Pratite nas

Povijesnice

15. siječnja 1992 Franjo Tuđman: “Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost”

Objavljeno

na

San o hrvatskoj slobodi i samostalnosti koje je tako lijepo u 17. stoljeću opjevao Ivan Gundulić, star je koliko i cijela Hrvatska povijest.

Taj san dosanjan je tek krajem 20. stoljeća. Suvremena Hrvatska uspjela je ostvariti ideju o samostalnosti.

Datum koji će ostati trajno zabilježen kao povijesni dan 15. je siječnja 1992. Međunarodna zajednica priznala je Hrvatsku kao slobodnu suverenu državu. Tog dana Hrvatsku je priznalo 12 članica tadašnje europske zajednice i pridružilo se ranijem priznanju 19 drugih država, od kojih prva je bila Island, a među kojima je bila i Sveta Stolica, prenosi kamenjar.com

Diljem lijepe naše zavladalo je veliko slavlje. Na središnjem zagrebačkom Trgu prisutnima se pridružio prvi Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je te večeri rekao “održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost”.

Vrijeme priznanja stiglo je u danima velikosrpske agresije. Bitka za priznanje vodila se i na vojnoj i na diplomatskoj bojišnici. Bili smo sami i osuđeni na propast.

Hrvatska je uspjela promijeniti razmišljanje međunarodne zajednice vojnim pobjedama, narodnim referendumom i odlukom Sabora o samostalnosti.

Uz veliko zalaganje njemačkog kancelara Kohla, ministra Genchera, austrijskog ministra Mocka i konstantne velike moralne potpore Pape Ivana Pavla II, Europska zajednica odlučila je priznati našu neovisnost.

17. siječnja Hrvatsku je službeno posjetio talijanski predsjednik Francesco Cosiga, te se prvi put zavijorila hrvatska zastava uz zvuke Lijepe naše.

Početkom travnja Hrvatsku su priznale i Sjedinjene Američke države, a pred zgradom Ujedinjenih Naroda u New Yorku izvješena je naša zastava čime smo postali 178. država u zajednici slobodnih naroda, piše HRT

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23. svibnja 1990. – Razoružana teritorijalna obrana Hrvatske (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Svibanj 1990. bio je najburniji mjesec s mnogo društveno političkih promjena. Nakon prvih slobodnih demokratskih izbora i pobjede nacionalno orijentiranog HDZ-a, svijet su obišle slike neviđenog nasilja između milicije, navijača Dinama i Crvene zvezde.

No od nacionalizmom prožetog obračuna na Maksimiru, za budućnost Hrvatske mnogo važniji bio je potez vladajućih jugoslavenskih struktura koje su je potpuno nelegalno razoružale.

Naime, 23. svibnja 1990. samo osam dana prije sazivanja novoga Hrvatskog sabora s većinom koju je osvojila stranka HDZ, hrvatska javnost putem priopćenja Predsjedništva SR Hrvatske saznala je kako je prema odluci Saveznog sekretarijata za narodnu obranu praktički oduzeto sve oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, piše HRT

Riječ je o približno 260 tisuća lakog i srednjeg streljačkog i topničkog naoružanja. Bio je to potez bez presedana jer ustroj Teritorijalne obrane bio je utemeljen na odredbi članka 239. tadašnjeg Ustava prema kojem su republike upravljale i financirale Teritorijalnu obranu. Na njihovu čelu bio je zapovjednik kojega je imenovalo i razrješavalo tadašnje jugoslavensko Predsjedništvo na prijedlog Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske; a tu dužnost tada je obnašao premijer Ivica Račan.

Iako je i slovenska TO trebala na isti način biti razoružana, njihova policija i službe sigurnosti bile su mnogo pripremljenije za velikosrpske pretenzije te su Slovenci ranije većinu skladišta s opremom i naoružanjem stavili pod nadzor. Iako je hitno održana sjednica Predsjedništva SR Hrvatske, za povratak ilegalno zaplijenjenog oružja bilo je prekasno. Predstavnici JNA tvrdili su pak kako oružje nije oduzeto nego premješteno u sigurnija skladišta.

Nova hrvatska vlast, na čelu s Franjom Tuđmanom, nije se zavaravala lažima oficira JNA, već je učinila jedini logičan potez: počela je s ilegalnom nabavom oružja iz inozemstva. Propust čelnih ljudi stranke SKH-SDP, koja je bila na odlasku s vlasti, itekako je utjecao na početni razvoj, možda i tijek rata. Hrvatska ne samo što je bila razoružana nego je i dio zaplijenjenog oružja podijeljen Srbima koji su aktivno pripremali pobunu.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 23. svibnja 1823. godine rođen Ante Starčević

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 23. svibnja 1823. godine rođen je Ante Starčević, hrvatski političar, publicist i književnik. Starčević se rodio u ličkom naselju Žitniku pokraj Gospića. Ondje danas postoji i „Spomen dom dr. Ante Starčevića.“

Starčevićev otac bio je Hrvat i katolik, dok mu je majka bila Srpkinja pravoslavne vjere koja je udajom prihvatila katoličku vjeru, piše narod.hr

Lik i djelo Ante Starčevića obilježava borba za hrvatsku samobitnost

Ante Starčević je bio hrvatski političar, književnik i publicist, poznat po tomu što je zajedno s Eugenom Kvaternikom utemeljio Hrvatsku stranku prava, tj. pravno-politički je obrazložio hrvatsku nacionalnu ideologiju i državnost koja se potom naziva pravaštvo ili starčevićanstvo.

U Hrvatskom saboru je bio najvatreniji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. osnovao s Eugenom Kvaternikom. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Zbog te borbe nekoliko puta je utamničen, a posebno nakon Rakovičkog ustanka u Lici pod vodstvom pravaša Eugena Kvaternika.

Žestoki antiklerikalac

Bio je žestoki antiklerikalac i protivnik Katoličke crkve u Hrvata u skladu s „modernim trendovima“ svog vremena koji su kršćanstvo i Crkvu smatrali glavom zaprekom (velikih) nacionalnih država , kao i zaprekom modernizacije i napretka čovjeka 19 stoljeća.

Povijest je pokazala da je bio u krivu jer se upravo Crkva u Hrvata u slijedećih 100 i više godina pokazala glavnom i gotovo jedinom nositeljicom i čuvateljicom nacionalne svijesti hrvatskog naroda.

Starčević i ekavica

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, zato jer se je Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba, koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce.

Starčević je htio tomu usprotiviti se i uvesti u hrvatski jezik ekavicu, što je govor Hrvata kajkavaca i istarskih čakavaca kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u tom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.

Grob Ante Starčevića – posljednja želja velikana

Ante Starčević umro je u 73. godini života u Zagrebu, a prema vlastitoj je želji pokopan na groblju u Šestinama, pokraj crkve sv. Mirka. Htio je biti pokopan među „malim hrvatskim ljudima sa sela“, a Šestine su tada još bile tipično prigorsko selo podno Medvednice. Danas su sjeverni dio grada Zagreba. Na istom su groblju sahranjeni i njegovi nećaci, David i Mile, no njihov je grob nekoliko desetaka metara dalje od Antinog.

Svojim djelima i političkim radom Starčević je položio osnove moderne nacionalne države i svojim je dosljednim zauzimanjem za narodna prava još za života stekao veliki ugled među Hrvatima.

Samostalna hrvatska država, koju je priželjkivao u složenim političkim odnosima onog vremena, ideal je koji isključuje ikakvu drugu hrvatsku državnost – bilo u okviru Habsburške monarhije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari