Pratite nas

Reagiranja

Odgovor povjesničara Ivici Đikiću: ”Na tvojim lažima o Jasenovcu nećemo polomiti zube”

Objavljeno

na

pupovac goldštajn

Na izjavu Ivice Đikića izgovorene na promociji knjige Slavka Goldsteina „Jasenovac – tragika, mitomanija, istina“ reagirali su povjesničari mr. sc. Blanka Matković i  prof. Stipo Pilić.

[ad id=”93788″]

”Dana 9. travnja 2016. veći broj medija prenio je izjavu urednika portala Novosti Ivice Đikiće izrečenu dan ranije na predstavljanju knjige Slavka Goldsteina „Jasenovac – tragika, mitomanija, istina“. Tom prilikom Đikić je izjavio slijedeće:

”Takozvana kriva teza o ‘trostrukosti logora’ u Jasenovcu relativizira užas logora smrti, jedinog logora koji je dokumentirano postojao na mjestu Jasenovca. Knjigu Slavka Goldsteina treba shvatiti kao poziv da se ustraje u dokumentiranoj borbi za istinu o logoru u Jasenovcu, ali i kao poziv široj javnosti, svim našim građanima, svima koji djeluju u javnosti u Hrvatskoj, da je ovo točka otpora na kojoj će ovi koji pokušavaju umanjiti zločin i jasenovački logor, polomiti zube.”

Ovom izjavom Đikić se osvrnuo na autore znanstvenog rada o poslijeratnom logoru Jasenovac zbog čega smo primorani reagirati.

Uredništvu Novosti Blanka Matković obratila se emailom još 31. 3. reagirajući tada na čitav niz laži iznesenih na naš račun na njihovom portalu. Uredništvo Novosti i Ivica Đikić reagirali su „herojski“ (naročito za nekog tko poziva na lomljenje zubala) – šutnjom iako je autor objavljenih tekstova Slavko Goldstein upravo navodnu šutnju zamjerio nama.

Naš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Objavi tog rada prethodilo je dugogodišnje istraživanje u svim hrvatskim arhivima na kojemu smo radili samostalno.

Naš rad o poslijeratnom logoru Jasenovac, kao i prethodno objavljeni radovi, prošao je recenzentski postupak u skladu sa svim pravilima struke za razliku od radova osoba čija se mišljenja konstantno prenose u javnom prostoru i koje za ocjenu bilo čijeg znanstvenog rada nisu kvalificirane, uključujući Slavka Goldsteina i Ivicu Đikića.

Do ovog trenutku dokaze iznesene u spomenutom radu nitko nije znanstveno opovrgnuo. U radu nas je motivirala činjenica da su dosadašnji izvori o toj temi bili ponajviše svedeni na kratka usmena svjedočanstva koja nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu i naš cilj bio je popuniti tu prazninu.

Na temelju dostupnih dokumenata moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon završetka Drugoga svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod/Zavod za prisilni rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije. Iako rad uključuje dokumente koji se čuvaju u Spomen području Jasenovac i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ključne dokumente pronašli su u Državnom arhivu u Sisku i to u fondovima Narodnog odbora kotara Novska u kojemu je na primjer pronađen dokument s imenom upravitelja logora Jasenovac 1946. Anatolija Avramova i Sudskim predmetima političkih procesa Sisak u kojemu su pronađeni dokumenti Udbe koji svjedoče o bijegu zatočenika iz, kako se to u dokumentu navodi, „logora Jasenovac“.

U radu smo koristili preko 70 izvornih arhivskih dokumenata i potkrijepili ga sa preko 350 bilješki i svi zainteresirani mogu posjetiti navedene arhive i uvjeriti se u istinitost i autentičnost ovih dokumenata.

Navod Ivice Đikića da je ratni logora Jasenovac bio jedini logor na tom području najobičnija je laž koju demantira čitav niz dokumenata jugoslavenskih vlasti, uključujuću sudske spise i dokumente Udbe. Ivica Đikić svojim je istupom prekršio osnovna načela novinarstva i sve demokratske vrijednosti istaknute u Kodeksu časti hrvatskih novinara.

U Kodeksu se ističe da se „novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela.“ Ivica Đikić postupio je upravo suprotno negirajući civilizacijska dostignuća, odnosno u ovom slučaju znanstvena otkrića.

U Kodeksu se također ističe i čitav niz profesionalni načela koja je Đikić prekršio:

  1. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  2. Pravo je i dužnost novinara zauzimati se za slobodan protok informacija. Novinar je obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju. On kritički prosuđuje izvore informacija i u pravilu ih navodi. Ima pravo i ne otkriti izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi odgovornost.
  3. U svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemikama, novinar je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima polemizira. Kada izvještava o temama o kojima postoje različita relevantna stajališta, a posebice kada se iznose optužujući navodi, novinar nastoji sva ta stajališta predstaviti javnosti.
  4. Ako je novinar objavio netočnu informaciju, dužan ju je u najkraćem mogućem roku ispraviti. Ispravak treba nastojati objaviti na istom ili jednakovrijednom mjestu medijskog prostora i na isti ili jednakovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Isto vrijedi i za sve druge postupke kojima su prekršena načela ovog Kodeksa.
  5. Novinari u svom djelovanju poštuju, štite i promiču temeljna ljudska prava i slobode, a osobito načelo jednakosti svih građana. Posebna se odgovornost očekuje kad se izvještava ili komentira prava, potrebe, probleme i zahtjeve manjinskih društvenih skupina. Informaciju o rasi, boji kože, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, životnoj dobi, spolu, seksualnoj orijentaciji, rodnom izražavanju, bilo kojoj fizičkoj ili mentalnoj osobini ili bolesti, bračnom stanju, životnom stilu, društvenom položaju, imovinskom statusu ili razini obrazovanja novinar navodi samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi. Nedopustivo je koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.
  6. Baveći se političkim sukobima novinar uvažava građanska prava i slobode sudionika te osnove demokratskog političkog sustava. Pritom nastoji zadržati primjerenu profesionalnu distancu.
  7. Novinar, kao i svaki građanin, ima pravo na političko i drugo opredjeljenje. On, međutim, u svom djelovanju zauzima profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima.

Unatoč činjenici da Ivica Đikić navodno nije član HND, s obzirom na ozbiljnost situacije i konstantnu zlouporabu javnog prostora tražimo od Hrvatskog novinarskog društva da se očituje o ovom slučaju.

Na kraju moramo ustvrditi da je neobično kako se u ulozi istinoljupca našao upravo Ivica Đikić, čovjek koji je na Istini zube polomio davne 1992. kada je prema vlastitom priznanju (urednik-novosti-ivica-djikic-iznio-detalje-iz-svog-zivota) svoju  profesionalnu karijeru započeo upravo falsificirajuću osobne podatke, a sada vlastite crimene pripusuje drugim osobama s kojima je izbjegao svaku mogućnost civiliziranog dijaloga.”

mr.sc. Blanka Matković, MPhil PhD Candidate Politics and International Studies

University of Warwick, United Kingdom

Stipo Pilić, prof. povijesti  O.Š. Kralja Tomislava Zagreb

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Palić: Predstavljanje nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Gledao sam Otvoreno…tema koja mi je vrlo zanimljiva i tiče se aktualnih referendumskih inicijativa.

Ono što su neki izgovorili samo pokazuje količinu neznanja i što je najgore ignoriranja ustavnih i zakonskih normi. Krenimo nekim redom. Zastupnik SDP-a ne vidi ništa sporno u tome što je gradonačelnik Rijeke prekršio Ustav Republike Hrvatske, Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Opravdanje za kršenje Ustava i zakona je činjenica da se netko (čitaj gradonačelnik) ne slaže s sadržajem referendumskog pitanja. On osobni stav pretpostavlja Ustavu i zakonu, zloupotrebljava svoj položaj i onemogućava (ukoliko je točno da se pet dana nisu mogli prikupljati potpisi) normalnu demokratsku proceduru. Zastupnik SDP-a kaže da bi i on isto napravio na njegovom mjestu.

Prisegnuo na Ustav kad je Hrvatski sabor konstituiran, ali ga to baš i ne zanima jer se s nečim politički ne slaže.

Ministar u Vladi ne vidi nešto sporno jako u grandonačelnikovom postupku pa bih mu skrenuo pozornost kako u Zakonu u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi postoji dio koji se odnosi na nadzor zakonitosti rada i općih akata.

Onda netko reče kako se elektroničko glasanje ne može primijeniti u odnosu na birače s prebivalištem izvan Republike Hrvatske jer oni po Ustavu moraju glasati u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništva.

Naposljetku, predstavljanje nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Temeljna prava su, prema praksi Ustavnog suda, one norme koje su obuhvaćene cjelinom koja u Ustavu RH nosi naziv Osobne i političke prava i slobode. Suprotan stav bi značio da se temeljna prava nacionalnih manjina ne ostvaruju o onim državama koje nemaju posebnu izbornu jedinicu. Manjine imaju pravo na predstavljanje. Ono je na drugačiji način uređeno na lokalnoj i područnoj (regionalnoj) razini nego na središnjoj.

Pripadnici nacionalnih manjina kad sudjeluju na izborima za Hrvatski sabor imaju ˝potencijal općeg glasa˝ (iz jedne odluke Ustavnog suda). Opći glas je onaj koji se daje u jednoj od deset izbornih jedinica.

Bilo je vjerojatno još toga, ali nije se lako svega ni sjetiti, kaže Palić.

Zekanović: Vojko Obersnel je zabranio legitimno demokratsko pravo građana Republike Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Roman Leljak: Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija: Kamenjar.com
Maribor, 23.05.1945. godine

Operacijski dnevnik 17. Istočnobosanske divizije III. Armije Jugoslavenske armije. Prvi bataljon 6. Bosanske udarne brigade, izvještaj:

Bataljon sa dolaskom  na prostoriju Maribor, smestio se u školu sa zadatkom sređivanja jedinica i lokalnog obezbeđenja. Naročitih promena u toka dana nije bilo.  U 20 sati bataljon je dobio od štaba brigade zadatak za likvidaciju jedne grupe ustaša – i drugih narodnih izroda. Za izvršenje dobijenog zadatka tri čete bataljona krenule su na određeno mesto.[1]

Tako je partizanski komandant Blago Janković  u svom vojnom dnevniku zapisao početak likvidacije Hrvata na području Maribora.

Autocesta koja povezuje Maribor s Austrijom, Zagrebom i Ljubljanom izgrađena je 1999. godine. Svakodnevno njime prolaze automobili s desetak tisuća putnika. Međutim ono što istinski zaboli je činjenica, da mnogo više njih preko 30.000 ljudi leži sa lijeve i desne strane autoceste u neobilježenim jamama u koje su bačeni poslije pogubljenja.  Većina njih  u protutenkovskom rovu, koji je služio za obranu Maribora, dugačkom 3,2 km, širokom 4 m i dubokom 3,5 metra.

Godine 1945, na današnji dan, prije 73 . godine partizanska Treća armija komandanta Kosta Nađa na tom je mjestu izvršila najveći zločin nad Hrvatima. Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop,  kazao je Roman Leljak za Kamenjar.com.

Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donijeta odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je  prvo stratište Križnog puta  u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zloćin  prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Ne poznajem nijednu državu na svijetu, nijednog naroda koji nije zbrinuo svoje mrtve.  Samo kroz borbe i sjećanje na žrtve postajemo narod, samo na taj način gradimo narodni put u budućnost. To je temelj postojanja svakog naroda. Kao što je temelj svakog pojedinca, da voli svoje dijete,  na način kao što  je Ivanka Škrabac voljela svoje nerođeno dijete i djetetu prije svoje smrti zapisala …Počela sam sanjati. Da ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Na žalost obliće te moja krvi. S majčinom krvlju, punoj ljubavi, bit ćeš kršteno….[2]

U Hrvatskoj se na žalost nastavlja put muka, bježanja pred istinom. Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. JNA je u svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  Iz knjige depeša generalštaba JNA  saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodino, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku,  trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945 Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.

Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do  Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da  taj broj ukupno iznosi 536.833 čovjeka.

Hrvatska na žalost nastavlja sa sklonjenim odnosom prema svojoj povijesti, prema svojim mrtvima. Kao što ubijanje Hrvata nije tada započelo, nije tada ni završilo. Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana. Hrvatska povijesna kultura je zabranjena zbog lažno prikazanog razdoblja drugog svjetskog rata. Hrvati se prikazuje kao narod  ubojica i nasilnika, Srbi sve više postaju žrtve drugog, na žalost i Domovinskog rata. Hrvatske su žrtve sa službenom hrvatskom politikom prešućivane, na drugoj strani srpske žrtve više stotinu puta preuveličane ne samo od strane srpske politike, sa svojim spuštanjem glave to im potvrđuje i  aktualna hrvatska vlast. Hrvatski je narod danas ugrožen kao nikada u svojoj povijesti.

Hrvatska politika ni danas, 2018. godine nema hrabrosti dirnuti u velikosrpsku komunističku dogmu iz drugog svjetskog rata. Neistine koje se dnevno ponavljaju drže hrvatski narod u ropstvu, u položaju krivca. S tom neistinom opravdava se napadaj Srbije čak i u  u domovinskom ratu. Hrvatska politika se ne suprotstavlja tim lažima iako ima snažne argumente istine. To istinu osuđuju se iznijeti tek rijetki pojedinci koji se odmah kao publicisti, istraživači, povjesničari od svoje hrvatske vlasti razglašavaju u drugorazredne i samim tim se ih onemogućuje, da  su dio istraživačkih timova države, školskog sistema i drugog državnog aparata.  Država ih pasivizira, usamljuje i prepušta financijskom zlomu.

Za film o Jasenovcu Kusturica će primiti 20 milijuna eura od srpske vlade, još toliko će izdvojiti srpsko gospodarstvo.  Udruga Huda Jama u Zagrebu za dokumentarni film o Jasenovcu nije u mogućnosti prikupiti potrebnih 210.000 kuna.

Hrvatski narod nikada nije bio napadač, istodobno Srbi uspješno plasiraju svoju golu istinu u svijet, uspijeva im  kontrolirati politiku Hrvatske. Specijalni rat, koju vodi Srbija sa plasiranjem dezinformacija u svijet i u Hrvatsku nije prestao devedesetih godina, uspješno taj rat vode i danas,

Siguran sam, da 23. svibnja 2018 na nacionalnoj televiziji HRT i drugim većim televizijama u Hrvatskoj nećemo čuti ni riječi o Teznom kraj Maribora, nijedna politička stranka neće položiti vijenac na stratištu 30.000 Hrvata.

Društvo Huda Jama postavilo je kapelicu u Hudoj Jami,  križeve u Crngrobu, spomenik u Kočevskom Rogu, do 2020. godine stajaće  i kapelica na Teznu kraj Maribora.  Ne znam, da li će je financirati država Hrvatska, siguran sam, da  će to hrvatski narod financirati sam.

Roman Leljak/Kamenjar.com

22.svibnja 2018. godine

 

[1] Knjiga Roman Leljak, Maribor, najveće stratište Hrvata, 2018, Društvo Huda Jama Zagreb

[2] Knjiga Roman Leljak, Huda Jama, 2017, Društvo HUDA Jama, Zagreb

Tezno: Masovna grobnica 15 tisuća Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found