Oluja kakva Hrvatima danas najviše treba

Ekonomski, politički, društveni i psihološki uzroci negativnih demografskih kretanja u Hrvatskoj nisu novijeg datuma. Korijene imaju u događajima od prije pola stoljeća i ranije, dok se još rađalo više Hrvata nego što ih je umiralo. Naime, već od šezdesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj se ne rađa dovoljno djece da bi nadomjestilo generaciju roditelja.

Znakovito kretanje broja rođenih

Osobi prosječne inteligencije trebalo bi biti jasno kako za 30% malobrojniji naraštaji sinova i kćeri teško mogu roditi više djece od generacija očeva i majki, taman i da nitko nije otišao iz Hrvatske ni u ratu poginuo. A otišli su mnogi. Odlaske bi u prošlosti nadoknađivali dolasci Hrvata, i ne samo njih, iz drugih dijelova bivše države, no priljev iz tog bazena više nije dostatan da začepi nastale rupe. Ipak, koliko god prirodni pad stanovništva Hrvatske u takvim okolnostima bio neizbježan, nije svejedno koliko se brzo pada. Slikovito to pokazuje i graf s podacima o godišnjem broju rođenih u Hrvatskoj u razdoblju od 2011. do 2022. godine, uz iscrtkanu liniju trenda i uokvirenu napomenu.

Prije svega, upada u oči oštar pad broja rođenih za vrijeme vlade Zorana Milanovića (uzme li se u obzir pomak od 9 mjeseci između začeća i rođenja, njezin se utjecaj osjeća počevši od 2013. zaključno sa 2016. godinom). Pritom valja naglasiti kako stagnacija u 2016. godini nije Milanovićeva zasluga, nego posljedica Karamarkovog predizbornog obećanja o jednokratnoj isplati tisuću eura za svako rođeno dijete.

Upravo je zato u kolovozu i rujnu 2016. godine rođeno 1200 djece više nego u istim mjesecima godinu dana ranije. Bez toga silazni trend za Milanovićeve vladavine bi se nastavio i u 2016. godini s oko 36,5 tisuća rođene djece. I dok pad rođenih u izrazito nepovoljnim okolnostima iseljavanja mahom mladih ljudi i smanjenja broja žena u dobi za rađanje nije nikakvo iznenađenje, čudi tek to što je u razdoblju od 2017. do 2021. godine nekako zaustavljen. Nažalost, 2022. godine nastupa matematički neminovna realnost. Kao i skoro posvuda u Europi, poglavito u postkomunističkim državama, nakon porasta 2021. godine u Hrvatskoj dolazi do osjetnog pada broja rođenih na manje od 34 tisuće, dok se ove godine, sudeći prema podacima za prvo polugodište, očekuje manje od 32 tisuće rođenih. Donekle je tek utješno što bi taj broj, da je nastavljen trend iz Milanovićeve vladavine, bio dosegnut već 2020. godine, te što većina postkomunističkih država bilježi razmjerno još veće padove.

Vatrogasna mjera

Unatoč tome što ni drugima ne ide, pitanje broja rođenih ostaje gorući neriješeni strateški problem Hrvatske, samim time demografska oluja postaje imperativ. No, kako postići ono što nikome na Zapadu, uz specifičnu iznimku Izraela, ne uspijeva? Unatoč pretežitom demografskom sivilu, rezultati popisa stanovništva provedenog 2021. godine ipak pokazuju i neka ohrabrujuća gibanja. Broj rođene djece po dobi majki pokazuje kako je nakon komunističkog favoriziranja politike dvoje djece u slobodnoj Hrvatskoj došlo do osjetnijeg porasta udjela majki s troje i više djece – na oko 25% među ženama koje su rađale (među generacijama koje su rađale u bivšoj državi takvih je bilo jedva 20%). S druge strane, nepovoljna je okolnost što usporedno raste i udjel žena koje ne rađaju, te onih s jednim djetetom. Taj trend osobito je izražen u gradskim sredinama bez obzira na veličinu.

Poticaj ima smisla samo ako je usmjeren tamo gdje ima šanse uroditi dodanom vrijednošću. Malo koja mjera će potaknuti na rađanje osobe koje su čvrsto odlučile imati samo jedno dijete ili ga ne imati uopće. Stoga, čista logika kazuje kako realan prostor za napredak postoji samo kod onih osoba koje iskazuju volju imati više djece i već su to primjerom potvrdile. A to su žene s dvoje ili troje djece, kojih je po popisu iz 2021. u dobi između 20 i 34 godine bilo preko 50 tisuća (39 tisuća s dvoje i 12 tisuća s troje djece).

Kako ih potaknuti na treće, odnosno četvrto? Možda im već sutra uputiti izdašnu moralnu ponudu koju će teško odbiti? Pa, pokaže li se uspješnom, zašto akciju ne ponavljati?

Pomoć Slavoniji – najjača demografska mjera

Premda materijalno pomaže, osobito kad gori pod petama, na dulje se staze, međutim, ne pokazuje presudnim. Ključno je, ali i znatno zahtjevnije, stvoriti pogodan ambijent za rađanje i podizanje djece. Ima li ga već negdje u Hrvatskoj? U brojnim ruralnim sredinama diljem Lijepe Naše još uvijek se rađa dovoljno djece za obnovu generacije, pa i više. No, problem je u tome što su ljudi u tim krajevima podložni pojačanom iseljavaju kako u druge dijelove Hrvatske, tako i u inozemstvo, a što njihovo demografsko stanje u konačnici čini poraznim – umrli brojem uvelike premašuju rođene.

Ipak, znakovito je kako oni koji ostaju živjeti u tim krajevima rađaju dovoljan broj djece za obnovu svog odlascima okljaštrenog naraštaja. Kad bi posvuda u Hrvatskoj bilo toliko djece, problem bi bio riješen. Najbolje stoje općine s osjetnim udjelom Hrvata silom neprilika doseljenih devedesetih iz Bosne i s Kosova, no prate ih i druge ruralne općine. Većina njih je u Slavoniji, osobito u njenom južnijem dijelu, bliže Savi nego Dravi (Požeština, Đakovština, okolica Slavonskog Broda, Vinkovaca i Županje), ali i drugdje, recimo uokolo Virovitice. Stoga pomoć Slavoniji s ciljem da se ljudi tamo održe ne predstavlja tek očuvanje tog vrijednog prostora, nego je ujedno i jaka demografska mjera.

Sjeverozapad Hrvatske malo zaostaje, no i tamo ima općina u kojima djeca brojnošću premašuju roditelje, nažalost, zbog odlazaka, ne i djedove i bake. Ima ih u Zagrebačkoj županiji, te u okolici Bjelovara i Koprivnice, a ne stoji loše ni nepogodama poharana Banovina. Uz bok Slavoniji je dalmatinsko zaleđe na potezu od Ravnih kotara do doline Neretve s Imotskom krajinom kao demografskim prvakom. S druge strane, priobalje i otoci su bliže katastrofalnima Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji, gdje je, uz iznimku rijetkih minijaturnih općina poput Svetog Petra u Šumi i Tinjana, teško naći čak i ruralni kraj gdje se generacija roditelja potpuno obnavlja.

U Gradu Zagrebu, osim Sesveta i donekle Dubrave, ostali kvartovi su otprilike na nivou Istre i Primorja. Poboljšanju tamošnjih demografskih pokazatelja sigurno ne doprinosi ukidanje jedine šire primijenjene, ciljano usmjerene demografske mjere, u međuvremenu zamijenjene klasičnom komunističkom uravnilovkom – Za svako dijete jednako! – čime se ne potiče nikoga.

Budući da demografske mjere zahtijevaju kontinuitet kroz više ciklusa vlasti, ključnim preduvjetom za njihov uspjeh nameće se sprječavanje dolaska na vlast na demografske prilike ravnodušne ljevice i njezinih pomagača. Poželjno bi bilo i kad bi se Hrvatska profilirala državom prijateljem mnogočlane obitelji, uz mjere očuvanja ambijenta pogodnog za nju, kao što se, primjerice, proglašenjem nacionalnih parkova čuva priroda. Jasno je da se pri takvom pothvatu ne bi moglo računati na potporu viđenijih medija, koji sad hine zabrinutost zbog nepovoljnih demografskih kretanja, ali samo kako bi odgovornost za to prišili trenutnoj vlasti, koja je ipak uspjela barem nakratko odgoditi sunovrat. Čim se počne govoriti o primjeni mjera, entuzijazam im naglo splasne. Žurno premještaju fokus na pitanje – A koliko će to koštati? Na tom tragu, kad se sustavne mjere negdje i primjene, Zagreb je najbolji primjer, hitro opravdavaju njihovo ukidanje, potvrđujući kako s političkom ljevicom dijele zakleto neprijateljstvo što prema roditeljima, što prema rođenoj i nerođenoj djeci.

Je li zamjena stanovništva nužno i zamjena identiteta?

No, čak i kad bi se Hrvatska nekim čudom počela oporavljati vlastitim snagama, nužno je nekako premostiti razdoblje dok novi naraštaji ne stasaju. Dotle nema druge nego manjak ljudi nadoknađivati doseljavanjem izvana. U tom smislu ohrabruje što Hrvatska u 2022. godini po prvi put nakon ulaska u Europsku uniju bilježi pozitivan migracijski saldo s inozemstvom od skoro 12 tisuća ljudi, i to nakon što je i Austrija ukinula ograničenja za Hrvate. Štoviše, saldo ostaje blago pozitivan i kad se iz računice izostave osobe pristigle iz ratom pogođene Ukrajine. Posebno veseli i što Hrvatska bilježi plus u mlađim dobnim kategorijama, u svim petogodištima od 0 do 49 godina, a samo u starijima minus, što se u manjoj mjeri pokazalo već 2021. godine.

Istina, kad su posrijedi hrvatski državljani, Hrvatska lani bilježi pozamašan minus od 20 tisuća osoba, no, pritom se olako zanemaruje kako toj statistici kumuju dva posve objektivna razloga. Jedan je kašnjenje u odjavljivanju odseljenih prethodnih godina, čemu u prilog govori činjenica kako njemačka službena statistika vidi povećanje od svega tisuću hrvatskih državljana u prošloj godini, dok Hrvatska bilježi 10 puta veći manjak (za 10 tisuća više odseljenih u Njemačku nego doseljenih iz nje). Uz to, sloboda kretanja unutar EU ohrabruje seljenje ljudi između država članica, slijedom čega čak i najbogatije države Europe, poput Irske i Njemačke, imaju negativan migracijski saldo vlastitih državljana. Jedna Slovenija, primjerice, bilježi manjak slovenskih državljana od oko 2 tisuće po tromjesečju. To, međutim, ne sprječava vjesnike katastrofe da grakću o nekakvoj zamjeni stanovništva u Hrvatskoj, u kojoj još malo, pa, eto, Hrvata više ne će ni biti. Kao da je ovo prvi put u povijesti da raspučena Hrvatska vapi za demografskom infuzijom izvana.

Kad su u devetnaestom stoljeću stranci dolazili na društveno znatno utjecajnije položaje nego što ih došljaci zauzimaju danas, ondašnji su pesimisti prilično utemeljenije od današnjih mogli upozoravati na potencijalne opasnosti germanizacije, mađarizacije, talijanizacije,… Unatoč tome, potomci tih doseljenika, barem onih koje komunističke vlasti nisu protjerale, se danas od „pravih Hrvata“ razlikuju tek čudnim prezimenom. Sva je prilika da će njihovu sudbinu dijeliti i sadašnji doseljenici koji se odluče u Hrvatskoj trajnije nastaniti, poglavito oni iz bližeg okruženja. Upravo kao što je to već desetljećima slučaj sa susjednom Slovenijom, gdje dovoljno vjeruju u snagu i privlačnost svoga identiteta da ih ne brine odveć što im 15% rođene djece rađaju majke sa stranim državljanstvom.

Teoretičare zamjene stanovništva, a s njom u paketu i identiteta Hrvatske, posebno brine migracijska pozitiva s Azijom od desetak tisuća osoba, mahom onih što u Hrvatsku dolaze obavljati nužne poslove koje Hrvati više ne žele raditi. No, ako ljevica i sateliti uskoro ne dođu na vlast, nema baš nikakva razloga vjerovati kako će se oni, osim gdjekoje Filipinke udane za Hrvata, ovdje trajnije nastanjivati u osjetno većem broju od, recimo, negdašnjih studenata iz nesvrstanih zemalja, čija djeca, bez obzira što katkad izgledaju drukčije, u Hrvatskoj danas malokome smetaju. Kao što se kineski radnici na izgradnji Pelješkog mosta nisu trajno naselili u Hrvatskoj, tako se zbog ciljane svrhe dolaska i kulturološke nekompatibilnosti ne će ni drugi Azijati. Uostalom, u zemljama Arapskog zaljeva ih iz istog razloga primjerice bude i do 10 puta više od domicilnog stanovništva pa se nitko zbog toga ne uzrujava. Pojačano uvozeći radnike s vremenskim odmakom, Hrvatska samo prati svijet kojemu pripada. Naime, istočnoeuropske države, s kojima dijeli komunističku prošlost i europsku sadašnjost, su još prije 7-8 godina imale oko 5% stranaca u stalnom stanovništvu, Slovenija njih čak oko 8%, ne uzimajući u obzir u međuvremenu naturalizirane Slovence. No, Hrvatska je započela snažan gospodarski razvoj praćen pojačanom potražnjom za radnom snagom tek pošto je Milanović ispao iz sedla. Štoviše, on ju je i dodatno pojačao ekonomskom stagnacijom, Hrvatima širom odškrinuvši vrata bijelog svijeta.

Nepalci, a Hrvati?

Sijačima histerije, panike i bijesa u širenju teorije zamjene stanovništva pomažu unutarnje diverzije protiv države poput travanjske presude sedmorici Nepalaca optuženih za međusobnu tučnjavu i izazivanje uličnih nereda u užem središtu Zagreba. U njoj uredno stoji kako je samo jedan među njima nepalski državljanin, a njih čak šest da su hrvatski državljani. To izgleda posve nevjerojatno, budući da zbog kratkog boravka u Hrvatskoj oni očito ne ispunjavaju ni minimalne uvjete za prirođenje (naturalizaciju), a nije riječ ni o osobama od posebnog interesa za državu, poput primjerice razigravača hrvatske košarkaške reprezentacije. Moguće se ovdje radi o zabuni pri tumačenju dokumenata, ako se primjerice jedan predstavio nepalskim dokumentom, a kod drugih je državljanstvo pogrešno ustanovljeno zbog toga što su se predstavili hrvatskom osobnom iskaznicom za strance. Ipak, na slutnju da se radi o namještaljci navode dvije znakovite okolnosti. Prvo, da je riječ o zabuni, vjerojatno bi se pogriješilo za svu sedmoricu.

Ovako, činjenica da je jedan ipak prepoznat nepalskim državljaninom tezu da su ostala šestorica u kratkom vremenu doista dobila hrvatsko državljanstvo čini uvjerljivijom. Drugo, priča je puštena u javnost krajem lipnja, u jeku štrajka pravosudnih djelatnika, moguće kako bi se dodatno napakostilo Vladi. Iznimno je malo vjerojatno, gotovo jednako malo kao da su mostovci otkrili takozvanu plinsku aferu, da je ta presuda upravo tada otkrivena istraživačkom radom. Sva je prilika da je u oba slučaja nevidljiva ruka u pomno odabranom trenutku turnula poslasticu pod nos živo zainteresiranima. Jedna se senzacija proširila galamom saborskih zastupnika, a druga preko defetističkih vijesti vazda željnih poluinteligenata. Oni su ju poput požara proširili društvenim mrežama, budući da se mediji srednje struje ustručavaju objaviti materijal tako osjetljive tematike.

 

Za čiji račun rovare protiv Hrvatske?

Bilo to učinjeno iz teškog nemara, bilo organiziranom protuvladinom diverzijom, radi se o dnu dna, što zaziva pitanje – ako su Nepalci u službenoj sudskoj presudi iz bilo kog razloga doista pogrešno prepoznati Hrvatima, je li i u tom cehu predviđen nečastan otpust iz službe i u praksi, kao što je to, primjerice, slučaj u vojsci i policiji, a ne samo kao mrtvo slovo na papiru? A možda se netko toga sjeti kad se bude uvodio red u koeficijente za radna mjesta u državnim i javnim službama?

Na demografska kretanja nesumnjivo pogubno utječe širenje ozračja straha, beznađa i neizvjesnosti, podgrijavanog na sustavno poticanom bezrazložnom nezadovoljstvu u vrijeme kad Hrvatskoj ide najbolje u čitavoj novijoj povijesti. U toj raboti prednjače mračnjaci iz svijeta medija i politike, te društveno-politički aktivisti iz reda u medijima viđenijih demografa. Pod firmom zabrinutosti za budućnost Hrvata neumorno šire sumorno ozračje, ostavljajući dojam kao da su u službi stranih država koje desetljećima pate od kroničnog nedostatka radne snage, a Hrvati im za to tradicionalno dobro dođu. Istodobno Hrvatskoj dijele lekcije o nužnosti neselektivne imigracije i naturalizacije. Neutralizacija tih krugova bila bi izniman prilog ako već ne demografskoj oluji, onda barem bljesku, očito nužnom kako bi se Hrvatima otvorile oči, a spomenutim mračnjacima smračilo pred očima.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?