Reagiranja
Odgovor akademika Pečarica Arhiepiskopu Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandru
Velepoštovani g. Hrvatski arhiepiskopu Aleksandre,
Bila mi je izuzetna čast i zadovoljstvo staviti i Vas kao potpisnika pisma Predsjedniku HAZU s prijedlogom da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese Deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega te ju zatim trajno provodi.
Tim više što sam i sam upozoravao na stradanja jedinog hrvatskog pravoslavnog Patrijarha, Sv. Germogena i fizičkog uništenja sveg hrvatskopravoslavnog klera.
Ne dvojim da će u okviru Provođenja Deklaracije HAZU posebno voditi računa i o tim stradanjima.
Nepravda koja se Vašoj Crkvi i Vašim vjernicima čini i danas tim je veća što sam uvjeren da nitko od njih nije digao ruku na zajedničku nam državu i svi oni je vole Hrvatsku jednako kao i svi mi.
Zapravo, od priznanje Hrvatske pravoslavne crkve od RH važnije je za samu državu nego za Vašu Crkvu. Usudio bih se reći da bi to bilo korisnije i za mnoge pravoslavce koji se izjašnjavaju kao Srbi. Kako se neki od njih ponašaju i kako se na njih gleda u Hrvatskoj najbolje je vidjeti u članku velikog hrvatskog kolumniste Tihomira Dujmovića, Vrijeme apsurda – Pupovčeva Hrvatska:
U tekstu Dujmović upozorava kako su najveće zločine nad Hrvatima činili upravo hrvatski Srbi. Potom kaže:
I zato je njima Tuđman drugo ime za zločin. I zato je njima svaka hrvatska država ustaška. I zato se oni izruguju s hrvatskom zastavom. I zato su njima sva prava koja im date premalena, jer oni zapravo traže stare pozicije. I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da imaju sva manjinska prava na najvišem europskom standardu.
I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da su oni etnički Srbi, ali da u hrvatskoj državi mogu biti samo politički Hrvati! Danas njihova elita zaljubljeno sluša Beograd čak i kad odande stižu Šešeljove riječi da je Domovinski rat bio tek prvo poluvrijeme! Naime, načinom na koji s nama razgovara Beograd jasno pokazuje da im mir i normalni odnosi nisu na kraj pameti.
Naša je tragedija da se za ovih 25 godina nije afirmirala ona snaga kod hrvatskih Srba koja ne misli „beogradski“, tragično je da se šest posto hrvatskih Srba što su u Vukovaru ratovali na našoj strani i deset tisuća hrvatskih Srba što je ratovalo na hrvatskoj strani, nije afirmiralo kao protuteža današnjoj srpskoj eliti u Hrvatskoj.
Ne treba pri tome zaboraviti da su ih u svemu tome ohrabrivali i danas to rade i vlasti u Srbiji i Srpska pravoslavna crkva. Tako i danas uspoređuju ćirilicu u Vukovaru i latinicu u Beogradu, kao da su Hrvati potpuno razrušili Beograd, kao što su Srbi Vukovar. Zapravo time šalju poruku hrvatskim Srima da je nekažnjivo ubijanje Hrvata i rušenje hrvatskih gradova. Mnogo više oko toga možete vidjeti ako pogledati razgovor s Vladom Iljkićem iz Stožera i samog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i SOHV:
ili:
Također, u manastiru Krka u Kistanjama prigodom proslave 400 godina bogoslovije pred više stotina pravoslavnih vjernika liturgijsko slavlje predvodio je patrijarh Irinej koji je svojoj propovijedi istaknuo je kako je manastir na Krki podignut u 14. stoljeću i dodao da to znači da Srbi nisu došli s Turcima nego da je ovo područje srpska postojbina, kao i drugih koji tu žive.
Očito, Srbi i danas svojataju taj manastir i na neistinama tvrde kako su ga oni osnovali u 13. stoljeću. To tvrdi i patrijarh kojemu je ta neistina potrebna kako bi ustvrdio da su Srbi već u to doba tu bili domicilni narod.
Što je istina o manastiru možete vidjeti Ovdje
Posebno zgražanje u Hrvatskoj izazvale su njegove rijeći:
Naš narod je puno puta bježao, ali se i vraćao ovamo. To se dogodilo i u naše vrijeme i zla koja su se dogodila su veća jer se to dogodilo u kršćanskom narodu koji je mnogo godina imao iste crkve, i dogodilo se da su se braća podijelila i toliko zla nanijela jedni drugima. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri. Moramo oprostiti za zlo koje su nama činili, ali i moliti da nama oproste za ono koje su poneki od nas činili – rekao je patrijarh Irinej, a na novinarski upit da objasni što je mislio pod izjavom da su Srbi činili zlo u manjoj mjeri odgovorio je da to pokazuje ono što se dogodilo jer da je, kako je dodao, srpski narod pod velikim pritiskom morao napustiti ove krajeve i da je tragično ono što mu se događalo, kako je rekao, na putu bježanja od smrti.
Na Sudu u Haagu utvrđeno je da je mnogo manje Srba stradalo u „Oluji“ nego što su oni pobili Hrvata dok su držali taj prostor pod svojom okupacijom. A poznato je da im je Hrvatska omogućila koridore za povlačenje. Slobodan Milošević o toj srpskoj „bežaniji“ kaže na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.:
“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”
Zanimljivo je vidjeti kako je njegov prethodnik patrijarh Pavle mijenjao svoje stavove suočen s tom „bežanijom“ i srpskim porazom.
S ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele.
Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina“, pisao je prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Pavle predsjedniku međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji lordu Peteru Carringtonu koncem 1991. godine. Srpski balvani već su bili razasuti diljem Hrvatske, u Borovu Selu dogodio se pokolj hrvatskih policajaca, u velebitske jame kod Lovinca bačeni su zarobljeni Hrvati, a Vukovar je, pod brutalnim napadima JNA, odbrojavao svoje zadnje dane.
Patrijarhovo pismo, koje je 1. studenog osvanulo i na naslovnoj stranici službenog glasila SPC-a “Pravoslavlje“, predstavljalo je službeni stav najutjecajnije vjerske zajednice u srpskom narodu. A ona je jasno poručivala da svi Srbi trebaju živjeti u istoj državi, a ne u samostalnoj Hrvatskoj, jer “niko posle Drugog svjetskog rata nije Jevreje prisiljavao da žive u zajedničkoj državi sa Nemcima“. Pritom je SPC zdušno podržavao ideju velike Srbije koju je propagirao SANU, a na terenu u djelo provodio Slobodan Milošević…
No, kako je projekt velike Srbije doživljavao poraz za porazom, tako je i u redovima SPC-a splašnjavalo oduševljenje za okupljanje Srba u jednoj državi. U ožujku 1999., samo tjedan dana prije napada NATO-a na Srbiju, patrijarh Pavle bio je u službenom posjetu Zagrebu i, nakon sastanka sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, pravoslavno-srpskom narodu u Republici Hrvatskoj poručio da “dileme nema oko opredeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mesto u evropskim i svetskim integracijama.” …
Pred svoju smrt patrijarh Pavle je, tada već kao devedesetogodišnjak, definitivno okrenuo leđa ideji koja je bivšu Jugoslaviju, a ponajviše srpski narod, zavila u crno. “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i male Srbije, ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“, izjavio je patrijarh Pavle 2007. godine.
Na žalost ponašanje patrijarha Irineja pokazuje da Srbi ništa nisu naučili iz Domovinskog rata. Pri tome ne smijemo zaboraviti ni krivnju mnogih hrvatskih političara koji danas, neki i otvoreno, sudjeluju u provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2.
Uvjeren sam da bi priznanjem Hrvatske pravoslavne crkve sve to umnogome promijenilo.
S velikim poštovanjem,
Akademik Josip Pečarić
[su_heading size=”21″]U Zagrebu na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima[/su_heading]
P.S. U prilogu Vam šaljem jedan moj tekst koji se odnosi na slična ponašanja patrijarha Irineja.
| Naslov: | Fwd: Pečarić |
| Datum: | Thu, 20 Aug 2015 16:04:09 +0200 |
| Šalje: | HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA |
| Prima: | Pečarić |
Poštovani gosp. Pečariću,
nedavno sam upoznat s Vašim nastojanjem oko toga da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese Deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega te ju zatim trajno provodi.
Osim opće poznatih, bilo je u ta vremena i događaja manje znanih, vezanih uz pravoslavnu crkvu hrvatskog jezika, države i naroda, koje bi hitno trebalo znanstveno istražiti, ponovno ocijeniti i pravnim radnjama ispraviti. Ova godina je 70-a godina od pogubljenja jedinog hrvatskog pravoslavnog Patrijarha, Sv. Germogena i fizičkog uništenja sveg hrvatskopravoslavnog klera (40 svećenika) od jugoslavenskih komunista i oduzeća hrvatskim pravoslavcima svih bogomolja. Tad je to učinjeno drugi put. Prvi put to je učinjeno 1923. osnutkom SPC i ukidanjem hrvatskih pravoslavnih metropolija na teritoriju RH naredbom srbskog kralja, a treći put 2002., ništetnim ugovorom Ivice Račana sa SPC u RH.
Možda niste upoznati, ali danas u RH živi gotovo 17 000 Hrvata pravoslavaca, a nemaju niti jednu bogomolju niti im crkvu priznaje njihova država. Više je Hrvata pravoslavaca nego zajedno pravoslavnih Bugara, Crnogoraca i Makedonaca koji su Hrvati po državljanstvu, čak i kad im pribrojimo sve protestante i razne sekte. Svi oni su priznati od države, mnogi imaju i ugovore o financiranju, iako nitko od njih ne ispunjava minimum uvjeta po Zakonu o vjerskim zajednicama.
Priznanje SPC u RH provedeno 2002. ništetnim ugovorom posebna je priča, s kojom ću Vas rado upoznati, ako Vas zanima, a mislim da bi Vas moglo i trebalo zanimati, jer tu je iza svetosavnog plašta skrivena jezgra najvećih hrvatskih problema zadnjih stoljeće i pol, iza bizantskog grba carske obitelji Paleolog kroji se i krije dugoročni imperijalni program koji oblikuje kolektivnu svijest Srbskog naroda, a iza tog ništetnog ugovora krije se financiranje svega navedenog.
Zainteresiran sam za napredak svoje nove Domovine Hrvatske i Hrvatskog naroda koji me je primio kao svog rođenog te stoga, molim Vas primite moju potporu Vašoj peticiji o donošenju deklaracije o slobodi znanstvenoga istraživanja.
Blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista i ljubav Boga Otca i zajednica Svetoga Duha neka je s Vama,
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/
PRILOG:
[su_heading size=”21″]APOLITIČNI, ISTINOLJUBIVI PATRIJARH[/su_heading]
Visok stupanj tolerancije patrijarha Irineja
Autor: Josip Pečarić (Dnevno.hr, 14. Siječanj 2014.)
Naravno, apolitični Patrijarh dobro zna kako se Hrvatska proteže samo dotle do kamo se vidi s vrha Katedrale iz Zagreba, a ostalo su samo pokrajine, valjda izvan Hrvatske.
Zvonimir Hodak (Dnevno.hr, 06. siječnja 2014.) upozorava nas kako, za razliku od hrvatskih biskupa i nadbiskupa, srpski partijarh Irinej posjeduje visok stupanj tolerancije:
…istinoljubivi patrijarh Irinej, bez obzira što se radi o stranom teritoriju, pun ljubavi zaželio je sretan Božić svojim sunarodnjacima riječima: “u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji!” Naravno, apolitični Patrijarh dobro zna kako se Hrvatska proteže samo dotle do kamo se vidi s vrha Katedrale iz Zagreba, a ostalo su samo pokrajine, valjda izvan Hrvatske. Time pokazuje visok stupanj tolerancije jer se sa vrha Katedrale, kad je jako vedro, vide i Karlovac, a ponekad i Petrinja, ali to za njega valjda nije Hrvatska. Sreća što se s vrha Katedrale ne vidi Dubrovnik jer bi možda netko počeo tvrditi kako je to njegov, a ne hrvatski grad.
Hrvatska akademska zajednica “Kralj Tomislav” posebno upozorava kako Patrijarh nije spomenuo Gorski Kotar i Istru, gdje inače ima relativno dosta pravoslavaca, pa se nedvojbeno izvlači zaključak da ta područja Patrijarh smatra talijanskim teritorijem.
Istina, matematičar sam pa mi povijest i logika i nije jača strana, pa nisam siguran misli li Patrijarh da je i Hrvatska srpska pokrajina (stavljena je između Dalmacije i Slavonije)? A ne spominjanje Gorskog Kotara i Istre samo pokazuje svu tolerantnost srpskog patrijarha jer i pored toga što tamo ima puno pravoslavaca, ipak ih ne smatra srpskim, nego talijanskim teritorijem.
Da, pogledajmo samo taj Dubrovnik. Srbi stalno i ističu da se radi o srpskom gradu, ali i dalje tolerantno dopuštaju da je taj grad u RH, mada je poznato da bi se s Dubrovnikom ukupno srpsko kulturno i spomeničko blago udvostručilo (ako ne i utrostručilo). A koliko bi bilo tek ukupno srpsko kulturno i spomeničko blago blago kada bi mu se pridodalo ono u srpskim pokrajinama Dalmaciji, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji?
Međutim, Patrijarh (a i Hodak) mi je ipak ovom podijelom razjasnio zašto je svojevremeno Račanova partija promijenila naziv Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor. Zahvaljujući njima shvatio sam zašto mi iz Sabora još nisu odgovorio na pismo koje sam im uputio 05. 08. 2012. (Hrsvijet, 05. 08. 2012., Hrvatski fokus, 08. 08. 2012.). Ipak, Knin se ne nalazi u Hrvatskoj. Koliko sam tek grješan kada nisam svojevremeno razumio takve tvrdnje Srba iz Knina u dalekoj Australiji.
U Pismu Hrvatskom saboru spominjem i Patrijarha i njegov tolerantni pogled na Oluju i veliku podudarnost njegovih i mojih stavova (vidjet ćete kako tolerantni Irinej, za razliku od mene, čak i ne spominje kako se radilo o velikom genocidu Hrvata nad njegovim sunarodnjacima):
UVEDIMO DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DOMOVINSKE ŽALOSTI ZBOG SRBA ZEČEVA
Poštovani Predsjedniče Hrvatskog sabora,
Obraćam Vam se ohrabren praksom Hrvatskog sabora da veoma brzo reagira na prijedloge hrvatskih građana, kao što je to bilo u slučaju kada je poznati hrvatski povjesničar predložio da se ukine potpora spomen danu u Bleiburgu, a Sabor je to prihvatio. Vjerojatno vam je poznato da se ja obično ne slažem s Goldsteinima, Teršeličkom, Pupovcem ili patrijarhom srpskim Irinejem. Međutim, već više puta sam naglasio da doista smatram da je Hrvatska načinila neviđeni zločin prema Srbima u Oluji i da se konačno moraju početi obilježavati ta srpska stradanja.
Podsjetit ću da su se svi spomenuti javili uoči obilježavanja ovogodišnjeg Dana domovinske zahvalnosti s jednakim zahtjevima. Hrvatskoj javnosti su oni poznati, pa ću ovdje dati samo potpuno istovjetnu priču koja nam stiže iz Beograda:
Održan pomen nastradalima u “Oluji” u crkvi Sv. Marka
BEOGRAD – Parastos nastradalima u vojnoj operaciji “Oluja” održan je danas u crkvi Svetog Marka sa koje je patrijarh srpski Irinej poručio da opravdanja za takvo bezakonje i zločine koji su se desili sigurno nema.
Parastosu, koji je patrijarh služio uz sasluženje sveštenstva SPC, prisustvovali su prvi potpredsednik Vlade i ministar odbrane Aleksandar Vučić, načelnik generalštaba VS Ljubiša Diković, pripadnici VS i brojni građani, među kojima je bio i ruski ambasadror Aleksandar Konuzin.
Partijarh je okupljenima rekao da se obraća svima koji su postradali u jednom “bezumnom vremenu” i dodao da su postradala naša braća, sestre i deca, samo zato što su bili Srbi i što su prihvatali pravoslavnu veru (zato su i krenuli u agresiju na Hrvate, nedvojbene zločince jer Hrvati ne žele privatiti istu “veru”, op. JP).
Oni su, kako je istakao, bili ne samo prognani, već i strašno postradali na tom putu i bekstvu i traženju spasa u Srbiji (doista i hrvatski ratnici su se zgražavali kada su nailazili na srpske izbjeglice koje su pregazili srpski tenkovi u svojoj paničnoj bježaniji, op. JP).
On je rekao da se sećamo mnogih koji su izgubili “svoje živote i svoje kosti rasuli u krajevima Banije, Like, Korduna i severne Dalmacije”, koji su ostavili svoje domove u kojima su vekovima živeli i ostavili ih onima koji su im bili neprijatelji” (jasno je da su neprijatelji oni koji nikako ne priznaju da su to djelovi Velike Srbije i da se i danas Srbi potpomognuti hrvatskim vlastima trebaju truditi da u to uvjere te Hrvate – srpske neprijatelje, op. JP).
“A neprijatelji su im bili, draga braćo i sestre, hrišćani koji pripadaju jednoj crkvi, zapadnoj crkvi, protiv hrišćana, koji su pripadali apostolskoj Istočnoj paravoslavnoj crkvi”, rekao je on. (Dodajmo, kako su ti neprijatelji napali Veliku Srbiju koja se prostire i na teritoriji nekakve Hrvatske. Strašno, zar ne? op. JP)
Prema njegovim rečima, teško je naći reči i opravdanja za te strašne zločine koji su se desili pre 17 godina u “zapadnim našim krajevima (strašno je vidjeti kako Hrvati uzurpiraju zapadne srpske krajeve i još se oružjem bore protiv poštenih srpskih vojnika i do zuba (ne)naoružane srpske nejači, op. JP) ili se kasnije desili u našim južnim krajevima gde su Srbi kao nikada u svojoj istoriji postradali”.
On je ocenio da je 20. vek za Srbe predstavljao vek najstrašnijeg stradanja u njihovoj “dugovečnoj istoriji”.
“Zašto se to desilo i zašto je tako bilo i ima li opravdanja za takvo bezakonje i zločine koji su se desili – sigurno da nema”, rekao je patrijarh. (Doista, Srbi su tri put ratovali, kako kaže njihova pjesma koja veliča njihove zasluge za te ratove, a neprijatelji nisu odmah položili oružje iako znaju da Srbi baš i nisu neki ratnici i nisu nikad u povijesti pobijedili kada su sami ratovali. op. JP)
On je naveo i da je posle toliko vremena i toliko “nekakvoga prava demokratskog u svetu u kome živimo”, 250.000, a po nekima i 350.000 onih kojih je rasuto daleko po svetu.
“I to se sve dešava danas, u 21. veku pred demokratskim svetom Evrope i Amerike i desetine hiljada čeka da se vrati odakle je prognano, ali pravde za naš narod u svetu nema”, rekao je partijarh.
(Naravno, problem je bio dok su Hrvati ustrajavali na “ustaškim” vlastima. Sada imaju svoje teršelićke, josipoviće, goldsteinove i dr. pa će sve lakše ići. Pa već sama činjenica da je Patrijarh govorio o zapadnim srpskim krajevima u nazočnosti ruskog veleposlanika potvrđuje opravdanost želja naših političara da im se izađe u susret što je više moguće, jer stalno moraju imati u vidu da u Hrvatskoj ipak živi večina tih neprijatelja o kojima govori Patrijarh, zar ne? Op. JP)
On je napomenuo da se svi nadamo da će kad-tad progovoriti pravda, ako ne ljudska onda će sigurno “progovoriti pravda Božija”.
Irinej očekuje, kako je istakao, “da moćnici ovog sveta učine da se pravda sprovede, da se ljudi vrate svojim domovima, njivama, stanovima i da pravda bude ista prema nama kao i prema drugim narodima”. (Doista, Srbi su samo sprovodili želje svjetskih moćnika i doista s pravom traže da ih se za to nagradi. Pokušali su pobiti i 180.000 muslimana u od UN-a zaštičenoj zoni Bihać, ali su ih u tome spriječili Hrvati, što je doista strašan zločin sam po sebi – Gotovina i Markač i ne bi bili u zatvoru da UN i svjetski moćnici nisu željeli to “čiš׀enje” muslimana kao i ono u Srebrenici, zar ne? Vidimo danas da vlasti u Hrvatskoj sve to dobro razumiju i traže sve moguće načine da udovolje takvim zahtjevima svjetskih moćnika. Problem su jedino ti zločesti Hrvati, koji slave umjesto da se stide svojih veličanstvenih pobjeda. Op. JP)
Porodice nastradalih u akciji “Oluja” položile su venac, upalili sveće na spomen obeležje nedaleko od crkve Svetog Marka.
Tanjug-Beta (objavljeno: 04.08.2012.)
Ispričavam se čitateljima što se stalno ponavljam. Ali ljudi u Hrvatskoj moraju shvatiti da se strašan zločin tijekom Oluje doista dogodio. I dok svi gore spomenuti ne uviđaju stvarne razmjere tog strašnog zločina, moram po tko zna koji put citirati balkanskog krvnika i miljenika svjetskih moćnika Slobodana Miloševića koji je to sjajno opisao na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.:
“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”
A doista je strašno od ljudi napraviti zečeve, zar ne? Siguran sam da čitatelji zato i razumiju zašto se slažem s Goldsteinima, Teršelićkom, Pupovcem i patrijarhom srpskim Irinejem, Josipovićem,… Zapravo srpski zahtjev da se zabrani proslava dana kada su od njihova naroda pravljeni zečevi je doista opravdan. Samo vrhunski političari kakve imamo mi u današnjoj Hrvatskoj uspijevaju (razumljivo veoma teško) uvjeriti Srbe da odustanu od zabrane i samo dodaju tom obilježavanju i srpske žrtve. Na žalost, ono što oni traže ne definira u potpunosti veličinu srpskog stradanja u ovoj akciji hrvatske vojske. Zato sam duboko uvjeren kako se 5. Kolovoza u Hrvatskoj treba obilježavati DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DOMOVINSKE ZALOSTI ZBOG SRBA ZEČEVA!
*
Doista je izuzetna tolerantnost Patrijarha kada ni povodom ovogodišnjeg Božića nije spomenuo genocide na koji sam upozoravao Sabor iako je svjestan ugroženosti svojih sunarodnjaka:
Progone se Srbi i žele ih istjerati nesrbi iz Hrvatske, Bosne i Kosova.
Ili:
Čitav slobodoljubljivi i pravdoljubivi svijet stoji nijem i zapanjen pred činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metoda. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i njihovog odvraćanja od povratka na ognjišta.”
Doista je u pravu Patrijarh. Taj Stožer spominje potpuno razoreni grad, ubijene, zatočene u konc-logorima, silovane,… Pa što je to u usporedbi s pravljenjem zečeva od ljudi?
A da i ne spomenem Vinkovačke braniteljske i stradalničke udruge koje čak tvrde kako je Irinejeva poslanica u duhu Memoranduma SANU i to zato što je Patriarh govorio o ugroženosti svojih sunarodnjaka. Pa kako se mogu osječati drugačije nego tako poslije tog genocida u kome su napravljenu zečevi od ljudi. I braniteljske, a pogotovo stradalničke udruge trebale bi biti osjetljive kada se radi o takvim stvarima, zar ne?
Istina, Sabor nije odgovorio na moje pismo, ali je puno pokazatelja kako su svjesni tog hrvatskog genocida na koji stalno upozoravam. Zato i Ivo Josipović i Vesna Pusić s pravom inzistiraju na povlačenju tužbi za genocid.
I na tom pitanju se vidi izuzetna tolerancija koja uvijek dolazi iz Srbije. Tako je srbijanski šef diplomacije Ivan Mrkić za RTS kazao kako bi za Hrvatsku bilo bolje da tužbu nikad nije ni podnosila. Ova Mrkićeva izjava reakcija je na riječi Vesne Pusić izgovorene na pravoslavnom domjenku Srpskog narodnog vijeća kada je na povlačenje tužbi pozvao i Milorad Pupovac.
Slično Mrkiću govori i savjetnik srpskog predsjednika za vanjsku politiku Marko Đurić. Uostalom nakon nedavnog susreta s Josipovićem i srpski predsjednik Tomislav Nikolić je u pomirljivom tonu pozvao na povlačenje tužbi za genocid podignutih na Međunarodnom sudu pravde. Nitko od njih (toleratno) nije spomenuo Oluju, ali jest šef srpskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, Saša Obradović. On je pravljenje zečeva od Srba u toj operaciji nazvao etničkim čišćenjem, ali nije isključeno da će Srbi na samom suđenju i ukazati na to kao stravičnu genocidnost (sigurno i oni znaju za izjavu Slobodana Miloševića).
Domovinski rat i stravičan genocid pravljenja zečeva od ljudi samo su pokazali koliko su nekadašnje vlasti i posebno hrvatski komunisti bili u pravu kada su govorili o genocidnosti hrvatskog naroda. Pa samo genocidan narod može napraviti tako nešto užasno kao što je pravljenje zečeva od ljudi, zar ne?
akademik Josip Pečarić/Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
