Pratite nas

Gost Kolumne

Odvjetnik M. Karnavas: Časni prkos

Objavljeno

na

“Kako god, mogu reći s punom odgovornošću da je ono što sam vidio tijekom suđenja bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem.  Svatko tko je bio na MKSJ-u to je vidio. Kao što sam ustrajno prigovarao sudcima tijekom suđenja, nitko od njih i nitko od sudaca na MKSJ-u ne bi želio da mu se sudi na način kako se sudilo mom branjeniku”.

Odslušavši sažetak presude u žalbenom postupku i ustavši da čuje litaniju zločina koje je utvrdilo Žalbeno vijeće prije nego mu je potvrđena presuda na 20 godina zatvora, general Slobodan Praljak uzeo si je vlastiti život popivši otrov – ali tek nakon što je izrazio svoj krajnji prijezir prema presudi, a dalje i prijezir prema sudcima i Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kao sudskoj instituciji.

Sve vrvi pitanjima. Kako je general Praljak prokrijumčario bočicu s otrovom u sudnicu? Kako ju je prokrijumčario kroz brojne kontrole? Je li je imao kada je stigao na MKSJ? Je li mu je netko tamo prokrijumčario? Ili, je li ga otrov čekao na MKSJ, sakriven u njegovoj ćeliji ili u zahodu?

Kolikogod da su ova pitanja relevantna, malo ljudi postavlja pitanje koje smatram jednako važnim: zašto si je general Praljak oduzeo život?

General Praljak proveo je dvanaestak godina u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda (UNDU). Kada bi se to vrijeme uzelo u obzir, on bi ispunjavao uvjete za ranije puštanje iz zatvora za dvije do tri godine, i vrlo bi vjerojatno bio pušten na slobodu prije odslužene čitave kazne.

Međutim, pritvor generalu Praljku nikada nije predstavljao problem. Za razliku od ostalih optuženika u ovom predmetu, on je odbijao privremeno puštanje na slobodu uz uvjet kućnog pritvora. To je bila stvar principa. A kada su u pitanju njegovi principi, on je bio tvrdoglavo beskompromisan. Njegovi bi argumenti bili: ako za mene postoji pretpostavka nevinosti, ako sam svojevoljno došao na MKSJ kad sam čuo optužnicu kojom me se tereti, ako je hrvatska Vlada davala jamstvo da ću se vratiti na MKSJ, ako će policija slijediti svaki moj pokret dok sam na privremenoj slobodi u Zagrebu, ako sam se do sad pridržavao uvjeta privremenog puštanja na slobodu, zašto bih onda sada morao biti u kućnom pritvoru što je uvjet za moje privremeno puštanje? Naravno, želio je biti u svojoj kući sa svojom ženom, djecom i unucima koje je obožavao i koji su obožavali njega. Ali, to je bio princip – princip kojega se voljno pridržavao – štogod da se dogodi. I zato sam se divio generalu Praljku. Bez sentimentalnosti je živio ono što je govorio.

Razmišljajući o zadnjim trenutcima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir.

General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja.

Osuđene osobe u žalbenom postupku obično su sklone gajiti iracionalnu nadu, slušati nedokazane glasine, vjerovati zakulisnim makinacijama, prijateljstvima i navodnim naporima da se sudce usmjeri u povoljnom pravcu, ili slušati lažne tvrdnje o oslobađanju od optužbi (obično umotane u jezik dovoljno nejasan koji će omogućiti uvjerljivo poricanje), tvrdnje koje ponekad prodaju šarlatani pretvarajući se da su moćni odvjetnici, tražeći brz (i pretjerano visok) honorar.

General Praljak nije imao strpljenja za takve gluposti. General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji. Iako pretpostavljam da se general Praljak nadao i da je možda očekivao (kao i moj branjenik dr. Jadranko Prlić) da će na MKSJ-u imati pravično suđenje, trebalo mu je postati bjelodano, prije dolaska u Pritvorsku jedinicu UN-a, ili nedugo nakon toga, da su osude za većinu navodnih zločina unaprijed određene.

Generala Praljka (i druge optuženike) trebalo je razuvjeriti da će dobiti pravdu i pravično suđenje. Možda zato što nada živi vječno, svi smo se mi, pa i general Praljak, držali za neki tračak očekivanja da će optuženici imati priliku iznijeti istinu. General Praljak je to svakako htio. Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za sudce Raspravnog vijeća kako bi razumjeli i uvidjeli, između ostaloga:

kako je njemu bilo;
što je činio i zašto;
što nije činio ili nije mogao činiti;
što je bila Hrvatska zajednica (a kasnije Republika) Herceg Bosna;
groznu situaciju u kojoj su se Hrvati Bosne i Hercegovine (BiH) našli i nužnost da reagiraju brzo i svrhovito; i
velikodušnost Hrvatske u pomaganju Muslimanima iz BiH u vrijeme kada je jedna trećina zemlje bila okupirana i kada se borila za vlastito preživljavanje protiv krnje Jugoslavije i njezine dobro obučene i naoružane Jugoslavenske narodne armije.
Očekivanja generala Praljka – kolikogod da su bila legitimna – nisu bila ispunjena ni u najmanjoj mjeri. Znam, jer od početka 2005. godine zastupam dr. Jadranka Prlića u ovom predmetu. I on je imao očekivanja o pravednom suđenju – kao što bi i trebali svi optuženici kojima se sudi na bilo kojem sudu, a osobito oni kojima se sudi na tribunalu koji su osnovali Ujedinjeni narodi.

Istina jest da možda nisam najobjektivniji promatrač i može se reći da imam interesa u ovom predmetu kojemu sam posvetio 12 godina svoje karijere. Kako god, mogu reći s punom odgovornošću da je ono što sam vidio tijekom suđenja bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem. Svatko tko je bio na MKSJ-u to je vidio. Kao što sam ustrajno prigovarao sudcima tijekom suđenja, nitko od njih i nitko od sudaca na MKSJ-u ne bi želio da mu se sudi na način kako se sudilo mom branjeniku.

Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu. To je također školski primjer zašto osuđena osoba ne može i ne bi trebala očekivati da će pogreške i grijesi Raspravnoga vijeća biti izneseni na vidjelo neumoljivom preciznošću, brutalno iskreno, sasvim pošteno, osobito kada bi to od Žalbenog vijeća zahtijevalo da ispočetka prouči doslovno čitav predmet (u ovom slučaju, 52.967 stranica sudskih transkripata, 818 pisanih odluka, te 5.926 dokaza prihvaćenih u pet godina suđenja). Upravo je to trebalo učiniti Žalbeno vijeće u predmetu Prlić i ostali – osobito kada su im obrane ukazale na greške u predmetu koje su u njemu sakrivene poput igala u ogromnom plastu sijena.

Kako sam samo bio naivan kada sam mislio da će rezultat ovoga postupka biti drugačiji! MKSJ – kao sudska institucija – već je bio utvrdio mnoga važnija pitanja s kojima su se suočili optuženici u predmetu Prlić i ostali, kao na primjer je li muslimansko-hrvatski sukob u BiH bio međunarodni oružani sukob, je li hrvatski Predsjednik Tuđman sa svojom vladom pokušavao podijeliti BiH, jesu li Hrvati u BiH osnovali svoju državicu koja bi bila ili autonomna ili dio Hrvatske, te je li se nad Muslimanima u BiH vršilo etničko čišćenje – a sve je to prema tvrdnjama bilo dijelom jednog velikog programa, velikog kriminalnog plana.

Iako možda nisam najobjektivniji promatrač (kako sam već napomenuo), uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima, te da odgovornost mora postojati. Ali, što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine, te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka.

Bez sumnje, drugi to vide drugačije. U redu, ali kako se može reći da sudci Raspravnog vijeća i Žalbenog vijeća nisu bili, barem u nekoj mjeri, skloni utvrditi postojanje sveobuhvatnog UZP-a prema tvrdnjama Tužiteljstva, te da se to neće preliti dalje u utvrđivanje krivnje, kada se na mrežnoj stranici, na brošurama i posterima MKSJ-a iznosi tekst prikazan niže (ili njegove varijacije) prije, tijekom, i nakon suđenja, a dok se čekala žalba:

Strateški položaj republike [BiH] bio je izložen Srbiji i Hrvatskoj, koje su pokušavale nametnuti svoju dominaciju nad velikim dijelovima njezinog teritorija. Ustvari, vođe Hrvatske i Srbije već su se 1991. godine tajno sastali, kada su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a malu enklavu ostavili bi Muslimanima.

… Bosanski Hrvati uskoro slijede, odbijajući bosansku vlast i proglašavajući svoju vlastitu republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu borbu triju strana za teritorij, u kojoj su civili svih nacionalnosti postali žrtve strašnih zločina.

U svjetlu ovih činjenica koje navodi mrežna stranica MKSJ-a, može li se s pravom reći da su optuženici u predmetu Prlić i ostali zaista uživali presumpciju nevinosti. Ovaj je tekst godinama bio dio priče MKSJ-a za javnost. On nije napisan slučajno, niti je objavljen i pokazivan uokolo bez ekspresnog odobrenja predsjednika MKSJ-a. Slučajno, u Žalbenom vijeću za predmet Prlić i ostali bila su dvojica bivših predsjednika (sudac Theodor Meron i sudac Fausto Pocar) te sadašnji predsjednik, sudac Carmel Agius.

Ova je priča nepogrešivo služila kao podtekst tijekom suđenja. Kako i ne bi? Prisjećajući se kako je suđenje vođeno i kako se postupalo s nekim optuženicima (osobito generalom Praljkom, koji se nije sramio izraziti svoje mišljenje), savršeno je jasno da, od prvoga dana, niti jedan optuženik u predmetu Prlić i ostali nije imao šanse dobiti pravedno suđenje i pravednu presudu. Pitanja i komentari sudaca ukazivali su na njihovu pristranost u korist optužbe, kada su na primjer Hrvatsko vijeće obrane nazvali „katoličkom vojskom“. Povremeno bi sudci komentirali dokazne predmete, unaprijed ih procjenjujući na temelju svoga tobožnjeg osobnog znanja 1 Taj se popis nastavlja.

U našem Žalbenom podnesku za dr. Prlića, gđa. Suzana Tomanović i ja napisali smo da je dr. Prlić bio uskraćen za pravično suđenje te da je prvostupanjska presuda sadržavala temeljne greške u pravu i činjenicama, jer je Raspravno vijeće njome potvrdilo svoja unaprijed izgrađena uvjerenja na način da:

nije razmotrilo i ocijenilo sve relevantne dokaze prihvaćene u spis, već se sustavno oslanjalo na selektivne dokaze koji su iskrivljavali istinu i dovodili do krivih zaključaka (temelj 1);
je zanemarilo svjedočenja praktično svih svjedoka dr. Prlića, tu i tamo nasumično spominjući imena svjedoka u čitavoj prvostupanjskoj presudi i citirajući ih u beznačajnim pitanjima, kako bi stvorili privid da su ih uzeli u obzir (temelj 2);
nije donijelo određene nalaze vezane za dokumentarne dokaze za koje tvrdi da je ocjenjivalo, na primjer, tvrdi da je razmotrilo sve dokumentarne dokaze prihvaćene pisanim podneskom u kontekstu podnesenog dokaznog materijala, bez navođenja kojim je dokumentima pridalo malo ili nimalo važnosti, kao ni razloga zašto je tako učinjeno (temelj 3);
se oslanja na nepotvrđene glasine iz Mladićevih dnevnika uskraćujući dr. Prliću mogućnost iznošenja izvadaka iz Mladićevih dnevnika i/ili svjedočenja viva voce kojim bi se osporile glasine usvojene kao dokaz (temelj 5);
nije pravilno procijenilo svjedoke i vještake optužbe te nije dalo obrazloženo mišljenje o njihovoj vjerodostojnosti; (temelji 4 i 6); te
je sustavno uskraćivalo odgovarajuće vrijeme i sredstva za ispitivanje ključnih svjedoka i iznošenje bitnih dokaza primjenjujući rješenje jedne šestine: svih šest timova obrane zajedno imali su vrijeme za unakrsno ispitivanje jednako vremenu koje je Tužiteljstvo imalo za glavno ispitivanje svakoga svjedoka (temelj 7).
I tako, bilo je duboko razočaravajuće, čak šokantno, čuti sudca Agiusa kako čita sažetak pažljivo sročen za javnu uporabu (jer će malo ljudi, ako itko, pročitati presudu napisanu na 1400 stranica) gdje se kaže da je jedina tvrdnja dr. Prlića o pravičnom suđenju bila ta da su mu „sustavno uskraćivani adekvatno vrijeme i sredstva za ispitivanje svjedoka.“ Tkogod je napisao taj sažetak za predsjednika Vijeća nije imao pojma o pojedinostima žalbe.

Ove lažne karakterizacije pogrešaka vezanih za pravično suđenje koje je dr. Prlić navodio u svojem podnesku obična su propaganda. To ima za cilj promoviranje lažne percepcije kod javnosti da je dr. Prlić, osim tog zanovijetanja da nema dovoljno vremena za iznošenje svoje obrane – nešto što je za javnost previše amorfno i bezlično da bi se u potpunosti razumjelo – bio zadovoljan načinom na koji su dokazi koje je iznio bili ocjenjivani.

Napomene iz sažetka presude Žalbenog vijeća koje se odnose na Mladićeve dnevnike jednako su prazne i odražavaju ekonomično korištenje činjenica. Žalbeno vijeće tvrdi da:

Prlić nikada nije bezuvjetno tražio da se njegov predmet ponovno otvori te mu je, u svakom slučaju, Sudbeno vijeće nabrzinu dopustilo prihvaćanje dokaznog materijala kojim će se opovrgnuti ovi ulomci iz dnevnika, što je on i učinio. I generalu Praljku je tako ponuđena prilika da ospori te ulomke.

Ovo je krivi prikaz zapisnika. Nakon završetka iznošenja dokaza, Tužiteljstvo je tražilo ponovno otvaranje predmeta kako bi zatražilo uvođenje u spis ulomaka Mladićevih dnevnika, koje su srpske vlasti pronašle u Mladićevom domu u Beogradu. U odgovoru na to, gđa Suzana Tomanović i ja tražili smo da se predmet za Tužiteljstvo ne otvara, ili ako se otvori, da dr. Prliću treba dati jednako pravo da on ponovno otvori svoj predmet i da mu se prihvate ulomci Mladićevih dnevnika relevantni za njegovu obranu. Protivilo bi se logici i zdravom razumu za nas da se otvore vrata i da se Mladićeve dnevnike prihvati bez usvajanja zahtjeva Tužiteljstva. Ali, vidjevši kako se ulomci Tužiteljstva usvajaju (Mladićevi dnevnici su bili netom otkriveni), tražili smo u nekoliko navrata da Raspravno vijeće prihvati ulomke relevantne za obranu dr. Prlića. Koliko puta treba podnijeti isti zahtjev da bi se on smatrao „bezuvjetnim“?

Ali, to je samo jedno od pitanja koje je pokrenuo dr. Prlić. Ne želim ponovno iznositi argumente o ovom pitanju, ali jedna bilješka iz Mladićevih dnevnika bila bi vrijedna proučavanja. Vi prosudite je li to način na koji razuman sud treba prihvaćati, ocjenjivati i oslanjati se na nepotvrđene glasine.

Većina u Vijeću prihvatila je i oslanjala se u donošenju nalaza o UZP na ulomke iz Mladićevih dnevnika, koji su sadržavali opažanja pod navodnim znacima, koja je navodno izrekao general Praljak – a ti ulomci izravno se odnose na dr. Prlića. Izjave generala Praljka samo su nepotvrđene glasine. Mladić nije svjedočio. Nije bilo ranijih svjedočenja vezanih za te sastanke, ni jedan svjedok nije govorio o tim sastancima. Odbijen je zahtjev generala Praljka da se ponovno otvori njegov predmet i da svjedoči o tim sastancima s Mladićem i o izjavama koje mu se pripisuju u tim ulomcima. Prilikom odbijanja njegovog zahtjeva, većina Vijeća dala je besmislen prijedlog da odvjetnik generala Praljka jamči za njega u završnom podnesku i da svjedoči tijekom završnog obraćanja u vezi viva voce svjedočenja General Praljka. Dovoljno je reći da čak i studenti prava znaju da odvjetnici ne mogu svjedočiti i da izlaganja odvjetnika u završnim podnescima i završnim obraćanjima nisu dokazi. A što je s pravom dr. Prlića na suočavanje, s pravom da ispita generala Praljka o onome što je on navodno rekao ili mislio?

Može se činiti da su ovi argumenti nedosljedni, ali mislim da nisu. A evo i zašto. Čak i da je drugostupanjska presuda uzela u obzir sva osporavanja koja se tiču prava na pravično suđenje, a koja je naveo dr. Prlić, to nije bitno. Relevantna je lažna percepcija koju su ovi dijelovi sažetka pročitanoga javnosti stvorili – namjere na stranu.

Kada govorimo o percepciji, svatko tko je svjedočio ovom suđenju potvrdit će kako je sudsko vijeće bilo disfukcionalno, gdje su se dvojica sudaca često javno svađali s predsjedavajućim sudcem, koji se činio nesposobnim voditi suđenje. Nijedan od sudaca nije bio dorastao zadatku, i to se vidjelo. Njihove bijesne intervencije dok strane u postupku vode ispitivanja nagnale su me da pozovem sudce da vode postupak kako treba i u skladu sa slovom i duhom Statuta i Pravila o postupku i dokazima (i da se suzdrže od neprikladnog uplitanja kako su običavali), ili da spakiraju svoje stvari i odu doma. A budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam još da sudci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat za vrijeme kojega bi im održali predavanje – budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka na MKSJ-u. 2 Kolikogod je to drsko izgledalo, mojem je zahtjevu udovoljeno, podnesci su napisani. 3 Postupak je postao donekle bolji nakon ove intervencije i obuke, ali sve u svemu, mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje u predmetu Prlić i ostali daleko najgore iskustvo koje sam imao kao odvjetnik.

Ali zašto bi to trebalo biti važno i kakve to veze ima s generalovim oduzimanjem vlastitoga života?

Važno je, jer da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su sudci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju.

Ovo govorim zbog vremena koje sam proveo upoznavajući generala Praljka prije suđenja i promatrajući ga više od deset godina kako je slučaj odmicao tijekom sudskog postupka pa sve do njegovog zadnjeg dana. General Praljak bio je neustrašiv. Nije se bojao biti odgovoran za bilo koje radnje ili propuste – pod uvjetom, naravno, da dokazi potvrđuju njegovu odgovornost. Zauzeo je stav i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju.

General Praljak nije podnosio budale možda zato što je njegov intelekt bio vrhunski, a ne zbog kompleksa više vrijednosti ili arogancije. Međutim, ponekad je znao biti svadljiv, glasan i mrzovoljan. Imao je zadivljujuću pojavu koja je prštala energijom i odlučnošću da pokaže što je znao, što je vidio i kako se osjećao zbog događaja koje je iskusio. Ponekad je njegova gorljivost da dođe do istine ili da raščisti stvari prevagnula jer bi odlutao od teme ili bi se zanio, ovisno o temi o kojoj se raspravljalo. Povremeno od stabala nije vidio šumu. I da, povremeno ga je strašno teško bilo obuzdati, kao što se i sam teško obuzdavao kada je slušao gluposti prerušene u činjenice.

Ako sam išta naučio zastupajući optuženike u vrlo prijepornim i stresnim suđenjima, osim ako su sudci ljubazni, obazrivi, strpljivi i revni, onda je to da će optuženik teško prihvatiti presudu ili konačnu odluku, bez obzira na kvalitetu ili dostatnost dokaza. Ali ako se uzme u obzir kako se vodio predmet, način na koji su sudci razgovarali s generalom Praljkom, snishodljiv način na koji su mu se obraćali i, naravno, ako se uzmu u obzir njihovi konačni nalazi i zaključci u presudi i kako se do njih došlo, je li uopće čudo da je general Praljak doveo u pitanje pravednost postupka ili da je s prijezirom odbio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu?

Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće. Dokazi su, većim dijelom, dostupni za temeljito proučavanje svakome zainteresiranom da prosudi o presudi. Naravno, malo njih će, ako i itko, odvojiti vrijeme da ponovno pregleda materijal i vidi što je dokazano, što je nagađanje, što je istina i što je laž. No, nitko ne bi trebao misliti da čin odlaska generala Slobodana Praljka znači priznanje i prihvaćanje nalaza o njegovoj krivnji, ili da je to učinio iz straha od nastavka služenja zatvorske kazne. Njegova je žrtva bila krajnje odbacivanje nepravde kojom je suđen i osuđen.

Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno je to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata.

Duboko poštujem sudce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni sudci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam „pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda“ 4 , bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: „Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu.“

Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću – pretvorio se u tužan i zbunjujući prizor. General Praljak radije si je oduzeo život nego potvrdio valjanim rezultat prvostupanjskog i žalbenog postupka – postupaka koji su po njegovom mišljenju proizveli krivu istinu, dijelom temeljenu na nevoljkosti sudaca ili njihovoj nemogućnosti da gledaju dalje od ustaljenih pravovjerja propagiranih na mrežnoj stranici MKSJ-a i kroz Outreach program, čak i dok je postupak bio u tijeku.

U sjećanje na generala Slobodana Praljka

Piše: Odvjetnik Jadranka Prlića, Author Michael G. Karnavas

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nije ‘problem’ u Thompsonu, već u uspjesima Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Dok se rijeka ljudi s Trga bana Josipa Jelačića slijevala niz zagrebačke ulice i uličice, po raznim mrežama i portalima počele su se objavljivati konačne ocjene dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Više od pola milijuna ljudi, od Plesa do najpoznatijeg hrvatskog trga, priredili su nezaboravan spektakl. Slike tog dočeka obišle su svijet, a najljepše su one koje pokazuju fizičku bliskost Vatrenih i naroda koji je u svakom trenutku mogao pružiti ruku idolima, piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Hrvatska nogometna reprezentacija bila je na okupu gotovo dva mjeseca. Dan i noć su se znojili kako bi postigli rezultat kojeg smo svi potajno priželjkivali – nadmašivanje rezultata iz 1998. Trošili smo glasnice i živce, a kritičari Vatrenih ili su se povukli ili su bili kamuflirani među navijačima.

Ipak, najtvrđa društveno-politička pera nisu se hladila ni nakon odličnih utakmica reprezentacije u skupini. Što je uspjeh bio bolji, to su pera bila nervoznija. Odahnuli su, poput bjeloglavih supova, kad se s reprezentativcima pojavio stari plijen, s mikrofonom u ruci, u crno-plavom dresu.

Taj je dres zasmetao, recimo, Dragi Pilselu. On je čak odbio navijati za Vatrene zbog spomenutog dresa. Nekadašnji uspješni bacač kamenja u dalj na sinagoge tako je lamentirao kako “crni dresovi bude ružne asocijacije”. Odbio je Pilsel navijati za Vatrene i unatoč povijesnim rezultatima te je podsjetio kako “gasi Hrvatski radio kad emitira Thompsonovo ustašovanje”.

Nakon deranja ustaškog dresa, krenula je rasprava o Danijelu Subašiću. Još je stadion u Nižnjem Novgorodu pucao od veselja, a na mrežama se već moglo čitati o “Srbinu koji je spasio Hrvatsku protiv Danske”. Naravno, autori takvih tekstova nisu hrvatski patrioti i mrka desnica, već kojekakvi Informeri iz Srbije i moralne vertikale iz Hrvatske.

Pored njih našao se i nezaobilazni domaći tjednik ‘Novosti’. U njemu se mogao pročitati tekst “Tuđman protiv Subašića” Milorada Krstulovića. Autora je zasvrbilo što se Subašić izjasnio kao Hrvat, pa je požurio napisati da je to tako jer bi Subašića neki razapeli ako bi se izjasnio kao Srbin, jer ne slijedi politiku “brojanja krvnih zrnaca” Franje Tuđmana. Krstulović, da nije zlonamjeran, prije nego što bi napisao tu gnusobu odgovorio bi sam sebi na pitanje: koji bi to Hrvat “razapeo” nekog s rukom na srce dok emotivno pjeva hrvatsku himnu?

Nametanje pseudo-teze da bi Subašićevo pripadanje srpskom narodu moglo smetati Hrvatima i navijačima Vatrenih je već više puta viđena provokacija. Kad se već dotiče “brojača krvnih zrnaca” Tuđmana, Krstulović bi se trebao prisjetiti da je taj Tuđman amnestirao i Srbe koji su tjerali nesrpske stanovnike da oko ruke nose bijelu traku i da su u “Tuđmanovoj vojsci” bili i Srbi koji nisu prihvaćali zlo zvano SAO Krajina. To ultimativno zlo smeta svakom prisebnom Hrvatu, a nikako pojedinci koji drže ruku na srce, za Hrvatsku.

Ukazivanje ustaša dosegnulo je svoj klimaks na dočeku Vatrenih. Poslije polufinala s Engleskom danima su mediji pisali kako će reprezentativci zatražiti da, zajedno s njima, Marko Perković Thompson pjeva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Svima je poznato da je njegova pjesma ‘Lijepa li si’ postala svojevrsni doping nogometaša i drugih sportaša.

Unatoč molbi viceprvaka svijeta, organizatori su procijenili kako Thompsonu nije mjesto na bini. Vjerojatno su brinuli o slici Hrvatske u svijetu koju ‘savršeno’ promoviraju aktualne vlasti u odnosu na, kako neki kažu, pjevača ‘ustašu’. Tako su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić morali Thompsona švercati u bus sve do bine. Organizatori su nevoljko dopustili glazbeniku da s navijačima otpjeva ‘Lijepa li si’, a kad je Modrić zatražio ‘Geni kameni’ glazbe nije bilo. Cijela fešta je prekinuta s naprasnim “laku noć” iako su i navijači i nogometaši “tražili još”. Zar nije jasno da cenzura danas izaziva kontraefekt? Nogometaši su u inat pjevali ‘Gene kamene’ u Splitu, Varaždinu, Omišu, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Sesvetama, Imotskom i drugim mjestima gdje je tu pjesmu s njima pjevalo još više stotina tisuća građana.

Bez obzira na sportska slavlja uz Thompsonove pjesme, kolumnistica Đurđica Klancir pita se “jesmo li opteretili Zlatka Dalića očekivanjem da će trasirati normalno domoljublje u Hrvatskoj?” Očito da Klancir misli da domoljublje može biti nenormalno. Da je normalno nenormalno, a nenormalno normalno jasno je i iz ovog dijela njenog teksta: “Bilo je mnogo onih koji su i ‘Lijepa li si’ bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja”.

Ukratko, prema naprednim kriterijima koje nogometnim ognjištarcima nameću naprednjaci Klancir i drugi, ružna ‘ustaška’ ‘Lijepa li si’ je nešto čega se trebamo sramiti. Ali tu i tamo – od srca Vam hvala gospođo Klancir! – nogometašima i masi od pol milijuna duša se može oprostiti.

Zgrozili su se i moralni svjetionici hrvatskog društva Jelena Veljača i Nataša Janjić. Druga je primijetila kako, eto, “mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo”. Tko to voli “usrati” valjda samo ona zna. Sve su one vjerojatno zgrožene zbog “ustaškog pjevača”, kako istog naziva između ostalog i najpoznatiji čitatelj Informera Aleksandar Vučić, ali i Vidioci Boris Dežulović, Tonči Percan, Drago Pilsel i mnogi drugi koji putem medija svijetom šire istinu o ukazanju ustaša.

Problem ne leži ni u crnim dresovima ni u Thompsonu. Još manje u Subašiću. Svjetsko prvenstvo je pokazalo kako se neki i dalje ne mogu pomiriti s dobrim rezultatima Hrvatske na svjetskoj razini, u nogometu i drugim poljima. Nitko dobronamjeran ne bi dozvolio, a kamoli sudjelovao, zbog glazbenih želja, u blaćenju pobjedničke reprezentacije koja je predstavila Hrvatsku bolje nego itko dosad.

Nevjerojatno je da promidžbu “ustaštva” podjednako vide Percan i premijerov (sad bivši) posebni savjetnik za medije Krešimir Macan koji je na Twitteru podijelio mišljenje da se na dočeku radilo o pokušaju “mekog ustaškog državnog udara”. Umjesto da mudro šuti ili reagira na očitu provokaciju, Macan je prihvatio asistenciju i nadodao kako ustaški udar “nije uspio”. Zbog toga su se neki građani s pravom pitali je li upravo Macan jedan od organizatora koji je odlučio bojkotirati Thompsona.

Mnogi žive od širenja mita o ustašama u Hrvatskoj, baš onako kako su to u ne baš tako davnim vremenima činile kontraobavještajne strukture i neželjeni gosti. Takvima su smetali uspjeh i afirmacija Hrvatske, baš onako kako današnjim Vidiocima ustaštva smeta slavlje Vatrenih. Jer, što su predstavnici Hrvatske uspješniji, bez obzira na boju dresa i pozvane pjevače, to je manji utjecaj svjesnih i nesvjesnih promotora stare formule iz ne baš tako davnih vremena.

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ante Gugo: Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala.

Objavljeno

na

Objavio

Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj uspio ostvariti povijesni uspjeh

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje…

Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.

Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: “Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati”.

Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.

Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti… Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju… Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.

Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?

Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastitog doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić se pokazao kao dobitna kombinacija.

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.

Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha, slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.

Toliko mnoštvo se slilo na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepo Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.

Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.

Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istovremeno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo mi se već bavimo raspravama o tome.

Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune. 

Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je naprasno završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.

Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise, nisu.

Ante Gugo/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari