Connect with us

Gost Kolumne

Zdenko Lozo: Okrutni zločini na tlu Ukrajine nisu nikakav novum ruskih hordi

Objavljeno

-

Foto: EPA

U prvom tjednu brutalne i ničim opravdane ruske agresije na susjednu i bratsku Ukrajinu, zajedno s mojim suborcem i istomišljenikom u fundamentalnim humanističkim i političkim pogledima Marijem Tomasovićem, napisana je  raščlamba Putinova lika, te globalnih prilika koje su dovele do njegova nauma o brisanju jedne velike europske države i njena stanovništva iz budućnosti čovječanstava. Bili smo, i jesmo posve uvjereni da je tome monstrumu bilo dato ostvariti njegov naum, kako bi ga do u tančine proveo.

Okrutni zločini na tlu Ukrajine  nisu nikakav novum ruskih hordi

Piše: Zdenko Lozo/ dalmacijadanas.hr

Ništa manjom strašću doli je to činio prema političkim oponentima ili ljudima koji su samo pokušali ispravnim utvrditi njegove frizirane biografske činjenice (rođen dvije godine ranije daleko od Lenjingrada, živa mu majka za koju ne želi čuti i tako redom). Naša je raščlamba imala jasne namjere solidariziranja i duhovne podrške slućenom prolasku kroz deveti krug pakla čitavog ukrajinskog naroda – bez obzira na mjesto njegova prebivališta, na nacionalnost ili vjeru, što je u ovoj visoko civiliziranoj zemlji iznimna vrijednost i odlika svih njenih žitelja. Tim više, znade li se da je upravo Zaporoška republika jedna od prvih demokratskih tvorbi u povijesti naše civilizacije, te kakve su kušnje ti nesretni narodi preživjeli od poganih istočnih susjeda, posebice od Lenjina do Putina.

Na drugoj strani, željeli smo začepiti usta širiteljima defetizma i dezinformacija za ruski račun od kojekakvih „analitičara“ sa završenim pokojim razredom osnovne i  velikim odmorom, ne računajući usputne buvljake na kojima su okićeni sve do doktorata, generalskih činova i društvenih pozicija.

Jasno stavljajući do znanja kako Putinova banda mora znat: da će Ukrajina dobit rat!  zapisali smo i slijedeće:

„Nikada dosad viđena odlučnost, do zadnjeg od njih, u spremnosti umiranja za svoju Domovinu i nikada dosad viđena namjera genocidna, nad zadnjim od njih od bratskog im i naroda tolikim povijesnim sponama premreženog. Koliko se god divili junaštvu ovog mirnog i povijesnim nepravdama išibanog naroda, ponajviše od braće barbara s istočne im međe – teško se oteti dojmu kako se sva zloguka proroštva iz Otkrivenja Ivanovog ovdje danomice postvaruju. Strašnog li pokolja Evinih sinova Abela i Kajina.

Rekonstrukcijom Diktatorovih izgovorenih riječi i gesta očitovanih dugogodišnjom kipućom mržnjom razvidno je kako su sve one godine posljednje u nizu tragedije Ukrajinaca, koloplet fikcije i razmišljanja rastom i životom sićušnog, a monstrumskim činima previsokog  Rusa, upravo o ovakvom finišu. Finiš će biti inspiracijom umjetnicima i mislećim bićima na temu Kad je Ukrajina gorjela.    Kad su gorjela djeca Zoryanina, Ivanova, Mykhailova, Roksolanina, Rostyslavova“…

Kako je agresija postojala sve brutalnijom slobodoumni dio Svijeta je danomice očitovao empatiju prema Ukrajini i strašnom pokolju koji se nadvio na njen naroda i razaranja njenih tvarnih dobra. Sva obilježja genocida svakim su novim danom dobivala geometrijsku progresiju. „Specijalna operacija“ od jeftinih lažova i moralnih hulja je dobila čak i jezični legitimitet, a one koji su događaje nazivali jasnim imenima agresija, zvjerstva, genocid se pravno sankcioniralo, zlostavljalo i zatvaralo. Jedan od odgovornijih za ovaj pakao ministar Lavrov javno ispravlja strane državnike, na čija je vrata došao tražiti  podršku, kako je neispravno govoriti o ratu u Ukrajini jer tamo je riječ o specijalnoj vojnoj operaciji koja kirurški precizno ustrajava samo na vojnim ciljevima i maksimalno štiti ne vojne ciljeve. Već prve slike s oslobođenih područja gradića Buče jasno pokazuju dosege specijalne operacije (ne upamćene u povijesti ratovanja – Hitler, Broz i Staljin  bi „humanijim“ metodama vršili genocid, pljačku i razaranja.

Uistinu riječ je o detaljno isplaniranoj, provedenoj i iza sebe ostavljenoj specijalnom operacijom patološkog zločina. Dan poslije blagoslov zločinačkog oružja vodicom patrijarha RPC-a, koji istim rječnikom govori o genocidu i stradanjima nevinih i napadnutih ruskih vojnika, a u svojim propovijedima otvoreno ih podupire. Lavrovovi dobro odgojeni diplomati traže čak izvanrednu sjednicu VS UN-a, kako bi osporili „nacističku propagandu“ o Buči i sutra bitno većem razmjeru zla te tamo dokazali kako su to sami Ukrajinci napravili, ne manje nego, na vlastitim građanima – mučenicima ukrajinskim.

Apokalipsa iz gradića Buči

Tridesetdeveti dan (ne sat klošo i klošadijo) u nedjelju 3. travnja 2022. godine u mučeničkoj Buči pokaza svijetu tek djelić zločinačkog genocidnog nauma Vladimira Vladimirovića, njegovih ratne paščadi od vagnerovaca do Čečena  pod palicom čudovišta imena i plemena Kadirov te domicilnih izroda iz Dombasa.

Njihovi nalogodavci to otkriće proslaviše u ranu zoru istog dana paklenim ognjem iz spremnika naftnih derivata u Odesi i jedne od raketiranih ukrajinskih rafinerija.

Sličan rukopis okorjeli krvnik Putin ispisao je baš nad spomenutim Čečenima, potom Gruzijcima, Azerbajdžancima, Sirijcima i vlastitim sunarodnjacima diljem Rusije i svijeta. To je onaj rukopis Putinovih idola Hitlera i Staljina  (te dvojice prvaka dviju ljevičarskih frakcija iz prve polovice okrutnog XX. stoljeća) od samog početka II. svjetskog rata pa do krvavog finiša varšavskih pokolja, što ću nešto niže opisati. Kukakavelji komunistička, bolje staljinistička – ne mislite kako ste originali u odobravanju i podršci krvnicima – vaši su pređi nakon potpisa Molotova i Ribbentropa u Proleteru vodećem glasilu KPJ-u javno odobravali taj sporazum otprilike ovako: Živio pakt Staljina i Hitlera, dolje imperijalistički Zapad, proleteri svih zemalja se raduju njegovom slomu. „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!“

Pouke iz Drugog svjetskog rata

Petnaestak dana nakon Hitlerova napada na Poljsku, ideološki mu klon Staljin upada u ovu zemlju s istoka i trga dogovoreni plijen (nekoliko baltičkih država) na istoku Europe, pri čemu odvodi elitu poljskih intelektualaca, vojnih  časnika i vojnika u zatvore na prostoru SSSR-a. Narodni komesar za unutrašnje poslove Lavrentij Berija 5. ožujka 1940. šalje pisani dokument Staljinu u kojem izvješćuje kako: 14.736 poljskih vojnih zatvorenika (97% Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini – njih 18.632, od tog broja 1.207 časnika predstavljaju „deklarirane i beznadno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“. Berija drži razboritim strijeljati ih bez saslušanja, bez iznošenja optužbe i bez odluke o okončanju istrage – njih oko 26 tisuća, a dokument uz Staljina odobravaju Vorošilov, Molotov i i Mikojan, dakle sam vrh sojuza i još k tome socijalističkog! To je ta „antifašistička“ ekipa, kojoj ne samo Putin već i sve vođe sojuza i Rusije, obilježiše od konca II. Sv. rata, Veliki dan pobjede nad nacizmom po moskovskim trgovima i ulicama svakog 9. svibnja.

Ove bi mu se godine moglo, iz više razloga, desiti da demonstracija „slavnog ruskog oružja i još slavnijih heroja“ utihnu. Makar je Putin zabrinut  kako mu je odjednom do tada prekratak rok za obavljanje ukrajinskog posla – rečeni razlozi bi mogli biti posve suprotni. Od toga da samog komandanta tamo više ne bude ili još gore da mu majčica Rusije bude u više „delova“  nego li Slobina Srbija.

Ne samo početak II. svjetskog rata  kad su ideološka braća Hitler i Staljin (makar s neiskrenim i primarno sebičnim namjerama i apetitima) sklapali sporazum i kad je Hitler dozvolio napad Crvene armije na Finsku, nego je i sam njegov konac bio s istim posljednjim namjerama. Još jednom vlastiti interesi ili osvete, ne samo prema istinskim anti nacistima Europe, Poljacima i njihovim državljanima poljskim Židovima.

Ostanimo prije toga još kratko na vrlo poučnim i aktualnom trenutku sličnim  ruskim invazijama – onda na Finsku i sada na Ukrajinu. Staljina su, kao i klona mu Putina, proganjale „povijesne nepravde“ i otvorena prisezanja za teritorijom najvećih ruskih „neprijatelja“. Nekoliko godina prije napada na Finsku Staljin je proveo stravične čistke  u vlastitoj vojsci i to u samim njenim vrhovima. Na zadnji dan mjeseca studenog 1939. otpočeo je invaziju Golijata na mirnog i ničim zaslužnog Davida. Zadivljujući otpor i podrška Finskoj od slobodarskog svijeta rezultirala su tek djelomičnom okupacijom finskog teritorija, oko jedne desetine. Političke elite tog vremena  su bile bitno odlučnije (istina nije bilo bojazni od psihopatove odluke o nuklearnom boju) i petnaesti dan rata su izbacile SSSR iz Lige naroda (UN-a). Razumljivo je zašto je danas Finska neustrašivi protivnik Putinove Rusije.

Po vlastitom kazivanju, kojeg možemo čitati ovih dana, Finci su agresiju Rusije sanjali svaku noć u posljednjih 80-tak godina. Zbog toga su za eventualni atak Putinovih krvnika pripravili vruće gostoprimstvo, a vlastiti narod detaljno pripremili za dolazak neželjenih gostiju.

Vratimo se u siječanj 1945. godine, dakle u sve dublje povlačenje firerova ratnog stroja od Istoka prema Berlinu. Nacisti su tamo imali logore za ratne zarobljenike, a kako su bježali pred Sovjetima, napuštali su i njih i teritorij na kojem su se nalazili. Kao sovjetski saveznici Francuzi su htjeli što prije vratiti svoje zarobljenike u domovinu, posebice s poljskog i okolnih teritorija, kako bi ovi pomogli u završnim operacijama. Zbog toga su u Moskvu poslali liječnicu dr. Madeleine Pauliac sa zadaćom pripreme i provedbe te složene operacije. No, dok je ona stigla u Varšavu, grad je bio gotovo uništen. Pobuna protiv nacista, poznata pod imenom Varšavski ustanak, od početka kolovoza do početka listopada 1944. u smrt je odvela više od 20 tisuća poljskih vojnika i 200 tisuća civila. Ostavljajući Poljake na nemilost nacistima, makar su se njegove trupe nalazile na granicama Poljske Staljin je zaustavio te horde  sve dok Nijemci nisu krvavo ugušili ustanak.  Čim su nastavili s napredovanjem, proširile su se glasine o sustavnom silovanju i jezivoj brutalnosti Crvene armije.

Među prvim zadaćama liječnica Pauliac je dobila onu o osnivanju bolnice za sve francuske građane   pronađene u njemačkom zarobljeništvu. Po dolasku u Varšavu postala je svjesna masovnog zlostavljanja žena u rukama Crvene armije. Kao i danas to im je bila jedna od primarnijih vojničkih zadaća. Tek nakon dolaska Gorbačova na vlast saznala se monstruozna istina kako je minimalno pet milijuna Njemica silovano od Staljinovih  hordi, uz sva druga okrutna zvjerstva. Kad završi ova tragedija razmjerne brojke u zločinu na tlu Ukrajine neće, nažalost, biti ništa manje.

Dr. Pauliac tijekom svog rada u varšavskoj bolnici, otkrila je žene na porodiljnom odjelu koje su sovjetski vojnici silovali dok su se porađale ili samo nekoliko trenutaka nakon poroda.  Otkrila je i časne sestre u samostanima koje su iskusile grupno silovanje. Neke žene su jednostavno ubijene, a neke su ostavljene na životu kako bi živjele s tim strašnim teretom.

I to Poljakinje, jedne od rijetkih istinskih pripadnica antifašističkog naroda u poludjeloj Europi toga vremena.  U svom je dnevniku Pauliacova zapisala: “Bilo ih je 25, a 15 su silovali i ubili Rusi. Deset preživjelih je silovano, neke 42 puta, neke 35 ili 50 puta… Čak pet ih je ostalo trudno. Dolazile su mi i tražile savjet. Pitale su me o pobačaju, ali potajno”. Njezin nećak, Philippe Maynial, prikupio je sve bilješke i nastavio istraživati sve što se u to vrijeme događalo na istočnom frontu. To istraživanje iskorišteno je kao potka scenarija za film “Nevini” redateljice Anne Fontaine. “Povijesne činjenice ne predstavljaju sovjetske vojnike u dobrom svjetlu. Ali to je istina. Istina koju vlasti ne žele javno priznati, čak i ako su povjesničari svjesni tih događaja”, kaže Fontaine. Liječnica Pauliac poginula je u prometnoj nesreći u gradu Sochaczewu nedaleko od Varšave (podvukao Z.L.) u veljači 1946. godine.

Bolje je časno umrijeti nego kukavički živjeti

U uvodu na početku gore navedenog teksta objavljenog pod naslovom „Otvorena vrata pakla“  na portalu Dalmacija danas istakli smo jasnu poziciju ukrajinskog naroda, svu složenost svjetskih geopolitičkih silnica, pohvalili konačno obnovljeno zapadno jedinstvo, veliku solidarnost i pomoć čitavog uljuđenog svijeta, posebice žrtvu i rizik još jednom iznimno hrabre Poljske, ali i pobrojili i istaknuli dvoličnost Svijeta, bitange u „našim redovima“…   S ponosom ističemo mišljenja ljudi do kojih nam je stalo, o dubini ispisanog, svjesni činjenice da je iskustvo temelj svakoj spoznaji, rad na sebi smisao postojanja, a svijest i savjest nasuprot podlosti i kukavičluku dodatni smisao našeg trenutka u Svemiru. I kako nas je V. Gotovac opominjao u neponovljivim javnim pismima tijekom pripreme njegove druge robije: bolje je stajati u zidu za strijeljanje s nevino osuđenim na smrt, negoli nevine strijeljati.

Naravno, kao misleća bića i kao osobe koje smo ozbiljno prošli ratne, sigurnosne i druge životne škole imali smo i imamo razumijevanje za nekontrolirane reakcije koje mogu izazvati još strašniji kaos.

Istovremeno, postoje i granice preko kojih se ne može prolaziti. Jedna japanske ratna priča iz sukoba s Kinezima govori o tome kako su Japanci nadirali na dobro utvrđene kineske vojne rovove, dodatno osigurane bodljikavom žicom, ali na njihovu žalost trpjeli su ogromne gubitke i to bez ikakvog vojničkog uspjeha. Dalje se govori kako je dragovoljno izabrana skupina japanskih vojnika koja se odlučila žrtvovati za uspjeh svojih suboraca i svojim tjelesima baciti se na ogradu bodljikavom žicom ispletenu. Potom bi preko njihovih mrtvih tjelesa njihovi suborci bezbolno provalili u neprijateljske rovove kako bi ubrzo na drugoj strani podigli stijeg svoje, japanske pobjede. I bilo je tako.

Ni rakete više, već je svega dosta

Ukrajinci, poput mladosti hrvatske 1991. figurativno i doslovno prinose svoju žrtvu ove veličine na Slavu i Žrtvenik domovine.

I u tome imaju uspjeha. Njihovi krvožedni neprijatelji sve bolje razumiju taj jezik pa izmiču ili zauvijek ostaju u blatu koji su gusjenicama svojih vozila, bombi i raketa napravili, a Domovina danomice biva slobodnija. Naredbodavci očajni zbog izjalovljenih nauma, pritisnuti strašnim teretom općeg beznađa i tinjajućeg otpora vlastitih podanika redefiniraju sulude planove i nude makar malene kompromise.

S prvim ožiljcima ratnih djelovanja na vlastitoj teritoriji još više su u panici.

Kao i milijuni diljem kruga zemaljskog slutim i priželjkujem dodatne pritiske ujedinjenog Zapada s porukama: Rusijo aut! na kopnu moru i u zraku na svim morima, kopnima i zračnim prostorima alijanse Dobra. Od jednom ste persone non grate u svim zemljama naše osovine anti-zla, na East Riveru i svim međunarodnim organizacijama. Srdžaba naša bit će razmjerna veličini vašeg nečuvenog zla.             S vama nema više nikakva posla i razmjene, energenata, zlata, novca, hrane ili bilo kojeg resursa. Ukrajincima ćemo dati sva moguća vojna  sredstva, barem do veličine vaših zločinačkih efektiva s kojima nemilice razarate tu čitavu napaćenu zemlju i nemilosrdno na najbrutalniji način ubijate nedužno joj stanovništvo, a među njima i vlastite sunarodnjake – koje s još većom brutalnošću ponižavate kad vam padnu u ruke i uze.  Vaše smrtonosne rakete ušutkat će moćnija oružja, a grobnica vaših zločinaca bit će plavetnilo i dubina mora Crnoga.

Ove su trublje i ovaj jezik razumljivi patološkim zločincima, ubojicama i psihopatskim umovima. Jedino one mogu odsvirati posmrtni marš planerima, zapovjednicima i egzekutorima okrutnog zločina prije negoli se svi ukrajinski gradovi ne pretvore u Mariupolj – taj hrvatski Odžak grad na obalama Save ili Vukovar s plavoga Dunava.

Posve sam siguran kako bi im branitelji ili nedužni stanovnici Kijeva, Hostomola, Buče, Černjihiva, Karkiva, Sumia, Nikolajeva, Mariupolja, Melitopolja, Poltave, Dnjepropetrovska, Zaporožja, Odese.. isto poručili čime bi njihove umorne duše i izmrcvarena tijela našla smiraj u Beskraju, sigurna da muke njihove nisu bili uzaludne.

Autor Zdenko Lozo/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari