Pratite nas

Reagiranja

Odgovor Sanji Modrić u Novom listu: Za obljetnicu smrti vaše mame – tulum i vatromet!

Objavljeno

na

Legitimno je pravo da Novi list preko svojih udarnih pera misli drugačije. Žalosti samo činjenica da nisu nikada u povijesti svoga postojanja htjeli barem nekome dati mali prostor da se čuje i druga strana. Ravnoteže radi. Ovako… ovako su tragikomični u vlastitom nastojanju difamacije svega onoga što je povezano s hrvatskim identitetom.

Jeste li izgubili nekoga u životu? Majku, oca? Brata, sestru ili možda dijete? Je li vam ikada pala ideja na pamet da na godišnjicu smrti umjesto da odlazite na grob svoga najmilijega, u miru s puno emocija, ali dostojanstveno ipak – organizirate jedan dobar vatromet? Tulum? Feštu za pamćenje. Nije? Kako to? Sanja Modrić, novinarka Novog lista nekako baš ide u tom smjeru, piše Marin Miletić

Ajmo prvo kraći repetitio. Vukovar. Grad heroja i heroj grad. Grad koji je simbol Domovinskog obrambenog rata. Grad koji je na jedan način pretrpio više od drugih. Ratna razaranja Jugoslavenske fašističke narodne armije i četnika u Vukovaru su bili prestrašni. Kao da je neki armagedon s neba pogodio taj grad na Dunavu i od njega u doslovnom smislu je samo na dijelovima ostao – kamen na kamenu. Dragica Kljajić se zove Hrvatica kojoj su u Vukovaru ubili supruga Pavu i njihovog sina koji je tada imao šest mjeseci. Da, dobro ste pročitali – šest mjeseci. U Vukovaru je ubijeno osamdeset i šestero djece. Potpuno nevine. Najstarija žrtva Vukovara je starac ubijen u stotinu i četvrtoj godini života. Ovime je jasno posvjedočeno: mrzitelji Hrvatske, željeli su satrati život od početka do kraja. Ne smijemo zaboraviti niti Irenu Kačić koja je u Vukovaru ostala bez muža i sina. Sin joj je imao šesnaest godina. To vam je drugi razred srednje škole.

Na mjestu najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, odmah do Novog vukovarskog groblja postavljeno je 938 bijelih mramornih križeva – za svaku žrtvu ekshumiranu 1998. godine. Fašistička jugoslavenska narodna armija i četnici su tu u rovovima zamotanim u crne vreće za smeće pobacali tijela branitelja, civila grada Vukovara.

JNA i četnici organizirali su i zloglasni hangar u kojem su zadnje sate provodili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeni iz vukovarske bolnice nakon pada grada. Na betonskom hladnom podu, gdje se samo u kutevima nazirala pokoja vlat slame – neprijatelj je svirepo mučio, tukao, notorno zlostavljao nemoćne Hrvate. Danas je na tom mjestu spomen – dom Ovčara. U mraku hangara sa zidova izranjaju fotografije i imena ubijenih na Ovčari. Pod stopalima osjećate čahure koje su pronađene na mjestu masovnog pogubljenja nevinih.

Na Ovčari je pobijeno bez suđenja protivno svim postojećim međunarodnim pravilima o ratovanju, zarobljenicima, 200 hrvatskih zarobljenika odvedenih iz bolnice. Tu je stradao i novinar Siniša Glavašević čija javljanja iz Vukovara je pratio cijeli svijet, a ona su danas zabilježena u knjizi koja je proročka, pjesnička i duboko egzistencijalna.

Velepromet ne smijemo zaboraviti. Logor formiran za mučenje i ubijanje Hrvata, u njemu je bilo zatočeno oko tisuću ljudi, žena, djece.

Vukovar je branilo nekih 1.700 branitelja. Iz razorenog i okupiranog grada protjerano je oko 22.000 ljudi. Ubijeno je više od 3.000 branitelja i civila, a još i danas se traže imena 426 nestalih.

Kolumnisti oblikuju javno mijenja. Kolumnisti u pravilu pokazuju kojim smjerom ide uređivačka politika pojedinog medija. Kada tvoj najistaknutiji kolumnist predlaže da se na Dan sjećanja treba organizirati turbo fešta, a ne dostojanstveno sjećanje i veličanstveni mimohod – onda to mnogo govori.

No, hajmo ne prejudicirati, pročitajmo što novinarka piše:  „Da, Vukovar je iskusio i izdaju, okrutnost prvih susjeda, moralnu prljavštinu, ratne profitere i spoznaju da su glavni zločinci izbjegli kaznu, ali to je DNK svakoga rata. Ostali su mrtvi i invalidi u svakoj kući, ruševine i očaj rastjeranog naroda i upropaštenih porodica. Više nikome ne treba ništa od toga objašnjavati i crtati na papiru. To je sukus istine. No, grad mora početi gledati naprijed, a na sto načina stalno ga se gura natrag. I zato je, nakon 25 godina, krajnji čas da se i s ovakvim komemoriranjem stradanja u Vukovaru 18. studenoga stane i prestane. Na taj dan, neki Krešo Dolenčić, ili tko drugi sa smislom za čarobne bajke na otvorenom, treba napraviti u Vukovaru spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i, prije svega, mir. Svijeće će se i dalje paliti na grobovima dok je god živih koji plaču. Državne delegacije položit će, naravski, vijence od ljiljana i ruža i održati primjereno slovo. Ali dan Vukovara mora biti nešto sasvim drugo nego što je ovo sada. Sami Vukovarci kažu da im je muka od te atmosfere sprovoda, od tog službenog godišnjeg žalovanja, od smrknutih delegacija, ratnih uniformi i patetičnih govora. Jasno da jest. Taj narod zaslužuje prštavi spektakl radosti, uzleta, ohrabrenja i optimizma. Treba im simbolika perspektive umjesto grobnog pokrova vječne žrtve kojoj nema ni spokoja, ni spasa, za vijeke vjekova“, tvrdi S. Modrić. “Pustite ljude da se 18. studenoga smiju, puštaju zmajeve, trče maraton, slave uspjehe svojih ljudi u fizici i umjetnosti i da cijeli grad pjeva slobodi, budućnosti i miru. A još prije sljedeće vukovarske obljetnice – spojite škole i vrtiće, djecu Hrvata i Srba, da se zajedno igraju i uče i da skupa mogu voljeti svoj grad“, zaključuje kolumnistica.

Možete li u nekom paralelnom univerzumu zamisliti da se 27. siječnja kada se obilježava Dan sjećanja na holokaust kojim se želi podsjetiti na sve zločine nacizma, na našim trgovima organiziraju fešte, koncerti, puštanje zmajeva, da slavimo uspjehe i pjevamo slobodi?! Naravno da zdravi razum nalaže ozbiljnost trenutka. Posadašnjenje tih tamnih noći, svjedočanstva, predavanja, paljenje svijeća, javno iskazivanje užasa kako se nikada ne bi zaboravio i kako se nikada ne bi ponovio.

Uvaženoj kolumnistici je netko trebao šapnuti da ima i hiljade drugih Vukovaraca koji su oduševljeni mimohodom za Dan sjećanja, koji kažu da se taj dan svjedoči ljubav cijele Hrvatske prema tom gradu heroja i heroj gradu. Sanji Modrić je mogao netko šapnuti da se provodi na desetke projekata suživota i smanjivanja ratnih rana, da ti siromašni Vukovarci godinama dolaze na ljetovanja u Zaljev u organizaciji Primorsko-goranske županije, Sanja je mogla saznati da katolički skauti i Riječka nadbiskupija godinama organiziraju za sve Vukovarce ljetovanja u Rijeci, da ih vodimo i kod paroha, nadbiskupa, imama… želimo im posvjedočiti da suživot jest moguć. Mi pak znamo da je njima teško živjeti u gradu u kojem i danas slobodni šetaju zločinci, čak i neki koji su prstom pokazali na njihove očeve radi kojih su naprasito prekinuti njihovi životi. Mi znamo da su rane teške i duboke, ali, nećemo odustati iskazivati im istinu da moraju krenuti dalje jer će ostati posve uronjeni u jučer, a tako ne mogu živjeti niti trenutak, niti ono – sutra.

Hrvatska Vlada, bez obzira koja bila, mora učiniti sve što može da se u Vukovaru omogući bolji život. Da se ljudi zaposle, da se život pokrene… tako će i rane biti manje.

Hrvatsko društvo treba Vukovaru pokazati ljubav tijekom čitave godine. Naše škole trebaju organizirati posjete Vukovaru, od petog razreda osnovne škole do maturantskih razreda. Naši studenti trebaju organizirano pohoditi Vukovar. U Vukovaru treba organizirati smotre, susrete, simpozije, koncerte, pokrenuti industriju, a svaka kuna potrošena u Vukovaru treba u Vukovaru i ostati. Katolička crkva se treba odreći dodatnih sredstava i svake godine određeni iznos proslijediti za pokretanje projekata u Vukovaru. To isto treba učiniti i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u Hrvatskoj. Vukovar je to zavrijedio.

Kao što je zavrijedio da 18. studenog u Vukovaru nikada ne bude manje od stotinu tisuća građana Republike Hrvatske koji neovisno o vremenskim (ne)prilikama će tada jasno posvjedočiti ljubav prema Vukovaru i svemu čime je Vukovar zadužio sve nas.

Da prostite, meni je jasno da i danas ima onih koji još plaču za svojom Jugom. Plakali su i 1991. Kao što su tada na referendumu glasali protiv slobode, htjeli su da i dalje mi Hrvati trpimo budemo ugnjetavani u toj zlikovačkoj tamnici naroda – Jugoslaviji. Treba jasno reći, nije ona cijelo vrijeme svoga postojanja bila surova, ali u svojoj biti bila je loša za naš narod, podignuta na temeljima netolerancije, mržnje i hiljadama ubojstva nedužnih kojima se otelo pravo na suđenje, a čija tijela još i danas vape za istinom i pravdom vrišteći iz stotina jama bezdana prošlosti.

Zato, ja sam ponosan na kolonu sjećanja. Na naš Vukovar. Na Dan sjećanja. Na sve naše branitelje Vukovara. I na one koji i danas u Vukovaru nose najveći teret – to su njegovi stanovnici.

Legitimno je pravo da Novi list preko svojih udarnih pera misli drugačije. Žalosti samo činjenica da nisu nikada u povijesti svoga postojanja htjeli barem nekome dati mali prostor da se čuje i druga strana. Ravnoteže radi. Ovako… ovako su tragikomični u vlastitom nastojanju difamacije svega onoga što je povezano s hrvatskim identitetom.

Marin Miletić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Odjel za branitelje HNS-a: Ispaljeni hici Bakira Izetbegovića prema NATO-u i Europskoj uniji!

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović vidno je uzrujan. Razlog u tome leži u zacrtanom europskom putu BiH ali i očekivanju pravomoćne presude MKSJ u predmetu „Prlić i ostali“, zakazanoj za 29. studenog ove godine.

Bakir Izetbegović, nedvojbeno, pokušava voditi politiku temeljenu na doktrini Islamske deklaracije i zaključcima Organizacije islamske suradnje (OIS), koja je već 1992. godine na summitu u Meki, zaključila kako BiH treba postati neovisna država pod muslimanskim, vodstvom.

Upravo zbog toga, Bakir Izetbegović ne priznaje konstitutivnost hrvatskog naroda ni u jednoj sferi života. U realiziranju tih ciljeva, aktualni čelnik SDA grubo krši povijesne činjenice i na politikantskim tezama pokušava krivotvoriti povijest i tako repozicionirati geopolitičku poziciju BiH.

Uoči obilježavanja obljetnice utemeljenja HZ Herceg Bosne, bošnjački član Predsjedništva BiH boravio je u Mostaru i one koji su početkom rata obranili najveći dio BiH iznova izjednačio s agresorom.

Pri tome, Izetbegović zaboravlja činjenicu da bi bez Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća obrane, kao i pomoći Republike Hrvatske, BiH šaptom pala već 1992. godine.

Pokušavajući istrajati na prikazivanju Bošnjaka kao jedinih žrtava rata, Izetbegović grubo ignorira povijesne činjenice, a one govore da je sa područja pod nadzorom HVO-a, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 112.000 nehrvata.

Sa područja pod nadzorom Armije BiH, protjerano je, ili su napustili prostor kao posljedica rata, 529.000 nebošnjaka. Sa područja pod nadzorom VRS, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 586.000 nesrba.  Grubo manipiulirajući činjenicama, Bakir Izetbegović pokušava uvjeriti Bošnjake kako su oni jedine žrtve rata i kao takvi baštine nekakvo posebno pravo na budućnost BiH.

U tom kontekstu, njegovi najnoviji istupi su u funkciji mobiliziranja Bošnjaka pred presudu Haškog suda zakazanu za 29. studenog. Nedvojbeno je kako Bakir Izetbegović bolje od nas zna kakvim je sve konstrukcijama bošnjačka strana u prošlosti “zatrpavala” haško tužiteljstvo, pokušavajući rat u BiH okarakterizirati međunarodnim, a Republiku Hrvatsku i HZ Herceg Bosnu prikazati kao agresore.

Međutim, sad kad je kompletna ta igra razotkrivena i pad teze o tzv. Udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom čini se vrlo izvjesnim, Bakir Izetbegović se odlučio na pobunu vlastitog naroda.

Takvim postupcima, Izetbegović zapravo pokušava preusmjetriti Bošnjake protiv europskog i atlantskog puta BiH i usmjeriti BiH u sferu euroazijskog utjecaja, izravno suprotstavljenog EU i NATO savezu. Upravo iz tog razloga, Bakir Izetbegović svaki pokušaj rasprave o unutarnjem uređenju BiH tumači kao agresiju i podjelu države.

Otvorenim prijetnjama i zagovaranjem jedne vrste panislamizma, Bakir Izetbegović svjesno je odabrao ulogu Hamasa i vlastiti narod vodi prema dugoročnoj političkoj izolaciji i pojačavanju stupnja ekstremizma. Naravno, to je unutarnji problem bošnjačkog naroda s kojim se sami moraju suočiti. Čim prije, tim bolje.

Međutim, to će se vrlo negativno odraziti na suživot u BiH, podizanje stupnja samoodrživosti ove države i europski put BiH. Stoga su postupci Bakira Izetbegovića, dugoročno gledano, ključni faktor nestabilnosti u ovom djelu svijeta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Dedaković neće koračati u koloni sjećanja, ali neprestano je u mislima sa svojim suborcima

Objavljeno

na

Junak hrvatskog Domovinskog rata Mile Dedaković – Jastreb na žalost ni ovog 18-tog studenoga neće biti u Vukovaru zajedno sa svojim suborcima. Bolestan je – kaže.

Kad smo ga pitali, što mu znači ovaj dan, odgovorio je:

  • Sama pomisao na sve ono što smo prošli tijekom agresije i okupacije Vukovara ostavilo je izniman trag u mojem životu. Samo kad se sjetim koliko je ljudi ubijeno, ranjeno, protjerano… Kako godine idu, sve mi je teže, a suze same idu na oči. Teško sam bolestan, sva je sreća da imam prekrasnu suprugu, ali i djecu. Vukovar je bol koja ne prolazi.

A zovu li vas iz Vukovara, pitaju za zdravlje?

  • Zovu me iz Grada Vukovara. Zanimaju se za mene. Veliko im hvala, to mi mnogo znači. Javljaju mi se i moji suborci. Teško mi je kad čujem da netko od njih teško živi ili da je bolestan, a nema adekvatnu pomoć. A ja im na žalost to ne mogu učiniti.

Mile Dedaković – Jastreb sigurno je zaslužio čin generala Hrvatske vojske. Bojimo se da ga neće dočekati, bez obzira što taj čin danas nose i oni koji su ga zaslužili, ali koji na žalost i nisu, koji im služi samo za „parade“.

  • Ne znam što bih vam na to odgovorio – veli Dedaković. Ali ako je tko zaslužio najviša odličja onda su to branitelji ovoga grada. Time ne mislim podcjenjivati ni druge, da me se krivo ne shvati. Rat je bio krvav i ostavio je na sve nas tragične posljedice. Žao mi je što su se toliki branitelji ubili, što svakim danom, kako čujem, najmanje desetak branitelja umire. Sve mi je teže slušati i gledati one koji govore da je „rat daleko iza nas“ i tome slično. Slike onoga što smo prošli svakim su danom sve jasnije i sve teže mi padaju. Neki dolaze u ovaj grad jednom na godinu, a trebali bi puno češće. Vukovar je već odavno trebao biti „velegrad“, ali sva ta obnova, koliko god se hrvatska država trudila ipak ide presporo, osobito za ljude koji tamo žive. Osim toga, 18-tog studenoga treba se sjetiti imena svih poginulih, nestalih, pa i umrlih Vukovaraca. Nije dovoljno tek samo isticati brojke.

Međutim, ono što poglavito zabrinjava i žalosti heroja Vukovara je činjenica da je vrlo malo ratnih zločinaca odgovaralo  za strašne zločine koji su tamo počinjeni, dok s druge pak strane svjedoci smo da se još uvijek gone hrvatski branitelji, da ih se ne ostavlja na miru.

  • Vukovar je rana koja nikada ne prolazi i neće proći – rekao je Dedaković, koji zajedeno sa svojom obitelji teško proživljava ove dane ponosa i slave.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari