Connect with us

Komentar

Ogrezla i rascijepana u svojoj mržnji

Objavljeno

on

„Vrijeđa državu u koju je bez pitanja došao.“, „On sliči teroristima koji se umješaju u gomilu migranata.“, „Došao si u posjet najcrnjim nacionalistima fašističke provenijencije.“, „Jadan si ti kada te slave u Hercegovini.“,

„Da ti misliš dobro Hrvatima, ne bi se smucao po Hercegovini gdje se pola njih pozdravlja sa ZDS.“, „Ti si došao zakuhati, potpiriti vatru nacionalizma, ohrabriti potomke ustaša.“, „Plašim djecu s tobom.“, „BiH se usmrdjela od truleži tvojih miljenika.“,

„Nekako si sav ulojen.“, samo je dio paničnih rečeničnih konstrukcija kojima je Margit Tomik-Levy u svome degutantnom ekspozeu ispratila trodnevni posjet hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića Hrvatima u Bosni i Hercegovini u Vitezu, Mostaru, Ljubuškom, Tomislavgradu i Livnu.

Umirovljena prvakinja opere sarajevskog Narodnog pozorišta, poznata i po pismu sličnoga karaktera upućenom kardinalu Vinku Puljiću zbog mise za bleiburške žrtve u sarajevskoj katedrali u svibnju 2020. godine, ponovno se proslavila rječnikom koji nije primjeren jednoj odrasloj osobi, osobi bogate karijere i životnog iskustva, a poglavito ne osobi koja dolazi iz svijeta kulture, piše politolog Ivan Kraljević na Facebooku.

Istim tonom, početkom ovoga mjeseca, obraćala se i hrvatskim političkim predstavnicima u BiH i, kako ih je nazvala, „zatucanim ustaškim recidivistima i mentalno zaostalim biračima u Hercegovini koji još uvijek za HDZ glasuju (ka’ gorski vukovi) a nekada njaču k’o tovari“ uz poruku da o****u od priče o konstitutivnosti i legitimnom predstavljanju.

Ma koliko sadržaji njezinih pisama najviše govorili o njoj samoj i njezinoj (ne)kulturi, isto tako mnogo toga otkrivaju i o našoj (ne)kulturi. Zato i ne čude brojne poruke podrške ispod objavljenoga teksta, njegovoga dijeljenja na društvenim mrežama i reinterpretacije istoga na pojedinim portalima. Bolje i ne zaslužujemo.

Iracionalizam i strah od različitoga/drugoga nisu bez razloga među temeljnim značajkama fašističkog poimanja svijeta oko sebe. Tada – bogme – nije lako ostati svoj, čvrst.

I, da, Bosna i Hercegovina nije „zadnja rupa na svirali“. Zapravo, dobro bi bilo kada bi uopće Bosna i Hercegovina bila rupa na svirali. Iz rupe bi, sasvim sigurno, nekada izašao kakav melankoličan zvuk. Kulturan, razuman, pomirljiv…

Naprotiv, Bosna i Hercegovina ne da nije „zadnja rupa na svirali“, ona je razbijena svirala, svirala hrkljuša, svirala koja nestaje, demografski, politički, moralno… Ogrezla i rascijepana u svojoj mržnji.

Ivan Kraljević

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari