Pratite nas

Reagiranja

Odgovor crnogorskim intelektualcima: Samo vratite ono što ste bespravno otuđili

Objavljeno

na

Jedan od najljepših jedrenjaka na svijetu, školski brod ‘Jadran’ više od 20 godina nalazi se u Crnoj Gori gdje je došao sredinom listopada 1990. godine. Prije toga bio je u Hrvatskoj, a na njemu su školovane generacije časnika ratne mornarice, piše Večernji list

Hrvatska cijelo vrijeme potražuje jedrenjak ‘Jadran’, a Crna Gora ne riskira uplovljavanje u hrvatske teritorijalne vode.

Crnogorski intelektualci obratili su se javnosti u povodu 26. godine najžešćeg napada na Dubrovnik te su poručili da se prekine šutnja o razaranju Dubrovnika.

Sada im je stigao odgovor Zbora bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ koji pozdravljaju ovu ‘hvalevrijednu gestu’ te istup opisuju kao ‘hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca’ Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“, kao i cijela hrvatska javnost, za zanimanjem su primili hvale vrijednu gestu crnogorskih intelektualaca, koji su se apelom obratili medijima i crnogorskoj javnosti u povodu obljetnice 26. godina od najžešćeg napada na dubrovačke starine, branitelje i civile.

U svom apelu crnogorski intelektualci navode da je podsjećanje na mučno vrijeme patnji i zločina nužno za crnogorsko suočavanje s prošlošću i da taj proces crnogorski intelektualci „doživljavaju ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva“.

Ne samo to, crnogorski intelektualci u svom javnom obraćanju idu i korak dalje pa navode kako suočavanje s vlastitom ratnom prošlošću, citiramo, „uključuju i reparacije“. Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ pozdravlja ovaj hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca.

Radi se o snažnoj gesti ključnoj za istinu i ozdravljenje savjesti crnogorskog društva, koje se nije do kraja i na pravi način suočilo sa sramotnom ulogom dijela vlastitih građana u napadima na Dubrovnik i počinjenim zločinima na hrvatskom jugu. Nema nikakve sumnje da je napad na Dubrovnik i pustošenje Konavala najveća sramota u cjelokupnoj povijesti Crne Gore.

Vrijeme je pokazalo da „žaljenje“ Mile Đukanovića, verbalno iskazano Dubrovčanima 2001. godine, nije donijelo toliko potrebno ozdravljenje vlastitom crnogorskom društvu. Istovremeno, ta gesta nije umanjila gorčinu koju i danas osjećaju građani Dubrovnika i stanovnici Konavala zbog ratnih pohoda i pustošenja od strane najbližih susjeda.

Bezrezervno pozdravljajući apel grupe crnogorskih intelektualaca, ipak moramo konstatirati da i ovog puta njihovu verbalnost ne prati materijalna konkretnost njihovih institucija vlasti. Kad to kažemo smatramo da u rasterećenju održivih međudržavnih odnosa Crna Gora treba Hrvatskoj konačno vratiti ono što je otuđila, a što se prvenstveno odnosi na školski brod „Jadran“ koji se od 1990. godine nalazi u Crnoj Gori.

Četvrt stoljeća bilo je i više nego dovoljno vremena da Crna Gora, ako želi iskrene odnose s Hrvatskom, vrati otuđeni jedrenjak na kojem su se školovale generacije hrvatskih pomoraca. Stalne crnogorske izjave o „dobrosusjedskoj iskrenosti“, koje neprestano ističe službena Podgorica, pretvaraju se u obične fraze jer Crnogorci ne vraćaju ništa od onoga što su s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske bespravno otuđili tijekom rata.

Zar misle da je pjesmuljak spjevan još za vrijeme rata: „S Lovćena vila kliče – oprosti nam Dubrovniče“ dovoljno snažna gesta da izbriše iz hrvatskog kolektivnog sjećanja silnu Flotu JRM-a, lociranu u hrvatskim lukama, a vrijednu oko dvije milijarde USD, koja je, od rujna 1991. do svibnja 1992. godine, nasilno prisvojena od strane crnogorske države.

Zar doista nositelji političkog odlučivanja u Crnoj Gori misle da je hrvatska službena politika odustala od svih svojih opravdanih potraživanja prema Crnoj Gori, onoga trenutka kada je pružila ruku crnogorskom narodu da se izvuče iz „balkanskog gliba“ i sačuva svoju državnost i opstojnost. Ne, gospodo crnogorski političari i intelektualci! Nismo i nećemo odustati! I dalje ćemo podržavati Crnu Goru na putu u zapadnoeuropske integracije. Ali, znajte, „dok u nama živo srce bije“ podsjećat ćemo vas i na vaše neispunjene obveze prema nama.

To je, u više navrata ove godine, učinio i hrvatski ministar obrane Damir Krstičević, javno poručivši svom crnogorskom kolegi i cijeloj crnogorskoj naciji da je povratak školskog broda „Jadran“ jedan od temeljnih vanjskopolitičkih prioriteta Republike Hrvatske prema Crnoj Gori. Ministar Krstičević poslao je svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću dva pisma u kojima traži povratak školskog broda „Jadran“.

No, zauzvrat, u hrvatskoj javnosti izuzetno su negativno odjeknule riječi crnogorskog ministra obrane iz mjeseca listopada ove godine, izgovorene „dobrosusjedski iskreno“, kada je novinarima izjavio kako je „brod crnogorski“. Ovom prilikom Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ predlaže crnogorskim intelektualcima kojima je, kako kažu, stalo do ozdravljenja crnogorskog društva, da zamole svog ministra obrane, predsjednika Crne Gore i predsjednika Vlade Crne Gore, da samo vrate ono što je, blago budi rečeno – bespravno otuđeno s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske.

Za početak – neka to bude školski brod „Jadran“. Republika Hrvatska znat će cijeniti tu malenu, ali visoko simboličku gestu „dobrosusjedske iskrenosti“. Gospodo, crnogorski intelektualci, što se čeka? Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ s pravom očekuje da čuje: „S Lovćena vila kliče – vraćamo ti „Jadran“ Dubrovniče!!!“

Zanimljivo priopćenje: Prije 26 godina pucali smo po dubrovačkim zidinama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Julienne Bušić: Volite li horor filmove? Ovo je za Vas!

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno smo svjedoci kako uglavnom mladi i obrazovani Hrvati odlučuju napustiti svoju domovinu i potražiti posao negdje drugdje. Mnogo je razloga za ovaj tragični egzodus, a najvažniji od njih je nedostatak radnih mjesta, iako i ostali imaju svoju ulogu: korupcija, nepotizam, frustrirajuća birokracija. Još je jedan razlog koji tjera naše ljude iz Hrvatske i obeshrabruje dijasporu od povratka: manjak povjerenja da čovjek može dobiti pravdu od institucija.

O tome svakodnevno čitamo – o jednostavnim sudskim slučajevima koji se razvlače deset ili dvadeset godina, o razglednicama kojima trebaju dva tjedna da stignu s jednog kraja Zagreba na drugi, o naruđbama koja su plačena, ali nikad primljena, ali zbog toga nitko ne odgovara, i kupac mora svejedno platiti ili će mu račun biti blokiran. Donedavna sam takve članke čitala s ogorčenjem, ali, i toga se stidim, nikad nisam ništa konkretno poduzela protiv te neučinkovitosti, misleći da jedna osoba ništa ne može promijeniti. Imala sam pametnija posla, nisam li? Pročitati neku knjigu, prožvakati tortilla čips, što god. Ali od jučer se moj položaj promijenio i T-com, taj bezlični, pljačkaški Levijatan koji se nadvija nad barem pola hrvatske populacije i drži ih taocima svog mijazma dokumenata, ugovora, planova i odredbi, inercije i posvemašnje logoreje – T-com je razlog! Zamislite moj šok neki dan kad sam saznala da više od četiri godine plaćam tri boja mobitela, od kojih za dva nisam ni znala da ih imam. Samodopadno mi je rečeno da T-comova istraga smatra da je moja pritužba neutemeljena. Molim? To je zahtijevalo akciju, ako ne i pravi rat.

Svi znamo za filmove s dva završetka, što je umjetničko sredstvo koje neki redatelji vole (jedan od primjera je film Žena francuskog poručnika). Gledatelju je dopušteno da izabere svršetak koji mu se više sviđa. Jedan od njih obično je kompleksniji, s više odabira koji su nevjerojatni, čak i apsurdni. Drugi predstavlja logičan nastavak radnje, koji se ne kosi s zdravim razumom, koji gledatelj smatra „ispravnim“. Ako ste post-modernistički tip, koji vjeruje da nema konačnog „odgovora“ ni na jedno pitanje, da je sve relativno i stalno promjenjivo, tad ćete izabrati prvi završetak. Ako vjerujete da u svijetu postoje apsolutni završeci, i da činjenice treba ustvrditi i mogu se ustvrditi, izabrat ćete drugi završetak.

I ja sam smislila dva scenarija u svojoj netom podnesenoj pritužbi protiv pljačkaša iz T-coma. Koji će izabrati? Jer izabrati moraju! Hoće li nam vratiti povjerenje u hrvatske institucije? Ili će se pljačka nastaviti? Čitatelji, obavješavat ću vas! Rat je objavljen!

Korisničkoj službi T-coma:

Scenarij 1

Umirovljenik/umirovljenica ste bez drugih izvora prihoda osim mirovine, i nedavno ste doživjeli tragičan gubitak supružnika. Nemate djece; niste bili te sreće. Naredna četiri mjeseca provedete sa svojim roditeljima izvan Hrvatske, dok oplakujete svoj gubitak. Kad se vratite, morate se napokon pozabaviti brojnim birokratskim poslovima koje smrt vašeg supružnika podrazumijeva. Jedan od njih je i njegov ili njezin korisnički račun za usluge mobilne telefonije. On/ona više ga nikad neće koristiti, a nećete ni vi, jer imate svoj broj koji nikad niste mijenjali. Odete do najbliže T-comove poslovnice i čekate u beskrajno dugom redu. Kad prozovu vaš broj (028, predznak, jer to su bili omiljeni brojevi vas i vašeg supružnika!), priđete stolu i objasnite službeniku, koji izgleda i ponaša se kao tinejdžer, da je vaš supružnik nedavno preminuo i da biste zato voljeli nastaviti plaćati račun njegova/njezina mobitela do kraja svog života, iako taj broj više nikad neće biti korišten; odlučili ste tako iako ste umirovljenik i morate paziti na svaku lipu; draže vam je platiti uslugu koju ne želite i ne trebate. Nije važno zašto to činite. Slobodna ste osoba i živite u demokratskom društvu pa možete donositi vlastite odluke. Možda ste glupi. Možda ste ludi. Možda volite rasipati novac bez razloga. Dvije takve osobe vidjela sam jutros u poslovnici Hrvatske lutrije.

Uz zahtjev da nastavite in aeternum (latinskizauvijek” ako niste znali) plaćati za broj koji nikad nećete koristiti i ne možete si priuštiti, pristanete plaćati i za TREĆI broj mobitela koji ne trebate, ne možete si priuštiti i nikad nećete koristiti. Zašto to činite? Ponovno, tko zna? Svjesni ste da mnogi ljudi, VIP-ovci, dileri drogom i tko zna tko još, imaju nekoliko mobitela i shodno tome nekoliko telefonskih brojeva. Moraju voditi „poslove“, smišljati planove, sklapati dogovore. Jedan ili dva broja često nisu dovoljna. Tako je i s vama, umirovljenikom. Zašto vi ne biste imali dva, tri telefonska broja? Možda ste na liniji s liječnikom (zbog neobične izbočine iza uha, vjerojatno raka ili barem ugriza komarca-prenosnika smrtonosnih bolesti), a čekate poziv majstora koji je prije dva dana trebao popraviti vaš bojler, ali se nije pojavio jer mu je pas pojeo alat, ili barem tako kaže. To se, prijatelji moji, s jednim brojem ne može.

Osim toga, umirovljenik je oduševljen svakom prilikom da potroši novac na stvari koje si ne može priuštiti. Noću ne spava smišljajući nove načine za to. Inače bismo se previše uljuljkali i ne bismo bili spremni za razne izazove u životu (kao što je borba s T-comom za povrat sredstava za usluge koje čovjek nije tražio, ne treba i ne može si priuštiti, ali ih je svejedno godinama plaćao).

Scenarij 2

Umirovljenik/umirovljenica ste i nedavno ste doživjeli tragičan gubitak supružnika. Nemate djece; niste bili te sreće. Naredna četiri mjeseca provedete sa svojim roditeljima izvan Hrvatske, dok oplakujete svoj gubitak. Kad se vratite, morate se napokon pozabaviti brojnim birokratskim poslovima koje smrt vašeg supružnika podrazumijeva. Jedan od njih je i njegov ili njezin korisnički račun za usluge mobilne telefonije. On/ona više ga nikad neće koristiti, a nećete ni vi, jer imate svoj broj koji nikad niste mijenjali. Odete do najbliže T-comove poslovnice i čekate u beskrajno dugom redu. Kad prozovu vaš broj (028, predznak, jer to su bili omiljeni brojevi vas i vašeg supružnika!), priđete stolu i objasnite službeniku, koji izgleda i ponaša se kao tinejdžer, da je vaš supružnik nedavno preminuo i da biste zato voljeli zatvoriti njegov/njezin račun za usluge mobilne telefonije, jer više nitko nikad neće koristiti taj broj; to ste odlučili jer ste umirovljenik i morate paziti na svaku lipu, i naravno da ne želite i nadalje plaćati uslugu koju ne trebate i ne želite. Istodobno pitate možete li “rezervirati” broj svog pokojnog supružnika, da ga nitko drugi ne može koristiti. Kažu vam da možete, uz malu mjesečnu nadoknadu od 10, 20 kuna. Dobijete list papira da ga potpišete, na kojem je označeno da broj neće biti javan. Potpišete taj papir. To je jedini papir koji ste potpisali ili vidjeli. Nakon toga više ni o čemu ne razgovarate. Odlazite iz poslovnice uvjereni da ste zatvorili korisnički račun svog pokojnog supružnika. Četiri godine kasnije saznate da imate tri aktivna broja mobitela (svoj, broj svog pokojnog supružnika i broj koji nikad niste vidjeli, koristili ni čuli za njega) i da već više od četiri godine plaćate za sve njih. Drugi i treći korisnički račun smjesta zatvorite i podnesete pritužbu, uvjereni da će zdrav razum prevagnuti.

A sada, za koju opciju će se dragi članovi odbora T-com-a odlućiti? Jedva čekam odgovor, jer me jako zanima živimo li mi u svijetu Kafke (i bezakonja) ili zdravog razuma.

Julienne Bušić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

PUHOVSKI – čovjek bez ljubavi

Objavljeno

na

Objavio

Puhovski je nedavno kazao: “Zašto reprezentativci drže ruku na srcu dok se svira Hrvatska himna”

I to Vam gospodine Puhovski smeta !

Zašto ?

Evo zašto: čovjek koji nema u svom srcu LJUBAVI  zapravo i nije čovjek- to je živo biće poput svake životinje koje je lišeno nečeg najuzvišenijeg što je BOG dao čovjeku.

I takve ljude treba žaliti, sažalijevati se nad njima i njihovom sudbinom.

Ali – kad takvom čovjeku smeta TUĐA  LJUBAV , e tu se već treba zabrinuti.

Takvog se čovjeka treba čuvati , treba ga se bojati ( nemojte se molim Vas gospodine Puhovski samo umisliti da Vas se bojim jer nisam Vas se bojao ni 1971 kad ste bili “za užasa” , a kamo li ” mrtvih pasa” )

treba ga u širokom luku zaobilaziti.

Jer takvi su kadri sve učiniti da bi to što on nema , a vi imate – u vama ubili, a možda i vas ako to “partija” bude tražila –  a , tko to zna ?

Tako je bilo 1971 ( isto smo godište – zar ne ? ) – i pamtim gospodine – pamtim – ne zaboravljam ja kao neki drugi . Pamtim Vaše svjedočenje i ostale bratije poput pokojnog Langa koji se je kasnije  obratio i postao čestiti zaljubljenik u Hrvatsku državu. Vi to na žalost niste nikad niti ćete , a i ne trebate jer nam takva kukavelj i ne treba.

Nego gospodine “kukavelj” – zašto s istim pitanjem ne otiđete u Američko veleposlanstvo i tamo se potužite za istu stvar – naime i Amerikanci bez obzira na stranku i političko opredjeljenje uvijek drže ruku na srcu dok se izvodi njihova himna.

Što i njih ne ” prosvjetlite” – što i njih na pravi put ne izvedete ?

Pa naravno – nije Vam to ni na kraj pameti jer dobro znate da bi mogli završiti ili u ” prugastoj odori” ili u ” luđačkoj košulji”.

E sreća će biti i kod nas kad takve odore budu i u Hrvatskoj SPREMNE za takve gnjide poput Vas.

Dr Jure Burić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari