Pratite nas

Život

Oliver Mlakar: Nikad nisam popustio brojnim ljubavnim ponudama, uvijek je postojala samo Dunja

Objavljeno

na

Legendarni i prema mnogima nezamjenjiv televizijski voditelj Oliver Mlakar po prvi je puta u intervjuu progovorio o ljubavnim ponudama koje je za vrijeme karijere dobivao, kako se nosio s njima i zašto je za njega postojala samo voljena Dunja

Nije hrvatski političar, ni glumac, ni muška starleta, ni pjevač, ima 84 godine, u penziji je nešto malo više od 15, gospodin je od glave do pete.

Uvijek je bio vrhunski profesionalac, ali i fantastičan gost kojeg smo u našim domovima godinama viđali svakodnevno. Ako izuzmemo teen generaciju, one od 15 pa naniže, nema onoga tko ovog čovjeka ne zna, piše Slobodna Dalmacija.

Jedan i neponovljivi Oliver Mlakar čovjek je koji je pet desetljeća bio HRT-ov brend, legendarnog spikera, voditelja kultnog kviza Kviskoteka. Onaj kojeg smo s guštom u 19.15, sa chefom Stevom Karapandžom iščekivali uz novu porciju “Malih tajni velikih majstora kuhinje”.

– O, kako se tada dobro jelo, Stevo je spremao divote, satima se to kuhalo pred predvečernju emisiju. Samo zbog onih nekoliko minuta koliko je na TV-u trajala.

A onda, kada bismo sve posnimili, skupili bismo se oko stola i sve to pojeli. Koliko sam samo tih kuhanja odsnimio, a nisam jadan ništa kuhati naučio. Po tom sam pitanju totalni antitalenat – veli Oliver, koji nam opet stiže u voditeljskoj ulozi, ovaj put humanitarnog koncertnog spektakla “To je moja zemlja”, 9. lipnja na splitskom Poljudu.

Nesuđenog jezikoslovca, koji je po tom pitanju mogao imati odličnu karijeru, neki je vrag prije nekoliko desetljeća odveo na audiciju na Hrvatski radio.

Od tog trena počeo se stvarati voditelj, spiker, profesionalac. Nije tada na TV-u bilo kao danas, kada zgodno tijelo pobijedi u showu, u realityju, nekom izboru ljepote, reviji, pa za nagradu dobije voditeljsku ulogu. I onda pokaže fantastičnu lepezu neznanja, loše dikcije, manjka kulture, pristojnosti.

Tko ulazi u domove mora biti pristojan i učtiv

Nekada voditelj nije mogao postati svatko. A da bi postao netko, kao naš sugovornik, i u poznim je godinama rada trebao svaki tjedan s profesionalcima prolaziti govorne vježbe.

S obzirom da tada voditelja nije bilo toliko puno, Oliver je bio zvijezda. I dandanas ima taj status, traže ga autogram, zaustavljaju ga zbog selfieja, snima reklame, zovu ga na događanja…

– Može djelovati neskromno, prepotentno, ali ako me netko ne prepozna, nikada me nije vidio, nikada čuo, onda ja kažem kako je u njemu greška. To je baš čudo veliko.

Pa ako me zbog ničega drugoga ta osoba ne poznaje, onda makar zbog Kviskoteke, koja je doslovce praznila ulice. Čujte, dobar se voditelj stvara, nekada se jako puno ulagalo u svaku emisiju, tek kada bi se svaki detalj doveo do savršenstva, izlazilo se vani.

Jako smo puno radili na sebi. Ulazili smo u kuće ljudi svaki dan, dolazili im u goste. A onaj tko u goste dolazi, sa sobom donosi pristojnost, učtivost, nenametljivost – veli Oliver.

Pa kazuje kako se od voditelja očekivalo da bude pristojno odjeven, obrijan, bez neuredne, kao ležerno puštene bradice, nepočešljane kose, vidljivih tetovaža… Tada su kriteriji bili puno stroži.

Slaže se kako su stigla druga vremena. A s njima i puno golotinje, navodnih pjevačica koje rado vole pokazivati gola bedra i grudi. Šali se kako bi s novim vremenima i on mogao postati vrhunski pjevač. Ili se možda ne šali?

Nije bilo improvizacija

– Nema šanse da bi netko u ono moje vrijeme direktno s ulice mogao skočiti u voditeljsku ili isturenu novinarsku poziciju. U to vrijeme išlo se postupno, polako, brusilo se znanje, pazilo se na svaki korak. Sve je nekako bilo puno, puno ozbiljnije.

U svaku su se emisiju ulagale velike pripreme. Nije bilo improvizacija. Ne gledam televiziju. Ne razmišljam o njoj uopće, ne uspoređujem. Pogledam tek talijanske emisije, dobro govorim njihov jezik, i volim pogledati što rade.

Ali držim se stare škole, za scenu se treba pripremiti, treba baratati znanjem. Ne smije se mucati, gubiti. Ne mogu komentirati neke današnje voditelje ili novinare, ali mogu kazati kako ponekad nisu krivi ni novinari. Urednici su ti koji moraju procijeniti situaciju – veli Oliver.

Oliver je legenda. I zato što je svoj rad utkao u jednu od nekoliko emisija, tipa ‘Gradić Peyton’, ‘Malo misto’, ‘Dinastija’, ‘Santa Barbara’ ili ‘Kviskoteka’, što su praznile ulice hrvatskih gradova i sela. Slavu i poštovanje na svojim je leđima osjetio, ali kaže nam kako nikada nije imao koristi od svoje iznimne popularnosti. Nije je ni tražio.

Ali da su se za njim otimali, jesu. Nevoljko priznaje kako je imao jako puno ljubavnih ponuda. Jedva smo to izvukli od ovakvog džentlmena koji cijeli život, već više od 50 godina, ljubi i voli samo svoju suprugu Dunju.

Popuštao sam samo kod mesara

– Ma bilo je tih ljubavnih ponuda, stizale su preko porukica ostavljenih na radnom stolu. Dolazile su telefonom, preko prijatelja, kolega. Ali nije tu bilo kruha, uvijek je bila i postojala samo moja Dunja. Sve te ponude, sve je to bilo u stilu – uzalud vam trud svirači.

Bio sam čvrstog karaktera, neumoljiv. I tada i sada svoju sam obitelj čuvao kao kap vode na dlanu. Veliku popularnost nikada nisam koristio, ni tada ni sada. Ali, jesam, osjećao sam je.

Jedino sam, ma i danas je tako, popuštao kod mesara, eto možda bih uvijek dobivao bolji komad mesa. Tome se nikada neću protiviti – veli Oli.

Poljud ga uskoro čeka, i tome se neizmjerno veseli jer veli da veliki postotak svoje popularnosti, uz Kviskoteku, duguje upravo Splitskom festivalu. Kako i ne bi, vodio ga je desetak godina u njegovo najbolje vrijeme. Postao mu je zaštitni znak.

Kaže kako je zbog njega imao urnebesnu popularnost, onu u rangu pjevača koje je najavljivao s pozornice Prokurativa. Najčešće je splitsku feštu vodio u društvu svoje drage prijateljice Jasmine Nikić. Bio je nalik televizijskom James Bondu, oko kojeg su kružile eminentna HRT-ova voditeljska imena.

Bile su to istinske profesionalke, uz Jasminu i Helga Vlahović, Ksenija Urličić, Vesna Spinčić.

– Prije nekoliko godina iznenadio me poziv Ede Maajke, tražio me da mu najavim koncert u Domu sportova. I dođem ja, odradim svoje. Ali sve se mislim pa zašto ja, nije to moja publika, ja sam ipak iz potpuno drugog filma. I pitam ga poslije, pa Edo, što ti bi, zašto si baš mene zvao. A kaže on meni kako mu je otac uvijek govorio: “Niko si i ništa dok te ne najavi Oliver Mlakar.”

Bilo mi je drago. Takne te, znači da sam jednom nešto dobro radio, da sam ljudima ostao u dobrom sjećanju. Uvijek se odazovem i pozivu Aleksandre Dojčinović. I najavim glasom njezinu reviju, a stasom događanje pratim iz gledališta. To što ta djevojka radi, to su spektakli, to je talent. Ne propuštam njezine revije – kaže Oliver.

I iako mu ljudi i dandanas prilaze i često mu kažu kako im je žao što ga više ne vide na televiziji, on sam ne žali za tim vremenima. Posla ionako ima previše, sa svojom Dunjom živi u okolici Samobora, uzgajaju papar sol šnaucere, upravo im jedna kujica čeka mlade.

Sami štene, putuju na izložbe, imaju hvaljena legla. Uživaju u ispunjenom umirovljeničkom životu, kaže Oliver. Sjeti li se kada svega onoga otprije?

– Živim vrlo dinamično, nemam vremena za sjećanja na prošlost. U potpuno sam drugom filmu. Zapravo vremena uopće nemam, i naprosto uživam u onome što mi je život sa sobom donio – kaže Oliver Mlakar za Slobodnu Dalmaciju.

Informativni program bez lokalnog dijalekta

Baš sam neki dan pročitao nešto vezano uz jedan naš plesni show, kako je to bio reklamni niz isprekidan s nekoliko plesnih sekvencija. Bilo je reklama i u moje vrijeme, ali ne ovoliko kao danas.

I stvar koju ne toleriram: u informativnom programu ne smije biti lokalnog dijalekta, samo standardni hrvatski jezik. Kod neformalnih emisija lokalizmi su simpatični, ali u informativi im nije mjesto – kaže Mlakar.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

7 razloga zašto sam hodala toga dana u Rijeci

Objavljeno

na

Objavio

Foto : Rijecanin

U Rijeci su 18. svibnja održane dvije aktivističko-prosvjedne povorke, “Hod za Život” i “Hod za slobodu”. Sudionica ‘Hoda za život’, Janja Linardić, komentirala je za Kamenjar.com izjavu gospođe Dalije Orešković, kao i razloge zašto je tog dana bila baš u ovoj povorci:

Da hodala sam toga dana u Rijeci.

Moram prije svega reći zajednički zaključak mene i mojih prijatelja nakon skupa: PRED BOGOM ĆEMO JEDNOG DANA BITI SVI JEDNAKI NEVEZANO UZ STRANU NA KOJOJ SMO…

Da, hodala sam toga dana u Rijeci u Hodu za život. Nije nas bilo mnogo ali bilo smo obitelj. Osjećaj koji nas je nosio jest čista ljubav i požrtvovnost. Usprkos tome različiti ljudi prozvali su nas zbog raznih razloga, nama nepoznatih. Zbog toga imam potrebu reći zašto sam tog dana bila baš u ovoj povorci.

Moj prvi razlog je poniznost.

U svom životu prošla sam kiretažu. Nisam je htjela, ali je nisam niti izbjegla. Tog dana umro je dio moje duše zauvijek. Dragi ljudi bili su uz mene, ali jedini koji me mogao utješiti bio je moj Bog. Tko nije doživio količinu ljubavi koja može to oprostiti i izliječiti srce bijesan je i ljut. I ja ga razumijem. I ne osuđujem. Osobno samo vraćam dug…

Moj drugi razlog je zahvalnost.

Zahvalnost za moju djecu, posebno moju najmlađu kćer. Mislim da smo svi toga dana u hodu pred sobom imali sliku svoje djece. One pored nas, ali i one koje su možda hodali u onom drugom hodu. Mi ih ne osuđujemo, naprotiv volimo ih.

Moj treći razlog je ljubav.

Ljubav prema životu, prema djeci koju stalno susrećem na svojem radnom mjestu. Oni nisu savršeni, ali ja se za njih borim na različite načine svakog dana. I oni su tog dana hodali. U obje povorke. I ja sam na njih ponosna. I jedne i druge. Jer misle, jer traže, jer im je stalo.

Moj četvrti razlog je poštovanje.

Iskreno poštovanje, temeljeno na godinama odricanja mojih roditelja. Na svakom danu koju su svjesno „potrošili“ na nas djecu. Bez rezerve, bez računice i sa puno ljubavi.

Moj peti razlog više je materijalne prirode.

Hodala sam za sve mlade djevojke koje su trudne ili će biti trudne. Ne da razmisle…one zasigurno tome ne mogu pobjeći… Hodala sam da netko drugi razmisli o zakonima i o naknadama tih djevojaka koje ne rade, čiji muževi/dečki ne rade, koje možda studiraju. Znate li da ukoliko odluče roditi, moraju zamrznuti svoj fakultet jer ukoliko nisu tijekom poroda i nakon njega (onih mjesec dana) na fakultetu gube godinu, a time  i stipendije ukoliko ih imaju, te da iduću godinu plaćaju (osim ako nisu “zamrznule” fakultet na minimalno godinu dana). Misli li tko da te iste djevojke, ukoliko odluče roditi, naknadu primaju samo prvih šest mjeseci. Nakon toga ne mogu dobiti jaslice (barem ne u gradu Rijeci), a bez naknade ne mogu niti platiti nekoga da im čuva dijete. E, pa ja sam u ovom hodu i zbog toga…

Moj šesti razlog je činjenica da je u prošloj godini najviše abortusa napravljeno zbog  „pogrešnog spola“.

Nema li veće nepravde? Što fali djevojčicama? Pa moja je savršena. Čitajući napise o ustaškim fašistima moram priznati da sam se ozbiljno zapitala zna li govornik o čemu se tu radi i zbog čega protestiramo. Kad bi znao mislim da ni na trenutak ne bi dvojio tko je ovdje više isključiv: onaj tko zagovara zaštitu te djece ili onaj koga za to nije briga?

Moj sedmi razlog je potreba da izrazim svoje mišljenje.

Moje mišljenje nije produkt općeg mišljenje. Ono je samo moje, izraslo iz mog iskustva i iz mog uvjerenja. I imam ga potrebu podijeliti. Imam potrebu boriti se za ono što smatram važnim. Ja sam potpuno svjesna da ovim hodom nećemo ukinuti pobačaj. Važno je da se čuje da je svaki život vrijedan. Da se čuje da se za njega treba boriti. Ne boriti se mlako već glasno, jasno i sa stavom.

I na kraju…

Poštujem i duboko se divim svakom sudioniku hoda koji je iz uvjerenja i na pristojan način izrazio svoj stav. U oba hoda. Zahvaljujem i gradskih vlastima koje su nam omogućile hod u isto vrijeme, kao neko svojevrsno odmjeravanje snaga. Isprva mi je ova ideja bila mrska zbog sigurnosnih razloga, ali pokazalo se da uvijek dobiješ ono s čim se možeš nositi. To se zove Božja providnost. Mi smo je osjetili, jače nego ikad i zato im veliko hvala. Nadam se da će to činiti i ubuduće. Samo jednu stvar ubuduće očekujem: jednaku zastupljenost u medijima te da nitko iz javnog života ne vrijeđa sudionike hoda. Bilo kojeg hoda… komentirala je Janja Linardić.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Lovren: Nikad ne zaboravi odakle si stigao!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: instagram.com/dejanlovren06

I možda se baš zato Lovren upravo sklonio u Bosnu i Hercegovinu, u Kraljevu Sutjesku, kako bi pronašao mir i inspiraciju uoči ogleda koji će pratiti čitav svijet…

Dejan Lovren bio je nadomak osvajanja naslova prvaka Premier lige. Ostao je kratak za samo bod, ušao u povijest s Liverpoolom kao najuspješniji drugoplasirani svih vremena, pa s profila na Instagramu poručio da on i njegovi suigrači nikad neće posustati ma koliko predaja tog trofeja Manchester Cityju sve boljela.

Utješila je ta objava brojne navijače Redsa koje možda do kraja sezone ipak obraduje jedan drugi naslov, onaj vladara Europe, budući da Liverpool čeka finale Lige prvaka protiv Tottenhama u Madridu 1. lipnja.

I možda se baš zato Lovren upravo sklonio u Bosnu i Hercegovinu, u Kraljevu Sutjesku, kako bi pronašao mir i inspiraciju uoči ogleda koji će pratiti čitav svijet.

Da se nalazi u nekadašnjem sjedištu dvaju bosanskih kraljeva dinastije Kotromanića, Tomaša i Tvrtka, branič je otkrio u četvrtak ujutro na svom profilu, a predivne je fotografije potpisao riječima: Nikad ne zaboravi odakle si stigao.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari