Pratite nas

Kronika

ODE NAŠ IVO

Objavljeno

na

U povodu smrti Ive Gregurovića

Ovoga jutra nijema je Posavina. Ni ptice ne cvrkuću s obližnjih stabala. Sve je umuklo. Umro je naš Ivo. Mika sjedi u lijevom kutu i misli da ga netko dobro zafrkava. Uzima telefon i čeka poznati glas. S druge strane samo muk. Spušta telefon i uzima današnji “Večernjak” i smiješi se najdražem brku koji ga gleda s naslovnice. A onda bol mu presječe sve životne pore. Jedna riječ tako mala, samo četiri slova, a tako ružna, crna. Najružnija, najcrnja. “Umro”.

U životima ljudi dogode se trenutci kada jednostavno riječi ne mogu izaći. Srce se stegne. Ponestane daha. Život stane.
Umro je Ivo Gregurović, čovjek posavske i slavonske ravnice, ali i čovjek Dalmacije, Like, Hercegovine, Zagorja… Nema uloge koja mu je bila povjerena a da ju nije utjelovio na najbolji mogući način. Umro je čovjek do čijeg srca je bilo teško doći, ali kad dođeš u “njem” ostaješ vječno. Sjećam se našeg posljednjeg intervjua. Bilo je to prije četiri godine, dva dana prije dolaska svetoga Oca Franje u Sarajevo.

Za Radio Mariju BiH i www.Posavina.org Ivo mi je govorio svoje dojmove o Papi i njegovoj želji da dođe u Bosnu. Nikada Ivo nije krio koliko je volio svoju Bosansku Posavinu, ali i koliki je Hrvat u svom srcu bio. Učinio je što je želio. U svom Orašju pokrenuo je “Dane hrvatskoga filma”, a koji će, uvjeren sam, jednog dana prerasti u Filmski festival “Ivo Gregurović”, jer Posavina nikada nije imala i, usudim se reći, nikada neće niti imati takav “brand” kakav je bio “Čaruga” iz Donje Mahale.

I nije se Ivo nikad zatvorio za svojega čovjeka. Znao je među masom ljudi pronaći talente i dati im prostora. Ne zna im se broja. U sve njih utjelovio je dio svojega znanja. Uvijek je bio uz mlade i mladi su ga voljeli. Jednom mi je za jedan portal kazao kako je lako voljeti mlade kad se osjećaš mlad, tada imaš osjećaj da voliš sebe. I nasmiješio se pun ljubavi i topline. Takav je bio naš Ivo.

Bio je čovjek bez politike. Želio je biti samo glumac, ali na Posavinu je bio slab. Kad prođe svojom Mahalom, govorio je, toliko ljudi ga podsjeti na njegove roditelje, Marka i Jelu, koji su, premda nisu bili imućni, dali sve da on ostvari svoj san. I ostvario ga je. Uloge i likovi koje je uprizorio u svojoj karijeri tu su oko nas, a njegov legendarni brk i ljubav prema Posavini je antologijska. Ne znam niti jednu osobu koja bi ga tako lako mogla naslijediti, jer u hrvatskom glumištu broj jedan je pokojni Fabijan Šovagović, a broj dva bez ikakve sumnje i dvojbe, svakako je “simaptični brk” iz Bosanske Posavine, Ivo Gregurović. Mi koji smo ga poznavali znali smo da je pored nas uvijek naš prijatelj i da će kad se najmanje nadaš, reći ono što će “oboriti s nogu” i vratiti u život. Kamo sreće da imamo sredstvo s kojim bi mu mogli udahnuti novi život, ali… znamo da će nas Ivo čekati na onom životu. Počivao u miru Božjem i i u raj te odveli anđeli, dragi prijatelju.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zašto migranti pale kuće?

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/

Učestale paljevine kuća, hala, napuštenih prostora, iza kojih stoje ilegalni migranti, mogle bi se pripisati načinu paljenja vatre. Obzirom da im je cilj da se ugriju ili skuhaju jelo, migranti koriste sprejeve i gorivo da lakše zapale vatru, piše Avaz.ba

Često to izmakne kontroli i bukne požar.

– Na nekoliko tih paljevina pronašli smo ostatke sprejeva, kanistera i boca u kojima je bilo gorivo – kaže izvor iz policije Unsko – Sanskog kantona.

Nakon što zapale vatru, migranti bježe glavom bez obzira jer su se doveli u životnu opasnost.

U posljednjih desetak dana na području Unsko – Sanskog kantona zapalili su tri napuštena objekta. Zapalili su i kuću partizanskog komandanta Zuhdije Žalića, u kući porodice Pozderac u Cazinu koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH, vršili su nuždu i polomili podove i prozore, piše Avaz.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Sjećanje na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/

U povodu stote godišnjice smrti Svetozara Borojevića, 23. svibnja mu je na Središnjem gradskom groblju u Beču odana počast kod groba u kojemu počivaju njegovi posmrtni ostaci, kao i njegove supruge.

Borojević je umro  23. svibnja 1920. godine u Klagenfurtu, gdje je bio i pokopan, da bi nakon nekoliko mjeseci njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni u bečke arkade. Borojević je bio austrougarski feldmaršal, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova, i jedini Slaven koji je nosio čin feldmaršala/vojskovođe u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Najviše se proslavio u bitkama s Talijanima na rijeci Soči, gdje ih je pobjeđivao sve vrijeme rata, pa je dobio nadimak Lav sa Soče.

Počast su mu odali predstavnici Reda svetog Jurja polaganjem vijenca pred Borojevićev nadgrobni spomenik. Riječ je o redu koji je bio viteški red nekadašnje austrijske carske i kraljevske kuće, a danas je europski i nepolitički red te u svome djelovanju podržava suradnju između zemalja središnje i jugoistočne Europe.

U Hrvatskoj također djeluje i ima oko 60 članova iz Hrvatske. Na Borojevićevom grobu bili su i predstavnici hrvatskih udruga koji žive u Beču.

Austrijski general Edmund Glaise von Horstenau o Borojeviću je 1920. godine, u povodu smrti, ovo napisao: „Borojević je bez sumnje bio politička ličnost kao malo koji drugi general“ – objašnjava Horstenau – “njegov san da postane hrvatskim banom zacijelo nije bio utopijski. Uostalom, bio je nazvan ‘Šefom krize’. Bi li on po svojoj osobnosti i temperamentu bio prikladan za to visoko mjesto, to se trebalo prvo vidjeti.

Dok god je vjerovao u snagu domovinske ideje, koja ga je ispunjavala kao malo koga, i u svojoj osobnoj sreći – morao je primijetiti pukotine staroga zida. Njegova jedina briga bila je da njegova domovina u odlučujućem trenutku ne poklekne.

Kada se to dogodilo i kada je 27. listopada započela katastrofa kod Vittoria, bilo je jasno da je izgubio igru. Povlačenjem je stigao u Klagenfurt. Odatle se želio vratiti kući u Hrvatsku, ali Država SHS, koja je bila pod srpskom vrhovnom vlašću, bojala se privlačne snage ovoga čovjeka, koji je tri godine branio slavenski teritorij od Talijana i koji je uvijek bio omiljen sin svoga naroda. Beograd mu nije uskratio samo povratak, nego i mizernu mirovinu, pa mu je naša republika, kao nova domovina, iz zahvalnosti morala priteći u pomoć, iako je to učinila skromno, ipak je nešto učinila… Slavni Borojević umro je bez svoje domovine, kao što je i njegova vojska tamo na Piavi umrla bez domovine. Ipak, povijesna kritika neće se zauvijek pred mrtvima zaustaviti – a u nizu najuspješnijih vojskovođa Svjetskoga rata, pobjednik sa Soče za sva će vremena imati svoje mjesto.“ piše Večernji List.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori