Pratite nas

Odlaze ‘sijedi’, sve više mladih političara

Objavljeno

na

U politici na ovim prostorima sve je manje “sijedih glava”, ako ćemo tako nazvati pripadnike ovdašnje prve političke generacije, klasu devedesetih, koja je neposredno obilježila to prijelomno razdoblje.

Od značajni(ji)h aktera tadašnjih zbivanja u Hrvatskoj u visokoj politici ostala je, ili bolje rečeno – preživjela, tek nekolicina njih. Vladimir Šeks, Stjepan Mesić, Radimir Čačić, Vesna Pusić, Ivan Jakovčić…

Neke je, naravno, dostigla biološka neumitnost, neki su politički “upokojeni” (najbolji primjer je nekoć karizmatični Dražen Budiša, koji se, nakon izbornog potopa 2003. godine, povukao iz politike, da bi ponovno doživio izborni fijasko prilikom comebacka na izborima 2011. godine), a neki su, naprosto, sami odabrali političku mirovinu.

Malo preživjelih iz devedesetih

hrvatska_politicari_epa_mainOd spomenutih koji su “preživjeli”, Šeks više ni izbliza nema moć i karizmu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kakvu je donedavna imao. Mesić, iako u mirovini, maksimalno konzumira zakonsku povlasticu institucije Ureda bivšeg predsjednika i još, iz drugog plana, utječe na političke događaje.

Od sve te nomenklature s početka devedesetih, koju prigodno možemo nazvati i političkom generacijom 1.0, upravo Vesna Pusić, kao aktualna ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade, s ambicijom ka nekom visokom položaju u Europskoj uniji, danas ima najviše političke moći.

Njezinog bivšeg sudruga Radimira Čačića, koji je takvu moć uživao do prije godinu i pol dana, sustigla je osobna, pa time i politička nevolja, jer je, uslijed odlaska na odsluženje zatvorske kazne zbog skrivljene prometne nesreće, morao odstupiti s onih položaja u Hrvatskoj narodnoj stranci i Vladi na koje je, potom, zasjela upravo Pusić, još ga k tomu izbacivši iz stranke.

Politički je živ ova skoro dva i pol desetljeća i lider regionalističkog Istarskog demokratskog saveza Ivan Jakovčić, koji je, doduše, sve to vrijeme proveo u sigurnoj istarskoj političkoj enklavi. Danas je jedan od kandidata “Kukuriku koalicije” na listi za izbore za Europski parlament.

Predsjednik dvostruko stariji od premijera

U Europi, gdje će do 2025. godine čak petina stanovništva biti starija od 65 godina, još su na cijeni zreliji političari. Prosječna starost europskog političara je 53 godine. Prosječna dob zastupnika u Europskom parlamentu je 55, a članova Europske komisije 57 godina.

Zanimljiv je primjer Italije, čiji odnedavni premijer Mateo Renzi ima “tek” 39 godina i više je nego upola mlađi od tamošnjeg predsjednika, 88-godišnjeg Giorgija Napolitana.

Među europskim političarima mladošću trenutačno najviše odskače austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz. Njemu je tek 27!

Gledamo li šire, nije mnogo glavnih, ili barem važnih protagonista iz pionirskih dana ovdašnje višestranačke demokracije ostalo niti drugdje u regiji. U Srbiji je Tomislav Nikolić, u posve novom političkom ruhu nego onomad dok je bio drugi čovjek Šešeljeve Srpske radikalne stranke, danas na položaju predsjednika države. Politički su “živi”, no daleko od nekadašnjeg utjecaja, i Vuk Drašković i Vojislav Koštunica. Tu je i Nenad Čanak, kao svojevrsni pandan Ivanu Jakovčiću u Hrvatskoj…

U Bosni i Hercegovini Haris Silajdžić, onodobni ratni ministar vanjskih poslova, a potom i premijer, još ima karizmu, ali ne više i politički utjecaj kao nekoć.

U Crnoj Gori je Milo Đukanović, koji je u prijelomnim godinama početkom devedesetih bio tridesetogodišnjak i “mladi lav” u politici, usprkos mnogim turbulencijama, uspješno opstao na najvišim državnim položajima, pa je, eto, i danas ondje na čelu Vlade.

U Sloveniji se iz onog doba održao Janez Janša, u dva navrata predsjednik Vlade i lider tamošnjeg desnog centra, s tim da ga je pritisnula korupcijska afera zbog koje je ovih dana pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora.

Stari lisci i mladi lavovi

Dok polako odlaze na onaj svijet, u (ne)zasluženu mirovinu ili u zatvore, protagonisti zbivanja u protekla dva desetljeća, politički prostori neminovno prolaze svoje dinamične procese i neizbježne mijene. Na sceni imamo već treću generaciju, a ono što se u političkom žargonu voli nazvati “svježom krvi” neprestano kola donoseći nova lica. Stare lisce zamjenjuju mladi lavovi.

No, sve se češće događa da takvi vrlo rano i bez mnogo političkog, pa i životnog iskustva zauzimaju najviše položaje, preuzimajući teret odgovornosti za sudbine država i živote njihovih građana. Mnogi pritom, preskačući stepenice u hijerarhiji i mimo uobičajenog slijeda, uskaču u dužnosničke fotelje ravno s fakulteta, iz stranačkih sekcija ili eventualno općinskih i gradskih sinekura.

Fenomen se brzo širi, obično bivajući tumačen potrebom za “kadrovskim osvježenjima”, dobitnim “spajanjem mladosti i iskustva” i davanjem prilike mladima “na kojima svijet ostaje” u okolnostima i okruženjima gdje su se stari kadrovi pokazali jalovima ili korumpiranima. Političkom scenom sada dominiraju rođeni između 1960. i 1970. godine, no među njima je sve više i onih mlađih.

Maturant za Evropski parlament

Mihael Peklar još je srednjoškolac, ali i kandidat na hrvatskim izborima za Europski parlament. Taj 19-godišnji Zagrepčanin i višestruki državni prvak u informatici nalazi se na 6. mjestu liste OraH-a, stranke koju vodi bivša ministrica zaštite okoliša i SDP-ova disidentica Mirela Holy.

Mlađahni Peklar kaže kako je svjestan da nema šanse ući u Europski parlament, ali da je na listi iz drugih pobuda.

“Zbog negativnog stava prema politici općenito, uzrokovanog korupcijom političara, mladi često odbacuju politiku kao put da izraze svoje misli. Moj primjer pokazuje da ORaH daje priliku mladima jer, kako se kaže, ‘na mladima svijet ostaje’. Svoju zrelost ćemo najbolje pokazati tako da se odgovorno pobrinemo za svoju budućnost”, ističe.

Vjerojatno nema boljeg primjera na ovim prostorima od onog najsvježijeg. U novoj srbijanskoj Vladi ministar financija je 30-godišnji Lazar Krstić, s diplomom američkog Yalea i besprijekornom akademsko-karijernom biografijom, ali bez gotovo ikakvog političkog iskustva. Tek godinu dana stariji od njega je Nikola Selaković, novi ministar još jednog ključnog resora – pravosuđa. On, doduše, ima već nekoliko godina političkog staža u vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci.

Uzmemo li a priori 40 godina kao dobnu granicu prema kojoj bi se mjerilo iskustvo nužno za obnašanje visoke i odgovorne političke dužnosti, u Vladi Hrvatske trojica su ministara ispod te letvice. Najmlađem među njima, ministru zaštite okoliša Mihaelu Zmajloviću – 36 je godina i na dužnost je stigao s mjesta gradonačelnika malog Jastrebarskog.

U Vladi entiteta Federacija Bosne i Hercegovine ministru obrazovanja Damiru Mašiću je 35 godina, a onom kulture i sporta Samiru Kaplanu 33.

I dva važna resora u Vladi Crne Gore drže mladi momci – ministar unutrašnjih poslova je 34-godišnji Raško Konjević, a vanjskih poslova tri godine stariji Igor Lukšić.

Iskustvo je nužno

Vlasta Ilišin sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, koja se već dulje vrijeme bavi pitanjima mladih, pa tako i njihovom zastupljenošću u politici, smatra kako priljev mladih u visoku politiku nije neki poseban ovodobni trend. Toga je uvijek bilo i bit će, kaže, uz dodatak kako su neki aktualni primjeri više iznimka nego pravilo.

Na pitanje je li – osim ambicije i ideala – u politici potrebno i iskustvo te je li dobro stjecati ga odmah na najvišim položajima, Ilišin kaže: “Bilo koja rukovodeća funkcija, pa time i politička, zahtijeva iskustvo, naročito ono stručno koje podrazumijeva i organizacijske elemente. Ono u politici ne mora nužno biti jako veliko – jer u tom slučaju nitko tko je mlad nikada ne bi mogao udovoljiti tim kriterijima.”

Veći problem je, smatra ona, što su mnogi mladi političari koji se nađu “u vatri” visokih položaja dotad uglavnom bili malo poznati široj javnosti.

“Građani imaju pravo nešto očekivati od ljudi koje biraju. A da bi se mogli opredijeliti, moraju imati bar nekakve informacije o njima. Ako netko nije nikada javno djelovao, teško je očekivati i da bude prepoznat”, kaže Ilišin.

Smatra da se na ovim prostorima ne događa neka potpuna smjena generacija u politici, već da se povremeno pojave neki razmjerno mlađi ljudi.

“U politici je uvijek potrebna ‘svježa krv’. ali našim političkim strankama ona neće mnogo pomoći ako ne razmisle o demokratizaciji samih stranaka. Možete ne znam koliko svježe krvi unijeti u stranku, ali ako ona ondje ne može kolati, onda se ništa bitno neće dogoditi. Osim toga, ako ti mladi nisu okruženi onima s puno iskustva i autoriteta, spremnim da s njima dijele odgovornost, onda ti mladi ljudi u politici brzo izgore”, zaključuje Ilišin.

Piše: Miroslav Filipović

Izvor: Al Jazeera

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari