Pratite nas

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Kratki vodič za čitanje predizbornih anketa

Objavljeno

na

Objavio

Iako se katkad ne doimlje tako, malo što na ovome svijetu nema neku, manje ili više vidljivu svrhu. Ta, doduše, ne odgovara uvijek onoj javno deklariranoj, štoviše, zna biti i dijametralno joj suprotna. Tako ni svrha predizbornih anketa za ispitivanje političkih sklonosti nije tek puko ispipavanje pulsa javnosti korištenjem alata i metoda statističke znanosti. Prema onoj – prilika čini lopova – znanstvena neutralnost tu često ustukne pred napasti da se izbor birača oblikuje i usmjerava ga ka željenom ishodu. Ispravno to zamjećuje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

Istina, rezultati anketa se razlikuju ovisno o izvođaču (Promocija Plus, Ipsos, Cro Electo), metodi ispitivanja (telefonski i terenski), uzorku (struktura i broj ispitanika), napokon i o naručitelju (televizijske i ine medijske kuće), što stvara dojam raznolikosti, a istodobno i mogućnost kontrole međusobnom usporedbom. No, sav taj čušpajz predstavlja i plodno tlo za stvaranje meteža umjetnim kreiranjem posve nevjerojatnih dinamika i obrata, to izraženijih što se bliži čas izbora, a kojih u stvarnosti ne može biti, ponajprije stoga jer je velika većina birača već opredijeljena. Dočim opredjeljenje manjine neodlučnih i pokolebljivih ne može u kratkome vremenu toliko varirati kako oblikovatelji anketa sugeriraju.

Školski primjer beskrupulozne manipulacije predstavlja anketa agencije IPSOS koju je u petak, na sv. Nikolu, u Dnevniku Nove TV predstavio Bago kao svojevrsni danajski dar tzv. desnici. Kako reče, predsjednička utrka je, suprotno dosad objavljivanim anketama, odjednom postala jako napeta. Razmak između tri vodeća kandidata je zgusnut kao promet u Zagrebu usred špice (Grabar Kitarović 27,4%, Milanović 24%, Škoro 23%). No, redoslijed je ipak zadržan kako bi se IPSOS zaštitio od možebitnih naknadnih prozivki da čak ni to nisu pogodili, a za ostalo ih poslije izbora ionako nitko ništa ne će pitati. Prije svega upada u oči nagli rast Miroslava Škore, mada je posve nejasno kojim bi to potezom tako drastično odskočio u odnosu na dosadašnje ankete. Tim više što je prije koji tjedan anketa agencije Promocija Plus, provedena, kao i IPSOS-ova, telefonski na podjednakom broju ispitanika, pokazala kako Mislav Kolakušić sustiže Škoru, dok od IPSOS-a sad dobiva gotovo trostruko manje. Jest, prethodna je anketa nagnala Škoru da promijeni redoslijed provođenja svojih referenduma i na čelo stavi onaj o ovrhama, ali malo je vjerojatno da bi to imalo tako dramatičan učinak.

Pomniji uvid u rezultate na brzaka provedene, bombastične IPSOS-ove ankete pokazuje kako je ona, riječima informatičkih stručnjaka rečeno, prepuna „bugova“ (programskih grešaka) zato što joj je očito svrha pripraviti put ka izbornoj pobjedi kandidata s nepopravljivim „bugom“ u karakteru, Zorana Milanovića.

Kako bi se to ostvarilo, Milanovića treba u prvome krugu što više približiti Grabar Kitarović, idealno bi bilo kad bi se našao u vodstvu, te do krajnjih granica pojačati razočaranje Škorinih birača, kako bi, osjetivši se prevarenima, u što većoj mjeri apstinirali u drugome krugu. Uzevši tu nakanu u obzir, navodna mrtva utrka između Zorana Milanovića i Miroslava Škore upućuje na to da se Milanovića namjerno podcjenjuje, a Škoru debelo precjenjuje.

Naime, sugerirano pripetavanje između njih dvojice nesumnjivo djeluje poticajno na mobilizaciju potencijalnih birača kako jednog, tako i drugog. Kako se njihova biračka tijela minimalno preklapaju, tj. zanemariv je broj onih koji se nećkaju između njih dvojice, očito je to usmjereno poboljšanju rezultata obojice isključivo nauštrb drugih. Fiktivno kreirajući osjećaj da je izbacivanje Milanovića u prvom krugu nadohvat ruke, IPSOS-ova anketa neodlučne između Škore i Grabar Kitarović usmjerava prema Škori, što neminovno vodi k pogoršanju rezultata Grabar Kitarović. S druge strane, stvaranje slike da Mislav Kolakušić nema nikakve šanse ima dvojaku svrhu – neodlučne između njega i Škore utjerati k Škori, a one koji dvoje između njega i Milanovića privesti potonjem.

No, Milanovića se ne podcjenjuje samo kako bi se mobiliziralo njegove i Škorine birače, nego i kako bi se nakon prvoga kruga stvorio dojam da je on, dobivši više nego što su ankete predviđale, u nezadrživom naletu. Generalna proba za to upriličena je uoči proljetnih europskih izbora kad je IPSOS-ova anketa SDP-u davala mizernih 13%, da bi na samim izborima Partija osvojila ne odveć senzacionalnih, ali zamjetno većih skoro 19%. Na krilima namjerno sniženih očekivanja, mediji su to predstavili fantastičnim uspjehom, davši početni vjetar u leđa Milanovićevoj kandidaturi. Sad se na isti kalup stvaraju preduvjeti da Milanović, praćen tutnjavom medijskih doboša, na juriš pobijedi u drugome krugu.

Drugi ključni element u priči je igra na ogorčenost Škorinih birača. To što ga sad IPSOS diže iznad plafona lako će poslije, nakon hladnog izbornog tuša za Škoru, objasniti (evo, u zadnji čas je naglo posustao, nije izdržao, ispuhao se, ostao bez energije, nešto je krivo rekao ili jednostavno ustao na krivu nogu, ili vjerojatnije od svega – Kolakušić mu je u zadnji čas preoteo tzv. antisistemske birače). Međutim, kudikamo bitnije, to će navesti ogorčene Škorine birače da za raskorak između anketom visoko postavljenih očekivanja i postignutog rezultata okrive APIS „koji broji glasove“. Njima, naime, nema nikakve vajde objašnjavati kako APIS ne broji glasove, nego to čine birački odbori na tisućama biračkih mjesta, kontrolirani mnoštvom promatrača, dok ih APIS tek prikuplja, elektronički obrađuje i zbraja. To zapravo znači da ozbiljni kandidati znaju rezultate s velikom preciznošću i prije nego što ih APIS unese u informacijski sustav, a izborno povjerenstvo službeno objavi.

Iako se u prošlosti našlo i onih koji su se žalili da su pokradeni na izborima, nitko za to nikad nije predočio neki uvjerljivi dokaz (pritom su sporadične sitne nepravilnosti, preuveličavane u medijima i urbanim legendama, posve irelevantne jer ne utječu presudno na rezultat). Ali ne samo to, nitko nije izložio čak niti ideju kako uopće izvesti učinkovitu izbornu krađu. Budući da to nije moguće učiniti većom prijevarom na manjem broju biračkih mjesta – jer bi se pojavila razložna sumnja usporedbom s rezultatima na prethodnim izborima i s onima na biračkom strukturom sličnim izbornim mjestima – takav zločinački pothvat bi zahtijevao manju prijevaru na mnogo mjesta što zahtijeva savršenu koordinaciju i zakon šutnje više tisuća ljudi, savršeno utreniranih da prevare brojne promatrače.

No, nedostatak bilo kakvih indicija, dokaze da ne spominjemo, ne će spriječiti ogorčenjem zaslijepljene Škorine pobornike da krivnju za poraz svale na APIS. Njihov bijes će dodatno pojačati IPSOS-ovo podmetanje kako Škoro sigurno pobjeđuje u drugome krugu tkogod mu bio protivnik, dok je ishod sraza Kolinde i Milanovića neizvjestan. Svrha toga je naoružati Škorine pristaše streljivom za moralno puškaranje po Kolindinima – eto, da ste glasovali za Škoru, imali bismo sigurnog pobjednika, ovako pružate Milanoviću priliku! Ovdje je ključno primijetiti kako su rezultati potencijalnog sučeljavanja u drugome izbornom krugu u cijelosti podložni anketarskoj mašti i željama budući su posve neprovjerljivi, u konkretnom slučaju jednostavno zato što Škoro drugog kruga ne će vidjeti.

Bezočnu predizbornu pristranost agenciji IPSOS olakšava brkanje predizbornih anketa s izlaznim anketama, objavljivanima neposredno po zatvaranju biračkih mjesta. Osim znatnih razlika u metodi provedbe, u izlaznim anketama si ipak mogu dopustiti biti vjerodostojnima, jer one nemaju više nikakvog utjecaja ni na koga i ni na što (naime, objavljuju se po zatvaranju biračkih mjesta). Štoviše, u zadnje su vrijeme čak blago naklonjeni HDZ-u, poučeni blamažom s parlamentarnih izbora 2007. kad su ljevicu proglasili pobjednikom, a što je lakovjerne novinare nagnalo preuranjeno proglasiti Ljubu Jurčića novim premijerom, da bi im entuzijazam ubrzo splasnuo.

Međutim, ništa tako uvjerljivo ne svjedoči o (ne)vjerodostojnosti vodećih anketnih kuća kao prethodni predsjednički izbori. Prema predizbornim anketama Kolinda se nikako nije uspijevala spustiti ispod 12% zaostatka za tadašnjim predsjednikom Josipovićem. Viđeniji analitičari, ne više neovisni od anketnih agencija, i još manje neovisna udarna novinska pera su to lakonski tumačili – jasno je da mu ne može ni blizu kad si svako malo puca u nogu. Sličnost s današnjim događajima, čini se, nije slučajna.

Unatoč tome, nakon prvoga kruga Josipović je vodio s mršavih 1% razlike, da bi se u drugome ta prednost posve istopila i Kolinda naposljetku pobijedila. Zabezeknute rezultatima prvoga kruga, vodeće anketne kuće tada po prvi put nisu objavljivale ankete između dva izborna kruga, a prethodno se nisu sjetile ni ispitivati što bi bilo kad bi bilo u drugome krugu. A možda i jesu, moguće su ta istraživanja doista provodili, samo im, izgleda, neovisnima kakvi jesu, rezultati nisu bili po volji. Ili možda nisu bili po volji onima koji ih objavljuju? Kao, napokon, i rezultati samih izbora. Kako god bilo, kad im je to prošlo, a da ih se unatoč tome još drži relevantnima, i nakon što su se nemušto opravdavali time da su glasovi za sistemskog Josipovića preko noći otišli anti-sistemskom Sinčiću, što im stoji na putu da nastave spletkariti? Pametnima dosta! Ostalima nikad dosta!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ivanjek: Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu

Objavljeno

na

Objavio

Je li Hrvatski proračun rupa bez dna? Na kraju godine Vlada je pristala izdvojiti dodatni novac za povećanje plaća prosvjetarima a morali smo očito odgovoriti i na ultimatum SAD-a i povećati izdvajanje za HV. Ulaganje za vojsku povećat ćemo za 40 posto. Točnije 2 posto BDP-a a to je dio akcijskog plana kojeg moramo predstaviti NATO-u. Koliko je to novca i za što će se utrošiti objasnio je u Studiju 4 vojni analitičar Jan Ivanjek.

Hrvatska tijekom pet godina poveća izdvajanje za obranu u iznosu od dva posto BDP-a, što je gotovo 9 i pol milijardi kuna godišnje, odnosno povećanje od 40 posto. Za to je već pripremljen i akcijski plan.

– Povećanje će omogućiti Hrvatskoj da pojača modernizaciju HV-a. Nabavit će se borbeni avioni, imamo potrebu za zamjenu borbenih vozila pješaštva, dolaze helikopteri Black Hawk, s vremenom će se zamijeniti cjelokupna flota starijih Mi8 varijanti, imamo projekte gradnje obalnih brodova – izjavio je Ivanjek.

Objasnio je da trenutno trošimo enormno za vojne mirovine i plaće, a zapravo najmanje novca ide u modernizaciju.

– Većina novaca je išlo na personalne troškove, zbog toga je cijeli ovaj postotak sredstava za modernizaciju koji je jako bitna stavka, sveden na vrlo mali postotak – ispod 7 posto. Kada 2024. dosegne tih 2 posto planiranih državnog proračuna, onda bi rezultat trebao biti da udio modernizacije bude nekih 20 posto. S tim se može, naravno daleko više – smatra.

Situacija nakon rata je takva, kaže, da otkad vojska više nije bila neophodna za sam opstanak države, promatrala se je kao neželjeno dijete državnog proračuna i kad god se nešto moglo odgoditi tipa investicije ili povećavanje državnog proračuna, to se je odgađalo. Rezultat sada je taj da moramo sve popravljati jer nas se je pritisnulo izvana.

– Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu. Imati programe i ideje izaći iz NATO-a, rezati vojni proračun je suludo – poručio je.

 

Odbor za obranu dao pozitivno mišljenje opremanju HV-a helikopterima Black Hawk

 

 

Prva Patria s izraelskim topom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari