Pratite nas

Kolumne

ODLAZI NAŠ SVETAC!

Objavljeno

na

ZAŠTO OPET,  SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ, HRVATSKI SVETAC, MORA POĆI U TUĐINU, KAD ZNAMO, KOLIKO JE VOLIO SVOJU DOMOVINU HRVATSKU I KOLIKO SE HTIO  PRED KRAJ ŽIVOTA DOMA VRATITI?

[ad id=”93788″]

Sveti Leopold Bogdan Mandić vratio se na kratko u svoju voljenu Hrvatsku a što je za svoga života jako želio. Bio je tužan što se to nije dogodilo. Sada je došao u svoju domovinu da nam donese utjehu i nadu, da zaliječi ranjene Duše. Zna on kako pate njegovi Hrvati.  Na nekoliko stotina tisuća ljudi,  cijele dane i cijele noći, slijevalo se ulicama prema Crkvi gdje je bio izložen Njegov sarkofag. Došli su njegovi štovatelji, kako bi ga pozdravili i zamolili da posreduje u ljubavi i jedinstvu naše domovine koja je na svim poljima razjedinjena. Zna hrvatski narod štovati svoje Svece i zna kolika je Njihova neizmjerna snaga i milosrdna moć koja se prelijeva po cijelom svijetu.

Svetog Leopolda Bodana Mandića, papa Ivan Pavao II proglasio je svetim 16.lipnja 1983. godine u godini pomirenja a u Hrvatsku dolazi 33 godine kasnije u godini milosrđa. Koje li simbolike. Znamo da je Isus sa 33 godine bio mučen i razapet na Križu a za pomirenje i milosrđe potrebno je ponovo ponijeti teški Križ onako kako ga je i Isus nosio a sve iz ljubavi prema čovjeku. Ne može to ponijeti čovjek sam, jer je taj Križ pretežak, pa nam je zato Bog šalje našega hrvatskoga Sveca Leopolda Bogdana Mandić. Hvala ti, dobi naš Bože, na tom daru i milostima koje nam je donio naš Svetac jer ni jedan Svetac ne dolazi praznih ruku. Nisu ga najavljivali ni mediji a ni Crkva pretjerano ali Njemu u susret pohrlilo je preko 200 tisuća njegovih Hrvata iz Hrvatske ali i susjednih zemalja. Došao je kao oružje u Božjim rukama da ulije milosrđe koje se razlilo po svima nama.

Punih pedeset godina, Sveti Leopold Mandić, hrvatski Svetac, bio je neprestano u službi drugih, uvijek gostoljubiv i nasmijan, zatvoren u jedan sobičak, kao u neku vrstu samice. Ispovijedao je po cijeli dan i duge je sate proveo u ispovjedaonici mireći čovjeka i Boga, sjedinjujući ih u ljubavi oprostivši im grijehe a da nikada nije pokazao ni trunčicu nestrpljivosti, ni najmanju dosadu, i uvijek je sve primao s osmijehom, poput brata koji je dugo čekao dragog brata koji je živio daleko i kojega je želio zagrliti.

Naš Svetac živio je u poslušnosti, molitvi, trpljenju i poniznosti.

Naš Sveti Leopold Mandić, bio je vrlo ponizan o čemu svjedoči i jedan gospodin iz Padove, Giovanni Chivato koji se godinama nije ispovijedao, odlučio je poći ocu Leopoldu. Bio je vrlo uplašen i zbunjen, ušao je u njegovu ispovjedaonicu. Kad ga je ugledao otac Leopold ustao je sa stolice i pohrlio mu u susret sav sretan, kao prijatelj kojega je čekao i rekao mu: „Izvolite sjesti, gospodine, izvolite sjesti“. Kako je bio zbunjen, Giovanni je otišao sjesti na njegovu stolicu. Otac Leopold je, bez riječi, kleknuo na zemlju i slušao njegovu ispovijed. Tek kasnije shvatio je što je učinio i htio se ispričati, ali otac Leopold, smijući se rekao mu je: „Ništa, ništa idite u miru“.

Najveća izdaja na svijetu je izdaja ljubavi

Otac Leopold je plakao zbog grijeha. Bojao se, kao i Isus grijeha ali prema grešniku držao se potpuno suprotno, primao ih je kao brata, kao prijatelja i zato ljudima nije bilo teško poći njemu na ispovijed. Zahvaljivao se svima koji su došli k njemu, što su prihvatili da On prima njihovo pokajanje a naročito za one koji se godinama nisu ispovijedali. Iako je otac Leopold uvijek postupao blago i očinski prema svojim pokornicima, bio je vrlo odrješit kad se radilo o grijesima izdaje ljubavi. Govorio je: Bog ne ostavlja zlo nekažnjeno. Njegova ruka uvije stiže krivca, posebno onoga koji tlači slabijega!“. Izdaja ljubavi ne može se oprostiti.

Prije svoje smrti, otac Leopold stalno je ponavljao da želi poći doma, da je njegov dom preko mora. Volio je svoju domovinu i bio je vrlo ponosan što je Hrvat, nije nikada htio primiti talijansko državljanstvo. Svoj život posvetio je Bogu, bio mu je u svemu poslušan, ništa mu nije odbio pa mislim da bi i Njemu Bog, trebao ispuniti želju koju je pred smrt često ponavljao, kako želi poći doma. Mislim da je vrijeme, da se hrvatski Svetac Leopold Bogdan Mandić, vrati u svoju domovinu Hrvatsku i da Crkva u Hrvata treba pokrenuti postupak Njegova stalnog povratka doma. Talijani ne štuju toliko našega hrvatskog Sveca Leopolda Mandića i silno su iznenađeni koliko je Hrvata pohrlilo Njemu u susret, koliko ga silno volimo, trebamo, štujemo i želimo.

bozaleoVrijeme je, da se naš Svetac Leopold Bogdan Mandić vrati svome narodu, u svoju domovinu, jer je hrvatski Svetac i mi ga volimo, trebamo i štujemo. Nama On znači puno više nego što Njegova Svetost znači Talijanima. Imaju oni svoje svece. Nakon toliko provedenih godina u službi u Italiji, šireći oprost grijeha i sjedinjenje s Bogom zaslužio je da se vrati u svoju domovinu Hrvatsku koju je toliko volio i za kojom je sve te godine čeznuo. Na crkvenim veledostojnicima je, da našega Sveca, zauvjek vratimo u Njegovu domovinu.

I zato, nećemo reći ZBOGOM Sveti Leopolde Mandiću, nego samo DOVIĐENJA. Ako Bog da, vidimo se uskoro i to zauvijek u našoj domovini Hrvatskoj.

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari