Pratite nas

Kolumne

ODLAZI NAŠ SVETAC!

Objavljeno

na

ZAŠTO OPET,  SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ, HRVATSKI SVETAC, MORA POĆI U TUĐINU, KAD ZNAMO, KOLIKO JE VOLIO SVOJU DOMOVINU HRVATSKU I KOLIKO SE HTIO  PRED KRAJ ŽIVOTA DOMA VRATITI?

[ad id=”93788″]

Sveti Leopold Bogdan Mandić vratio se na kratko u svoju voljenu Hrvatsku a što je za svoga života jako želio. Bio je tužan što se to nije dogodilo. Sada je došao u svoju domovinu da nam donese utjehu i nadu, da zaliječi ranjene Duše. Zna on kako pate njegovi Hrvati.  Na nekoliko stotina tisuća ljudi,  cijele dane i cijele noći, slijevalo se ulicama prema Crkvi gdje je bio izložen Njegov sarkofag. Došli su njegovi štovatelji, kako bi ga pozdravili i zamolili da posreduje u ljubavi i jedinstvu naše domovine koja je na svim poljima razjedinjena. Zna hrvatski narod štovati svoje Svece i zna kolika je Njihova neizmjerna snaga i milosrdna moć koja se prelijeva po cijelom svijetu.

Svetog Leopolda Bodana Mandića, papa Ivan Pavao II proglasio je svetim 16.lipnja 1983. godine u godini pomirenja a u Hrvatsku dolazi 33 godine kasnije u godini milosrđa. Koje li simbolike. Znamo da je Isus sa 33 godine bio mučen i razapet na Križu a za pomirenje i milosrđe potrebno je ponovo ponijeti teški Križ onako kako ga je i Isus nosio a sve iz ljubavi prema čovjeku. Ne može to ponijeti čovjek sam, jer je taj Križ pretežak, pa nam je zato Bog šalje našega hrvatskoga Sveca Leopolda Bogdana Mandić. Hvala ti, dobi naš Bože, na tom daru i milostima koje nam je donio naš Svetac jer ni jedan Svetac ne dolazi praznih ruku. Nisu ga najavljivali ni mediji a ni Crkva pretjerano ali Njemu u susret pohrlilo je preko 200 tisuća njegovih Hrvata iz Hrvatske ali i susjednih zemalja. Došao je kao oružje u Božjim rukama da ulije milosrđe koje se razlilo po svima nama.

Punih pedeset godina, Sveti Leopold Mandić, hrvatski Svetac, bio je neprestano u službi drugih, uvijek gostoljubiv i nasmijan, zatvoren u jedan sobičak, kao u neku vrstu samice. Ispovijedao je po cijeli dan i duge je sate proveo u ispovjedaonici mireći čovjeka i Boga, sjedinjujući ih u ljubavi oprostivši im grijehe a da nikada nije pokazao ni trunčicu nestrpljivosti, ni najmanju dosadu, i uvijek je sve primao s osmijehom, poput brata koji je dugo čekao dragog brata koji je živio daleko i kojega je želio zagrliti.

Naš Svetac živio je u poslušnosti, molitvi, trpljenju i poniznosti.

Naš Sveti Leopold Mandić, bio je vrlo ponizan o čemu svjedoči i jedan gospodin iz Padove, Giovanni Chivato koji se godinama nije ispovijedao, odlučio je poći ocu Leopoldu. Bio je vrlo uplašen i zbunjen, ušao je u njegovu ispovjedaonicu. Kad ga je ugledao otac Leopold ustao je sa stolice i pohrlio mu u susret sav sretan, kao prijatelj kojega je čekao i rekao mu: „Izvolite sjesti, gospodine, izvolite sjesti“. Kako je bio zbunjen, Giovanni je otišao sjesti na njegovu stolicu. Otac Leopold je, bez riječi, kleknuo na zemlju i slušao njegovu ispovijed. Tek kasnije shvatio je što je učinio i htio se ispričati, ali otac Leopold, smijući se rekao mu je: „Ništa, ništa idite u miru“.

Najveća izdaja na svijetu je izdaja ljubavi

Otac Leopold je plakao zbog grijeha. Bojao se, kao i Isus grijeha ali prema grešniku držao se potpuno suprotno, primao ih je kao brata, kao prijatelja i zato ljudima nije bilo teško poći njemu na ispovijed. Zahvaljivao se svima koji su došli k njemu, što su prihvatili da On prima njihovo pokajanje a naročito za one koji se godinama nisu ispovijedali. Iako je otac Leopold uvijek postupao blago i očinski prema svojim pokornicima, bio je vrlo odrješit kad se radilo o grijesima izdaje ljubavi. Govorio je: Bog ne ostavlja zlo nekažnjeno. Njegova ruka uvije stiže krivca, posebno onoga koji tlači slabijega!“. Izdaja ljubavi ne može se oprostiti.

Prije svoje smrti, otac Leopold stalno je ponavljao da želi poći doma, da je njegov dom preko mora. Volio je svoju domovinu i bio je vrlo ponosan što je Hrvat, nije nikada htio primiti talijansko državljanstvo. Svoj život posvetio je Bogu, bio mu je u svemu poslušan, ništa mu nije odbio pa mislim da bi i Njemu Bog, trebao ispuniti želju koju je pred smrt često ponavljao, kako želi poći doma. Mislim da je vrijeme, da se hrvatski Svetac Leopold Bogdan Mandić, vrati u svoju domovinu Hrvatsku i da Crkva u Hrvata treba pokrenuti postupak Njegova stalnog povratka doma. Talijani ne štuju toliko našega hrvatskog Sveca Leopolda Mandića i silno su iznenađeni koliko je Hrvata pohrlilo Njemu u susret, koliko ga silno volimo, trebamo, štujemo i želimo.

bozaleoVrijeme je, da se naš Svetac Leopold Bogdan Mandić vrati svome narodu, u svoju domovinu, jer je hrvatski Svetac i mi ga volimo, trebamo i štujemo. Nama On znači puno više nego što Njegova Svetost znači Talijanima. Imaju oni svoje svece. Nakon toliko provedenih godina u službi u Italiji, šireći oprost grijeha i sjedinjenje s Bogom zaslužio je da se vrati u svoju domovinu Hrvatsku koju je toliko volio i za kojom je sve te godine čeznuo. Na crkvenim veledostojnicima je, da našega Sveca, zauvjek vratimo u Njegovu domovinu.

I zato, nećemo reći ZBOGOM Sveti Leopolde Mandiću, nego samo DOVIĐENJA. Ako Bog da, vidimo se uskoro i to zauvijek u našoj domovini Hrvatskoj.

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori