Pratite nas

Kolumne

Odavno oni upozoravaju kako ta Europa može biti zlo, a sada je evo posvađala prijatelje

Objavljeno

na

Politička nam scena sve više sliči na ptičji rezervat. Nakon nojeva, golubova i sova, na red su došli labudovi. Čini se kako je jedini način da se pokuša dešifrirati ova naša politička stvarnost angažman nekog ornitologa. I tako, dok u “velikom ritu” traje lov na crnog labuda, u drugoj se bari odvija pravo labuđe jezero.

Tamo čudnovati kljunaši uče što je to ironija. A ironija je kada sakupljaš potpise za referendum na kojemu bi se trebalo odlučivati o ukidanju financiranja političkih stranaka iz proračuna, da bi onda, pošto u tome nisi uspio, dobio jedinstvenu priliku iz prvoga reda gledati kako ti se pred očima raspada stranka zbog svađe oko fotelja i raspodjele novca koji dobivate iz proračuna.

Odavno oni upozoravaju kako ta Europa može biti zlo, a sada je evo posvađala prijatelje. Jedni kažu kako je problem nastao kada se zastupnik Bunjac odlučio oduprijeti stranačkoj stezi i nije htio drugima prepustiti svoju poziciju. Neki razlog takvom zaokretu vide u činjenici što navedeni ima čak sedam kredita, pa bi mu plaća u eurima sjela “kao budali šamar”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Zanimljivost u čitavoj priči je to što sve nije predvidio, jer u životopisu mu stoji kako je njegov problem s dugovima započeo otvaranjem tvrtke za tarot i horoskope.
S druge strane su oni koji tvrde kako u stranci vlada mir, odnosno, Vladi-mira Palfi, a svađa je rezultat samovolje jedne žene koja želi muža s plaćom u eurima.

Naime, u bijegu pred opadajućim trendom treba misliti i na egzistenciju. A žrtva će biti potpuna tek kada “potpredsjednica Palfi” zamijeni svoga Sinčića u Saboru.

Kako god, ovakav rasplet dao je potvrdu tezi kako kod nas politički najbolje prolaze nova lica, o kojima se jako malo zna. Oni maleni i pošteni, koji nikada ne bi ukrali, a država puna poštenih političara, koji još nisu dobili priliku. A onda, kada ih konačno upoznamo, dobije smisao stara narodna kako “prilika čini lopova”.

Tako, dok se sada smijemo ovom cirkusu, valjda je svima postaje jasno kako nije Živi zid najveća opasnost, nego stanje u društvu u kojem su oni bili ili jesu moguća alternativa.

A alternativa je postao još netko, s kim nas mediji ostrašćeno plaše i pitaju se hoćemo li dočekati trenutak u kojem će eurozastupnik Kolakušić postati predsjednik Kolakušić koji će premijeru Kolakušiću predati mandat za sastavljanje vlade?

Kada se sudac Kolakušić prvi put pojavio u politici, pomislio sam kako se radi o još jednom političkom projektu koji bi trebao uzeti glasove Živom zidu, i još eventualno Mostu.

A onda je ovaj aktivni sudac krenuo u kampanju, želeći valjda tako izazvati reakciju u kojoj bi nakon izbacivanja, zadobio ulogu žrtve. Ali kada mu to nije pošlo za rukom, vlastitu je vjerodostojnost pokušao dokazati davanjem ostavke, ali tek nakon što su ankete zabilježile rastući trend i njegov prelazak praga od 5%.

Svoju je taktiku temeljio na društvenim mrežama, gdje je u svojim fonetičnim govorima slao direktne poruke: “Najveći karcinom našeg društva je korupcija, vi niste ni svjesni koji su to razmjeri. Oni su u stanju milijarde našega novca pretvoriti u pepeo.”

Naglasak je bio na korupciji i nesređenom stanju u pravosuđu, u koje on kao sudac ima uvid i zna kako se s tim problemima treba obračunati.
 Svojim porukama u biti želi okupiti sve razočarane, napuštene, odnosno bijesne na postojeće političare i politički sustav.

Zato dan nakon izbora apostrofira apstinente kao najveće krivce što imamo vlast koja vlada s 10% glasova, a kako bi iz ruku izbio izgovore onima koji tvrde kako nemaju za koga glasati. Sada više nemate isprike, evo Mislava, koji može biti što god poželite: europarlamentarac, predsjednik, ministar policije i pravosuđa, a honorarno i premijer, ili gospodar svemira!

Jasno je kako sve to radi ciljano, jer su mu mediji svojim napadima omogućili da svoje poruke s društvenih mreža prebaci na velike ekrane. Tako su se optužbe za populizam pretvorile u njegovu reklamu, jer što ti više treba nego kad te za populizam optuže oni koji su u društvu percipirani percipiran kao produžena ruka vlasti?

Uz to mu se direktna “populistička” konkurencija u prijenosu uživo na komičan način politički potpuno samouništila. Trebaš li bolju reklamu nego kada, dok ti govoriš protiv korupcije, na javnoj sceni na pozicijama ostaju ministri koji su umočeni u afere? Demagozi na vlasti uvijek su bili najbolja hrana svakom populizmu.

Zbog toga će ljudi koji u svom neznanju i očaju traže neku čvrstu ruku i nekoga tko će presjeći ovaj naš gordijski čvor – svog Orbana, ili nekog novog Tita – doći na svoje. A njemu, pored takvih protivnika, preostaje samo čekati. Nama ostalima jamstvo nekog budućeg smijeha.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Bunjac dao ostavku: Bili smo kao obitelj, a Palfi je hrvatska verzija Elene Čaušesku!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari