Connect with us

Kolumne

Ogromna prilika za Miroslava Škoru

Objavljeno

on

Domovinski pokret/fb

Kad se rezultati nedjeljnih lokalnih izbora promotre hladne glave u cjelini, a ne izvlači samo ono što kome odgovara, jer u više stotina izbornih utakmica svak’ može naći ishod koji će mu ozariti lice, egzaktno stvari stoje ovako.

Zbrojeni rezultati izbora za sve županijske skupštine, a upravo oni su po naravi najbliži parlamentarnima, pokazuju kako su najviše glasova dobile liste okupljene oko HDZ-a (29,4%), potom one predvođene SDP-om (16,2%), slijede Možemo! (9,4%), Domovinski pokret (9,1%) i Most (6,6%), što se manje-više podudara s anketama kojima se redovno mjeri bilo javnosti.

Ovdje treba naglasiti kako je platforma Možemo! nastupila samo u Gradu Zagrebu i još 4 županije, stoga je razložno pretpostaviti kako bi njihov rezultat bio prilično bolji da su nastupili i drugdje. Uz suodnos rezultata različitih lista, itekako ima smisla usporediti rezultate izbora za županijske skupštine s prethodnim parlamentarnim izborima za svakog aktera ponaosob, tim više što je zabilježena skoro u dlaku ista izlaznost.

Pridodaju li se glasovi koalicijskih partnera, koji su na lokalnim izborima iz taktičkih razloga nastupili na zasebnim listama, dok su na parlamentarnima bili na listama svojih saveznika ili su ih podržali na drugi način, liste HDZ-a i saveznika dobile su 33,0% (prije godinu dana 37,3%), SDP s partnerima 18,7% (lani 24,9%), a osovina Domovinski pokret i Most, promatrani zajedno sa Suverenistima, 16,0% (prošle godine 18,6%). Ukratko, svi istaknutiji sudionici izbornog procesa, osim Možemo!, su pretrpjeli pad. Relativno gledano, najviše je pao SDP, potom amalgam DP-Most-Suverenisti, naposljetku i HDZ.

Svrha ovih izbora, naravno, nije bila tek puko odmjeravanje snaga glavnih protagonista na političkoj pozornici, nego, prije svega, borba za vlast u županijama, gradovima i općinama. Oči javnosti su pritom s razlogom bile uprte u Zagreb. U glavnom gradu, naime, prebiva petina birača, a gospodarska moć mu taj udjel debelo nadilazi.

K tome, odlaskom dugogodišnjeg gradonačelnika, Milana Bandića, s političke i životne pozornice, koji je maestralno uspijevao amortizirati neprestane medijske nasrtaje, otvorio se silan zjapeći prostor. Najbolje su ga iskoristili upravo prevladavajući mediji, uvjerljivo kao nikad dosad demonstriravši moć. Opet se pokazalo kako je najlakše manipulirati ljudima odijeljenima od korijena, puno lakše no onima, počesto prezrenima, koji obitavaju na periferiji i u ruralnim krajevima.

Unatoč besprijekornoj izvedbi medija, svejedno su razmjeri pošasti koja je zahvatila Zagrepčanke i Zagrepčane zapanjujući, donekle i zastrašujući. Jednostavno, potvrdilo se kako mediji imaju enorman, zapravo presudni utjecaj na ljude koji politiku prate površno, ali posve dovoljno da bi izašli na izbore. I stoga, neka pripaze oni koji zazivaju veću izlaznost na izborima kako im se želja ne bi ispunila, budući da od izbora ionako apstiniraju mahom slabije zainteresirani, što znači i medijski posrdovanoj slici podložniji. Moć medija je datost koju svaki akter na sceni koji pretendira postati ozbiljnim mora uvažiti, i, želi li postići nešto više osim jamranja u oporbenoj hladovini, tomu mora prilagoditi vlastito ponašanje. U takvim okolnostima, nasuprot pristupu „što na umu to na drumu“, strategijom znatno izglednijom za uspjeh doimlje se – biti bezazlen kao golub, a mudar kao zmija!

Ulaskom u drugi krug izbora u Zagrebu Miroslavu Škori se odjednom pružila ogromna prilika. Premda se njegov zaostatak za Tomaševićem na prvu doimlje nedostižnim (dobio je 3,5 puta manje glasova), iako mora ubitačno djelovati na moral kad mu, kako stvari stoje, čak ni svi ljudi s njegovih kandidacijskih lista ne će dati glas, ipak nije svejedno, ako mu je već i suđeno izgubiti, što ne znači da se treba predavati, bilo kako izgubiti. Bez obzira što obje mogućnosti, koje ne zalaze u sferu čuda, nude isti krajnji ishod – Tomašević postaje gradonačelnik! – nipošto nije svejedno hoće li se Škorin poraz zadržati u granicama pristojnog (primjerice 60:40), ili će doseći kataklizmične razmjere, poput poraza njegove sestre u srazu s Ivanom Anušićem za osječko-baranjskog župana.

U slučaju podnošljivog poraza Škoro će dobiti priliku zaustaviti žrvanj u koji je upao, a koji njegovu DOMPOK-u prijeti scenarijem po kojem bi „POK“ u nazivu imao više smisla kao prefiks nego sufiks, onako kako ga obično susrećemo na stupcima crne kronike kad se prisjećamo onih koji više nisu s nama. Naime, objedinivši biračko tijelo današnjeg Domovinskog pokreta, Mosta i Suverenista, Škoro je prije godinu i pol dana startao s 24,4% glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora. Pola godine potom, na parlamentarnim su izborima spomenute opcije već izgubile skoro četvrtinu Škorinih birača, da bi se sad taj gubitak popeo na više od trećine u odnosu na blistav početak.

Čak i Škori najskloniji medijski mađioničari to teško mogu prodati kao uzlazni trend bilo kome osim možda najokorjelijim pristašama.
Kako bi izbjegao neumitno daljnje propadanje, Škoro bezuvjetno i bezodvlačno mora povući jedan potez za notes. Svoje birače mora jasno i nedvosmisleno uputiti da i u drugim sredinama u pripetavanju podrže kandidate čiji su suparnici s ljevice istoga svjetonazora kao Tomašević, i sutra će se vrlo vjerojatno oko njega okupiti. Jer kako inače Škorinu borbu protiv pro-komunističke ljevice držati vjerodostojnom ako se ograniči samo na Zagreb?

Isto što i svojima, Škoro mora odrješito poručiti i biračima Mosta kod kojih sigurno uživa određeni ugled, čim su mu u tako velikoj mjeri podarili glas na predsjedničkim izborima. Tim više što njihovi lideri to gotovo sigurno ne će učiniti. A kako i bi kad pozorniji promatrači buduću zagrebačku vladajuću većinu prije vide kao MožeMOST!, nego kao spoj Možemo! i SDP-a. Jer previše je tu migova odaslano da bi ih se tek tako moglo ignorirati.

Stoga je iznimno važno da Škoro i kandidati DP-a otpali u prvom krugu naglašeno podupru one kandidate koji vode mrtvu utrku sa suparnicima s ljevice, kao što je slučaj u Splitu (jer tko nije za Vicu, ne pomaže li neo-komunista Puljka? Jednako kao što je i onaj koji nije bio za Kolindu pomagao dedinjskog partijca Milanovića.), te u dvoboju za šibensko-kninskog župana.

Uz to, velik bi propust bio ne poduprijeti, istina, nešto manje vjerojatnu, ali ipak realnu mogućnost svrgavanja crvendaća iz utvrda u Sisku i Rijeci. Takav bi Škorin nastup ujedno odškrinuo vrata budućoj suradnji Domovinskog pokreta s HDZ-om, kao maticom hrvatskog naroda. Za početak iz nužde, koja se već pomalo nazire u Zagrebačkoj, Splitsko-dalmatinskoj i Šibenskoj-kninskoj županiji, a potom tko zna?

Bio bi to hvale vrijedan početni iskorak u polaganom procesu zacjeljivanja rana i izgradnje povjerenja, koje je posve nepotrebno jednostrano narušeno. Pa bi bilo fer i da ispružena ruka dođe upravo s te strane. Ali ne tako da samo nešto traži, nego i da štogod bude spremna dati.

Nasuprot tome, izostanak takva poteza mnogi bi birači mogli protumačiti kao da se Škori baš i ne da boriti protiv Tomaševića, kao da ga napada sa zadrškom, pod ručnom, s tko zna kakvom računicom, a u krajnjoj konzekvenci i kao neku vrstu upute da u drugom krugu zagrebačkih izbora zaokruže broj 3. Summa summarum – neka si Škoro sâm pomogne pa će mu i Bog pomoći!

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari