Connect with us

Povijesnice

Oluja – Tuđmanov konačni udarac srpskom imperijalizmu

Published

on

Operacije Ljeto ’95 i Oluja

Sredina je 1995. godine. Međunarodna zajednica nije imala nikakvo rješenje za rat i krizu na prostorima bivše Jugoslavije. Prošle su već četiri godine jalove međunarodne politike u kojima se Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija uz pomoć UN-a pretvaraju da nema razlike između agresora i žrtve. Za razliku od svjetskih moćnika, predsjednik Tuđman nije mogao gubiti vrijeme, on će iskoristiti te i takve slabosti međunarodnih moćnika, vještim diplomatskim i vojnim potezima osigurat će Hrvatskoj da iz rata izađe kao pobjednik. Strategijom posrednoga prilaženja, Tuđman je vodio Hrvatsku vojsku iz pobjede u pobjedu, Franjo Tuđmanoslobađanjem dubrovačkoga zaleđa, Miljevačkoga platoa, Maslenice, Medačkoga džepa i zapadne Slavonije postalo je jasno da Srbi, unatoč velikoj premoći u naoružanju, gube rat.

Mit o srpskoj nepobjedivosti potpuno se istopio briljantnom operacijom Bljesak. Oslobađanjem zapadne Slavonije za samo 32 sata izravno je dokazana hrvatska vojna moć. Hrvatska obavještajna zajednica napravila je vrhunsku obavještajnu pripremu bojišta, to je Hrvatskoj vojsci omogućilo da ostvari strateško i taktičko iznenađenje na svim razinama, a psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat u realnome vremenu bio je jedan od odlučujućih čimbenika u operacijama Hrvatske vojske. Porazom u zapadnoj Slavoniji Srbi nisu odustali od svojih planova za Velikom Srbijom. U ratu u Bosni i Hercegovini Srbi imaju jedino uspjeha u napadima na civile i zabranjene zone pod ‘zaštitom’ snaga UN-a, svuda gdje žive Hrvati na teritoriju pod srpskom kontrolom, od tzv. ‘Republike Srpske’ do Jugoslavije, oni trpe zbog hrvatskih pobjeda teške nepravde i trajnu obespravljenost, nezaštićenost i neizvjesnost koja se provlači do današnjih dana.

Nakon Bljeska – Novi srpski plan za uništenje Hrvatske

Srpski stratezi pod vodstvom Slobodana Miloševića krajem svibnja 1995. odlučili su rat privesti kraju pobjedom na način da će u prvoj fazi eskalirati rat u Bosni i Hercegovini u kojoj će uz pomoć UN-a osvojiti sve zaštićene zone na istoku Bosne (Srebrenica, Žepa, Goražde), a kada osiguraju istok BiH, planirali su osvojiti zaštićenu zonu Bihać na zapadu te nakon toga sa svim snagama 5.8. 1995. napasti Hrvatsku i Hrvate u BiH. Ta operacija svesrpskoga napada na Hrvatsku zvala se je Vaganj 95 i trebala je početi 5. 8.1995.

SrebrenicaRat u Bosni eskalirao je krajem svibnja po tom planu kad su Srbi iz skladišta UN-a kod Sarajeva uzeli topove i napali ‘zaštićenu zonu’ Sarajevo. Zapovjednik snaga UN-a, britanski general Rupert Smith, zatražio je od Srba da prekinu napad i vrate oružje u skladišta. Srbima taj ultimatum nije značio ništa, bio je to još jedan igrokaz europskih diplomacija i UN-a. Zbog nove eskalacije sukoba i stradanja Sarajeva postalo je jasno da Amerika ne će moći još dugo ostati po strani kad je u pitanju rat u bivšoj Jugoslaviji. Na zahtjev Yasushija Akashija, 25. svibnja šest američkih bombardera iz sastava zračne flote Sjevernoatlantskog pakta napalo je srpske položaje oko Pala. Taj ograničeni napad NATO-a trebao je biti samo upozorenje, a zapravo je Srbima poslužio kao izgovor da odmah napadnu sve zaštićene zone u BiH (Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo, Bihać i Tuzlu). Osim napada na zaštićene zone pod zaštitom UN-a, Srbi su kao taoce zarobili više od 370 pripadnika UN-a. Slike svezanih pripadnika UN-a za stupove u blizini srpskih vojnih ciljeva brzo su obišle svijet. Time su spriječeni daljnji napadi zrakoplovstva Sjevernoatlantskoga saveza natzv. Vojsku Republike Srpske (VRS).

Je li francuski general Janvier kriv za pokolj u Srebrenici?

Dok su Srbi napadali sve zaštićene zone, vrhovni zapovjednik snaga UN-a francuski general Bernard Janvier tajno se sastao s Ratkom Mladićem u Zvorniku. O tom sastanku hrvatske su obavještajne službe potanko izvijestile vrhovnoga zapovjednika hrvatske vojske Franju Tuđmana. Francuski general Janvier dao je obećanje generalu Ratku Mladiću da više ne će tražiti od NATO-a zračne udare ako Srbi iz zatočeništva puste sve taoce, pripadnike UN-ovih mirovnih snaga.

Slobodan MiloševićTako je međunarodna zajednica dala zeleno svjetlo da se pod pokroviteljstvom UN-a Srbi obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni. Odmah po dogovoru Mladića i Janviera Srbi su nametnuli logističku blokadu prema svim enklavama tj. ‘zaštićenim zonama UN-a’, od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća.

Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u enklavama dovoljno oslabljeni krenuli su u napad. Epilog tog generalskog sporazuma Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. godine izvršen je genocid u istočnoj BiH nad Bošnjacima u Srebrenici. Ubijeno je preko 8000 ljudi, od maloljetnika do staraca. Istodobno dok traje obračun sa zaštićenim enklavama na istoku Bosne, u Srebrenici, Žepi i Goraždu, hrvatski Srbi pokreću ponovo operaciju protiv zaštićene zone Bihaća. Događaji koji će uslijediti odredit će sudbinu zaraćenih strana.

Najbolji srpski general za najveći srpski poraz

Nakon srpskoga poraza u Bljesku, Milošević nije dugo čekao. Nakon konzultacija u Generalštabu Vojske Jugoslavije, smijenjen je zapovjednik srpske vojske u Kninu general potpukovnik Milan Čeleketić, a na njegovo mjesto imenovan je jedan od najperspektivnijih generala Vojske Jugoslavije general potpukovnik Mile Mrkšić. Toga srpskog oficira Hrvatska pamti po zlu kao pukovnika koji je zapovijedao Prvom motoriziranom gardijskom brigadom JNA koja je bila glavna udarna sila srpske vojske u Bitki za Vukovar. Nakon opsade i barbarskog razaranja Vukovara, unaprijeđen je u čin generala u Vojsci Jugoslavije (VJ) da bi ga sada Milošević postavio za zapovjednika tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK).

On će odmah po dolasku u Knin pristupiti reorganizaciji srpske vojske, formirat će Korpus specijalnih snaga kao glavnu mobilnu i udarnu snagu tzv. VRSK. Kako bi vratio optimizam demoraliziranim četnicima, krajem lipnja te godine general Mrkšić organizirat će vojnu paradu na poligonu kraj Slunja želeći prije svega Hrvatskoj, a onda i ‘celom svetu’ pokazati svoje najmodernije oružje i vojsku. Tu paradu ispratila je i Hrvatska vojska bacajući gledateljima letke na kojima je bio hrvatski državni grb s porukom ‘Mi smo iznad vas, 28. 6. 1995.!’ To je unijelo popriličnu paniku među sudionicima srpske parade.

Obavještajni centri Vojske Jugoslavije u Hrvatskoj

Dolaskom generala Mrkšića sa skupinom časnika Vojske Jugoslavije i formiranjem novoga srpskog zapovjedništva u Kninu, hrvatske su tajne službe elektroničkim izviđanjem i snimanjem razgovora srpskih časnika došle do zabrinjavajućih podataka iz kojih je bilo vidljivo da su kninski teroristi dobili značajnu pomoć od Generalštaba Vojske Jugoslavije, Uprave bezbednosti VJ, Obavještajne uprave VJ i od Resora državne bezbednosti Republike Srbije. Odmah se vidjelo da to nisu bila prazna obećanja. Hrvatske su obavještajne službe tih dana registrirale formiranje posebnoga obavještajnog centra Vojske Jugoslavije koji se nalazio u Topuskome, a imao je izravnu vezu s Beogradom. Obavještajni centar vodili su pukovnik Nikola Zimonja i potpukovnik Milan Krković. Istodobno, u Kninu je formiran ured Resora državne bezbednosti Srbije koji je vodio Dragan Filipović, čovjek od povjerenja Jovice Stanišića i Slobodana Miloševića. Posebnu pozornost srpski su operativci posvećivali maskiranju svoga djelovanja i distribuciji obavještajnih informacija tako da se njihovo djelovanje ne bi moglo povezati sa

Ratko Mladić Srbijom i Jugoslavijom, no to nije bilo dovoljno kada su u pitanju hrvatske obavještajne službe.

Kako je Hrvatska spasila Bihaćku enklavu

Nakon parade u Slunju, Srbi su planirali da general Mrkšić i novoformirani Korpus specijalnih snaga ima svoje vatreno krštenje napadom i osvajanjem zaštićene zone Bihać. Za tu zadaću na Petrovoj Gori 3.7.1995. general Mrkšić formira zapovjedništvo, odnosno za napadnu operaciju ‘Mač’ koja je trebala početi 15.7. 1995. Bio je to dio srpskoga plana da se za deset dana uz pomoć vojske Fikreta Abdića i 1. krajiškoga korpusa tzv.’VRS’ osvoji cijela bihaćka regija. Bihaćko područje imalo je strateški značaj za Hrvatsku jer je na jednome značajnom dijelu u crti od oko 118 kilometara razdvajalo tzv. ‘Republiku Srpsku Krajinu’ i tzv. ‘Republiku Srpsku’. Peti korpus ABiH (Armija Bosne i Hercegovine) vezivao je dio snaga obje srpske vojske i onemogućavao da se one uporabe na drugim dijelovima ratišta, bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini. Operacija ‘Mač’ počela je prema planu 15.7.1995. u isto vrijeme kada na istoku BiH tzv. Vojska Republike Srpske pod zapovjedništvom generala Mladića napadala Srebrenicu i Žepu. Dok je general Mladić rušio sve pred sobom, na početku srpske operacije ‘Mač’, oko Bihaća ništa nije išlo po planu. 5. korpus A BiH nekako je držao crtu. Kako nije bilo nikakvoga uspjeha, došlo je do optuživanja i prepirki između hrvatskih i bosanskih Srba, s jedne strane, i vojske Fikreta Abdića, s druge strane. Kada su na kraju nesuglasice izglađene, izgledalo je da su dani Bihaću i Cazinskoj krajini odbrojani.

Već oko 18. srpnja hrvatske obavještajne službe presreću izvješća UNHCR-a iz istočne BiH koja govore kako postoji bojazan da su civili iz Srebrenice pobijeni. Kreću još intenzivniji napadi na Bihać. Međunarodna zajednica nijemo promatra pokolj u BiH, a s druge strane predsjednik Tuđman i hrvatska diplomacija pokušavaju svim sredstvima uvjeriti međunarodnu zajednicu i vlasti u BiH da samo zajednička borba protiv srpskoga fašizma i Miloševića može spasiti Hrvatsku i BiH.

Britanski brigadir Andrew Pringle pokušao spriječiti Oluju

Međunarodne ‘Snage za brzo djelovanje’ koje su formirane početkom lipnja te godine na prijedlog Britanije i Francuske, a koje su trebale spasiti Srebrenicu i ostale zaštićene zone, nisu se niti pomakle iz područja oko Tomislavgrada gdje su uvježbavale svoju intervenciju.

Bihać

Pod utjecajem Britanaca koji su bili najbrojniji u tim snagama, oni su se htjeli 19. 7.1995. pod krinkom ‘sprječavanja širenja sukoba’ rasporediti duž Dinare. Ta njihova namjera poklapala se s već poznatim informacijama koje je imala hrvatska vojna kontraobavještajna služba SIS (Sigurnosni informativna služba Ministarstva obrane), a koje su govorile da britanska vojska planira takvo raspoređivanje duž Dinare i da se sprema vrtoletima prebaciti 6 haubica 122 mm da bi topničkom vatrom očito zaštitila Srbe i njihovu eventualnu pobjedu oko Bihaća. Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH, u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19.7 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnoga mandata UN-a. Zahvaljujući čvrstom stavu Federacije BiH, britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa svojom specijalnom misijom na Dinari.

Posredovanjem američke diplomacije i turskoga predsjednika Süleymana Demirela, potpisana je 22. 7.1995. ‘Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice’. Deklaracija je poznata kao ‘Splitski sporazum’. Potpisali su ju hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Na temelju toga sporazuma, hrvatske oružane snage mogle su ući na teritorij BiH. Bio je to početak kraja srpske vojne dominacije u Bosni i Hercegovini.

Hrvatska razvoj događaja nije čekala skrštenih ruku. Hrvatske su oružane snage do sredine srpnja 1995. u akcijama ‘Cincar 94’, ‘Zima 94’, ‘Skok 1’ i ‘Skok 2’ uspjele očistiti sjeverni i južni prostor duž Livanjskoga polja. Sada kada je bio potpisan ‘Splitski sporazum’, a znajući što se dogodilo u Srebrenici i prateći srpsku operaciju ‘Mač’ oko Bihaća, Hrvatska vojska 25.7.1995. pokreće operaciju Ljeto ’95. i do 30. srpnja 1995. oslobađa Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja.

Operacija Ljeto ’95 – ključ koji je otvorio vrata Oluji

Operaciju Ljeto ’95 izvele su postrojbe Hrvatske vojske Zbornoga područja Split i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine. Tu operaciju možemo shvatiti kao nastavak oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga koje se vođene od kraja 1994. u kojima su iznimno važan prinos dali i pripadnici HVO-a. Samo dva dana nakon početka operacije hrvatske snage oslobađaju Bosansko Grahovo i presijecaju komunikaciju Knin – Drvar čime neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dolaze u poluokruženje. Ovakav dramatičan razvoj nisu očekivali u Beogradu i Kninu, bio je to strateški preokret, Tuđman ih je nadmudrio.Knin Zbog operacije su srpske snage prekinule su napad na bihaćku enklavu, a glavnina Korpusa specijalnih snaga srpske vojske užurbano je prebacivana u Dalmaciju oko Knina da se spriječi pad Knina kao glavnoga središta vojne i političke moći srpskih terorista u Hrvatskoj.

Na drugome pravcu hrvatskog napada prema Glamoču, nakon slamanja otpora na planini Staretini, sjeverozapadno od Glamoča, hrvatske snage odnijele su pobjedu, a crta bojišnice uspostavljena je na rubnim dijelovima oko Glamočkoga polja. Oslobađanjem Bosanskoga Grahova Glamoča, HV i HVO nastavljaju aktivnu obranu provodeći pritisak na neprijatelja, dijelom snaga prema Drvaru, a dijelom snaga prema Kninu. Ovom operacijom Hrvatska vojska bila je samo 10 kilometara udaljena od Knina. Operacijom Ljeto ’95 zapečaćena je sudbina pobunjeničke srpske tvorevine na području Hrvatske. Bez obzira na velike pobjede hrvatskih snaga, Ratko Mladić održat će 30. srpnja te 1995. svoju posljednju tiskovnu konferenciju u Kninu na kojoj će reći da su ‘hrvatske postrojbe osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću pogrešku u ratu’ te da on sprema odlučujući udar. Taj Mladićev odlučujući udar imao je kodni naziv Vaganj ’95 i trebao je krenuti u 6 sati ujutro 5. kolovoza. No hrvatska operacija Oluja krenula je dan ranije.

Prateći ukupnu vojnu situaciju tijekom srpnja i operacije Ljeto ’95, a znajući srpske planove za operaciju Vaganj ’95, predsjednik Tuđman na Brijunima imao je dva susreta s vojnim vodstvom, 17. i 31. srpnja, nekoliko sastanaka s predsjednikom Vlade, ministrom obrane, unutarnjih poslova i ravnateljem HIS-a. Na temelju točnih obavještajnih podataka i prosudbe ukupne situacije, predsjednik Tuđman kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga donio je odluku o poduzimanju vojnih i redarstvenih koraka za oslobođenje okupiranih područja, osim istočne Slavonije. Hrvatska je tih dana bila izložena međunarodnim pritiscima da odustane od vojne operacije. Jedino su veleposlanici Amerike Peter Gailbright i veleposlanik Njemačke Horst Wiesel prenijeli izraze razumijevanja, a ujedno i zabrinutosti svojih vlada za ishod vojne operacije. U Ženevi Međunarodna diplomacija koju predvodi Thorvald Stoltenberg posljednji put pokušava problem u Hrvatskoj riješiti mirnim putem. U Zagreb stižu vijesti iz Ženeve da Srbi nisu htjeli pristati na hrvatske prijedloge, da je Stoltenberg izašao s nekakvim svojim prijedlozima za prekid vatre i za početak razgovora na temelju plana Z-4 itd.

Peter Galbraith

Na temelju instrukcija predsjednika Tuđmana, Ivić Pašalić u ime hrvatskoga izaslanstva odbio je taj prijedlog kao neprihvatljiv. Pregovori su završili tako što je hrvatsko izaslanstvo kazalo da srpska strana nije prihvatila hrvatske prijedloge, a srpska strana da je prihvatila Stoltenbergove. Istog dana dok traju pregovori u Ženevi, Milan Babić u Beogradu, u američkome veleposlanstvu, imao je posljednji sastanak s Peterom Galbraithom u nadi da će Amerika spriječiti hrvatsku vojnu operaciju. Tijekom razgovora Babić je obećao Galbraithu da će prihvatiti hrvatske uvjete i da razgovori mogu početi 8. kolovoza. U međuvremenu stižu vijesti iz Ženeve koje su prestravile Babića: Srbi su odbili sve hrvatske prijedloge za mirno rješenje, Galbraith je pogledao problijedjeloga Babića i rekao: ‘Više nisam siguran kako itko može zaustaviti Hrvatsku vojsku’.

Bio je to idealan trenutak za oslobodilačku operaciju. Pregovori u Ženevi propali su srpskim odbijanjem mirovnoga plana, Jugoslavija je bila pod sankcijama, obje srpske vojske bile su iscrpljene, postrojbe tzv. VRS borbama oko Srebrenice i Žepe, a postrojbe tzv. VRSK borbama oko Bihaća i Cazinske krajine. Ne čekajući da se srpske snage oporave i pripreme za operaciju Vaganj ’95, predsjednik Tuđman dao je zapovijed da počne dugo pripremana oslobodilačka operacija Oluja. Hrvatska vojska u kojoj su se našli svi slojevi hrvatskoga naroda, odreda domoljubi, koji su činili impresivnu, visokomotiviranu, opremljenu i obučenu vojnu silu, bila je spremna izvršiti svaku zadaću.

Oluja – srpska noćna mora na bojišnici dugoj 630 kilometara

Te je godine 4. kolovoza osvanuo kao sunčan dan. Točno je 5,00 sati. Odlučujuća bitka Hrvatske vojske potpomognute postrojbama Specijalne policije počinje snažnim raketno-topničkim djelovanjem i zračnim napadima duž cijele crte razdvajanja, na bojišnici od Jasenovca na istoku, do Bosanskog Grahova na jugu. Bojišnica je duga 630 kilometara, napadi Hrvatske vojske odvijaju se istodobno iz gotovo trideset smjerova. Prvim raketnim projektilima pogođen je tzv. Glavni Štab Vojske Republike Srpske Krajine u središtu Knina. Srpski časnici u rasulu silaze u podrum gdje se nalazi operativni centar, njihov ‘komandant’ 44. raketne baze izdaje naređenje za paljbu, poletjele su i srpske rakete… Oluja je počela.

Dok traju prvi sati oslobodilačke operacije Oluja, u Beogradu Carl Bildt, supredsjedatelj konferencije o bivšoj Jugoslaviji, politički direktori ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije i Francuske imaju ‘razmjenu gledišta’ sa Slobodanom Miloševićem.

Nakon što su mišljenja razmijenjena, nije bilo velike razlike, Carl Bildt je u ime svih dao izjavu o operaciji Oluja u kojoj je tražio od Europske unije da odmah osudi oslobodilačku operaciju hrvatskih oružanih snaga. Neke su europske države svojim utjecajem u OUN-a (Organizaciji Ujedinjenih naroda) dale postrojbama UNCRO-a zadatak da učine sve kako bi se onemogućio uspjeh Hrvatske vojske. Najnečasniju ulogu u tome odigrali su kanadski visoki časnici iz tzv. Sektora Jug sa sjedištem u Kninu general Alain Forand, pukovnik Andrew Leslie i dvojica europskih promatrača (ECMM/PMEZ) iz Danske Soren Liborius i Stig Marker-Hansen. Dok svjetska diplomacija trubi na uzbunu i prijeti zaustavljanjem hrvatske operacije, hrvatske snage velikom brzinom napreduju na svim dijelovima bojišnice. U stožeru srpskih snaga u Kninu časnici su iznenađeni novom hrvatskom taktikom, ne mogu odrediti težište operacije. Tek oko 14,00 sati, kada je Hrvatska vojske napravila odlučujući napredak po Dinari i Crvenoj zemlji prema Kninu i kada je ovladala Malim Alanom pa čvorištem Sveti Rok – Gračac i Lovincem, postalo je jasno da je kraj snovima o velikoj Srbiji blizu.

Ante Gotovina

Pritisnut razvojem vojne situacije u blizini Knina, Vrhovni savjet obrane tzv. Krajine donio je odluku o evakuaciji stanovništva 4. kolovoza 1995. između 17 i 18 sati. Nakon toga general Mile Mrkšić poslao je zapovijed da se izvrši izmještanje i evakuacija stanovništva na sigurnije prostore zbog nadolazećih okršaja s hrvatskom vojskom i obrane teritorija. General Mrkšić nadao se pomoći generala Mladića i Vojske Republike Srpske koja je prema planu operacije Vaganj ’95 trebala napasti HV i HVO te tako dati oduška tzv. Vojsci Republike Srpske Krajine. Zbog sukoba Karadžića i Mladića, pomoć od Vojske Republike Srpske ne će stići. Dok srpski stožer u Kninu očekuje pomoć ‘braće’ iz Jugoslavije i BiH, stižu vijesti koje će ih još više obeshrabriti. Postrojbe 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine u skladu s hrvatskim planom krenule su u napad na tzv. ‘Krajinu’ i na Republiku Srpsku. San o velikoj Srbiji ruši se kao kula od karata.

Stožer srpske vojske bježi iz Knina

Daljnjim napredovanjem Hrvatske vojske prema Kninu toga dana, u panici Glavni štab tzv. VRSK oko 21 sat bježi iz Knina i odlazi na izdvojeno zapovjedno mjesto, u Srb. Kada su hrvatske obavještajne službe prateći sustav neprijateljskih veza i informacije koje su slali dubinski izvidnici Hrvatske vojske s okupiranog teritorija shvatile da u središtu Srba na izdvojenome zapovjednom mjestu nema zapovjednika srpske vojske generala Mile Mrkšića, načelnika stožera i ostalih stožernih časnika, u ranim jutarnjim satima 5. kolovoza obavještajni podatci o stanju neprijateljske vojske brzo su kroz sustav zapovijedanja i vođenja došli u sve postrojbe Hrvatske vojske. Uslijedio je odlučujući napad.

šušak tuđman knin zastavaSada kada je srpska vojska bila obezglavljena, jer je zapovjedna struktura u rasulu, kada je stanovništvo u evakuaciji zakrčilo sve putove oko Knina i dalje u BiH kojima bi eventualno mogla doći pomoć, a srpske vojne snage demoralizirane, Hrvatska vojska i Specijalne postrojbe MUP-a nastavile su napadna djelovanja na području sjeverne Dalmacije i Like i uz manju topničku pripremu oslobodile su grad Knin 5. 8. 1995. oko 10 sati.

Velika hrvatska zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi. Grad simbol pobune protiv Republike Hrvatske postao je simbolom hrvatske pobjede! Na sjevernom dijelu bojišta došlo je do manjega zastoja u izvođenju operacije zbog konfiguracije terena, djelovanja neprijateljskoga topništva i velikoga broja minskih polja na smjerovima napada, pri čemu je hrvatska vojska trpjela određene gubitke. No uskoro i na sjevernome sektoru bojišta Hrvatska vojska uspostavlja potpuni nadzor operacije pa poražena srpska vojska potpisuje predaju u Viduševcu 8. kolovoza. 1995. Ministar obrane Gojko Šušak, 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti da je operacija Oluja uspješno završena.

Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskoga korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Ovom operacijom vraćen je u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij naše domovine osim istočne Slavonije s Vukovarom. U Oluji su oružane snage Republike Hrvatske oslobađajući zemlju djelovale u ime i po ovlaštenju suverene države Hrvatske s međunarodnim subjektivitetom oslobađajući područja na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskoga legitimiteta i međunarodno-pravnoga subjektiviteta. Oluja je odlučujuća bitka hrvatske vojske i policije jer je hrvatskome narodu donijela mir i slobodu, jer je trajno promijenila odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, čime je praktično završio rat u Republici Hrvatskoj. Sretan Vam Dan pobjede!

Joško Buljan

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari