Pratite nas

Kolumne

ODLAZI NAŠ SVETAC!

Objavljeno

na

ZAŠTO OPET,  SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ, HRVATSKI SVETAC, MORA POĆI U TUĐINU, KAD ZNAMO, KOLIKO JE VOLIO SVOJU DOMOVINU HRVATSKU I KOLIKO SE HTIO  PRED KRAJ ŽIVOTA DOMA VRATITI?

[ad id=”93788″]

Sveti Leopold Bogdan Mandić vratio se na kratko u svoju voljenu Hrvatsku a što je za svoga života jako želio. Bio je tužan što se to nije dogodilo. Sada je došao u svoju domovinu da nam donese utjehu i nadu, da zaliječi ranjene Duše. Zna on kako pate njegovi Hrvati.  Na nekoliko stotina tisuća ljudi,  cijele dane i cijele noći, slijevalo se ulicama prema Crkvi gdje je bio izložen Njegov sarkofag. Došli su njegovi štovatelji, kako bi ga pozdravili i zamolili da posreduje u ljubavi i jedinstvu naše domovine koja je na svim poljima razjedinjena. Zna hrvatski narod štovati svoje Svece i zna kolika je Njihova neizmjerna snaga i milosrdna moć koja se prelijeva po cijelom svijetu.

Svetog Leopolda Bodana Mandića, papa Ivan Pavao II proglasio je svetim 16.lipnja 1983. godine u godini pomirenja a u Hrvatsku dolazi 33 godine kasnije u godini milosrđa. Koje li simbolike. Znamo da je Isus sa 33 godine bio mučen i razapet na Križu a za pomirenje i milosrđe potrebno je ponovo ponijeti teški Križ onako kako ga je i Isus nosio a sve iz ljubavi prema čovjeku. Ne može to ponijeti čovjek sam, jer je taj Križ pretežak, pa nam je zato Bog šalje našega hrvatskoga Sveca Leopolda Bogdana Mandić. Hvala ti, dobi naš Bože, na tom daru i milostima koje nam je donio naš Svetac jer ni jedan Svetac ne dolazi praznih ruku. Nisu ga najavljivali ni mediji a ni Crkva pretjerano ali Njemu u susret pohrlilo je preko 200 tisuća njegovih Hrvata iz Hrvatske ali i susjednih zemalja. Došao je kao oružje u Božjim rukama da ulije milosrđe koje se razlilo po svima nama.

Punih pedeset godina, Sveti Leopold Mandić, hrvatski Svetac, bio je neprestano u službi drugih, uvijek gostoljubiv i nasmijan, zatvoren u jedan sobičak, kao u neku vrstu samice. Ispovijedao je po cijeli dan i duge je sate proveo u ispovjedaonici mireći čovjeka i Boga, sjedinjujući ih u ljubavi oprostivši im grijehe a da nikada nije pokazao ni trunčicu nestrpljivosti, ni najmanju dosadu, i uvijek je sve primao s osmijehom, poput brata koji je dugo čekao dragog brata koji je živio daleko i kojega je želio zagrliti.

Naš Svetac živio je u poslušnosti, molitvi, trpljenju i poniznosti.

Naš Sveti Leopold Mandić, bio je vrlo ponizan o čemu svjedoči i jedan gospodin iz Padove, Giovanni Chivato koji se godinama nije ispovijedao, odlučio je poći ocu Leopoldu. Bio je vrlo uplašen i zbunjen, ušao je u njegovu ispovjedaonicu. Kad ga je ugledao otac Leopold ustao je sa stolice i pohrlio mu u susret sav sretan, kao prijatelj kojega je čekao i rekao mu: „Izvolite sjesti, gospodine, izvolite sjesti“. Kako je bio zbunjen, Giovanni je otišao sjesti na njegovu stolicu. Otac Leopold je, bez riječi, kleknuo na zemlju i slušao njegovu ispovijed. Tek kasnije shvatio je što je učinio i htio se ispričati, ali otac Leopold, smijući se rekao mu je: „Ništa, ništa idite u miru“.

Najveća izdaja na svijetu je izdaja ljubavi

Otac Leopold je plakao zbog grijeha. Bojao se, kao i Isus grijeha ali prema grešniku držao se potpuno suprotno, primao ih je kao brata, kao prijatelja i zato ljudima nije bilo teško poći njemu na ispovijed. Zahvaljivao se svima koji su došli k njemu, što su prihvatili da On prima njihovo pokajanje a naročito za one koji se godinama nisu ispovijedali. Iako je otac Leopold uvijek postupao blago i očinski prema svojim pokornicima, bio je vrlo odrješit kad se radilo o grijesima izdaje ljubavi. Govorio je: Bog ne ostavlja zlo nekažnjeno. Njegova ruka uvije stiže krivca, posebno onoga koji tlači slabijega!“. Izdaja ljubavi ne može se oprostiti.

Prije svoje smrti, otac Leopold stalno je ponavljao da želi poći doma, da je njegov dom preko mora. Volio je svoju domovinu i bio je vrlo ponosan što je Hrvat, nije nikada htio primiti talijansko državljanstvo. Svoj život posvetio je Bogu, bio mu je u svemu poslušan, ništa mu nije odbio pa mislim da bi i Njemu Bog, trebao ispuniti želju koju je pred smrt često ponavljao, kako želi poći doma. Mislim da je vrijeme, da se hrvatski Svetac Leopold Bogdan Mandić, vrati u svoju domovinu Hrvatsku i da Crkva u Hrvata treba pokrenuti postupak Njegova stalnog povratka doma. Talijani ne štuju toliko našega hrvatskog Sveca Leopolda Mandića i silno su iznenađeni koliko je Hrvata pohrlilo Njemu u susret, koliko ga silno volimo, trebamo, štujemo i želimo.

bozaleoVrijeme je, da se naš Svetac Leopold Bogdan Mandić vrati svome narodu, u svoju domovinu, jer je hrvatski Svetac i mi ga volimo, trebamo i štujemo. Nama On znači puno više nego što Njegova Svetost znači Talijanima. Imaju oni svoje svece. Nakon toliko provedenih godina u službi u Italiji, šireći oprost grijeha i sjedinjenje s Bogom zaslužio je da se vrati u svoju domovinu Hrvatsku koju je toliko volio i za kojom je sve te godine čeznuo. Na crkvenim veledostojnicima je, da našega Sveca, zauvjek vratimo u Njegovu domovinu.

I zato, nećemo reći ZBOGOM Sveti Leopolde Mandiću, nego samo DOVIĐENJA. Ako Bog da, vidimo se uskoro i to zauvijek u našoj domovini Hrvatskoj.

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Totalitarni mozgovi iskorištavaju migrante za uvođenje cenzure

Objavljeno

na

Objavio

Migrantska kriza jedna je od onih polarizirajućih tema. Koplja bi se manje lomila da se tu radi samo o prihvatu određenog broja ljudi koji sreću traže u Europi. No stvar je puno složenija od toga.

Budući da su integracijski procesi na Zapadu pokazali prilično ograničeni učinak, rasprava o migracijama pretvorila se u raspravu o tome kakvu Hrvatsku želimo u budućnosti.

Progresivci žele multikulti zemlju koja bi zauvijek izgubila svoj katolički duh pa im imigranti dođu kao saveznici, dok druga strana želi sačuvati hrvatsku i kršćansku tradiciju pa od pridošlica traži prihvaćanje domaćih kulturnih normi i obrazaca ponašanja.

Prihvat migranata iz humanitarnog i sigurnosnog pretvorio se u pravo identitetsko pitanje.

Rasprava je s političke spuštena na osobnu razinu, piše Mate Mijić / Večernji list

Ne treba onda čuditi to što teških riječi i optužbi ne nedostaje. Rasista, fašista, ksenofoba i katolibana s jedne te soroševaca i mrzitelja svega hrvatskog s druge strane ima i za izvoz. Da se ovakve rasprave vode kao nekad po birtijama, veselicama ili društvenim domovima, još bismo se iz ove globalne gabule izvukli kao relativno zdravo društvo s minimalno narušenom kohezijom.

No napredak informacijske tehnologije učinio je svakoga od nas izvorom vijesti i dao nam alate za njihovo viralno širenje.

Nažalost, neki se iz različitih motiva odlučuju na širenje lažnih vijesti, a migrantska kriza došla je kao gorivo na plamen koji se i prije nje počeo širiti javnim prostorom.

Odgovor na manipulacije i jednostrano izvještavanje liberalnih medija koji su često daleko u drugi plan gurali ljudima iznimno važno pitanje sigurnosti stigao je u obliku jednako pogubnih manipulacija na internetu koje potpiruju strahove. Dominantna percepcija migranata u javnosti od početka je oblikovana manipulacijama.

Prvi su svoje karte odigrali liberalni mediji pa se sve migrante nazivalo sirijskim izbjeglicama i prikazivalo uglavnom kao sirote žene i djecu koji bježe od rata.

Kad je postalo jasno da ih veći broj dolazi iz država koje nisu zahvaćene ratnim sukobima i da se mahom radi o odraslim radno sposobnim muškarcima, internet je uzvratio udarac. Slike onemoćalih i očajnih žena s djecom kojoj je rat uništio djetinjstvo potisnule su snimke nasilja po europskim gradovima i izvještaji iz crne kronike. Jadne izbjeglice pretvorile su se u hordu osvajača koja dolazi samo s jednim ciljem – da nas pokori.

Površnost, licemjerje i manipulativnost u izvještavanju o migrantskoj krizi izazvali su kontraučinak pa sad ljudi više vjeruju pojedincima koji po društvenim mrežama šire neprovjerene, a često i lažne, informacije.

Jedna laž zamijenjena je drugom. Obje su jednako pogubne, samo što je prva uglavnom dobro promišljena i planski plasirana, a druga je proizvod straha. To, naravno, ne znači da na tom strahu neki ne pokušavaju politički profitirati.

Da bi to onemogućili i vratili kontrolu nad situacijom u svoje ruke, totalitarni mozgovi dosjetili su se jednostavnog rješenja – cenzure. “Zaustavite internet”, temeljna je poruka onih koji bi željeli sankcionirati širenje vijesti koje smatraju lažnima ili štetnima za svoju agendu.

Kontroverzni UN-ov Globalni kompakt o migracijama koji bi trebao biti usvojen u prosincu u Marakešu preporučuje uskraćivanje javnih sredstava i materijalne podrške medijima koji „promiču netoleranciju, ksenofobiju, rasizam i ostale oblike diskriminacije prema migrantima“. A tko bi o tome trebao odlučivati i na temelju čega? Političari i birokrati prema svojoj slobodnoj procjeni. Sigurno neće čekati pravomoćnu presudu hrvatskih sudova.

Isto vrijedi za Facebook i ostale društvene mreže koje sadržaj brišu, a korisnike blokiraju, bez sudske odluke. Digitalne platforme sankcioniraju uglavnom po prijavi korisnika, neistomišljenika onih prijavljenih, i prema vlastitoj interpretaciji korporativnih pravila korištenja.

Dodatni problem s društvenim mrežama je to što je njihov filter robotski i vrlo neselektivan pa će nakon sve jačih političkih pritisaka gušenje slobode govora na internetu biti još izraženije.

Sve je očitije da će migrantska kriza ostaviti veliki trag na slobodu govora u Hrvatskoj i Europi. Ono što je zakonom kažnjivo mora se sankcionirati, a sve ostalo, ma koliko se s time ne slagali, moramo zaštititi. Odgovor na laži koje se pojavljuju s obje strane u raspravi nije cenzura, nego istina.

Uz nepristrano izvještavanje mainstream medija i pravilan angažman svih društvenih institucija, lažne vijesti i njihovi izvori bit će pobijeđeni.

Pristanemo li na cenzuru, vrlo je moguće da će u budućnosti laži biti jedine vijesti koje će do nas dopirati, piše Mate Mijić / Večernji list

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

 

 

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari