Iz statusa građanina ili državljanina bilo koje demokratske i pravno uređene zemlje, osim prava proistječu i dužnosti: prije svega lojalnost prema zemlji u kojoj živi i poštivanje njezinih zakonskih propisa – od ustava nadalje.

Ovu jednostavnu istinu kod nas u Hrvatskoj, čini se, mnogi još uvijek nisu shvatili; jer da jesu, ne bi dizali graju na svakoga tko javno istupi sa stavom da onima koji nisu dobronamjerni, ne poštuju zemlju u kojoj žive i ne žele joj dobro nije mjesto u njoj.
Doista, ne znam u čemu je problem, odnosno, što je problematično u tom stavu!?

Hrvatska je otvorena prema svijetu, nitko nije osuđen na to da ovdje živi po svaku cijenu niti je silom dotjeran, što znači da svaki od nas, njezinih građana, u svako doba slobodno može izabrati bilo koju točku na zemljinoj kugli u kojoj će nastaviti život – pogotovu ako mu u ovoj nije dobro ili iz bilo kojih razloga ne želi poštivati njezin pravni poredak, kulturu, jezik, pismo, običaje.
Ne shvaćam zašto bi to bilo traumatično!?

Naprotiv, uvjeren sam da bi na mnoge naše sugrađane djelovalo blagotvorno i terapijski, jer zacijelo je frustrirajuće provoditi život u državi u kojoj “ništa ne valja”, koja ti se gadi (jer je “šupak svijeta”, “slijepo crijevo Europe”, prepuna “talibana”, “klerofašista” i “ustaša”), pa bi lišavanje prava na Domovnicu (odnosno hrvatsko državljanstvo) i odlazak u drugu sredinu za takve zacijelo bilo spasonosno rješenje prije nego trauma.
Nedavno na nekom lijevo-liberalnom portalu čitam tekst u kojemu se tobože “osuđuje” onaj primitivni nastup Milorada Pupovca (od prije 7-8 dana u Saboru) i njegov vulgarni vokabular (vezano za “ostvarene i neostvarene, iživljene i neiživljene pedere”), ali najteža riječ koja se koristi pri toj “osudi” jest “neprimjereno”.

Dakle, autor članka “mudro” i “lucidno” zaključuje kako to što je “legendarni” Pupi izbljuvao u Saboru (jer, to se drugačije ne može nazvati nego teškom bljuvotinom) rječnik “neprimjeren javnoj komunikaciji”!?
Bravo, bravissimo! Koja “inteligencija”! Kakva “domišljatost”! Kakvo otkriće! Lucidno! Maestralno! Pronicljivo!
Neprimjereno!? Samo “neprimjereno”. Ne nekulturno, primitivno, vulgarno, prostački, bahato, uvredljivo, psovački, drsko, bezobrazno, nedostojno javne komunikacije i Sabora – nego samo “neprimjereno”, iako je Pupi osim “pedera” izvrijeđao usput i katolike pa i sve one koji drže do suverenosti vlastite zemlje.

No, zato se “lucidni” kolumnist odmah nakon ove limunade od “osude” Milorada Pupija (koji u Hrvatskoj zahvaljujući svojim krvnim zrncima uživa status “svete krave” već punih četvrt stoljeća) dohvatio “razapinjanja” Hrvoja Zekanovića zbog spominjanja traktora i Srba koji su planski i organizirano otišli pred ‘Olujom’ 1995., te potom “raspalio” po “suverenistima” u stavljajući ih u kontekst “narastajućeg desnog ekstremizma u Europi” (jer, naravno, lijevi ekstremizam ne postoji i nije nikakva opasnost, sva su zla i pošasti desno!), što mu je ustvari i bila osnovna nakana. I posebno je apostrofirao rečenicu Zekanovića u kojoj je ovaj izrazio stav kako “oni koji nisu prijatelji Hrvatske nemaju što raditi u ovoj državi”.
E, tu smo!
Ovo me zanima.

Što u našoj Hrvatskoj traže oni koji je mrze iz dna duše, ruju i rovare protiv nje, laju dan i noć gore nego bijesni psi i vrijeđaju većinski hrvatski narod (koji je po Ustavu nositelj suvereniteta), šire smrad i zlu krv javnim prostorom, nabacuju se blatom na Katoličku crkvu i stvaraju ozračje nemira, nereda i nesnošljivosti, pa onda složno opale po “desnici” koja je za sve kriva? Što traže ovdje gdje im nije mjesto!? Koja je njihova motivacija provoditi život u jednoj zemlji punoj “ustaša”, “ksenofoba”, “katolibana”, “terorista” “šupaka”, u zemlji “nedođiji” od koje “nema gore na svijetu”, propaloj “banana državi” prepunoj primitivaca i pljačkaša i premreženoj mitom i korupcijom?
Kako uopće oni tako “pošteni”, “časni” i “pravedni” mogu podnijeti život svagdanji u toj “močvari”, “baruštini”, “kaljuži”?

Jesu li mazohisti – kad su već sami sebe osudili na život “tamnom vilajetu” zvanom Hrvatska – ili je sve to što baljezgaju najobičnija laž i kleveta?

Odgovor je sasvim jasan i tu dileme nema. Taj ološ, sotonski nakot, parazitska bagra koja lagodno živi na grbači naroda po kojemu pljuje hrani se mržnjom, mržnjom se napaja i mržnja joj služi za postizanje političkih ciljeva, to je barem jasno kao dan i tu leži odgovor. Bagra se poput slijepaca drži “antifašizma”, trubi o “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i kleveće većinski narod i ovu zemlju samo kako bi sačuvala društvene privilegije naslijeđene iz razdoblja nakon 1945.
Tu je suština.

Ne znam kakav je to crimen za nekoga tko je nelojalan i nedobronamjeran prema ovoj zemlji i većinskom, konstitutivnom narodu (neću koristiti izraz “narodni neprijatelj” – iako bi on ovdje sasvim dobro pristajao) i mrzi Hrvate, katolike, ne poštuje Ustav i zakone, ne drži do hrvatske kulture, jezika, pisma, običaja, državnih znamenja i himne – nego to sve skupa izvrgava ruglu – javno reći da mu nije mjesto ovdje među nama u Lijepoj našoj!?

Ja ne samo da ne nalazim u tomu ništa sporno, nego držim pozitivnim i sasvim prihvatljivim da se svima koji pljuju po našoj Hrvatskoj, njezinim državnim znamenjima, hrvatskome narodu i njegovim svetinjama, jasno i glasno kaže kako imaju pravo birati zemlju po svome ukusu i nisu osuđeni provesti život u ovoj.
Šteta je što u Zakonu o hrvatskom državljanstvu imamo tako restriktivne odredbe koje reguliraju oduzimanje tog statusa. Šteta. Jer, da je drugačije, mnogi bi do sada izgubili Domovnice i u Hrvatskoj bi bio mir.

Ni najdemokratskije zemlje na svijetu neće trpjeti one koji se prema njoj ponašaju neprijateljski i destruktivno, pa zašto bi to Hrvatska morala?
Naime, svaka pravno uređena država ima svoj zakon o državljanstvu, ustav i druge zakonske propise koji reguliraju pravo i položaj građanina, ali iz kojih proizlaze i stanovite obveze koje taj građani ima prema zemlji u kojoj živi, a to je prije svega: lojalnost. Dakako, ne lojalnost u smislu slijepe odanosti, podaništva i poslušnosti – nego prije svega po pitanju poštivanja ustava, zakona, jezika, pisma, kulture i običaja koji su u svakoj zemlji odraz njezina identiteta, upravo onako kako je to u svim državama razvijene demokracije na Zapadu.

Sumnjam da bi se, primjerice, bilo tko u kojoj od tih zemalja (Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji itd.) usudio tek tako osuti paljbu na većinski narod, vrijeđati ga, ponižavati, blatiti njegove vrijednosti (ili većinsku populaciju nazivati primjerice “šupcima”, “talibanima”, “primitivcima”, “teroristima”, “klerofašistima”, napisati ili javno izreći kako je dotični narod “jeben u glavu”, da se još uvijek ne zna postoji li, u čemu se sastoji i čemu služi njegov identitet, nazvati državu “šupkom Europe” ili konstatirati kako se i slijepom crijevu zna svrha, ali ne i suverenosti te zemlje i sl.).

Kako bi mehanizmi pravne države u bilo kojoj od tih zemalja reagirali na takvo pljuvanje po njezinim temeljnim vrijednostima i na uvrede prema većinskom narodu, njegovom identitetu, svjetonazoru ili vjerskom opredjeljenju?

U kojoj demokratskoj državi bi se u parlamentu moglo (bez ikakve reakcije i posljedica!?) grubo i vulgarno vrijeđati političke neistomišljenike i nazivati ih “neostvarenim i neiživljenim pederima” – i to javno, pred TV kamerama i milijunskim auditorijem? I gdje je dozvoljeno državni vrh i (većinski) konzervativni dio populacije grubo vrijeđati i izrugivati uz primitivne epitete i uvredljive javne poruke?

Koja bi država to dopustila? Znate li još koju osim Hrvatske a da je u njoj takvo što moguće?
No, vratimo se na trenutak zakonima koji ponešto govore i o obvezama onih koji imaju hrvatsko državljanstvo i uzusima što ih je dužan poštivati svaki građanin-državljanin, neovisno o naciji, rasi, vjerskoj pripadnosti ili političkom opredjeljenju.

U Zakonu o hrvatskom državljanstvu, Članak 8., navodi se koje uvjete mora ispuniti onaj tko želi steći državljanstvo Republike Hrvatske temeljem prirođenja:
“Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1. Da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta radna sposobnost;
2. Da ima otpust iz stranog državljanstva…
3. Da živi u Republici Hrvatskoj dulje od 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva…
4. Da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;
5. Da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj;

(…) Ispunjenje pretpostavke 1-4 ovog članka , utvrđuje se provjerom poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, kulture i društvenog uređenja.”

Da gore navedene odredbe ne vrijede samo za one koji nisu Hrvati po rođenju, dokazuje Članak 16. istoga zakona koji kaže:
“Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovog Zakona.” (Vidi: https://www.zakon.hr/z/446/Zakon-o-hrvatskom-rzavljanstvu)

Dakle, svaki stranac, pa i Hrvat koji nema prebivalište na području naše zemlje a podnese zahtjev za državljanstvo Republike Hrvatske, ima obvezu ispuniti uvjete propisane ovim Zakonom o državljanstvu, pa i one koji se tiču poznavanja hrvatskoga jezika, latiničnog pisma, hrvatske kulture, društvenog uređenja, dok se ocjena vezano za poštivanje pravnog poretka i običaja u Republici Hrvatskoj donosi uvidom u ponašanje svakog pojedinca ponaosob.

Ako je tako – a jeste, jer tako piše u citiranom Zakonu, postavlja se logično pitanje: vrijede li odredbe koje se spominju u Članku 8., točka 4. i 5. i za domicilne građane – one koji su državljanstvo stekli temeljem rođenja u Hrvatskoj ili na bilo koji drugi zakoniti način?

Moraju li hrvatski jezik, pismo, kulturu, pravni poredak i običaje poštivati samo oni koji doseljavaju u našu zemlju, ili je to obveza svih državljana?
Jesu li samo stranci obvezni držati se tih regula i poštivati ih? Moraju li samo oni biti lojalni i uljuđeni građani zemlje u kojoj žive, ili je to obveza i svih drugih – pogotovu oni koji obnašaju javne i državne dužnosti i rade poslove od općeg interesa?

Zar je normalno živjeti u ovoj državi, pa čak i uživati u društvu povlašten status kao pripadnik “manjine” (nacionalne, seksualne – ili bilo koje druge), a odnositi se prema njoj destruktivno, omalovažavajuće, s porugom?

Jeste, moguće je. Kod nas u Hrvatskoj je moguće sve, pa i pljuvati po državnom grbu, zastavi, himni – također bez posljedica. Dovoljno je da ste pripadnik povlaštene manjine ili da pripadate lijevo-liberalnom ideološkom spektru i nema nikakvih granica!

I sve se to događa, iako imamo i Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, gdje u Članku 6. lijepo piše:
“Uporaba grba, zastave i himne Republike Hrvatske slobodno je u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, pod uvjetom da se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.”
(Vidi: https://www.zakon.hr/z/1247/Zakon-o-grbu,-zastavi-i-himni-Republike-Hrvatske-te-zastavi-i-lenti-predsjednika-Republike-Hrvatske)
Ustav Republike Hrvatske u Članku 5. kaže:
“(…) Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni predak Republike Hrvatske.”
U Članku 35. stoji:

“Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”
(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske)
Da. Imamo sve potrebne zakone. I Ustav koji štiti dostojanstvo i pravo na slobodu i svjetonazor svakome građaninu, ali i obvezuje na poštivanje temeljnog pravnog akta i poretka države.

Ali, imamo i one koji se na to ne osvrću i smatraju da za njih ne vrijede Ustav i zakoni ove zemlje, samo zato što spadaju u red “ugroženih” (točnije, povlaštenih) manjina, ili su dio kaste koja je sebi prigrabila pravo biti lučonošom “demokracije” i “liberalizma”, jer, eto, njihov (lijevo-liberalni, “antifašistički”) svjetonazor je jedini mogući, jedini pravi i jedini progresivni pogled na svijet.

Po “desnici” (ili “suverenistima”) – a usput i po svim Hrvatima (koji nisu dio tog čopora), Katoličkoj crkvi, državnim znamenjima i svetinjama u ovoj zemlji – može se pljuvati do mile volje i tu nema sredstva koje nije dopušteno; no, ako komu samo padne napamet podsjetiti ovu bulumentu besprizornih destruktivaca, tih zlobnika, parazitskog nakota koji uporno i drsko pljuje u tanjur iz kojega kusa, onda se diže halabuka i takvi se pojedinci prozivaju kao “ustaše”, “fašisti”, “talibani” i tko zna kako sve ne.

Zagovaramo “europske vrijednosti”, iz dana u dan slušamo predavanja o slobodi, demokraciji, ljudskim pravima, pravima manjina, seksualnim slobodama, nedostatku građanskog odgoja kod mladih…i tomu nas podučavaju upravo oni koji vođeni svojim “liberalnim” i “progresivističkim” porivima drže sasvim prirodnim i normalnim činjenicu da se kod nas u Hrvatskoj krše ne samo sve norme uljuđenog i civiliziranog svijeta, nego i svi pozitivni zakonski propisi, uključujući i temeljni, najviši zakonodavni akt koji je u svakoj normalnoj i uređenoj državi svetinja.

Polako ali sigurno postajemo zemlja čuda, oaza apsurda, poligon za iživljavanje nametnika koji su sebi prisvojili ekskluzivno pravo na “istinu”, “demokraciju” i “slobode” (svih vrsta, poglavito one lijevo-liberalne, manjinske i seksualne). Da ironija bude potpuna, avangarda te perverzne bulumente koja nastupa pod egidom “antifašista” i “zaštitnika” svega pozitivnog u društvu su neokomunisti, djeca komunizma, sljedbenici i baštinici zločinačke ideologije čiji se krvavi tragovi još uvijek nisu osušili, oni čiji su djedovi i očevi ne tako davno progonili svakoga tko se usudio slobodno misliti i govoriti a homoseksualce stavljali izvan zakona i trpali u duševne bolnice. Na njih su navezani i mnogi koji žive od toga što šire mržnju i nesnošljivost prema hrvatskome narodu i ta rulja besprizornih likova (poput onih nesretnika koji su plaćeni kako bi svako malo skrnavili spomenik dr. Franji Tuđmanu, javno pozivali na primjenu nasilja prema Crkvi itd.) samo su lutke onih koji povlače konce iz sjene.

Takvi su u stanju udružiti se i s crnim vragom – samo pod uvjetom da se nanese šteta Hrvatskoj i Hrvatima. Za njih ne postoje velikosrpska ideologija i četnici, talijanski fašizam, agresija na Hrvatsku, hrvatske žrtve, oni šute na slučajeve svih ekstremizama i radikalizama koji su upereni protiv naših vitalnih interesa.

U tim bolesnim mozgovima i perverznoj mašti jedini negativci i dežurni krivci za sve smo mi – Hrvati, katolici, jedini konstitutivni, suvereni i većinski narod u ovoj zemlji, narod koji ima svoj identitet, kulturu, povijest, vjeru katoličku, svoj jezik, pismo, običaje. I to je ono što tom klatežu i smradežu smeta.

Dobar dio najutjecajnijih medija drže u rukama i to im omogućava provođenje koncepcije dvostrukih aršina što je otišlo tako daleko da se već slobodno može govoriti o tomu kako se zakoni kod nas primjenjuju selektivno, a građani stavljaju u neravnopravan položaj ovisno o svjetonazoru, političkom, vjerskom opredjeljenju ili o tomu pripadaju li povlaštenoj manjinskoj grupaciji ili ne.

Na Markovu trgu i Pantovčaku nema, nažalost, nikoga tko bi konačno omogućio provođenje elementarne zakonitosti u ovoj zemlji i ukinuo tu sramotnu politiku dvostrukih mjerila! Nekoga tko bi podsjetio građane ove zemlje (neovisno o vjeri, naciji, boji kože, ideologiji) da su zakoni jednaki za sve i da pored zakona i Ustava postoji nešto što se zove pravilo lijepog ponašanja – te da sve skupa spada u lojalnost prema državi u kojoj se živi.

Ni jedan građanin ove zemlje ne mora klečati pred Oltarom Domovine, klanjati se sjeni dr. Franje Tuđmana i dokazivati na bilo koji drugi način koliko mu je do nje stalo i koliko je voli.
Bilo bi apsurdno od nekoga očekivati takvo što, jer naš ideal nije Sjeverna Koreja. Rijetki su oni koji bi u takvoj zemlji poželjeli živjeti. I to nitko niti traži niti priželjkuje.
Ali, jesu li svi građani jednako dužni ophoditi se s poštovanjem prema tradiciji i kulturi ove zemlje, držati do običaja lijepog ponašanja, poštivati zakonske propise i Ustav, jednako kao kad se nađu u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj ili bilo kojoj drugoj demokratskoj, uljuđenoj i slobodnoj zemlji?
Je su li?

Imaju li svi građani obvezu ponašati se lojalno prema državi u kojoj žive ili je to stvar njihova osobnog izbora? Ako je to stvar osobnog izbora i možemo relativizirati lojalnost građanina i njegovu obvezu poštivanja svega spomenutoga, zašto bi se držali drugih zakona i pravila? Zašto bi neka pravila vrijedila a neka ne? Idemo sve srušiti i napraviti džunglu od ovog društva – ako je to rješenje – pa tko je jači neka se izbori za svoje pravo i poziciju! Je li to rješenje!?
I na kraju: smijemo li šutjeti na to kad bilo tko besramno i javno pljuje na ovu zemlju i narod, drsko laže, vrijeđa, kleveće, blati, onda kad je očito što su mu namjere i s kojim ciljem to čini?

To što se na ove pojave ne reagira svim raspoloživim mehanizmima pravne države i jasnom javnom osudom, ispod je svakog ljudskog i nacionalnog dostojanstva i teška sramota za sve nas i naročito za one koji sjede u Vladi, Saboru, Predsjedničkim dvorima, a prisegnuli su kako će provoditi zakone i Ustav zemlje, čuvati njezino dostojanstvo i ugled i štititi nacionalne interese.

Zlatko Pinter

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Naravno, javio se najveći lažov, krivokletnik i veleizdajnik u povijesti hrvatskog naroda, i naravno, opet sa starom porcijom laži koje mogu progutati samo ultra-nepismeni.
I on spominje LAŽ za koju ne postoji niti jedan jedini dokaz, da su Rusi sklopili s JNA, samo on ne spominje 2 milijarde dolara nego “veliki kontigent”.

Dakle još jednom: tko može povjerovati u priču da su Rusi sklopili posao od 2 milijarde dolara, da se Amerikanci, Britanci i Francuzi urote da im spriječe taj posao, da Rusi imaju pravo veta na takvu odluku, i da ga ne iskoriste? Stavrno moraš biti totalno glup da bi povjerovao u takvu laž. (Mesićevu izjavu pročitajte ovdje: https://kamenjar.com/mesic-loncar-nije-mogao-donijeti-nikakvu-drugu-odluku-jer-se-protiv-njega-vodi-lov-na-vjestice/ )

Jednako glup moraš povjerovati u laž da nama embargo nije štetio. Glupost je da Hrvatska nije mogla kupovati oružje jer nije bila međunarodno priznata, jer ga nije mogla legalno kupovati i kad je bila međunarodno priznata, upravo zbog embarga. Rat nije trajao do hrvatskog priznanja nego do 1995. godine.

Osim toga, prije uvođenja embarga nama su Česi prodavali svoje 5.45 Zbrojevke, a nakon embarga više nisu. Ista je s tvar s rumunjskim kalašnjikovima, a i s nešto oružja iz Kine i pribaltičkih republika. Sve to išlo je preko Mađarske, a nakon embarga i Mađarska je morala manje riskirati. Mi smo po svijetu morali tražiti prijatelje, pa su se odazvali Argentinci i neko vrijeme smo od njih kupovali puške FARA 83 što je zapravo argentinska verzija belgijske FAL-ovke.

U to vrijeme osvojili smo i nešto vojarni pa smo se i tu uspjeli donekle naoružati, ali mi smo, a to znaju svi oni koji su cijelo vrijeme rata bili u HV-u, imali problema s uvozom naoružanja sve dok general Vladimir Zagorec nije postao pomoćnik ministra obrane za logistiku, i tada je on uspio srediti rusku vezu i mi smo se zapravo naoružali preko Rusa, odnosno oni su nam prodali oružje kojim smo oslobodili državu.

Argentinskom predsjedniku Carlosu Menemu kasnije je suđeno zbog kršenja embarga na uvoz oružja Hrvatskoj, pa je i to jedna od posljedica embarga za kojeg je zaslužan Lončar.

Dakle, prije embarga Hrvatska je formalno bila djelom Jugoslavije kojoj nije uveden embargo i zato Mađari, Rumunji, Nijemci, Litavci, Česi i slični nisu imali problem prodavati oružje Hrvatskoj, jednako kao što danas na primjer Nacionalna garda Minesote može kupiti ili prodati svoje oružje. Međutim kad je uveden embargo čitavoj Jugoslaviji uveden je i Hrvatskoj i tada je ta doprema iz navedenih zemalja bila usporena ili potpuno zakočena.

A Mesić kad priča ove laži neka kaže zašto je u prvoj reakciji na Ivankovićev članak u Večernjem iz 2006. odmah reagirao izjavom da “To ustašoidi iz večernjaka pakuju Budi”, a kad je čuo da iza navoda stoji britanska znanstvenica onda je promjenio ploču. I neka kaže zašto je 1992. godine u Americi svjedočio da je embargo štetan za Hrvate i Muslimane? I neka kaže zašto je Bill Clinton žestoko kritizirao embargo, doduše tek kad su žrtve postali Muslimani pa je izjavio:

“Problem sa ovom mjerom je bio da su Srbi imali dovoljno oružja i municije u rukama da se bore godinama, te je za Bosance bilo skoro nemoguće da se brane. Nekako su uspjeli da se snađu tokom 1992. godine, oduzimajući oružje od srpskih snaga, ili uz pomoć malih paketa koji su stizali iz Hrvatske uprkos NATO blokadi obale.”

Na kraju, svi vi koji ovo čitate, ne smijete se dati izmanipulirati. Samo mislite svojom glavom. Ovo vam je idealna situacija za primjenu logike Okamove britve.
Dakle, imate dvije strane u sukobu (zanemarite sad Hrvate i Srbe, zamislite da je riječ o Urugvaju i Paragvaju) i imate situacija da je jedan suparnik naoružan do zuba i ima materijala za 50 godina ratovanja, a da drugi protivnik jedva spaja kraj s krajem i da zalihe oružja uz svu štedljivost može razvući na maksimalno 7 dana. I onda dođe neka viša sila i kaže: “Više se ni jedni ni drugi ne smijete naoružavati”. Kome onda ta viša sila daje prednost?

Stjepan Mesić je najveći veleizdajnik i krivokletnik u čitavoj povijesti hrvatskog naroda, svaka njegova riječ je laž, to je tip zbog čije je bolesne mržnje prema Tuđmanu Hrvatska bila talac i danas je talac kojekakvih ucjenivača i pravo pitanje za DORH je: “Što ovaj lažov, veleizdajnik i krivokletnik uopće radi na slobodi?

Predrag Nebihi

Mesić: Lončar nije zaslužio javni linč kojemu je izvrgnut

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?