Pratite nas

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

ZUVHGP: Neka se jednako  poštuju svi zakoni i propisi!

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva

Osvrt na primjenu odredbi Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u svezi sa zapošljavanjem pod jednakim uvjetima

Poštovani,

kad govorimo o zapošljavanju hrvatskih branitelja, odnosno o njihovoj prednosti pri zapošljavanju, treba naglasiti da branitelji nisu jedina skupina koja je tako pozitivno diskriminirana.

Uz Zakon o hrvatskim braniteljima iz DR i članovima njihovih obitelji još postoje:

  1. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (članak 22. stavak 2)
  2. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (članak 9.)
  3. Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (članak 48. f)
  4. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike.

Svi ovi zakoni i propisi donose određene beneficije prilikom zapošljavanja, no samo Zakon o hrvatskim braniteljima iz DR i članovima njihovih obitelji naziva se apsurdom po njegovim odredbama za zapošljavanje.

Gotovo svakodnevno smo svjedoci iznošenja neistina i poluistina u svezi s primjenom tih odredbi. Zadnji primjer je slučaj branitelja Emila Božikova koji se javljao na natječaje za ravnatelja škole. Pa imamo naslove poput: “Četiri škole nemaju ravnatelja zbog jednog čovjeka: nezaposleni branitelj ruši natječaje”… Takvim naslovima aludira se da je hrvatski branitelj odgovoran što četiri škole nemaju ravnatelja. A zapravo, nezaposleni hrvatski branitelji imaju prednost pri zapošljavanju isključivo ako ispunjavaju sve uvjete u natječaju, te postignu jednako dobar rezultat na testiranjima ili intervjuima kao i kandidat s najviše bodova, odnosno pod jednakim uvjetima. No, silno se želi prikazati da branitelji imaju prednost bez obzira na sve ostale uvjete što ne odgovara istini.

U ovom konkretnom slučaju „krivac“ je nepoštivanje zakona, a ne branitelj. Naime školsko vijeće ne potvrđuje imenovanog Emila Božikova jer „nije ravnatelj kojeg žele zaposlenici“ što nije u skladu sa zakonskim odredbama i uvjetima natječaja kojeg su, najvjerojatnije, sami i kreirali.

Na žalost, ovakvih je primjera mnogo, ali ljudi ih najčešće ne prijavljuju iz straha da će još lošije proći kod sljedećeg javljanja.

Nameće se pitanje što bi se dogodilo da se npr. na natječaj javila osoba koja se pozvala na prednost po Zakonu o pravima nacionalnih manjina i ispunila sve tražene uvjete te ostvarila izvrsne rezultate, kao što je i branitelj Emil te da se dogodilo da, i nakon svega, tu osobu nije potvrdilo školsko vijeće jer žele „svog“ ravnatelja, a mediji napisali da je zakon apsurdan i da je nacionalna manjina kriva sto četiri škole nemaju ravnatelja?! U tom slučaju bili bi ksenofobno društvo, sljednica nekih prošlih država i svi bi se (s pravom) digli na noge u obranu prava i inzistirali da se poštuje zakon.

A kad se krše zakoni na štetu branitelja, tada se događa obrnuti proces i napada branitelj. Proziva ga se teretom društva, a njegova uloga u stvaranju ove države obezvrjeđuje.

Neka se jednako  poštuju svi zakoni i propisi! Neka se sve institucije jednako odnose prema provedbi svih zakona i propisa!

S poštovanjem,

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi

predsjednik

Krešimir Maretić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Ivo Goldstein je u Splitu nastupio kao odvjetnik; odvjetnik lažnog tuženja Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

‘The historian is not one who knows but one who seeks’

(Lucien Paul Victor Febvre  1878 – 1956)

Ovaj je članak u kraćoj verziji bio upućen Slobodnoj Dalmaciji, ali su se oglušili, pa ga upućujem ljubiteljima istine. Članak je reakcija samo na dio nedavnih nastupa Ive Goldsteina u tom listu.

U „Slobodnoj Dalmaciji”  13., 15. i 22. veljače 2020., objavljena je reportaža o predstavljanju knjige Ive Goldsteina ‘Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća’ Na predstavljanju je g. Goldstein je uz ostalo izjavio: „…povjesničar nije odvjetnik, pa da bira samo dokumente koji njegovu klijentu idu u prilog, već mora na stol izvaditi sve papire, odnosno napraviti razuman i nepristran izbor činjenica.To je točno, ali Goldstein nije tako postupio. Mogao je barem spomenuti i utemeljeno pobiti, tvrdnju Romana Leljaka da su, prema logorskom arhivu koji se nalazi u Beogradu, u Jasenovcu stradale ukupno 1.654 osobe. Inače, popis od 1.654 žrtve u Jasenovcu (puno prije Leljaka) koristilo je 1948. godine komunističko tužiteljstvo na procesu Ljubi Milošu, ustaškom bojniku, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, koji je osuđen na smrt. (Berislav Jandrić, Prijepori saveznika oko zahtjeva Jugoslavije za izručenjem osumnjičenih za ratne zločine iz savezničkih izbjegličkih logora u Italiji 1945.-1947., Časopis za suvremenu povijest, br. 2, 2006., fusnota 84 na str. 472).

Nadalje Goldstein izjavljuje da nam ’treba iskrena inventura prošlosti, a ne mitomanije i mitologije.’  Profesor je trebao reći tko je to ’mitomanski’  navodio broj od 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu i jesu li se u vrijeme komunizma, on ili njegov otac, pobunili protiv tog broja? Kada je već revizionizam u pitanju, pitam ga je li Titova vlada bila ‘revizionistička’ kada je zbog traženja ratne odštete prikazala najprije 1.700.000 stradalih na tlu Jugoslavije a samo za Jasenovac 700.000, a tek inzistiranjem Njemačke na poimeničnom popisu, revidirala je popis i prikazala 550.000 žrtava za cijelu Jugoslaviju a za logor Jasenovac 54.000 (taj se broj, navodi Leljak, i danas nalazi u Muzeju genocida u Beogradu).

Budući da se u istupima u SD stalno spominje revizionizam povijesti u negativnom kontekstu, pitam profesora povijesti I. Goldsteina,  je li revizionizam demantirati očigledne laži iz popisa u Jasenovcu (na pr. stradalih u Auschwitzu a vode se u Jasenovcu itd.) ili popis u Jasenovac Research Institute iz New Yorka, gdje se i danas navodi 650 tisuća stradalih u Jasenovcu? Na tom popisu Jasenovačkih žrtava je i 79 ubijenih bombardiranjem crkve od strane Saveznika u K. Sućurcu, 226 žrtava umrlih u El Shatu i zbjegovima u južnoj Italiji, 75 žrtava četničkog pokolja u Gatima (kraj Omiša), 29 partizana iz sela Žrnovnica (kod Splita) poginulih u bitkama na rijeci Neretvi i Sutjesci, 75 poginulih partizana iz sela Vinišća (kod Trogira), 63 žrtve prezimena Čikeš iz Žeževice koje su 1943. ubili Nijemci, 30 partizana iz Žrnovnice, te s brojni s popisa na brojnim partizanskim spomenicima itd. Zašto Goldstein nije intervenirao prema tom „Institutu“  kad se predstavlja kao objektivan povjesničar Jasenovca?

 Američki povjesničar James M. McPherson je ovako opisao povijesni revizionizam:  ‘Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumjevanju prošlosti.’

Mogao bi ‘nepristrani’ Goldstein objasniti i nalaz tri iskopavanja šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je na Gradini nađeno manje od 500 kostura (kosti se u zemlji ne raspadaju). Naime , godine1964. provedena su tzv. antropološka istraživanja (dr Vide Brodar, drAnton Pogačnik (Institut za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta, Ljubljana, Slovenija) i dr SrboljubŽivanović (Institut za anatomiju medicinskog fakulteta, Novi Sad, Srbija), u radnom logoru Jasenovac (na Gradini), koja su trebala dokazati masovna ubijanja. Nakon temeljitih istraživanja (na mnogo mjesta) pronađen je samo 481 kostur! Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH. Na to Goldstein odgovara na dva načina: jedan je da je Maks Luburić iz Njemačke, godine 1945. (!) donio stroj za mrvljenje kostiju (i/ili spaljivanje) i da zato nema nego malo kostura na Gradini. To je već obilato kritizirano (Geiger) i ismijano (Luburić 1945. nema drugoga posla nego ići na edukaciju u Njemačku kako spaljivati kosti), pa Goldstein taj trik ne navodi u svojoj knjizi (ali ga navodi u javnosti!).

Nadalje, morao je (ako nije odvjetnik lažnih tužbi protiv Hrvatske) Goldstein komentirati navode knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“ te niz od više od 40 članaka N. Banića i M. Koića koji konkretno, imenima i matematičkom analizom pokazuju da je popis jasenovačkih žrtava u Javnoj ustanovi Spomen park (JUSP) Jasenovac pogrješan i izmišljen toliko, da je potpuno bezvrijedan.

Mogao bi ‘znanstvenik’ komentirati izvješće CIA-e iz 1951., o poslijeratnom logoru Jasenovac ili objasniti riječi partizanskog (srpskog) generala Jefte Šašića (poslijeratni šef OZNA-e i KOS-a, koji je bio je na čelu jedne od komisija za istraživanje Jasenovca).  Šašić je Tita upozorio da ‘podaci o žrtvama Jasenovca kojima manipuliraju Srbi ne odgovaraju istini…’rekavši da su‘ u Jasenovcu stradale 262 osobe, a u Staroj Gradišci 141 osoba, ukupno 403’. To je objavio Mladen Ivezić u knjizi ‘Titov Jasenovac’, pozivajući se na izvore koji su 1986. objavljeni u beogradskim medijima. O Jasenovcu su pisali i drugi autori, drukčije od Goldsteina i JUSP Jasenovac, a ni njihove argumente ‘nepristrani’ Goldstein nije spomenuo. Po čemu bi analize povjesničara Josipa Jurčevića, Blanke Matković, Stjepana Razuma, Josipa Horvata, Stipe Pilića i drugih bile manje vrijedne od analiza Ive Goldsteina? Neka se Goldstein suoči s tim znanstvenicima i temeljem snage argumenata, a ne etiketiranja, zajedno konačno dođu do najbliže moguće istine.

Uz  preporuku za Goldsteinovu knjigu koja, kako se navodi u Slobodnoj Dalmaciji, ‘nenametljivo daje svoj historijski pravorijek’, možda bi trebalo staviti i riječi profesora Brandta, mentora Ive Goldsteina, koje je Brandt o njemu naveo u knjizi ’Život sa suvremenicima’, Zagreb, 1996., str. 190-191.: ‘Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.’

Na kraju moram reći da ima još jedna suvremena knjiga koju je napisao njegov pok. otac Slavko, a koja samim svojim naslovom ružno optužuje i strahovito vrijeđa Hrvate i Hrvatsku; ona se zove ‘1941. – godina koja se vraća’. Taj naslov kaže da je današnja Hrvatska ustaška Hrvatska. To je od Goldsteinovih poštenje, lojalnost, znanstvenost i – vrsta optužbe.

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari