Pratite nas

Komentar

Off the record: Daliji Orešković ukrali antikorupcijski patent!

Objavljeno

na

Tako je to kad se patent ne zaštiti na vrijeme. I ako čovjek mjeri svijet prema sebi i živi u uvjerenju kako su svi oko njega časni i pošteni.

Umjesto da je odmah pokrenula proceduru kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (https://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/autorsko-pravo/najcesca-pitanja/) i na vrijeme zaštitila svoj patent za borbu protiv korupcije, naša Dalija Orešković je (onako dobrohotna, lakovjerna i širokogruda kakva inače jeste), ovoga puta (figurativno rečeno) „promašila cijelu loptu“ i poput nedozrele šiparice dopustila da je „preveslaju“ oni koji sjede u svojim uredima i bave se plagijatima – od političkih programa preko seminarskih radova i školske lektire do doktorskih disertacija i beletristike.

Bratija je na vrijeme prokužila kako se kapacitet kakav Dalija ima rijetko sreće i zato je mudro čekala da sama otkrije karte, što je ona (u naivnom uvjerenju kako su takve nečasne radnje kod nas nemoguće) i učinila još u srpnju ove godine, najavljujući: „Moj predsjednički program je antikorupcijski“. Ravno u glavu – nego što! Odjeknulo je to kao grom iz vedra neba, raja skočila na noge…, na korak do revolucije je bilo, ali tog su trenutka i oni su stupili u akciju!

Pitate se: „Tko oni?“

Pa kako tko…ovi iz Ureda predsjednice KGK!

Doduše i mnogi su drugi nastojali dočepati se te Dalijine čarobne formule, političkog „grala“, alkemijske umotvorine koja život znači, ali, čini se da su ovi s Pantovčaka imali najbolju ekipu na okupu. I njjaču logistiku. Pa i najviše novaca.

I ćopili oni od Dalije program.

Čujem (a i sama Dalija je na TV izjavila), kako su prepisali sve od slova do slova (u kompletu sa znakovima interpunkcije, samo se predsjednica na kraju potpisala umjesto nje).

Nisu žalili truda i vremena.

A i kako ne bi, kad se takvo remek-djelo jednom u životu viđa.

Dobro upućeni već sad tvrde da je to najveća krađa intelektualnog vlasništva još od vremena kad su mnogi od potonjih „mirotvoraca“ plagirali nenasilnu borbu za mir velikoga Mahatme Gandhia i sve skupa prikazali kao vlastiti projekt (neki izvori govore kako je i sam Dalai Lama profitirao od toga).

Kako god bilo, imam dojam da će ovo uzburkati duhove u Europi (a i šire) u većoj mjeri nego afera Watergate (s početka 70-ih) ili ona vezano za lažirane „tajne Hitlerove dnevnike“ (deset godina poslije). Samo dok se pročuje.

Kao što svi jako dobro znamo, borbe protiv korupcije nije bilo dok se na javnoj sceni nije pojavila Dalija Orešković, kao što ni borbe protiv nasilja nad ženama nije bilo do pojave Jelene Veljače, borbe za ljudska prava dok se nije pojavila Rada Borić, socijaldemokracije do ere Ivice Račana (mislimo na onu „hrvatsku“ fazu poslije 1990.)… I kad znamo da je tomu tako, jasno da nije mogao postojati ni antikorupcijski program, odnosno patent, prije Dalije!

Dalija se zalaktala (što se antikorupcije tiče) već s prvim danom stupanja na dužnost u „Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa“. I prije je vodila borbu na toj fronti, ali uglavnom u ilegali, no, od 25. siječnja 2013. godine to čini službeno i javno, kao osoba čiji su nastupi medijski praćeni i od koje drhti politička elita.

Kod nje nije bilo praznog hoda. Nije doduše dirala komunjare i liberale, budući da je vođena nepogrešivom intuicijom od početka shvaćala kako je prava opasnost na onoj drugoj strani političkog spektra. Zato se bez pardona okomila na predsjednicu države – pri čemu je pomno istražila sve vezano za njezine privatne proslave, naročito rođendane (kad ih je slavila, s kime u društvu, što se tamo jelo i pilo – i koliko, tko je častio koju rundu pića na tim feštama, tko joj je kakve darove kupio – i naravno, koliko su plaćeni itd.), sve do u najsitnije detalje.

Ništa nije moglo promaknuti famoznoj Daliji ledenog pogleda i vrućeg srca prenapregnutog  antikorupcijskim nabojem.

A tek kad se dohvatila Karamarka i njegove supruge! Samo najmaštovitiji među nama mogu shvatiti poantu odluke Dalijinog Povjerenstva koje je došlo do zaključka kako je imenovani „bio u sukobu interesa“ zato što je poznavao izvjesnog lika s kojim je surađivala njegova supruga (i to još u vrijeme dok mu nije bila supruga!), a lik je bio član Uprave INA-e, pa je Karamarko kao potpredsjednik vlade mogao biti pristran kad se radilo o odlukama vezano za INA MOL – iako je tražio izlazak iz arbitraže čiji se krajnji rezultat obio Hrvatskoj o glavu). Presudili su „ekonomski interesi supruge“ koji su u ovom slučaju „izjednačeni s interesima Tomislava Karamarka kao dužnosnika“. Kombinacija za izludit’! Kroz taj labirint mogu samo iskusni kardeljevci i potomci istaknutih članova CK SKH, nitko drugi. Moraš imati poseban marksističko-lenjinistočko-staljnističko-titoistički gen, a Dalija ga očito ima.

Presuda po kojoj je Karamarko „bio u sukobu interesa“ glatko je pala na Ustavnom sudu 2. srpnja 2019. god (glasovanjem sudaca 10:3), ali to ne mijenja na stvari!

Zna se tko su lopovi! Zna se! Ima tu nešto! Nije Dalija bez veze donijela onako genijalan zaključak.

Na sudu je pala i odluka Dalije i njezinog famoznog Povjerenstva o tomu kako je bivša potpredsjednica Vlade, Martina Dalić „bila u sukobu interesa“ vezano za „Agrokor“ i grupu „Borg“.

No, tada već „fatalne“ ili „Crne“ Dalije (kako je samu sebe nazvala) više nije bilo na toj poziciji. Umiješali se „BORG“, CIA, MOSSAD, VOA, POA, SOA i skupa s Plenkovićem uspjeli nekako spriječiti njezino ponovno imenovanje na čelo Povjerenstva. Jedan dio toga što se događalo iza kulisa lucidno je opisala otpisana šefica Povjerenstva za sukob interesa u svojoj hit knjizi „Crna Dalija – tko je, zašto i kako smijenio Daliju Orešković“. Koliko je poznato, prodano je već više od stotinu primjeraka. Istina se ipak, sporo i polako ali sigurno probija do očiju, ušiju i svijesti čak i nas Hrvata. Očekuje se prijevod knjige na indijski, kineski i siswati, možda i na neke druge jezike.

Njezina nasljednica (Nataša Novaković) nastavila je tamo gdje je ona stala, pa je među ostalim na red došao ministar Zdravko Marić za kojega se doduše nije moglo utvrditi da je bio u sukobu interesa, ali je nova šefica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (koja također ima ugrađen antikorupcijski gen) „mudro“ zaključila da se u slučaju Martine Dalić i Zdravka Marića „ne radi o sukobu interesa“, ali da su oni „povrijedili načelo obavljanja javne dužnosti“. Tako je lucidna Nataša proširila ovlasti Povjerenstva na čijem je čelu i ono bi se ubuduće trebalo zvati „Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i povredi načela obavljanja javne dužnosti“ (s mogućnošću daljnjih dopuna, ovisno o ukazanim potrebama i mogućim daljnjim presedanima) i posredno relativizirala presude Upravnog i Ustavnog suda, što je sasvim u redu – jer zna se tko tamo sjedi!

Naravno, to što su aktivnosti spomenutog Povjerenstva od samoga početka išle sinkronizirano sa zahtjevima oporbe o smjenama pojedinih dužnosnika, čista je koincidencija, jer ono je (kao što se jako dobro zna) totalno „neovisno“, „samostalno“ i „nepristrano“, što je neupitna činjenica.

Na kraju balade, „Crna Dalija“ postala je još crnjom nakon što je na izborima za EU parlament skroz-naskroz krahirala – ali samo u Hrvatskoj gdje je dobila 2,2% glasova. U Indiji (u kojoj je antikorupcijska svijest daleko razvijenija nego kod nas), pobijedila je s 40% osvojenih glasova (16 glasača joj je poklonilo povjerenje)! Taj blistavi uspjeh upotpunili su rezultati izbora u Kini (gdje je sjajno parirala HDZ-u i dobila isti broj glasova – oko 30), a nisu bili loši rezultati i na mnogim drugim egzotičnim destinacijama – jednom riječju svugdje gdje je korupcija prepoznata kao „rak-rana“ društva, a antikorupcija na cijeni. Tako se antikorupcijska slava naše Dalije polako ali sigurno pronosi diljem (trećeg) svijeta. Kao u vrijeme Pokreta nesvrstanih.

Mnogi, naravno, nastoje izbaciti je iz sedla i svrgnuti s mjesta najvećeg borca protiv korupcije na „Zapadnom Balkanu“.

Tako je Mislav Kolakušić zapeo baš za tu antikorupciju i drži je se k’o pijan plota od kad je prvi put ugledao svjetla reflektora i oko kamere. Ne može svezati jednu za drugu a da ne spomene borbu protiv korupcije. I navodno, to će riješiti „odmah sutradan“ nakon pobjede na izborima (kad postane predsjednik, premijer, ministar policije i pravosuđa što će mu uz status europarlamentarca ojačati poziciju). Ali, mudar je, šuti, neće otkriti recept kako ga drugi ne bi plagirali. Koliko god izgledao munjeno, čini se kako zna s kime ima posla.

Ni nije on jedini.

Na antikorupcijskoj sceni već pomalo gužva.

Konačno smo dobili i „Deklaraciju protiv korupcije“ (Ole!).

Tim koji ju je potpisao sastoji se od grupacije čija su dva glavna stupa jedan bivši obijač automobila (svojedobno krivično gonjen i osuđivan zbog kriminalnih djela pljačke) i vođa naših vrlih „socijaldemokrata“ koji je iskoristio svoju političku poziciju kako bi se „ogrebao“ za stipendiju u iznosu od preko 260.000 kuna, a koja mu nije pripadala ni po jednom poznatom kriteriju (zanemarimo li moralno-političku podobnost).

Tako se još jednom potvrdilo u praksi kako se iskustvo najbolje stječe na vlastitoj koži. Tko može bolje raskrinkati kriminalce i lopove od bivših lopova i kriminalaca? Tko? Tko može bolje utvrditi svaku, pa i najmanju zloporabu položaja od onih koji su ga zlorabili?

Dakle, Hrelja i Aleksić će (u svakom slučaju) itekako imati što naučiti od Kreše Beljaka i Davora Bernardića.

A tko je tu od koga što prepisao i čemu će sličiti naša politička i javna scena kad „antikorupcijaši“ postanu brojniji od korumpiranih (što je s obzirom na izraženi trend sasvim moguće i realno za očekivati), saznat će oni koji sve to prežive.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Dalija Orešković optužila Predsjednicu: ‘Plagirala je kompletan koncept mog predsjedničkog programa’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Objavljeno

na

Objavio

isječak/Dokument Bože vukušić

Zdrava demokracija laž mora lustrirati i osuditi

Izgleda da je točno. Zoran Milanović bio je član Saveza komunista Jugoslavije iako je tvrdio da nije bio. Pojavili su se dokumenti, isplivali svjedoci. Nije on prvi hrvatski predsjednik s crvenom knjižicom i jugoslavenskom prošlošću. No, njegovo članstvo karakteriziraju činjenice da je u totalitarnu organizaciju ušao u Beogradu kritizirajući zagrebačke komuniste, u doba dok je služio vojni rok u JNA godine 1985., kad je prosječna idejno politička svijest mogla razumjeti da će se raspasti i SKJ i Jugoslavija. Milanović je, kako piše Slobodna Dalmacija, više puta, pa i u finišu predsjedničke kampanje, tvrdio da nije bio članom SKJ. Tko laže? Dokumenti, arhivi i svjedoci ili predsjednik Milanović?

Kad osobni karakter postane politički program, onda… zbogom pameti!

Milanović je za svoj predsjednički program državljankama i državljanima ponudio – vlastiti karakter. Kakav je njegov karakter mogli smo vidjeti dok je bio na čelu SDP-a i na čelu Vlade. U svakom slučaju njegov je, prije svega politički karakter ponuđen na pladnju, ali ga politički protivnici ne analiziraju niti osvjetljavaju, kako tijekom kampanje, tako niti poslije nje. Sredinom osamdesetih godina svoj politički karakter sam je opisao u prijavi/molbi za članstvo u SKJ: „Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou“.

Druga njegova poruka biračkom tijelu (hrvatskom narodu), osim „predsjednik s karakterom“ odnosi se na sugestivnu parolu „normalno“. Ako je i bilo u jugokomunističkom režimu, u zdravoj demokraciji nije normalno da predsjednik ima lažljivi karakter.

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Stoga bi sad trebalo napraviti saborsko povjerenstvo koje bi nedvojbeno utvrdilo je li predsjednički kandidat lagao hrvatskom biračkom tijelu o svojem članstvu u SKJ ili mu podmeću. Odgovor na to pitanje osvijetlio bi političkoj javnosti imamo mi na čelu države moralnu zdravu osobu. Za taj postupak potrebna je politička volja stranaka zastupljenih u Hrvatskom (državnom) saboru. Kako takvih stranaka nema, zaključak je jednostavan i istinit – ne živimo u zdravom demokratskom društvu, u demokraciji s karakterom u kojoj je normalno da osoba koja stremi najvišim političkim dužnostima ne smije lagati.

U nekim srednjoeuropskim bivšim komunističkim državama zakonski je određeno da bivši dužnosnici komunističke partije i suradnici tajnih službi u slučaju da izlaze kao kandidati na izbore moraju navesti na listi ili posebnom izjavom da su bili članovi komunističke partije. U nas (i u „regionu“ na „ovim prostorima“) nema nikakvoga zakona o lustraciji, pa ni za pripadnike represivnoga aparata komunističkoga režima i najviše partijske dužnosnike. U slučaju laganja Zorana Milanovića, međutim, ostaje moralna dimenzija laži, ona je univerzalna i starija od Ustava i od dobre europske lustracijske prakse. U njegovu slučaju nema zakonskoga uporišta za opoziv budući da se on pokreće u slučaju da Predsjednik Republike tijekom obavljanja predsjedničkih dužnosti krši ustavne odredbe.

Ovdje je riječ o njegovu „karakteru“, a ne kršenju predsjedničkih dužnosti, pa opoziv ne dolazi u obzir. Laganje zahtijeva moralnu odgovornost. No, jesu li političke stranke voljne propitati i utvrditi pred saborskim odborom je li Milanović lagao ili nije? Javnost ima pravo znati je li predsjednik lažljivac, jesu li parlamentarne stranke odgovorne i voljne doći do istine i moralne odgovornosti, kad već tri desetljeća ne žele donijeti civilizirani zakon o lustraciji.

„Vodeća uloga u političkom životu“ neometano provodi svoju politiku

„Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana“. Jesu li takvima i ostala? Ako je suditi po predstavi ustoličenja predsjednika Milanovića, onda bi se moglo potvrdno odgovoriti i to baš sad kad Hrvatska predsjeda VE koje jednako osuđuje sva totalitarna „uvjerenja“ iz 20. stoljeća. A izrazito jugokomunističko uvjerenje nije moglo ni u primisli prihvatiti puninu hrvatske državnosti. Ustoličenje u režiji Milanovića stoga je 18. veljače 2020. održano daleko od naroda (suverena) i odbacilo sve simbole hrvatske državnosti: Trg svetoga Marka, predsjedničku lentu, državnu himnu, Predsjednika Ustavnog suda, a stradale su i povijesne vojne odore vrhunskih umjetničkih dosega. Sve su to etablirane političke stranke strpale pod tepih i za svaki slučaj gurnule još i glavu u pijesak. Hoće li i na laž? Laž koja je u nekom postotku utjecala i na rezultate predsjedničkih izbora.

Kad je Milanović napisao komunistima u JNA (pet godina prije agresije) da su njegova uvjerenja „izrazito komunistički orijentirana“ u Jugoslaviji je zakonom bilo određeno da Savezu komunista pripada „vodeća uloga u političkom životu“. Tu je ustavnu kategoriju Sabor SRH ukinuo u veljači 1990. Tada je „vodeću ulogu u političkom životu“ igrao Ivica Račan, na kojega se Milanović često poziva, budući da ga je Milanović naslijedio na čelu Partije. I Račan je tada (1990.) bio „izrazito komunistički orijentiran“. U veljači 1990. nazvao je pokret za hrvatsku državnost, HDZ – „strankom opasnih namjera“. A „vodeća uloga u političkom životu“ pripadala je tada i Predsjedništvu SR Hrvatske. Ono je pak osudilo demokratski i državotvorni Sabor HDZ-a s tvrdnjom da je posrijedi „atak na demokraciju“. U vodeću snagu izrazito komunističke orijentacije spadaju i Titovi borci za obnovu Jugoslavije iz Drugoga svjetskoga rata. Oni su pak osudili (tada) Sabor HDZ-a s opakom i dalekosežnom tvrdnjom o tome da „ono što Tuđman traži može dobiti jedino građanskim ratom“. Dobro ste pročitali – građanskim ratom! Bilo je to 1990.

Opoziv nema tko ni pomisliti, kamoli zatražiti

Iste godine u svibnju kad je postalo jasno da u Hrvatskoj komunisti gube vlast (i prestaju biti vodećom političkom snagom), Beograd, JNA i Račan oslobodili su oružja hrvatsku Teritorijalnu obranu (da se lakše provede „građanski rat“). Trideset godina poslije Milanović je oslobodio Republiku Hrvatsku od njezinih državnih simbola. Trideset godina poslije Račana jedna izrazito komunistički orijentirana osoba postala je predsjednikom države. Pritom je i prije i tijekom predsjedničke kampanje negirala da je vlastitom voljom prišla totalitarnoj organizaciji koja je bila ustavno, ideološki i svjetonazorski postavljena za „vodeću ulogu u političkom životu“.

Trideset godina poslije 1990. HDZ je evoluirao od „opasne namjere“ u tigra od papira. Njegova državotvorna sastavnica jugokomunistima predstavlja „atak na demokraciju“, pa je stoga izbačena iz stranke odmah po Tuđmanovoj smrti i ustoličena inkluzivna. A država se već dvadeset godina pere od nametanja izjednačavanja krivnje za „građanski rat“, kojega su Titovi komunisti izmislili i prije negoli se dogodila velikosrpska vojna agresija i razoružani hrvatski odgovor na nju.

I aktualna „vodeća snaga u političkom životu“ i tigrić od papira složni su ovih dana u osudi tradicionalnih, punih satire, pokladnih svečanosti jer i u njima prepoznaju „opasnu namjeru“, „atak na demokraciju“ i „građanski rat“ maškara protiv manjina, koje nastoje postati vodećom snagom u društvu! Stoga nije realno očekivati mjerodavni zahtjev za osvjetljavanje izjave Predsjednika Republike, što god on učinio ili rekao. Razina „idejno-političke svijesti“ naših predsjednika ovoga i onoga i onoga i ovoga, pa i razmnoženih društvenopolitičkih radnika, napravila je puni krug i spojila se u točki „vodeće snage u političkom životu“. Bez alternative. I tako će do daljnjega ostati sve dok se opet, kad-tad, u hrvatskom narodu ne dogodi „opasna namjera“ po „vodeće snage“.

Nenad Piskač/HKV

Bože Vukušić objavio partijski dosje Zorana Milanovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Anušić: ‘Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ’

Objavljeno

na

Objavio

Osječko-baranjski župan i član Predsjedništva HDZ-a Ivan Anušić u Studiju N1 komentirao je unutarstranačke izbore u HDZ-u i izjave bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji podržava opciju koju predvodi Miro Kovač, te koji je rekao kako je na terenu došlo do određenih opstrukcija.

Anušić je komentirao prozivke pripadnika stožera Opcije za promjene koji tim Andreja Plenkovića prozivaju za razne opstrukcije na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Posljednja se odnosi na izjavu Tomislava Tolušića koji je rekao da u stranačkim prostorijama Osječko-baranjske županije nije svima bilo omogućeno da se potpišu na liste.

“Žao mi je što smo se spustili na tu razinu kouminkacije, dobar sam s Tolušićem. Kada kažete da je nekom onemogućeno prikupljati potpise u Osječko-baranjskoj županiji, mislite na mene da sam to zabranio. Čuo sam za tu izjavu, na Facebook stranici navedno je da se svi mogu potpisati u našim stranačkim prostorijama, tako je bilo i u praksi, sve dok tamo ima nekoga moglo se potpisati za sve.

Problem je da, ako vam stvari ne idu kako treba, najlakše je optužiti nekoga i reći vam da vam je nešto onemogućeno. Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ, nadam se da je Tolušić prikupio potpise, ako jest, očito nije istinita njegova izjava. Ne možemo tek tako optuživati jedni druge”; rekao je Anušić i dodao kako treba reći tko je prvi započeo s takvim izajavama i napadima.

“Svatko ima potrebu predstaviti svoj program članstvu, objasniti im što i kako. Ovo ne pridonosi cilju koji trebamo imati svi zajedno. Ove se rasprave ne smiju prenositi na nacionalnu razinu, to treba ostati u krugu obitelji, odnosno HDZ-a. Otišlo je dalje od toga izjavama koje su započele od kada je objavljena kandidatura. Ako krenete s takvim izjavama, imat ćemo problem oko komunikacije i nakon izbora i ne šalje se dobra poruka”, smatra Anušić koji tvrdi kako Tolušićeve izjave, s obzirom na sve što je naveo, jednostavno nisu točne.

“Razočaran sam Tolušićem, nazvao sam ga isti dan, poslao sam mu i poruku, rekao je da će se javiti, no nije. Ne razumijem zašto se tako komuniciralo prema van”, kaže Anušić i dodaje kako tek treba vidjeti kako će nastaviti suradnju s tim ljudima.

“Postoji mogućnost da nećemo morati surađivati”, zaključuje.

Plenković predao potpise za izbore u HDZ-u

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari