Pratite nas

Gost Kolumne

Odvjetnik M. Karnavas: Časni prkos

Objavljeno

na

“Kako god, mogu reći s punom odgovornošću da je ono što sam vidio tijekom suđenja bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem.  Svatko tko je bio na MKSJ-u to je vidio. Kao što sam ustrajno prigovarao sudcima tijekom suđenja, nitko od njih i nitko od sudaca na MKSJ-u ne bi želio da mu se sudi na način kako se sudilo mom branjeniku”.

Odslušavši sažetak presude u žalbenom postupku i ustavši da čuje litaniju zločina koje je utvrdilo Žalbeno vijeće prije nego mu je potvrđena presuda na 20 godina zatvora, general Slobodan Praljak uzeo si je vlastiti život popivši otrov – ali tek nakon što je izrazio svoj krajnji prijezir prema presudi, a dalje i prijezir prema sudcima i Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kao sudskoj instituciji.

Sve vrvi pitanjima. Kako je general Praljak prokrijumčario bočicu s otrovom u sudnicu? Kako ju je prokrijumčario kroz brojne kontrole? Je li je imao kada je stigao na MKSJ? Je li mu je netko tamo prokrijumčario? Ili, je li ga otrov čekao na MKSJ, sakriven u njegovoj ćeliji ili u zahodu?

Kolikogod da su ova pitanja relevantna, malo ljudi postavlja pitanje koje smatram jednako važnim: zašto si je general Praljak oduzeo život?

General Praljak proveo je dvanaestak godina u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda (UNDU). Kada bi se to vrijeme uzelo u obzir, on bi ispunjavao uvjete za ranije puštanje iz zatvora za dvije do tri godine, i vrlo bi vjerojatno bio pušten na slobodu prije odslužene čitave kazne.

Međutim, pritvor generalu Praljku nikada nije predstavljao problem. Za razliku od ostalih optuženika u ovom predmetu, on je odbijao privremeno puštanje na slobodu uz uvjet kućnog pritvora. To je bila stvar principa. A kada su u pitanju njegovi principi, on je bio tvrdoglavo beskompromisan. Njegovi bi argumenti bili: ako za mene postoji pretpostavka nevinosti, ako sam svojevoljno došao na MKSJ kad sam čuo optužnicu kojom me se tereti, ako je hrvatska Vlada davala jamstvo da ću se vratiti na MKSJ, ako će policija slijediti svaki moj pokret dok sam na privremenoj slobodi u Zagrebu, ako sam se do sad pridržavao uvjeta privremenog puštanja na slobodu, zašto bih onda sada morao biti u kućnom pritvoru što je uvjet za moje privremeno puštanje? Naravno, želio je biti u svojoj kući sa svojom ženom, djecom i unucima koje je obožavao i koji su obožavali njega. Ali, to je bio princip – princip kojega se voljno pridržavao – štogod da se dogodi. I zato sam se divio generalu Praljku. Bez sentimentalnosti je živio ono što je govorio.

Razmišljajući o zadnjim trenutcima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir.

General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja.

Osuđene osobe u žalbenom postupku obično su sklone gajiti iracionalnu nadu, slušati nedokazane glasine, vjerovati zakulisnim makinacijama, prijateljstvima i navodnim naporima da se sudce usmjeri u povoljnom pravcu, ili slušati lažne tvrdnje o oslobađanju od optužbi (obično umotane u jezik dovoljno nejasan koji će omogućiti uvjerljivo poricanje), tvrdnje koje ponekad prodaju šarlatani pretvarajući se da su moćni odvjetnici, tražeći brz (i pretjerano visok) honorar.

General Praljak nije imao strpljenja za takve gluposti. General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji. Iako pretpostavljam da se general Praljak nadao i da je možda očekivao (kao i moj branjenik dr. Jadranko Prlić) da će na MKSJ-u imati pravično suđenje, trebalo mu je postati bjelodano, prije dolaska u Pritvorsku jedinicu UN-a, ili nedugo nakon toga, da su osude za većinu navodnih zločina unaprijed određene.

Generala Praljka (i druge optuženike) trebalo je razuvjeriti da će dobiti pravdu i pravično suđenje. Možda zato što nada živi vječno, svi smo se mi, pa i general Praljak, držali za neki tračak očekivanja da će optuženici imati priliku iznijeti istinu. General Praljak je to svakako htio. Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za sudce Raspravnog vijeća kako bi razumjeli i uvidjeli, između ostaloga:

kako je njemu bilo;
što je činio i zašto;
što nije činio ili nije mogao činiti;
što je bila Hrvatska zajednica (a kasnije Republika) Herceg Bosna;
groznu situaciju u kojoj su se Hrvati Bosne i Hercegovine (BiH) našli i nužnost da reagiraju brzo i svrhovito; i
velikodušnost Hrvatske u pomaganju Muslimanima iz BiH u vrijeme kada je jedna trećina zemlje bila okupirana i kada se borila za vlastito preživljavanje protiv krnje Jugoslavije i njezine dobro obučene i naoružane Jugoslavenske narodne armije.
Očekivanja generala Praljka – kolikogod da su bila legitimna – nisu bila ispunjena ni u najmanjoj mjeri. Znam, jer od početka 2005. godine zastupam dr. Jadranka Prlića u ovom predmetu. I on je imao očekivanja o pravednom suđenju – kao što bi i trebali svi optuženici kojima se sudi na bilo kojem sudu, a osobito oni kojima se sudi na tribunalu koji su osnovali Ujedinjeni narodi.

Istina jest da možda nisam najobjektivniji promatrač i može se reći da imam interesa u ovom predmetu kojemu sam posvetio 12 godina svoje karijere. Kako god, mogu reći s punom odgovornošću da je ono što sam vidio tijekom suđenja bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem. Svatko tko je bio na MKSJ-u to je vidio. Kao što sam ustrajno prigovarao sudcima tijekom suđenja, nitko od njih i nitko od sudaca na MKSJ-u ne bi želio da mu se sudi na način kako se sudilo mom branjeniku.

Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu. To je također školski primjer zašto osuđena osoba ne može i ne bi trebala očekivati da će pogreške i grijesi Raspravnoga vijeća biti izneseni na vidjelo neumoljivom preciznošću, brutalno iskreno, sasvim pošteno, osobito kada bi to od Žalbenog vijeća zahtijevalo da ispočetka prouči doslovno čitav predmet (u ovom slučaju, 52.967 stranica sudskih transkripata, 818 pisanih odluka, te 5.926 dokaza prihvaćenih u pet godina suđenja). Upravo je to trebalo učiniti Žalbeno vijeće u predmetu Prlić i ostali – osobito kada su im obrane ukazale na greške u predmetu koje su u njemu sakrivene poput igala u ogromnom plastu sijena.

Kako sam samo bio naivan kada sam mislio da će rezultat ovoga postupka biti drugačiji! MKSJ – kao sudska institucija – već je bio utvrdio mnoga važnija pitanja s kojima su se suočili optuženici u predmetu Prlić i ostali, kao na primjer je li muslimansko-hrvatski sukob u BiH bio međunarodni oružani sukob, je li hrvatski Predsjednik Tuđman sa svojom vladom pokušavao podijeliti BiH, jesu li Hrvati u BiH osnovali svoju državicu koja bi bila ili autonomna ili dio Hrvatske, te je li se nad Muslimanima u BiH vršilo etničko čišćenje – a sve je to prema tvrdnjama bilo dijelom jednog velikog programa, velikog kriminalnog plana.

Iako možda nisam najobjektivniji promatrač (kako sam već napomenuo), uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima, te da odgovornost mora postojati. Ali, što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine, te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka.

Bez sumnje, drugi to vide drugačije. U redu, ali kako se može reći da sudci Raspravnog vijeća i Žalbenog vijeća nisu bili, barem u nekoj mjeri, skloni utvrditi postojanje sveobuhvatnog UZP-a prema tvrdnjama Tužiteljstva, te da se to neće preliti dalje u utvrđivanje krivnje, kada se na mrežnoj stranici, na brošurama i posterima MKSJ-a iznosi tekst prikazan niže (ili njegove varijacije) prije, tijekom, i nakon suđenja, a dok se čekala žalba:

Strateški položaj republike [BiH] bio je izložen Srbiji i Hrvatskoj, koje su pokušavale nametnuti svoju dominaciju nad velikim dijelovima njezinog teritorija. Ustvari, vođe Hrvatske i Srbije već su se 1991. godine tajno sastali, kada su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a malu enklavu ostavili bi Muslimanima.

… Bosanski Hrvati uskoro slijede, odbijajući bosansku vlast i proglašavajući svoju vlastitu republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu borbu triju strana za teritorij, u kojoj su civili svih nacionalnosti postali žrtve strašnih zločina.

U svjetlu ovih činjenica koje navodi mrežna stranica MKSJ-a, može li se s pravom reći da su optuženici u predmetu Prlić i ostali zaista uživali presumpciju nevinosti. Ovaj je tekst godinama bio dio priče MKSJ-a za javnost. On nije napisan slučajno, niti je objavljen i pokazivan uokolo bez ekspresnog odobrenja predsjednika MKSJ-a. Slučajno, u Žalbenom vijeću za predmet Prlić i ostali bila su dvojica bivših predsjednika (sudac Theodor Meron i sudac Fausto Pocar) te sadašnji predsjednik, sudac Carmel Agius.

Ova je priča nepogrešivo služila kao podtekst tijekom suđenja. Kako i ne bi? Prisjećajući se kako je suđenje vođeno i kako se postupalo s nekim optuženicima (osobito generalom Praljkom, koji se nije sramio izraziti svoje mišljenje), savršeno je jasno da, od prvoga dana, niti jedan optuženik u predmetu Prlić i ostali nije imao šanse dobiti pravedno suđenje i pravednu presudu. Pitanja i komentari sudaca ukazivali su na njihovu pristranost u korist optužbe, kada su na primjer Hrvatsko vijeće obrane nazvali „katoličkom vojskom“. Povremeno bi sudci komentirali dokazne predmete, unaprijed ih procjenjujući na temelju svoga tobožnjeg osobnog znanja 1 Taj se popis nastavlja.

U našem Žalbenom podnesku za dr. Prlića, gđa. Suzana Tomanović i ja napisali smo da je dr. Prlić bio uskraćen za pravično suđenje te da je prvostupanjska presuda sadržavala temeljne greške u pravu i činjenicama, jer je Raspravno vijeće njome potvrdilo svoja unaprijed izgrađena uvjerenja na način da:

nije razmotrilo i ocijenilo sve relevantne dokaze prihvaćene u spis, već se sustavno oslanjalo na selektivne dokaze koji su iskrivljavali istinu i dovodili do krivih zaključaka (temelj 1);
je zanemarilo svjedočenja praktično svih svjedoka dr. Prlića, tu i tamo nasumično spominjući imena svjedoka u čitavoj prvostupanjskoj presudi i citirajući ih u beznačajnim pitanjima, kako bi stvorili privid da su ih uzeli u obzir (temelj 2);
nije donijelo određene nalaze vezane za dokumentarne dokaze za koje tvrdi da je ocjenjivalo, na primjer, tvrdi da je razmotrilo sve dokumentarne dokaze prihvaćene pisanim podneskom u kontekstu podnesenog dokaznog materijala, bez navođenja kojim je dokumentima pridalo malo ili nimalo važnosti, kao ni razloga zašto je tako učinjeno (temelj 3);
se oslanja na nepotvrđene glasine iz Mladićevih dnevnika uskraćujući dr. Prliću mogućnost iznošenja izvadaka iz Mladićevih dnevnika i/ili svjedočenja viva voce kojim bi se osporile glasine usvojene kao dokaz (temelj 5);
nije pravilno procijenilo svjedoke i vještake optužbe te nije dalo obrazloženo mišljenje o njihovoj vjerodostojnosti; (temelji 4 i 6); te
je sustavno uskraćivalo odgovarajuće vrijeme i sredstva za ispitivanje ključnih svjedoka i iznošenje bitnih dokaza primjenjujući rješenje jedne šestine: svih šest timova obrane zajedno imali su vrijeme za unakrsno ispitivanje jednako vremenu koje je Tužiteljstvo imalo za glavno ispitivanje svakoga svjedoka (temelj 7).
I tako, bilo je duboko razočaravajuće, čak šokantno, čuti sudca Agiusa kako čita sažetak pažljivo sročen za javnu uporabu (jer će malo ljudi, ako itko, pročitati presudu napisanu na 1400 stranica) gdje se kaže da je jedina tvrdnja dr. Prlića o pravičnom suđenju bila ta da su mu „sustavno uskraćivani adekvatno vrijeme i sredstva za ispitivanje svjedoka.“ Tkogod je napisao taj sažetak za predsjednika Vijeća nije imao pojma o pojedinostima žalbe.

Ove lažne karakterizacije pogrešaka vezanih za pravično suđenje koje je dr. Prlić navodio u svojem podnesku obična su propaganda. To ima za cilj promoviranje lažne percepcije kod javnosti da je dr. Prlić, osim tog zanovijetanja da nema dovoljno vremena za iznošenje svoje obrane – nešto što je za javnost previše amorfno i bezlično da bi se u potpunosti razumjelo – bio zadovoljan načinom na koji su dokazi koje je iznio bili ocjenjivani.

Napomene iz sažetka presude Žalbenog vijeća koje se odnose na Mladićeve dnevnike jednako su prazne i odražavaju ekonomično korištenje činjenica. Žalbeno vijeće tvrdi da:

Prlić nikada nije bezuvjetno tražio da se njegov predmet ponovno otvori te mu je, u svakom slučaju, Sudbeno vijeće nabrzinu dopustilo prihvaćanje dokaznog materijala kojim će se opovrgnuti ovi ulomci iz dnevnika, što je on i učinio. I generalu Praljku je tako ponuđena prilika da ospori te ulomke.

Ovo je krivi prikaz zapisnika. Nakon završetka iznošenja dokaza, Tužiteljstvo je tražilo ponovno otvaranje predmeta kako bi zatražilo uvođenje u spis ulomaka Mladićevih dnevnika, koje su srpske vlasti pronašle u Mladićevom domu u Beogradu. U odgovoru na to, gđa Suzana Tomanović i ja tražili smo da se predmet za Tužiteljstvo ne otvara, ili ako se otvori, da dr. Prliću treba dati jednako pravo da on ponovno otvori svoj predmet i da mu se prihvate ulomci Mladićevih dnevnika relevantni za njegovu obranu. Protivilo bi se logici i zdravom razumu za nas da se otvore vrata i da se Mladićeve dnevnike prihvati bez usvajanja zahtjeva Tužiteljstva. Ali, vidjevši kako se ulomci Tužiteljstva usvajaju (Mladićevi dnevnici su bili netom otkriveni), tražili smo u nekoliko navrata da Raspravno vijeće prihvati ulomke relevantne za obranu dr. Prlića. Koliko puta treba podnijeti isti zahtjev da bi se on smatrao „bezuvjetnim“?

Ali, to je samo jedno od pitanja koje je pokrenuo dr. Prlić. Ne želim ponovno iznositi argumente o ovom pitanju, ali jedna bilješka iz Mladićevih dnevnika bila bi vrijedna proučavanja. Vi prosudite je li to način na koji razuman sud treba prihvaćati, ocjenjivati i oslanjati se na nepotvrđene glasine.

Većina u Vijeću prihvatila je i oslanjala se u donošenju nalaza o UZP na ulomke iz Mladićevih dnevnika, koji su sadržavali opažanja pod navodnim znacima, koja je navodno izrekao general Praljak – a ti ulomci izravno se odnose na dr. Prlića. Izjave generala Praljka samo su nepotvrđene glasine. Mladić nije svjedočio. Nije bilo ranijih svjedočenja vezanih za te sastanke, ni jedan svjedok nije govorio o tim sastancima. Odbijen je zahtjev generala Praljka da se ponovno otvori njegov predmet i da svjedoči o tim sastancima s Mladićem i o izjavama koje mu se pripisuju u tim ulomcima. Prilikom odbijanja njegovog zahtjeva, većina Vijeća dala je besmislen prijedlog da odvjetnik generala Praljka jamči za njega u završnom podnesku i da svjedoči tijekom završnog obraćanja u vezi viva voce svjedočenja General Praljka. Dovoljno je reći da čak i studenti prava znaju da odvjetnici ne mogu svjedočiti i da izlaganja odvjetnika u završnim podnescima i završnim obraćanjima nisu dokazi. A što je s pravom dr. Prlića na suočavanje, s pravom da ispita generala Praljka o onome što je on navodno rekao ili mislio?

Može se činiti da su ovi argumenti nedosljedni, ali mislim da nisu. A evo i zašto. Čak i da je drugostupanjska presuda uzela u obzir sva osporavanja koja se tiču prava na pravično suđenje, a koja je naveo dr. Prlić, to nije bitno. Relevantna je lažna percepcija koju su ovi dijelovi sažetka pročitanoga javnosti stvorili – namjere na stranu.

Kada govorimo o percepciji, svatko tko je svjedočio ovom suđenju potvrdit će kako je sudsko vijeće bilo disfukcionalno, gdje su se dvojica sudaca često javno svađali s predsjedavajućim sudcem, koji se činio nesposobnim voditi suđenje. Nijedan od sudaca nije bio dorastao zadatku, i to se vidjelo. Njihove bijesne intervencije dok strane u postupku vode ispitivanja nagnale su me da pozovem sudce da vode postupak kako treba i u skladu sa slovom i duhom Statuta i Pravila o postupku i dokazima (i da se suzdrže od neprikladnog uplitanja kako su običavali), ili da spakiraju svoje stvari i odu doma. A budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam još da sudci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat za vrijeme kojega bi im održali predavanje – budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka na MKSJ-u. 2 Kolikogod je to drsko izgledalo, mojem je zahtjevu udovoljeno, podnesci su napisani. 3 Postupak je postao donekle bolji nakon ove intervencije i obuke, ali sve u svemu, mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje u predmetu Prlić i ostali daleko najgore iskustvo koje sam imao kao odvjetnik.

Ali zašto bi to trebalo biti važno i kakve to veze ima s generalovim oduzimanjem vlastitoga života?

Važno je, jer da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su sudci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju.

Ovo govorim zbog vremena koje sam proveo upoznavajući generala Praljka prije suđenja i promatrajući ga više od deset godina kako je slučaj odmicao tijekom sudskog postupka pa sve do njegovog zadnjeg dana. General Praljak bio je neustrašiv. Nije se bojao biti odgovoran za bilo koje radnje ili propuste – pod uvjetom, naravno, da dokazi potvrđuju njegovu odgovornost. Zauzeo je stav i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju.

General Praljak nije podnosio budale možda zato što je njegov intelekt bio vrhunski, a ne zbog kompleksa više vrijednosti ili arogancije. Međutim, ponekad je znao biti svadljiv, glasan i mrzovoljan. Imao je zadivljujuću pojavu koja je prštala energijom i odlučnošću da pokaže što je znao, što je vidio i kako se osjećao zbog događaja koje je iskusio. Ponekad je njegova gorljivost da dođe do istine ili da raščisti stvari prevagnula jer bi odlutao od teme ili bi se zanio, ovisno o temi o kojoj se raspravljalo. Povremeno od stabala nije vidio šumu. I da, povremeno ga je strašno teško bilo obuzdati, kao što se i sam teško obuzdavao kada je slušao gluposti prerušene u činjenice.

Ako sam išta naučio zastupajući optuženike u vrlo prijepornim i stresnim suđenjima, osim ako su sudci ljubazni, obazrivi, strpljivi i revni, onda je to da će optuženik teško prihvatiti presudu ili konačnu odluku, bez obzira na kvalitetu ili dostatnost dokaza. Ali ako se uzme u obzir kako se vodio predmet, način na koji su sudci razgovarali s generalom Praljkom, snishodljiv način na koji su mu se obraćali i, naravno, ako se uzmu u obzir njihovi konačni nalazi i zaključci u presudi i kako se do njih došlo, je li uopće čudo da je general Praljak doveo u pitanje pravednost postupka ili da je s prijezirom odbio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu?

Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće. Dokazi su, većim dijelom, dostupni za temeljito proučavanje svakome zainteresiranom da prosudi o presudi. Naravno, malo njih će, ako i itko, odvojiti vrijeme da ponovno pregleda materijal i vidi što je dokazano, što je nagađanje, što je istina i što je laž. No, nitko ne bi trebao misliti da čin odlaska generala Slobodana Praljka znači priznanje i prihvaćanje nalaza o njegovoj krivnji, ili da je to učinio iz straha od nastavka služenja zatvorske kazne. Njegova je žrtva bila krajnje odbacivanje nepravde kojom je suđen i osuđen.

Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno je to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata.

Duboko poštujem sudce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni sudci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam „pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda“ 4 , bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: „Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu.“

Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću – pretvorio se u tužan i zbunjujući prizor. General Praljak radije si je oduzeo život nego potvrdio valjanim rezultat prvostupanjskog i žalbenog postupka – postupaka koji su po njegovom mišljenju proizveli krivu istinu, dijelom temeljenu na nevoljkosti sudaca ili njihovoj nemogućnosti da gledaju dalje od ustaljenih pravovjerja propagiranih na mrežnoj stranici MKSJ-a i kroz Outreach program, čak i dok je postupak bio u tijeku.

U sjećanje na generala Slobodana Praljka

Piše: Odvjetnik Jadranka Prlića, Author Michael G. Karnavas

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Karikaturalni Obersnelov izborni legitimitet!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota je; poniženje, poraz i tuga demokracije te pokazatelj „light“ totalitarizma u Republici Hrvatskoj što je udarni termin na javnoj televiziji tzv. HRT emisija „Nu2“ u nedjelju 1. srpnja 2018.g. ustupljena Vojku Obersnelu da uz pomoć voditelja Aleksandara-Ace Karađorđevića ispričavam se Stankovića obmanjuje javnost i gledatelje, a toj istoj javnosti i gledateljima/pretplatnicima uskraćena je mogućnost da saznaju činjenicu o rezultatima lokalnih izbora u svibnju 2017.g. na kojima Vojko Obersnel nije dobio legitimitet odnosno političku potporu/glasove birača koji su razmjerni i primjereni demokratskim standardima, zbog čega je on nelegitimni i nedemokratski gradonačelnik Grada Rijeke!

Legitimitet se definira u nešto pojednostavljenoj odrednici kao politička potpora koju su birači na slobodnim, ravnopravnim, fer i poštenim a to znači demokratskim izborima; svojom slobodnom političkom voljom izraženom zaokruživanjem na glasačkom listiću dali nekoj političkoj stranci ili pojedinom političaru. Dakle, legitimitet je opravdanost i utemeljenost na glasovima odnosno izbornoj političkoj potpori birača odnosno biračkoga tijela, da stranka ili pojedinac obnašaju vlast razmjerno izbornoj političkoj potpori i općem interesu društva.

U stvarno demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi, trodiobena vlast na svim razinama od državne preko područne do lokalne temelji se i obnaša na osnovi i razmjerno izbornom legitimitetu odnosno demokratskoj političkoj potpori koja je dobivena na izborima, te upravno općem i zajedničkom društvenom interesu i dobru. Tako je i određeno člankom 3. Ustava Republike Hrvatske stavcima 2. i 3.: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

TOTALITARNI MONIZAM, DEMOKRATSKI PLURALIZAM I AUTORITARNI OGRANIČENI PLURALIZAM

U totalitarnom političkom sustavu postoje samo institucionalni i dopušta se izvaninstitucionalni ideološki i politički monizam, demokratski pak sustav u načelu ima neograničen ideološki i politički pluralizam, a autoritarni sustav je karakterističan po ograničenom pluralizmu. I upravo je ograničeni pluralizam središnja oznaka razgraničenja autoritarnog poretka prema demokratskom političkom poretku. A toga smo većinom kao pasivni i pokorni promatrači upravo svjedoci u Gradu Rijeci gdje gradonačelnik Vojko Obersnel po autoritarnom obrascu protuustavno i protuzakonito ograničava pluralizam te ljudska i građanska prava i slobode. A prema članku 3. Ustava RH i demokratski višestranački sustav uvršten je u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su i temelj za tumačenje Ustava, što implicitno znači da su i ideološki te politički pluralizam najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske! Upravo zbog toga je indicirana te i potrebna politička, društvena i etička postizborna analiza na kakvom i kolikom izbornom legitimitetu odnosno političkoj volji tj. glasovima birača je utemeljeno pravo i opravdanje da Vojko Obersnel uopće obnaša vlast?

MIZERABILNA KARIKATURA UMJESTO DEMOKRATSKOG IZBORNOG LEGITIMITETA

U drugom krugu mjesnih izbora za gradonačelnika Rijeke 4. lipnja 2017.g. u birački popis bilo je upisano 110.187 birača koji zajedno čine biračko tijelo, a na izborima je glasovalo 31.316 ili 28,42 posto od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Kandidat izborne koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS Vojko Obersnel dobio je 17.410 ili 55,59 posto glasova, a neovisni (što znači da nije imao ikakvu institucionalnu potporu nego dapače sve moguće opstrukcije!) kandidat Hrvoje Burić dobio je 13.371 ili 42,70 posto glasova birača. Ni u jednom jedinom izvješću, analizi ili komentaru u medijima nije spomenuto da se tih 55,59 posto glasova koliko je dobio kandidat Vojko Obersnel odnosi na izašle birače jer se to podrazumijeva što i jest točno, ali je prikrivena činjenica da biračko tijelo čine svi birači koji su upisani u popis birača a ne samo oni koji su izašli na izbore. I upravo u tome se sastoji manipulacija, obmana i prevara birača i javnosti jer oni nisu obaviješteni i o izbornom legitimitetu odnosno koliko je glasova birača kandidat Vojko Obersnel dobio od biračkoga tijela, a to je jedini valjan i značajan pokazatelj političke potpore koju su mu svojim glasovima dali birači! Pa koliko je doista gradonačelnički kandidat Vojko Obersnel dobio glasova u odnosu na biračko tijelo odnosno sve državljane Republike Hrvatske s prebivalištem u Gradu Rijeci koji su bili upisani u popis birača?
U birački popis bilo je upisano 110.187 birača, a za kandidata Vojka Obersnela glasovali je njih 17.410 ili 15,80 posto biračkoga tijela! Što znači da je za kandidata Vojka Obersnela glasovao tek svaki šesti birač ili jedna šestina (1/6) biračkoga tijela, a da za njega izravno ili neizravno nije glasovalo odnosno nije mu dalo političku potporu tj. legitimitet 92.777 ili 84,20 posto birača odnosno punoljetnih građana Rijeke! A to je doista svjetlosnu godinu daleko od demokratskog izbornog legitimiteta, odnosno demokratske izborne političke potpore biračâ dostatne za legitimno obnašanje vlasti. To može biti i jest samo i jedino mizerni (podsjetimo se da pridjev „mizeran“ dolazi od latinske imenice „miserere“ koja znači i – povraćati), groteskni i karikaturalni izborni legitimitet; a nikako i nipošto izborni legitimitet primjeren demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi jer on ima i kvantitativnu dimenziju o čemu neizravno svjedoče i tzv. organski zakoni i uvjeti odnosno potrebna kvalificirana zastupnička većina kojom se oni usvajaju u parlamentima! Pa kako se uopće može ostvariti ustavna odredba da „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika“, kad konkretno u Rijeci „narod“ odnosno ogromna većina od 84,20 posto svih birača nisu izabrali odnosno izravno ili neizravno nisu glasovali za tog „predstavnika“ tj. Vojka Obersnela’? Jedino tako da izborni sustav i izborni proces nisu demokratski, a „izabrani“ kandidat nema demokratski izborni legitimitet!
To znači da u životima i sudbinama 103.780 stanovnika Grada Rijeke u političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, moralnom i svakom drugom kontekstu dominantnu ulogu i moć ima gradonačelnik koji ima izbornu političku potporu odnosno izborni legitimitet samo 17.410 birača odnosno stanovnika Rijeke, te koji su zajedno s gradonačelnikom umreženi u interesno-klijentelističko-nepotističku i ideološko-političku makrogrupaciju te u nešto slobodnijem smislu gotovo da bi se moglo reći i svojevrsnu „mafiokraciju“, te koja nerazmjerno dobivenom izbornom političkom legitimitetu i protivno općem društvenom interesu prema svojim parcijalnim i sebičnim potrebama i probicima dominantno utječe i usmjerava sve bitne političke, ekonomske, društvene i ostale procese u Gradu Rijeci! Pa sad građani Rijeke čujte i počujte, te saznajte zašto se teško možete zaposliti, odakle visoka stopa nezaposlenosti, trgovanje utjecajem, korupcija, nepotizam, klijentelizam, pad životnog i komunalnog standarda, iseljavanje, pad broja stanovnika, nizak natalitet te opća bezperspektivnost i pesimizam na samoj granici beznađa. Tome je pridonijelo i psihološko-političko stanje većine građana u obliku biračke apatije koja se ogleda u iznimno niskoj izlaznosti birača na izbore od samo 28,42 posto jer je od ukupnog broja od 110.187 glasovalo samo 31.316 birača što pogoduje SDP-u kao „hegemon“ stranci u Rijeci čija ideološka i klijentelistička stranačka i satelitska biračka „vojska“ disciplinirano izlazi na izbore. Kod velikog dijela birača ta enormna izborna apstinencija izraz je gubitka povjerenja i prosvjed protiv izbornog procesa koji nije potpuno slobodan, pošten i medijski ravnopravan; kao i protiv izbornog sustava koji zbog visokog izbornog praga i malog broja mandata u izbornim jedinicama ima ciljnu predodžbu većinskog izbornog sustava, pa se zbog toga utemeljeno može i kvalificirati kao – lažni razmjerni izborni sustav!
A, ima li lijeka toj „izbornoj melankoniji“ naroda? Ima i sastoji se u tome da se birače motivira da izlaze na izbore tako što će izbori biti pošteni a stranke i kandidati u izbornome procesu te i medijski ravnopravni, te da se polovica zastupnika bira apsolutnim većinskim izbornim sustavom, a druga polovica stvarnim razmjernim izbornim sustavom a to je onaj u kojem je cijela država jedna izborna jedinica uz izborni prag od 4 posto dobivenih glasova po izbornoj listi. Logično, i uz bitnu te za demokratski karakter izbora i provođenja vlasti odnosno za razvitak demokracije u Hrvatskoj prijelomnu odredbu u izbornim zakonima da se lokalni i područni izbori ponavljaju ako na njih ne izađe najmanje 45 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača, odnosno da se parlamentarni izbori ponavljaju ako na izbore ne izađe najmanje 55 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Tako će neizlazak na izbore postati aktivan politički čin i izraz demokratske volje i političke slobode birača, a sankcija za one koji su uzrok biračke apatije i masovnog prosvjednog neizlaska birača na izbore, a to su lako ćete se sjetiti, upravo oni koji od te izborne apstinencije i imaju najviše koristi – političke stranke i političari! Ideje o zakonskoj prisili i kaznama biračima za neizlazak na izbore su iz totalitarnog imaginarija i arsenala, jer demokratski izbori su samo oni izbori koji su slobodni, a sloboda je ništa drugo doli mogućnost da se bira tj. slobodno izrazi svoju političku volju. A u tu demokratsku slobodu ulazi i mogućnost izbora odnosno odluke da se na izbore – ne izađe!

BEZ DEMOKRATSKOG LEGITIMITETA I U GRADSKOME VIJEĆU

Vojko Obersnel bio je i nositelj izborne liste ideološki, politički i društveno poprilično nelogične i više kartelijanske nego demokratske koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS na izborima za Gradsko vijeće Rijeke, koja je dobila još i manji broj glasova nego što ih je on dobio kao kandidat iste te koalicije za gradonačelnika. Ta koalicijska izborna lista dobila je samo 14.922 glasa ili 37,78 posto glasova izašlih birača ili bijednih i za svako legitimno obnašanje vlasti apsolutno nedostatnih 13,55 posto glasova biračkoga tijela! Tako Vojko Obersnel kao gradonačelnik i izborna lista njegove koalicije u Gradskome vijeću nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta potrebnog za legitimno obnašanje vlasti, ali su to „nadoknadili“ postizbornom interesnom trgovačko-koruptivnom koalicijom ideoloških i političkih „rogova u vreći“ za koju birači nisu glasovali i koji su stoga izdani i prevareni a njihovi glasovi zloupotrijebljeni za osobne, grupne i partijske interese; a protiv općeg društvenog dobra odnosno životnih interesa, standarda i potreba svih građana.

UMJESTO DEMOKRATSKOG AUTORITARANO DJELOVANJE I PONAŠANJE

No, kad nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta i demokratske političke kulture, Vojko Obersnel te SDP i satelitske političke stranke imaju sve elemente, značajke i atribute kleptokratskog, ohlokratskog i autoritarnog politički udruženog protučovječnog pothvata. A autoritarno djelovanje i ponašanje sada su i kulminirali protuustavnim i protuzakonitim zabranama i opstrukcijama referendumskih inicijativa o otkazivanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona, a pravo i sloboda provođenja kojih su zajamčeni člankom 22. stavak 2. i člankom 87. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, člankom 3. stavci 2. i 4., i člankom 8. c Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave, te člankom 334. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, (vidi tablicu). Pa narod u obrani svojih ustavom i zakonom zajamčenih pravâ i slobodâ, ima ne samo demokratsko pravo nego i obvezu podnijeti tužbu građanskom sudu te i primijeniti građanski neposluh kao jedini način da se zaštiti od autoritarnog ograničavanja demokracije te kršenja ljudskih i građanskih prava i sloboda!
U demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi vlast se provodi razmjerno dobivenom izbornom legitimitetu i upravno općem društvenom interesu, a ne zlouporabom državnih i javnih službi, pravosuđa, policije, tajnih službi, monopolom te zloupotrebom i manipulacijama karteliziranih tiskanih medija i navodno javne televizije, dogovornom ekonomijom i ortačkim kapitalizmom; na opću društvenu štetu i u korist političke oligarhije te njezinih neformalnih centara moći, klijentelističko-nepotističke polipozne mreže i interesnih grupa, klanova i kartela; te kakistokracije kao modela i prakse vladavine, kako su to još Stari Grci govorili – najgorih, najnemoralnijih i najnehumanijih!

Tablica 1 Broj potpisa za referendum i dana za prikupljanje
DRŽAVA BROJ STANOVNIKA POTREBAN BROJ POTPISA DANA ZA PRIKUPLJANJE
Slovenija 2.000000 40.000 2 % 30
Hrvatska 4.200000 374.000 11 % 15
Švicarska 8.000000 80.000 1 % 90
Mađarska 9.800000 200.000 2 % 120
Italija 49.5ooooo (biračko tijelo) 700.000 1,5 % (nepoznato)

Erih Lesjak

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

‘Mrtva Mladenka iznad Neretve’

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnu Dragana Bursaća AJBalkans prenosimo u izvornom obliku:

Mladenka Zadro je vesela djevojčica. Rođena je i odrasla u svojoj Grabovici. Tu nadomak Neretve, pored Jablanice. Grabovica je najljepše mjesto na svijetu.

Početkom septembra napunila je četiri godine. A čitav njen svijet, osim sunčanog neba Hercegovine, osim one rijeke podno Grabovice što se zeleni i nosi ljeti rashlad, čitav njen svijet su baba Matija, djed Ivan, tata Mladen i majka Ljubica.

I još više čitav njen Kosmos su joj braća Goran i Zoran. Kosmos iznad Grabovice. Jedan ima 13, a drugi 11 godina. Stariji su od Mladenke, i biće joj vječni životni oslonac. I kad ne bude ostalih, i kad sve prođe, moći će Mladenka da se osloni na braću.

Zašto se tresem?

Djevojčica to ne zna, ne može formulisati u racionalnu misao, ali njeno biće osjeća toplinu roditeljsku, ljubav bratsku, pa se sva razbaškari po travi ispred kuće u Grabovici. O, biće to lijep život sigurno.

A onda rafal, jedan pa još jedan.

Tijelo djeteta se instinktivno zatrese. Naviklo se to tijelo, u toj Grabovici, koja je postala nekako uska i ružna, naviklo se to malo biće i na strane ljude, na vojnike. Njih tri stotine prolazi čitavo ljeto kroz Grabovicu. Neki ostaju, neki odlaze, novi pristižu…

Ne zna Mladenka sa svoje četiri godine šta su vojnici i šta rade oko njihovih kuća. Ne zna Mladenka, ali njeno tijelo zna. Na svaki rafal se strese. I tako cijelo ljeto. Samo, ove septembarske noći je drugačije. Vojnici ne pucaju u zrak, kao i dosad. Nekako su se uozbiljili. Ne pričaju toliko glasno, ne smiju se. Tek pokoji šapat.

I trudi se Mladenka da shvati sa svoje četiri godine i ta lica i taj šapat i te puške, te strašne cijevi čija rika je tjera u groznicu. Trudi se dijete, ali ne može pojmiti. To je sa one strane razuma. I promatra Mladenka kako joj vojnici odvode braću Gorana i Zorana u štalu. I promatra Mladenka kako joj odovde baku Matiju, djeda Ivana i tatu Mladena iza kuće.

Ona stoji nasred dvorišta sa majkom Ljubicom. Majka joj je SVE, a njena dječija ruka oprana znojem i drhtavicom upija se u majčin dlan. I to njeno sve se pretvara u sluh. Sluša Mladenka kako se neki ljudi deru na njenu braću, traže hajvane. I sluša kako joj srce tuče, tamo sa njima i za njih u štali. Biće nešto strašno!

Proći će!

A onda sa druge strane iz pravca kuće rafal od kojeg se dijete zgrči. Pa još jedan. I još jedan. Majka je vodi u štalu prema braći. Ništa Mladenki nije jasno. Šta se desilo iza kuće? Sad se i majčina ruka trese. Majka nosi djevojčicu kao sastavni dio svoga tijela, što i jeste. Mladenka je ugledala Gorana i Zorana, kako se teturaju od straha. Stariji govori majci da treba da bježe u brdo, vojnici su počeli strijeljati.

Mati odmahuje rukom. Ne vjeruje šta joj sin govori. Kakvo bježanje, misli. Tu su svi, živi i zdravi, nije to ništa, proći će. Drhtavim glasom objašnjava dječacima da ostanu u štali, a ona će sa Mladenkom otići iza kuće da vidi šta je bilo. Pa i ovi vojnici su ljudi, nisu hajvani, ne bi digli ruku na nevine i nedužne, zar ne?

Mladenka u majčinom naručju osjeća svoje srce kako lupa i lupom zaglušuje srce majčino. Sad se obje tresu. Izlaze iz štale. Majka spušta djevojčicu pored sebe i polako se kreću ka sredini dvorišta. Mladenka osjeća nekakv čudan miris.

Da je imao ko da joj kaže, rekao bi joj barut. Sa majkom opet hoda ka kući. A onda u momentu vidi kako uz kuću curka crvena vitica vode. Da je imao ko da joj kaže, rekao bi krv. Na svu sreću tri vojnika su ih zaustavila prije kuće. Možda ne moram da gledam to nešto strašno, misli se dijete od četiri godine.

Vojnici im pokazaše rukom da stanu tu posred dvorišta. Poslušno, tiho, majka i kćerka su stajale jedna pored druge. Mladenka je uvukla glavu među ramena i kikice su joj nekako čudno izvirile naprijed preko tamnoplave haljinice. Stegla je majci ruku jače. Onda se stresla posljednji put. Ništa više nije čula.

Miris baruta i puške koje reže, stopile su se u noći iznad mrtvih tijela majke i kćerke.

Trag zvjeri i priča preživjele braće

Vedra noć u Grabovici 8. septembra 1993. godine. Vedra noć prije 25 godina. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 29 rođendan. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas bila sjajna mlada žena. Ali nisu…

I zvjeri su ubile sve u selu. Ubile su u toj noći 33 Mladenkina rodjaka i susjeda. Ubili su joj oca, majku, djeda i baku.

A, braća Goran i Zoran? Ovo je njihova priča:

“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”.

Eto, dječaci su preživjeli da svjedoče zlu koje ih je zadesilo. O ljudima i zvijerima da svjedoče.

Ovo strašno zlodjelo počinjeno je u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH.

Zločin bez adekvatne kazne

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Ali samo za pojedinačne zločine ubistva. Ne i za ratne zločine. Na sramotu ove zemlje.

Da podsjetimo, Enesa Šakraka Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.

Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po komandnoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.

U Grabovici su stradali:

Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.

Još 16 tijela nije pronađeno. Pretpostavlja se da su bačena u Neretvu ili u akumulacijsko jezero HE Salakovac. Neki od ubijenih prije egzekucije su bili monstruozno mučeni.

U zapisima stoji:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo.

Danas, tačno četvrt vijeka poslije, Grabovica ne postoji. Nema u njoj stanovnika. Samo duh četvorogodišnje Mladenke koja će vječno imati čeriri godine i koja će vječno tražiti pravdu za sebe i svoju mrtvu porodicu.

Mrtva, a živa iznad nas, Neretve i Svemira.

Da se ne zaboravi!

Piše: Dragan Bursać / AJBalkans

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari