Pratite nas

Događaji

Održana je Misa zadušnica za žrtve na Kočevskom rogu

Objavljeno

na

Ove subote održana je Misa zadušnica za žrtve na Kočevskom rogu, kod najvećeg stratišta jame pod Krenom. Misa je održana na slovenskom jeziku a nazočili su brojni slovenski i hrvatski hodočasnici.

Na Kočevskom Rogu desio se krajem svibnja i početkom lipnja 1945 godine najveći genocid nad hrvatskim narodom. Po svjedočenjima, u Kočevskom Rogu likvidirano je u nekoliko dana oko 30-40 tisuća najviše Hrvata, nešto slovenskih domobrana i nekoliko tisuća srpskih i drugih narodnosti. Žrtve su dovođene iz Bleiburga vlakom preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane, a nakon toga vlakovima za Kočevje te potom kamionima u područje Kočevskog Roga gdje su noću vršene likvidacije. Likvidacije su vršili dragovoljci 11. Dalmatinske brigade, 26. Dalmatinske divizije Jugoslavenske armije koje je odabrala Milka Planinc a vodio Simo Dubajić. Pojedini likvidatori – rekorderi svojom su rukom ubili po nekoliko tisuća osoba u nekoliko dana. Dragovoljci likvidatori kasnije su nagrađeni boravkom na Bledu te odlikovanjima. Nikada nitko nije odgovarao za ove zločine.

Iako su partizani pomno pazili da nitko ne preživi likvidaciju, bacajući bombe i čuvajući danima jame ubijajući preživjele koji su pokušali izaći, nekoliko se ljudi ipak spasilo te dokopavši se inozemstva dali svoja svjedočenja. Jedno od njih, odnosi se na I.G. prisilno regrutiranog partizana iz 26. Dalmatinske partizanske divizije:

„Mi smo bili punih osam dana na Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, sa plonbiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici – muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 gdona te znam za slučaj da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego li Slovenaca ali je bilo i nešto srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, veli se na dvije jame bilo je 30-40.000 u 8 dana. Kad su ubojice polazile na Bled na odmor nakon osam dana, bila je upravo nedjelja, onda je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih sa ženama. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30-40.000 neprijatelja u 8 dana. Prema odijelima koja smo spremali iz Kočevja, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe, a dnevno smo slali 2 ili 3 vagona robe.

Glede žena, mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali sam ja vidio za vrijeme svoje službe tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika te je sigurno tih žena bilo dosta više nego li 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne, nego su ih do gubilišta vodili obučene; njih su silovali kod jama i kasnije s tim djelom hvalali, napose neki Hvaranih Kačić Božo po činu Titov zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale, a bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile obično obučene u građanska odijela… Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka 14-16 godina koji su nosili uniformu, mislim ustaške mladeži. Njih su potukle sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno. Pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali hrane i vode na punu nikako, a ne znam ni kako su ih hranili u logovru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesvještene i gjdkada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli….“

Nadalje, svjedok u svjedočanstvu navodi da je četa za likvidacije brojala je 60-70 ljudi. Zapovijedao je Nikola Maršić iz okolice Makarske, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika.

Drugo svjedočanstvo dao je Slovenac Milan Zajec, koji živi u Kanadi, a jedan je od rijetkih koji su preživjeli masakr na Kočevskom Rogu. Milan je bio strijeljan u Kočevju i samo nekim čudom nije bio pogođen metkom već su ga u mrtvačku jamu povukli njegovi poginuli drugovi s kojima je bio vezan žicom. Spasio se iz jame i uspio pobjeći u slobodan svijet. Navodno je sedam takovih ljudi koji su izbjegli smrt na Kočevskom Rogu.
„Kad smo se približili strelištu, čuli smo pucanje iz mitraljeza i pušaka i praštanje bombi, a što smo dolazili bliže, čuli smo i divlje uzvike krvnika i na kraju vapaj ranjenih domobranaca, koji su molili za pomoć. Klical,i su Bogu i Mariji….Za sebe mogu reći da se smrti nisam plašio, već sam se bojao mučenja od strane komunista.

U jami nas je ostalo osamnaest živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu, jer nam je bilo hladno, tako da smo zubima cvokotali, iako je bio mesec juni. Pored toga smo još bili i bez odeće, žedni i gladni. Jama je bila na vrhu uzana, znatno uža nego na dnu. Mi, koji smo još imali malo snage, svakog ubijenog koji je imao još nešto na sebi, svuklo smo i samo se odeli, a ranjene smo previli. Svakome smo ruke odrešili ako se mogo. Samo onima u sredinijame nismo to mogli, jer tamo su partizani streljali mitraljezima i bacali bombe.
Bilo je među nama vojnih sveštenika, koji su pojali pogrebne pesme i molitve, tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenačkom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali molili su na sam glas: Oprosti im Bože jer ne znaju što rade! Nijedna psovka nije se čula u jami.

Streljanje je trajalo 2. Juna i u nedelju 3. Juna, ceo dan, au ponedeljak samo pred podne….
Ždrelo jame partizani su čuvali i danju i noću. Čak preko noći su pucali u jamu sa mitraljezima i bacali bombe. Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo.

5. juna nastala je izvan jame potpuna tišina. Nas petorica, koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli da hodamo, čekali smo trenutak kad bi mogli da izađemo iz jame. Nekome između nas uspelo je da se dovuče do ivice jame, gdje su ga zgrabila tri partizana. Posle 10 minuta je bez pucnja pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali još nas četvorica koji smo mogli da hodamo.

Dan je protekao u čekanju da bi se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glad smo utolili s malo mesa od mrtvih domobranaca.
Iz jame sam izašao 6. Juna oko 9 časova uveče. Potom sam se krio po Dolenjskim šumama do 1 aprila 1946. Tada sam preko Ljubljane, Brezovice, Vrhnike i Horjula otišao u Trnovsku šumu. Granicu sam prešao između Sv. Gavrila i Sv. Mihajla i došao u Goricu 4. Aprila 1946 godine“

Vlatka Sakar/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U Širokom Brijegu predstavljene knjige: „Otkopana istina Širokog Brijega“ i „Od Širokog do Bleiburga i nazad“

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća Široki Brijeg, Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fa Leo Petrović i 65 subraće’ i Matice hrvatske – ogranak Široki Brijeg, u kinu Borak su predstavljene dvije knjige: „Otkopana istina Širokog Brijega“ (iz II. svjetskog rata i poraća) (600 str.) – Uredničko vijeće Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća (urednik knjige Pero Kožul, predsjednik Povjerenstva) i „Od Širokog do Bleiburga i nazad“ (580 str.) autora Velimira Mabića. Ove knjige su plod osmogodišnjega istraživačkog rada na prikupljanju vjerodostojnih informacija o događajima s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća u Širokom Brijegu, utemeljenih na autoriziranim iskazima svjedoka.

U samom uvodu u ovaj jedinstveni događaj nazočnima se prigodnim riječima obratio Miro Kraljević gradonačelnik Širokog Brijega koji je zahvalio članovima Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća na velikom trudu i radu iz čega su proizišle knjige o istini do koje se ipak došlo o stradanjima Širokobriježana s kraja II. svjetskog rata i poraća. Pogovor za obje knjige napisao je Zdenko Ćosić predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke koji je rekao da ovo nisu uobičajene knjige, te da je doslovno i metaforički s ovim knjigama otkopana istina Širokog Brijega.

Pero Kožul

Pero Kožulglavni urednik knjige „Otkopana istina Širokog Brijega“ i predsjednik Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća Široki Brijeg je najprije postavio pitanje sebi i svima nazočnima zašto se vraćati na prošla vremena, dajući odgovor: „Zbog povijesne nepravde i laži i civilizacijskog čina odavanjem ljudskog pijeteta prema nedužnim žrtvama. Komunistička vlast svim je raspoloživim sredstvima 50 dugih i mračnih godina čvrsto držala i kontrolirala naš cjelokupni javni život. Takozvana ‘narodna vlast’ neograničenim je količinama laži, punila kulturni, obrazovni, izdavački i svaki drugi prostor. Veličala je ‘navodne’ ratne pobjede, slavila ‘svoje’ heroje, klicala nepostojećem bratstvu i jedinstvu. Takva vlast posebno se obrušila na hrvatski narod na prostoru našij krajeva“. Kožul je iznio podatke o radu Povjerenstva na čijem je čelu istaknuvši da je prema popisu prije II. svjetskog rata, 1938. Široki Brijeg imao 23.341 stanovnika, te da je stopa rasta bila na razini stope u BiH, danas, 72 godina kasnije, odnosno 2017. Široki Brijeg imao bi oko 50.000 stanovnika.

„U knjizi-zborniku ‘Od Širokog do Bleiburga i nazad’, koju večeras ovdje stavljamo pred vas, riječ je o brojnim svjedočenjima pripadnika Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, naših običnih domaćih ljudi koji su imali sreću preživjeti ratne strahote, ali i o jednom broju svjedočenja suvremenika koji su također imali što reći o onim teškim vremenima. Osobno sam ponosan što sam pomogao da životno-ratne priče i ovih ljudi ugledaju svjetlo dana. Nisu se oni trsili pričati niti su svoju priču nametali, oni su mučili svoju muku, „vidali svoje rane“, živjeli i šutjeli“, rekao je na početku svog izlaganja Velimir Mabić, autor knjige „Od Širokog do Bleiburga i nazad“.

Mabić se u svom izlaganju osvrnuo na nekoliko događaja koji su obilježili sami kraj II. svjetskog rata u Širokom Brijegu navodeći između ostalih „Kuljića djecu“ njih petero koji su streljani na Brigu, dvije Dragice iz Izbična, stravična ubojstva nedužnih svećenika-franjevaca, osuđenog za pomaganje Križarima Iliju Mikulića Jukića, obitelji Gilja koji su ostali bez pet sinova, zaključivši svoje izlaganje riječima: „Širokim Brijegom nije hodalo veće zlo od partizansko-komunističkog u zadnjoj fazi Drugoga svjetskog rata i u godinama poraća, a u Boga se ufamo da nikad i neće“.

„Društvenu zajednicu, na čelu s gradonačelnikom Mirom Kraljevićem i predsjednikom Vlade ŽZH Zdenkom Ćosićem, povijest će upamtiti i po velikim potezima glede naših pobijenih, kako fratara tako i svih ostalih. Grad Široki Brijeg 7. veljače je proglasio Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk te negdašnju zaobilaznicu, koja je potpuno nepotrebno prošla franjevačkim žrtvoslovnim mjestom, nazvao Ulicom pobijenih franjevaca. Kad ih Crkva proglasi mučenicima, onda će to postati Ulica franjevačkih mučenika. ŽZH imenovala je 7. veljače Danom sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja. Hvala i svima ostalima koji su sudjelovali u ovome“, rekao je između ostalog fra Miljenko-Mića Stojić, vicepostulator Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fa Leo Petrović i 65 subraće’.

Mons. dr. Mile Bogović, biskup u miru recezent knjige „Otkopana istina Širokog Brijega“ pohvalio je rad Povjerenstva istaknuvši da ovako nešto cjelovito i detaljno opisano o stradanjima širokobriješkog puka nema u Republici Hrvatskoj te da ovaj način rada treba prenijeti u Republiku Hrvatsku. Mons. Bogović je naglasio da bez obzira što izostaje potpora s državne razine, ipak postoji puna potpora lokalnih vlasti. „Ova knjiga je doprinos spašavanju hrvatske povijesti“, rekao je na kraju svog izlaganja mons. Dr. Mile Bogović.

Dr. sc. Mario Jareb znanstveni savjetnik povjesničar predstavljajući knjigu „Od Širokog do Bleiburga i nazad“ rekao je da je ova knjiga važan izvor za proučavanje šire problematike s kraja II. svjetskog rata, te da će zasigurno poslužiti povijesničarima za stvaranje novih radova. Program je vodila Ana Marija Prskalo.

Utvrđeno je da je u 161 grobištu na prostoru Širokog Brijega od 550 do 600 žrtava, a u 12 grobišta ekshumirano je 149 žrtava. Prema podacima Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća, na prostoru Širokog Brijega na temelju osam godina istraživanja, 278 uzetih iskaza (svjedočenja) od 225 svjedoka, te drugih prikupljenih podataka, s prostora Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu stradalo je 2165 žrtava.

dr. sc. Drago Martinović

Otkopana istina Širokog Brijega

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

Obilježena 25. godišnjica utemeljenja HVO-a Bihać

Objavljeno

na

Objavio

Polaganjem cvijeća ispred središnjega križa na groblju sv. Ante Padovanskoga u bihaćkom naselju Žegar prigodno je obilježena dvadeset i peta godišnjica utemeljenja Glavnoga stožera HVO-a regije Bihać.

Kroz Hrvatsko vijeće obrane prošlo je oko 1100 pripadnika, branitelja slobodnih teritorija ovoga dijela Bosne i Hercegovine u bjesomučnoj agresiji na našu domovinu, sedamdeset i šest ih je poginulo, a tri se i danas vode kao nestali, piše Večernji list BH

Počast poginulim braniteljima HVO-a regije Bihać u nazočnosti savjetnika premijera USŽ-a Jasmina Musića odali su preživjeli branitelji i članovi udruga proisteklih iz Domovinskoga rata. Skupa s braniteljima Petoga korpusa Armije Republike BiH i pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova, postrojbe HVO-a regije Bihać obranile su bihaćki džep od zajedničkoga neprijatelja.

Najveća vrijednost tada, a i danas, zajedništvo je hrvatskoga i bošnjačkoga naroda na ovim prostorima. Stoga je važno, istaknuli su nazočni, njegovati kulturu sjećanja na ratno razdoblje i žrtve koje su pale na obje strane.

Imali smo zajedničkog neprijatelja. Mi smo branili i obranili grad Bihać i Bosnu i Hercegovinu, i ne samo BiH nego i Republiku Hrvatsku. Ono na što smo ponosni na ovim prostorima je da nije bilo sukoba između pripadnika Armije RBiH i HVO-a. Mi smo imali zajedničkog neprijatelja i zajednički smo se branili, i na to smo ponosni – kaže Franjo Grgić, ratni zapovjednik HVO-a regije Bihać.

Jasmin Musić, savjetnik premijera USŽ-a Huseina Rošića, u svojem je obraćanju kazao kako i ova prilika potvrđuje zajedništvo koje su Hrvati i Bošnjaci imali na ovim prostorima u najtežim vremenima.

Vrlo je važno i danas i u budućnosti da zasigurno imamo snažne temelje da to zajedništvo promičemo i u budućnosti – naglasio je na žegarskom groblju sv. Ante Padovanskoga savjetnik Musić. Dvadeset i petu godišnjicu utemeljenja Glavnoga stožera HVO-a regije Bihać obilježila je i Udruga HVIDR-a USŽ-a.

Što je general Vlado Šantić pisao hrvatskom vodstvu dva mjeseca prije nestanka?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari