Connect with us

Kolumne

Oluja je donijela mir, tko unosi nemir?

Objavljeno

-

Hrvati se Olujom s pravom ponose. I oni koji su u njoj izravno sudjelovali bilo u borbenom postroju, bilo u stanju pripravnosti. I oni koji su strepili, molili i na drugi ju način duboko proživljavali podalje bojišnice. I oni koji su svoje dočekali. I oni koji nisu. Oluje se nemaju što sramiti ni Hrvati stasali u pitomije vrijeme, premladi da bi se sjećali dana ponosa i slave. I doista ne će, ne budu li se nekritički povodili za napisima „istraživačkih“ novinara nesposobnih razlikovati šumu od stabla.

 

Operacija Oluja nije bila samo moralno prihvatljiva, nego i nužna

Uzme li se kao ključno mjerilo minimiziranje štete počinjene poraženome da bi se ostvario cilj, imajući u vidu opće okolnosti i razmjere, Oluja je zacijelo najčišća vojna operacija takvog tipa otkad je svijeta i vijeka. A da je pritom neizbježno bilo i nevinih žrtava, bilo je. Pa ni danas, u doba nemjerljivo sofisticiranije, gotovo kirurški precizne tehnologije, ratovi se ne vode pincetom. Uostalom, nije li 4 godine poslije Oluje u vojnoj operaciji najjače vojne sile svijeta Srbiji počinjena osjetno veća šteta i u ljudstvu i u materijalu nego hrvatskim Srbima tijekom Oluje? S time da tada čizma niti jednog vojnika NATO saveza nije kročila na srpski teritorij, dok je za Oluje hrvatski vojnik stao na skoro svaku stopu hrvatskog tla. A kad gazi čizma, po naravi stvari žrtve se neumitno množe.

Hrvati imaju moralno opravdanje za Oluju čak i promatra li ju se izvan okvira međunarodnog prava i popratnih rezolucija Ujedinjenih naroda, prema kojima im je bilo dopušteno uspostaviti vlast na zaposjednutom dijelu državnog ozemlja, bez obzira što je na tom području srpsko stanovništvo bilo većinsko. Naime, za razliku od Srba, koji nisu željeli živjeti s drugima izvan srpske države, čemu svjedoče izjave kako njihovih istaknutijih političkih predstavnika, tako i najviših im crkvenih dostojanstvenika, popraćene genocidnim činima s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, kao što je, naposljetku, utvrdio mjerodavni međunarodni sud u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije, u Hrvata to ipak nije bio slučaj. Njihovi su vodeći ljudi ustrajno pozivali na suživot i da se nitko ne osjeća gostom u svome domu. No, dok se Hrvatima ’91 nije nudio izbor nego samo izgon, a preostala, mahom starija čeljad bivala maltretirana i ubijana čak i pod zaštitom snaga UN-a, Srbi su ’95 ipak imali izbor. Izabrali su vjerujući svojim najuglednijim ljudima, slijedeći do zadnjeg časa geslo – ili mi ili oni! Bi li ih Hrvati, unatoč pozivima da ostanu, ipak protjerali, nije moguće pouzdano utvrditi, jer Srbi su otišli prerano da bi ih Hrvati stigli protjerati. Ipak, u prilog tomu da to ne bi učinili govori primjer uspješne mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, poprišta najgnjusnijih srpskih zločina. Na još jasniji način sloboda izbora Srba se manifestirala u susjednoj Bosni i Hercegovini, najzornije na primjeru Sarajeva.

Nakon što su dijelovi toga grada i prigradskih mu naselja tijekom čitavog rata pod kontrolom Srba (Grbavica, Ilidža, Ilijaš, Vogošća,…) ustupljeni muslimansko-hrvatskoj federaciji u zamjenu za teritorij kojeg su prethodno zauzeli HV i HVO, iako su u to vrijeme topovi već debelo bili umuknuli, Srbi su, kao na zapovijed, napustili svoje domove, a da ih, kao i za Oluje, suparnik, sve da je i htio, nije stigao protjerati. Bio je to opet njihov slobodan izbor. Hrvati i Muslimani u Banjaluci i drugim gradovima diljem današnje Republike Srpske nisu imali pravo na izbor. Prisiljeni su na izgon.

Ne manje važno, Olujom su spriječena krvava kupelj u Bihaću i Cazinskoj krajini, po svoj prilici takvih razmjera poslije kojih oni u Srebrenici možda i ne bi bili okarakterizirani genocidom. Vjerojatno bi ostali u sjeni, kao što je danas to slučaj sa stratištem Tomašicom blizu Prijedora. Tada bi Zoran Milanović za Bihać morao tražiti neki drugi, blaži i primjereniji izraz od genocida. Kako bilo da bilo, nepobitna je činjenica da je politika hrvatskog državnog vodstva kroz pobjednički nastup Hrvatske vojske donijela mir u BiH svima, bez obzira na vjeru i naciju, pa i onima koji su potom u znak zahvalnosti tamošnjim Hrvatima odgrizali prst po prst, a groze se da će i cijelu ruku.

 

Umišljenkov kompleks i Edipov kompleks

Po sad već ustaljenom običaju, početkom kolovoza beogradski Umišljenko umišlja da mu netko prijeti. Junači se stojeći pred izmišljenom prijetnjom s puškom na gotovs. Dotičnog deliju pere paranoja u toj mjeri da ispaljuje verbalne rafale i na najmanji šum. Iritira ga već što netko drugi postoji. I još samostalno diše,… a bez da njega pita. Pa nije li tako počelo i ono što se Olujom okončalo? Misli li doista Umišljenko da će on sad znati sve to bolje izračunati od svoga prethodnika, koji također nije mogao podnijeti da Srbi negdje žive pod tuđom vlašću, a da ju ne opstruiraju? Ako, pak, ne misli, zašto taj, po koncentraciji moći istinski nasljednik zauvijek usnuloga u Haagu ne dopušta mlađim naraštajima svoga naroda, jer za ostale je ionako već prekasno, da se razviju u odrasle, duševno zdrave i uravnotežene ljude, hraneći ih toksičnom smjesom laži i gnjeva kao pogonskim gorivom za nove poraze?

S druge strane, svečanost povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja organizirana je i obilježena primjereno i dostojanstveno, što se i očekivalo od onih koji gaje osjećaj za očuvanje sjećanja na najsjajnije stranice novije hrvatske povijesti. Ali ne samo to, Oluju slijede i pobjedničkim djelima u miru. Na ne manje izazovnom, premda, srećom, ne tako krvavom terenu ostvaruju ključne nacionalne ciljeve, posjevši Hrvatsku za stol za kojim se odlučuje, a ne pod stol, gdje je prečesto čučala iščekujući što će drugi odlučiti o njoj. Ipak, ove je godine bačena tamna mrljica na veličanstveni događaj.

Na marginama proslave održan je nekakav tulum, žurka, dernek, što li već… u režiji Zorana Milanovića, koji sve slabije prikriva Edipov kompleks. U maniri buntovnog tinejdžera javno grdi vlastita oca na pasja kola, da bi ga potom žicao džeparac čim mu zatreba. Trebao mu je i za organizaciju tuluma, kojem su se, osim uzvanika po službenoj dužnosti, odazvali samo likovi izolirani od svijeta i izvan svih tijekova, te oni koji se prave da ne znaju tko je i što je Zoran Milanović – jedini čovjek na svijetu koji ima tatu mlađeg od sebe. Iako ministar Banožić Milanoviću biološki otac ni teoretski ne može biti, sudi li se po mentalnoj dobi, može. Ako već ne otac, onda barem skrbnik. Ne zato što bi Banožić na tom polju bio nešto posebno zreo i mudar, nego zato što je Milanović tu vrlo mlad. Štoviše, doimlje se kao da uopće ne stari. Premda Banožić pokazuje upravo očinsku strpljivost odobravajući nestašnom sinu razmetnome proračunske izdatke, izgleda da će se još dobrano načekati dok Zoran ne doraste zapjevati – oprosti mi, Bane! I dok Banožić u Milanovićevim edipovskim fantazmagorijama igra ulogu oca, kojega ovaj sav razjaren ubija riječima naoštrenima poput noževa, uloga majke zapala je, nažalost, Hrvatsku vojsku. Njoj sin radi to što radi… ponajviše u zdrav mozak! Jer kako drukčije objasniti ono – sklopi daske pa rasklopi daske – na kninskoj tvrđavi po najvećem zvizdanu? Osjeti se tu, doduše, i primjesa zadaha s Golog otoka. Hoće to kad provre krv predaka.

 

Ako ti smeće miriše k’o cvijeće, možda imaš koronu?

Milanovića zato bije glas vrsnog govornika, retoričara bez premca,… većina njegovih apologeta će reći – zato što govori iz glave. No, malokoji će se usuditi zapitati što uopće u toj glavi ima. Jesu li tamo baš sve daske na broju? Jer ako je suditi po onomu što iz te glave izlazi, ne fali tu baš tako malo dasaka, nego prije čak i toliko da ni najizvrsniji neurokirurg ne bi umio od onoga što je preostalo sklepati funkcionalnu skalameriju.

Razmetanje naoko dopadljivim uopćenim sentencama i osebujnim stilskim figurama, garniranim upečatljivim citatima, Milanovićevi medijski pristaše dočekuju širom raširenih pera i kamera, pod obvezno ih karakterizirajući državničkima. Sve kako bi izjednačili „državnika“ samo na riječima s državnicima i na djelima, kakve, srećom, Hrvatska i danas ima. Slijedeći recepturu Srbije kad ova želi izjednačiti Hrvatsku sa sobom po pitanju zločina demonizirajući Oluju, razdragani predstavnici sedme sile neumjesnim pretjerivanjem nastoje po državništvu izjednačiti nabusitog pubertetliju sa zrelim i odgovornim ljudima koji uspješno kormilare hrvatskim brodom u prilično izazovnim vremenima. I jedni i drugi, Srbija optužujući Hrvatsku, a ovdašnji medijski apologeti uzdižući Milanovića, na neutemeljenim tvrdnjama grade Markove konake samo kako bi prikrili vlastitu sramotu i stavili minus i plus u istu ravan. Milanović ih pritom umije narajcati vrlo lukavom taktikom.

Najprije se sroza da niže više ne može, dovodeći se tako u zahvalnu poziciju da, štogod napravio, može samo ugodno iznenaditi. Potom mediji dočekaju „umjerenog“ Milanovića kao ozebli sunce, oslikavajući ga najružičastijim tonovima i kiteći neizbježnim „državničkim“ uresom. A nije li na istu foru osvajao njihova srca dok se bavio ozbiljnijim stvarima nego danas? Recimo, sve je vrijeme sustavno srozavao BDP, da bi u završnoj godini mandata zabilježio tanašni plusić, izazvavši opći medijski delirij. I dok je Milanoviću one koji žele biti kupljeni bilo lako kupiti, međunarodne kreditne agencije ipak nije uspio obrlatiti. Hrvatsku je iz smeća morao izvaditi netko drugi. Unatoč tome, prevladavajućim medijima danas jednako mirišu cvijeće i smeće. A da nemaju kolektivnu koronu?

 

Triput u ništa za Tuđmana, Hrvate u BiH i hrvatske branitelje

U, za Milanovićeve standarde, neuobičajeno pristojnom kninskom govoru potkralo se, međutim, previše promašaja da bi to promaklo i ne odveć naćuljenom uhu. Kako glede neodmjerenog tumačenja zbivanja u prošlosti, tako i ideja kako rješavati trenutne izazove. Unatoč tomu što bi katkad uspio povezati i dvije-tri suvisle rečenice u nizu ne upadajući sâm sebi u riječ, ukupan se dojam sveo na omiljeni Milanovićev sport – pljuckanje uz vjetar! Ili, drugim riječima, na početnu misao alanfordovski sročenog uvoda: „onaj tko previše dokazuje taj ne dokazuje ništa, onaj tko ne dokazuje ništa, taj šuti, onaj koji šuti, taj se brani šutnjom, a taj koji se brani šutnjom, u pravilu na kraju nastrada.“

Naime, po tko zna koji put se potvrdilo da čim se Milanoviću ukaže kruška pod njuškom, u pravilu nastrada istina. Tako ispade da su za Oluju najzaslužniji Srbi, tj. njihova kratkovidnost i oholost, a ne oni koji su ju osmislili i izveli. Kategorički reče kako je hrvatsko vodstvo još krajem srpnja bilo spremno prihvatiti Plan Z-4, de facto državu u državi nalik Republici Srpskoj u BiH. Drugim riječima, Milanović optužuje hrvatsko vodstvo – koje je nekoliko mjeseci ranije iz taktičkih razloga prihvatilo razgovor na tu temu u nadi da će pobunjeni Srbi plan odbiti – za spremnost na izdaju nacionalnog interesa prvog reda. I to nakon što je netom ostvaren dominantan vojni položaj na Dinari. Odakle mu to? No, nije tu stao, nastavio je razglabati kako se u Oluju ušlo sa streljivom dostatnim za svega dva tjedna ratovanja, što, bez podrobnijeg pojašnjenja, zvuči kao ozbiljna optužba za kockanje i avanturizam. Srećom pa je ipak nekako dostajalo streljiva da se okonča rat i u BiH, ali i za pripravan odgovor ako protivnik aktivira druge bojišnice.

Govoreći o zaštiti prava Hrvata u BiH, Milanović je naglasio kako treba djelovati upravo sad i iskoristiti sve blagodati članstva u euroatlantskim integracijama. A nije li trebalo u tom pogledu djelovati stalno, a ne samo sad, budući da je upravo nečinjenjem nezavidan položaj Hrvata zacementiran? Ta, nije li Hrvatska bila punopravna članica EU i NATO-a i kroz dvije i pol godine njegova premijerskog mandata? Je li tad bila nečiji talac? Ako jest, neka kaže čiji. Ako nije, neka objasni kakve je to smjernice davao Vesni Pusić kao ministrici vanjskih poslova, čija je ondašnja politika išla skroz niz dlaku sarajevskoj čaršiji? Ako mu, pak, njezino djelovanje nije bilo po volji, zašto je šutio? A tko šuti, taj se slaže.

Ukratko, dok je mogao, Milanović nije činio ništa. Štoviše, prešutno je odobravao štetočinstvo, a sad sa sigurne udaljenosti poziva na bezglavi juriš urlajući – svi u napad! Podsjeća na nekakvog pijanca koji se ziba za šankom u birtiji, uz pivce za živce škicajući iz prikrajka tekmu, pa u predahu između dva podrigivanja dobaci da bi to zabila i njegova baka. A kako li se samo u to vrijeme odnosio prema hrvatskim braniteljima, kojima se sada jednako prijetvorno dodvorava kao i Hrvatima u BiH. Dok je stolovao u Banskim dvorima, brigu o njima povjerio je tipu koji ih je tretirao kao Gargamel Štrumfove. Svako malo ih je javno ponižavao, ophodeći se prema njima kao da su državna proračunska sredstva njegova privatna ćaćevina, a oni ulični žicari koji ga svako malo cvileći povlače za rukav.

 

Što je Kremljenko bez rusofilije?

Kako nego vrhunskom samoironijom protumačiti što Milanović sad optužuje Srbiju da je otvoreno na strani Rusije? Eto baš on, koji je donedavno, dok ga valjda netko utjecajan nije ozbiljnije upozorio, lansirao na desetke Sputnjikovih umotvorina u orbitu, što se Vučić ni u snu ne bi usudio, duboko svjestan kako bi to naškodilo Srbiji. A možda je i Milanović bio svjestan da time šteti… Hrvatskoj? Jer ako nije, onda je, rječnikom njegova neslužbenog hagiografa Nine Raspudića, idiot. Ili ipak debil?

Ni u Kninu Milanović nije razočarao Rusiju, ne podržavši ju, doduše, onako prčevito, bez zadrške, kako je to domalo običavao, nego zakukuljeno i umotano u celofan, zaboravivši, doduše, kako je isti proziran. Uglavnom, nevoljkost oko slanja Hrvatske vojske izvan domovine (drugim riječima, u misije NATO-a) upakirao je u težnju ka konzervativnosti koja ga hvata sa sazrijevanjem i godinama. Kad pripadaš nekoj obitelji ili nekom društvu, s godinama i sazrijevanjem shvatiš da to podrazumijeva i određene obveze. Milanović, međutim, kao da je imun na takav vid sazrijevanja. Hrvatski interes ustrajno suprotstavlja interesu obitelji kojoj se Hrvatska svojom voljom pridružila, a sve kako bi podrivao koncept solidarnosti na čemu se savez temelji. Pritom samo gleda kako će negdje nešto halapljivo zgrabiti, dok istodobno ni mrvice ne bi dao. Uhvati li se taj duh šire u narodu, onako kako se već počela hvatati njegova prostačka retorika, pitanje je tek vremena kad će, primjerice, vatrogasci s kontinenta odbiti dati ruku kolegama za požara u Dalmaciji.

Naposljetku, kad je opremanje vojske posrijedi, Milanović se u „državničkom“ govoru nije zaboravio očešati ni o tatu Baneta dvjema zajedljivim aluzijama kojima propitkuje smisao nabave francuskih borbenih zrakoplova, nadovezavši se na već ranije javno iskazane dvojbe. Eto, tako zbori Milanović kad je donekle normalan.

 

Potpuna negacija Oluje

Negacija biti Oluje, kao i smisla žrtava i vrijednosti iz devedesetih ne može doći iz Srbije, ma koliko se trudila. Ne može doći niti od neozbiljnih domaćih kretena, koji niti jedan hrvatski uspjeh, tako ni Oluju, nikako ne mogu smisliti niti provariti, pa im skoro ni ne preostaje drugo nego na taj blagdan svisnuti od muke. Imajući u vidu kako ostavština Domovinskog rata u miru nalazi prirodni nastavak i zadobiva puni smisao kroz ispunjenje ciljeva i svrhe hrvatske države na korist hrvatskog naroda, negacija Oluje najučinkovitije se provodi opstrukcijom navedenog. U tom će smislu Milanovićevo premijerovanje ostati upamćeno kao najustrajniji i rezultatski dosad najuspjeliji pokušaj obesmišljavanja Domovinskog rata i čitavog pothvata stvaranja moderne hrvatske države. Bez obzira što je u međuvremenu na se navukao dres s kockicama, i danas nastavlja bauljati istom šumom, što iznutra urušavajući instituciju Predsjednika države, što srozavajući norme javne komunikacije na domalo nezamislive grane, sijući za sobom sve brojnije imitatore kao bulj…, ovaj, brabonjke.

U polaganom kuhanju žabe, navikavanju javnosti da krajnje nenormalno postane novo normalno, može računati i na bespogovornu asistenciju masterchefova iz reda sedme sile. Podilazeći, pak, onim Hrvatima kojima sve to godi, a godi im jer se ni u čemu bitnome ne razlikuju od Srba tipa negdašnjeg kninskog šerifa, Mile Martića, Milanović zapravo provodi svojevrsnu anti-Oluju, istinsku i potpunu negaciju Oluje. Prihvati li to, pobjednički će se narod vlastitim izborom preobraziti u gubitnički.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari