Nije bitan sadržaj Vukićeve knjige, bitno je diskvalificirati, dezavuirati, ušutkati, zabraniti, uništiti…

Hrvatski politički, akademski i medijski mainstream prepun je krilatica o demokraciji, ljudskim pravima i slobodi govora. Istodobno, dvadeset i osam godina od uvođenja demokracije hrvatsko društvo i dalje je duboko neslobodno, obilježeno strahom od javnog iznošenja vlastitih stavova i kontaminirano mentalitetskim obrascima iz vremena propaloga jugoslavensko-komunističkog sustava.

Hrvatska historiografija i dalje je prepuna dogmi i mitova koje je kreirao i podupirao jugoslavensko-komunistički establishment u vremenu od 1945. do 1990. godine. Crne legendekoje su se u vremenu Jugoslavije koristile za bičevanje i discipliniranje hrvatskog naroda i dalje relikti bivše duboke države nastoje legitimirati i perpetuirati kako bi one postale mainstream, nešto što se podrazumijeva, notorne činjenice koje u pitanje mogu dovoditi jedino revizionisti ili mentalni bolesnici.

Hajka koja je uslijedila nakon nedavnog gostovanja politologa, novinara, povijesnog istraživača i publicista Igora Vukića na HRT-u, povodom izlaska knjige „Radni logor Jasenovac“, predstavlja upravo plastičnu sliku, spomenik neslobodi koja vlada u hrvatskome društvu. Vukić je u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ ukratko iznio sadržaj spomenute knjige, tj. rezultate svojih istraživanja. Stavovi koje je pritom iznio o logoru Jasenovac (u emisiji je trebao biti i Hrvoje Klasić, no očito se uplašio sučeljavanja s Vukićem), dakako, ne uklapaju se u okvire jugoslavenske istoriografije, pa su izazvali prave potrese kod profesionalnih „antifašista“ koji žive od dogmi i mitova iz vremena Jugoslavije.

Nakon diranja u jugoslavensko-komunističke dogme i mitove uslijedio je predvidljivi scenarij

Nakon Vukićeva gostovanja na HRT-u svjedočili smo scenariju koji je mogao predvidjeti svatko tko išta znade o tome funkcionira komunistički mentalni sklop koji prezire i ne podnosi drugačije mišljenje.

Došlo je do posipanja pepelom voditeljice Marine Medved Pulić i susljednog klečanja na kuruzi jasenovačke mitologije, Programsko vijeće HRT-a, nakupina mahom profesionalnih uhljeba u maniri kakvoga opskurnog komiteta iz bivšeg režima osudilo je Vukićevo „relativiziranje ustaških zločina“ (Vukić je inače srpskog porijekla, a pretci su mi i sami bili logoraši u Jasenovcu), urednica Karolina Vidović Krišto po drugi je put maknuta iz neke emisije zbog toga što je otvorila temu koju veliki cenzori na Prisavlju smatraju nepoćudnom, Milorad Pupovac Suzni pozvao je na Vukićev kazneni progon, Ivo Goldstein, inače sveučilišni profesor, u emisiji Nedjeljom u 2 govorio je o „đubretarima“ i „smrdljivcima“ koji negiraju zločine u Jasenovcu (iako nije poznato tko je to ikada negirao da su u Jasenovcu počinjeni zločini), a Vukića su napali – ne bi li time legitimirali svoju tobožnju objektivnost i pripadnost mainstreamu – i neki navodno desni povjesničari, novinari i publicisti (ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer otkrije svoj trag).

Nedostojao je tek Milan Kangrga…

U cijeli ovoj pripovijesti najmanje najmanje se govorilo o argumentima odnosno rezultatima istraživanja koje je Vukić iznio u svojoj knjizi, a koji se temelje na arhivima i svjedočenjima preživjelih. Sadržaj je posve nebitan. Bitno je tehnikama totalitarnih režima protivnika identificirati i nakon toga medijski diskvalificirati, dezavuirati, ušutkati, zabraniti, uništiti i po mogućnosti prikazati psihičkim bolesnikom. Nedostojao je tek neki moderni Milan Kangrga pa da prizove Vukićevo liječenje „sa željeznom štangom po glavi“. Ili da Vukić završi u nekoj umobolnici kao svojedobno beogradski novinar Vladimir Marković koji je 1979. nakon razgovora s Franjom Tuđmanom – u kojemu se navodi 60.000 ubijenih u Jasenovcu – prisilno psihijatrijski hospitaliziran. Uz instrument jame i kame  – psihijatrizacija neistomišljenika stari je i provjereni komunistički recept, koji je danas, doduše, zamijenjen suptinijim metodama obračuna s neistomišljenicima, u vidu njihove pauperizacije, ridikulizacije i medijske marginalizacije.

No, na veliku žalost mentalnih komunista, koji i dalje drmaju hrvatskim političkim, medijskim i društvenim establishmentom i koji bi istraživanjima i istini propisivali ograničenja i zabrane, istina je takva kakva jest i kad tad iziđe na svjetlo dana. A s njom i sav jad, bijeda i mizerija njezinih protivnika. Unatoč svim opstrukcijama, istina o Drugome svjetskom ratu, pa tako i o logoru Jasenovac, polako, ali sigurno probija se iz katakombi i pitanje je vremena kad će doći i do prozora i vrata tzv. mainstreama. A vrijeme je da se i u mainstreamu otvore prozori i vrata jer je smrad od truleži laži postao nepodnošljiv…

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Tražim od HRT-a da se ogradi od stavova iznesenih u emisiji NU2 17. lipnja 2018.godine, ovog mrzitelja Hrvatske nezavisne države i takozvanog povjesničara Ive Goldsteina koji je iznio veliku laž i prekršio hrvatski USTAV, a voditelj ga nije upozorio na iznesenu laž i obmanu javnosti te postao suučesnik u kršenju zakona.

Naime ovaj takozvani povjesničar Ivo izrekao je grozomornu laž kako je Hrvatska nastala isključivo na temeljima ZAVNOH-a.
Osim što bi mu trebalo provjeriti kompetencije, sposobnost čitanja s razumijevanjem, a nije na odmet pregledati i kvalifikacije, diplomu i slično neka mu neko predškolsko dijete pročita hrvatski Ustav, možda lakše shvati!

Ovaj takozvani povjesničar zaostao je u bespućima lažne povijesti Drugog svjetskog rata što je ispisaše nekompetentni “pobjednici” partizani i komunisti, ali kompetentni koljači koji su izvršili masovna ubojstva i pogubljenja stotine tisuća Hrvatica i Hrvata, a sada pokušavaju spriječiti svaki dokaz istine o tome.

No hrvatska povijest seže u daleku prošlost i sviđalo se to ovom tzv povjesničaru ili ne to je činjenica, stvarnost koju on i njemu slični nikada neće moći promijeniti niti krivotvoriti. Jalovi su ti neinteligentni pokušaji Ivo, ISTINA IZLAZI NA VIDJELO!!

“Ustav RH – Izvorišne osnove:

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.

– 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

Zorica Gregurić
Zagreb, 18,lipnja 2018.godine

Što vi mislite o ovoj temi?