipirani percipiran kao produžena ruka vlasti?

Uz to mu se direktna “populistička” konkurencija u prijenosu uživo na komičan način politički potpuno samouništila. Trebaš li bolju reklamu nego kada, dok ti govoriš protiv korupcije, na javnoj sceni na pozicijama ostaju ministri koji su umočeni u afere? Demagozi na vlasti uvijek su bili najbolja hrana svakom populizmu.

Zbog toga će ljudi koji u svom neznanju i očaju traže neku čvrstu ruku i nekoga tko će presjeći ovaj naš gordijski čvor – svog Orbana, ili nekog novog Tita – doći na svoje. A njemu, pored takvih protivnika, preostaje samo čekati. Nama ostalima jamstvo nekog budućeg smijeha.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Bunjac dao ostavku: Bili smo kao obitelj, a Palfi je hrvatska verzija Elene Čaušesku!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Putin protiv Europskog parlamenta i naši ‘vladeki’

Objavljeno

na

Objavio

Vladimir Putin se ovih dana ponovno javno ljuti na rezoluciju Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja (usvojena 19. rujna ove godine) koja uz nacizam i fašizam i komunizam izrijekom deklarira kao totalitarni sustav. I obvezuje države članice EU-a da istražuju kršenja ljudskih prava u vrijeme komunističkih režima, kažnjavaju zločine i njeguju sjećanje.

Kako se drug Putin javno ne bavi efemernim temama, razumno je upitati se što ga to navodi da u ovo adventsko vrijeme, sa zasjedanja odbora “Pobjeda”, koji koordinira obilježavanje 75. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, ponovno oštro proziva Europu i jednu po političkom utjecaju uistinu skromnu instituciju poput Europskog parlamenta, za iskrivljavanje povijesne istine. Predbacuje EP-u da “faktički izjednačava nacističke agresore i Sovjetski Savez”.

Drugu Vladu to toliko smeta i ljuti. A u toj Europskoj uniji, čiji je parlament izglasao spomenutu rezoluciju, osobito u nekim njezinim dijelovima poput Hrvatske, rezolucija zbog koje bjesni šef Kremlja ostala je prešućena, gotovo neprimijećena. Kao da je se sami zastupnici srame. Kao da ona nije bila rezultat velike koalicijske akcije pučana i socijalista-socijaldemokrata. I svi hrvatski HDZ-ovci i SDP-ovci u europskom parlamentu za nju su podigli ruku. A ništa se ne hvale. Kao da su je izglasali zabunom. Ta šutnja hrvatskih europskih parlamentaraca, za nas je jednako zanimljiva kao i ljutnja druga Putina.

Današnja razina europske spoznaje o totalitarnoj prirodi komunističkih režima nažalost je takva da više znamo o razlozima ljutnje druga Vlade, nego o razlozima vlastite šutnje. Osobito hrvatske šutnje.

Još ljetos sam u jednoj kolumni pisala o knjizi “Taj dugi mamurluk” britanskog autora Shauna Walkera, koji skicira mit na kojem Putin gradi svoju Novu Rusiju. Prema Walkerovim opservacijama, Putin je odlučio od Rusije ponovo napraviti “državu prvog reda” gradeći naraciju o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ta naracija predstavlja Staljinov Sovjetski Savez kao velikog osloboditelja Europe 1945., a ne kao Hitlerova saveznika u podjeli Europe na njemačku (nacističku) i sovjetsku (komunističku) sferu, sporazumom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, uoči Hitlerova napada na Poljsku 1939. I zanemaruje da je nakon velike pobjede nad Hitlerovom Njemačkom 1945. Staljinov Sovjetski Savez nametnuo totalitarni komunistički poredak cijeloj toj “oslobođenoj” istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, obilježen masovnim zločinima protiv političkih protivnika i masovnim kršenjima ljudskih prava. Tek 45 godina poslije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, države prisilno uvedene u istočni blok oslobođene su tog crvenog totalitarizma. Uključujući i Hrvatsku, nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Naracija o velikoj ruskoj pobjedi, o ruskom oslobađanju Europe od nacizma, na političkom je planu Putinu jednako važno oružje koliko su mu plin i nafta važni na energetskom i širem ekonomskom planu. A svi koji izraze protivljenje ili tek rezerve prema toj naraciji su protivnici antifašizma, povijesni revizionisti ili fašisti glavom i brkom. I već više od desetljeća, vrlo sustavno, infiltracijom u europske politike i medije, ojačan dovođenjem europskih država u energetsku ovisnost o Rusiji, Vladimir Putin antifašistički “lustrira” Europu, po mjeri velikoruskoga političkog projekta, na mitu o velikoj pobjedi i oslobađanju Europe.

Rezolucija Europskog parlamenta ruši taj mit. Čak štoviše, izrijekom je stavila komunizam uz bok fašizmu i nacizmu i obvezala je države članice da istražuju zločine komunizma, kršenje ljudskih prava i na tome grade europsko sjećanje. Zato mene zapravo ne čudi Putinova ljutnja. Možda i nesvjesno, EP je pogodio srž.

No ne čudi me ni europska šutnja. Osobito me ne čudi hrvatska šutnja. Za onaj zapadni dio Europe, koji je imao sreću da ga od nacizma ne oslobodi sovjetska Crvena armija, priča o komunizmu završila je s krajem hladnog rata. Ni prije o njemu nisu mnogo znali, a europski su ljevičari dugo gajili i simpatije prema sovjetskom, a osobito prema jugoslovenskom komunističkom modelu.

U bivšim komunističkim državama pak utjecaj starih partijskih struktura nikada nije prestao. U lustriranoj Poljskoj on se zadržao tek u financijskoj domeni. U nelustriranoj Hrvatskoj i država i društvo i ekonomija su doslovce zarobljenici starih komunističkih struktura i njihovih potomaka. I hrvatski SDP i hrvatski HDZ su u Hrvatskoj činili i čine sve da spase komunizam od totalitarnog atributa.

Posljednji je primjer čuveno Plenkovićevo vijeće za suočavanje s nedemokratskim režimima, osnovano s ciljem da ekskulpira komunizam, na premisama potpuno oprečnim onima iz rezolucije EP-a, a sukladnim Putinovoj naraciji. SDP to čini i bez posebnih vijeća. U sljedećoj godini priča o razlici između (istočne) Pobjede i (zapadne) Slobode u Europi će se izvjesno zaoštravati. Vladimir Putin poručuje da je spreman. A izgleda da su i hrvatski politički starosjedioci spremni. U Bruxellesu glasuju kao Žakovi, a u Zagrebu rade kao Vladeki.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Putin osudio stajalište Europskog parlamenta o paktu Molotov-Ribbentrop

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari