Connect with us

Komentar

Oluja i kupusne glavice

Objavljeno

on

[su_heading size=”21″]Odgovor Vedrani Rudan[/su_heading]

Obješenih obraza sa zaslona mi se cereka ženturača. Ispod nje tekst o Oluji i nakupina intelektualnih fekalija. Moram priznat da ni ja ne znam definiciju Oluje, al me ona inspirirala da razmislim o činjenici da u vrijeme Oluje čitavu zemlju, pored mirisa, obuhvati i neki nepodnošljivi smrad, piše Vinko Vukadin

[ad id=”68099″]

Zato je ovaj tekst pokušaj prodiranja u u tu problematiku. Ogavan posao, smrdi i meni, al zbog (zajeb)nacije da pokušamo. Ako slučajno otkrijete sličnosti s realnim ljudima, te sličnosti su slučajne, nisu namjerne, a ovaj tekst nikako nebi trebao poslužiti za vrijeđanje bilo koga.

No počnimo s pričom o Oluji i kupusnim glavicama.

Zamislite ispred sebe ženturaču, babetinu, nedojebanu i dotučenu, onako kao iz neke mračne balkanske bajke. Možda je kao djevojčica bila simpatična, otac kakav podoficir, u milicijskoj postrojbi, učitelj ili neki direktorčić, jadna mater radnica, ili jugopramenuša, državni stančić i očekivana karijera u novinama ili kakvom partijskom listu koji piše o radnim akcijama i ljubavi među balkanskim plemenima.

No, danas to više nije poletna pionirka, njezini tekstovi više nisu ni za toaletni papir jer bi bilo preskupo za jeftino govno koristit papir, dovoljan je blog ili kakav portal.

vedrana rudanBudući me obješeni obrazi vještica iz bajke neodoljivo podsjećaju na kupusnu glavicu koja je ostala zaboravljena u balkanskoj kaci za kiseljenje, ja ću kupusnu glavicu iskoristiti kao sliku da bih ovoj priči dao domaćinski okus. Drugi razlog odabira ovakve slike je i pretpostavka da svi moji moralni, nemoralni, domoljubni, ljevičarski i ini čitatelji, znaju o čemu govorim, osjećaju sigurno miris kiselog kupusa i pravi su eksperti u gradaciji uporabljivog i neuporabljivog materijala.

Listovi se objesili, natopljeni kiselom sluzi koja s njih visi, kao što slina visi s gubica skotne kučke, a u parku ni pudlice. Za razliku od pasje sline, koja je produktivna, ova slina s glavice kupusa vonja, smrdi čak i kad glavicu operemo.

Kupusna glavica je sirova, smrdi više nego divizija partizana prije proljetnog pranja u šumskom potoku.

No, pranje i ispiranje takvih glavica nema nikakvog učinka. Naša kupusna glavica očito nije više ni za sarmu. Kad ju pogledamo i da ju opipamo odmah bismo vidjeli o čemu se radi. Trulež i smrad su već toliko prezreli da i sama glavica zna da u nju nikada meso ući ne će. Njezina sudbina je da ostane na dnu kace do sljedećeg ispiranja. Kad tad će ju neki marni seljak s prstima na nosu izvadit i bacit na đubreluk.

Smisao glavice nije da ne bude upotrebljena. No, zaboravljena glavica smrdi toliko da ju je nemoguće upotrijebiti, svakim danom ona je sve smrdljivija, a kad dođe Oluja onda se njezin smrad počne širiti po čitavom domu.

Oluja iz podruma i njezine kace izbaci sve ono na što smo bili zaboravili, podsjeti nas da u podrumu imamo kacu u kojoj ima još smrdljivih kupusnih glavica. Kad dođe Oluja onda dom postane kao zarobljen penetrantnom kombinacijom kiseloga, znojnoga, gnjojnoga i napadnoga.

Smrad prodire nezaustavljivom snagom u, naoko, miran i sretan dom. Osjećajući njiihov smrad imaš dojama da je jedini smisao ukiseljenih i zaboravljenih glavica da sve zasmrde, da ogade dom i djeda i baku, djete i odrasla čovjeka.

Pitaš se zašto te zaboravljene glavice tako smrde i to baš kad dođe Oluja?

kiseli_kupus_c_nick_trachetJedini mogući zaključak je da su i zaboravljene glavice neka vrsta živih bića, iako smrdljive i nepoželjne, ipak možda i one osjećaju što je dom, a tvoj dom u kombinaciji s njihovom zaboravljenošću ih podsjeća na ono što one nemaju, na ono što su izgubile onoga trenutka kad su bile zaboravljene u kaci. Možda upravo zbog toga svojim smradom teže uništiti sve što podsjeća na dom i sreću.

Dom ih možda podsjeća na frustracije, na neprospavane noći, na strah i čežnju da će kad tad i u njihovoj nutrini svoju toplinu pronaći kakvo meso, al ne, one ostadoše prazne, gnjile i smrdljive.

Možda je dom njima pokazatelj i simbol vlastite odbačenosti i nebitnosti. Kad čuju riječ dom možda se one sjećaju svojeg kupusnog djetinjstva u kojem su za njih postojali planovi i nade. Sjete se vremena u kojima su one bile predviđene za najukusnije sarme, a sada su samo smrdljivi, slinavi grumen.

Možda je dom u kojem su one provele svoj život kakva smrdljiva, tamna kaca, puna mraka, truleži, soli, rana, batina, gnječenja i osamljenosti u stisci.

Takav dom one moraju mrziti, po tom domu moraju proširiti svoj smrad, tim više što su svjesne da se čak i njihovoj bijednoj egzistenciji bliži kraj.

Možda žele uhvatit samo malo pozornosti, samo malo važnosti. Vrijeme izmiče, a prošlost je samo usrani pečat koji ih podsjeća da su one samo smrdljiva glavica kupusa.

Više od doma, smrdljive glavice mrze one koji su simboli doma, muškarce koji su dom gradili i žene koje dom uređuju i čuvaju.

Kad dođe Oluja, ona i do podrumske kupusne kace donese miris muške hrabrosti i ženske odlučnosti da se dom sagradi i uredi.

Muškarci, pogotovu oni zdravijih ruku i jačih mišića, su za njih smrtni neprijatelji, oni su genetski kodirani zločinci jer muško je za nju simbol prezrenosti, a generali i vojnici, jaki muškarci su najčišći podsjetnici na njihovu odbačenost.

Kad vide ili osjete muško one su razapeta između svoje želje da ju muška ruka izvadi iz kace, da bi i one osjetile ljepotu mesa u sebi. No, zaludu je njihova želja, one znaju da su jedini muški koji će s njima imati posla oni koji će ih konačno baciti na đubreluk. Njihov miris za zdrave muške nikada nije bio privlačan, a one su morale sve to otrpjeti.

Poseban val smrada glavice šalju prema onim ženama koje su blizu i poželjne muškima, onim ženama koje dom drže sređenim. Takve su za njih gore i od generala i vojnika, kao izrazitih simbola muškosti, one su, za razliku od zaboravljenih glavica, željene, one su ono što kupusna glavica nikada nije bila, inspiracija.

Kad dođe Oluja kupusna glavica osjeti da je to najbolje vrijeme da proširi svoj smrad i izbaci gorčinu i kiselost u okolinu, da zasmrdi dom.

Imam dojam da se jadna, neumesnata i nezasaramljena glavica kupusa raskida od muke i postavlja nam jedno jedino pitanje:

Dok sam ja bila u kaci tko je maznuo moje meso?

Odgovor bi mogao biti: Potraži ga preko Drine u nekom jugoslavenskom šupku.

Sigurno će tebi još uvijek biti mirisno i ukusno.

Vinko Vukadin/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari