Pratite nas

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati su kao narod, nakon svega što im se događalo u posljednjih stotinu godina, dovoljno zreli da nikad više i nikomu ne dopuste nametanje lažne slike o prošlosti onako kako se to radilo u vrijeme komunizma.

Devedesete godine prošlog stoljeća kod mnogih su razbile i posljednje iluzije o naravi jednog sustava koji je svoje krvavo lice krio iza “ravnopravnosti”, “bratstva-jedinstva”, “socijalne pravde”, “humanizma” i “antifašizma”.

Upravo nam dobro poznata slika ulaska krvnika u Vukovar tog 18. studenoga 1991. godine, gdje razularena zločinačka rulja sastavljena od četnika, srpskih “teritorijalaca”, dobrovoljaca i vojnika “JNA” složno pjeva kanibalsku pjesmu: “Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, najbolje svjedoči o izopačenoj naravi onih koji su na kraju XX stoljeća počinili na očigled cijelog svijeta masovne zločine genocida, etničkog čišćenja, urbicida i ekocida – uz nezapamćena razaranja čitavih gradova i sela, barbarske pljačke, silovanja i progon civilnog stanovništva.

U krilu komunističke Jugoslavije, u 45 godina vladavine Tita i Partije, odnjegovan je najgori oblik fašizma oličen u ekstremnoj velikosrpskoj ideologiji čiji je cilj bio i ostao istrebljenje svega što nije srpsko i stvaranje “Velike Srbije” na ozemlju koje nikad u povijesti nije pripadalo Srbima.

Ujedinjena s monarhistima i četnicima, s talogom društva i ološem najgore vrste, komunistička “Jugoslavenska narodna armija” izvršila je zločine kakvi se u Europi ne pamte od Drugoga svjetskog rata i na sebe preuzela vodeću ulogu u sklopu ostvarenja te bolesne ideje. Bila je to agresija u kojoj se nisu poštivale nikakve norme – počevši od Ženevske konvencije do odredbi humanitarnog i međunarodnog ratnog prava i rezolucija UN-a.

Ubojstava i masakra nisu pošteđeni ni žene, djeca, starci, ranjenici, ratni zarobljenici, a strategija spaljene zemlje primjenjivala se dosljedno i planski, s jednim jedinim ciljem: uništenje domicilnog stanovništva i njegovo trajno uklanjanje s okupiranih područja.
Ta zločinačka nit prepoznatljiva je kroz cijelo razdoblje ratova na području SFRJ (1991-1999.) što ih je u ime svoga “nacionalnog cilja” započela i vodila Srbija uz pomoć Crne Gore i svojih saveznika – ekstremnog dijela Srba u Hrvatskoj i BiH.

Vukovar, “Velepromet”, “Ovčara” i Škabrnja kao opomena i podsjećanje

Punih 97 dana, u potpunom okruženju, Vukovar je bezdušno, krvnički i sustavno razaran – iz zraka, s kopna i s Dunava. Za to vrijeme na grad je palo oko milijun projektila različitih kalibara (od minobacačkih, topovskih i tenkovskih granata do onih iz teških haubica, raketa iz višecijevnih raketnih bacača, zrakoplovnih bombi – uključujući i one zabranjene – kazetne, do raketa zemlja-zemlja), 2.717 Vukovaraca je ubijeno, ranjeno više od 3.300 branitelja i civila, u logore u Srbiji je otjerano njih 7.000, a protjerano 22.000. Među poginulima je bilo i 86 djece, najmlađe uzrasta 6 mjeseci (Ivan Kljajić). Od ukupno 2.500 ranjenih civila, njih su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednoga ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Od ukupno 1.872 nestale osobe za kojima se traga u Republici Hrvatskoj, 386 ih je s područja Vukovara i okolice (stanje na dan 18. studenoga 2019.).

Samo kroz improvizirani logor “Velepromet” (što ih je agresor uspostavio u hangarima istoimenog poduzeća a koji su prije rata služili kao skladišni prostor) prošlo je oko 10.000 ljudi od kojih je 700 ubijeno, a tisuće mučeno.

Na obližnju farmu “Ovčara” nasilno je odvedeno 267 osoba (ranjenih branitelja i civila) koji su pobijeni 20-21. studenoga. Među ubijenima su i tri žene (Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće, Janja Pothorski i Dragica Tuškan), a najmlađa žrtva bio je 16-godišnji Igor Kačić. Dio tih žrtava do danas nije pronađen.

Zarobljene ranjenike i civile ubijali su četnici i srpski “teritorijalci”, dok su postrojbe “JNA” (uključujući i Vojnu policiju) osiguravali mjesto zločina koje je bilo okruženo naoružanim vojnicima i oklopnim borbenim vozilima.
Žrtve su likvidirane na više načina: rafalima, metkom u potiljak i klanjem (rezanjem grkljana ili paranjem utroba), a prije egzekucije bile su surovo mučene, žene silovane…

Istoga dana kad je okupiran Vukovar, počinjen je i masovni zločin u zadarskom zaleđu, u mjestu Škabrnja, gdje su pripadnici “JNA” pod zapovjedništvom zločinca Ratka Mladića u suradnji s paravojnim srpskim postrojbama tog 18. studenoga 1991. godine pobili 43 civila i 15 branitelja. Žrtve su ubijane na kućnim pragovima, na ulicama, u podrumima.
S područja Škabrnje, u ratu je ubijeno ukupno 84 Hrvata (58 civila i 26 branitelja) i za taj zločin (kao i u slučaju Vukovara) nije odgovarao nitko od glavnih vinovnika masakra, a protiv većine njih nikad nisu čak ni podignute optužnice.

Bio je to klasični zločin etničkog čišćenja s očitom namjerom trajnog uklanjanja hrvatskog stanovništva s ovog područja. I sve je ovo, nažalost, samo kockica u mozaiku Velikog Zločina što su ga počinile srpske zvijeri pomračenih umova ispunjenih otrovnom mržnjom.
Treba li koga možda podsjetiti kako je sve počelo?

Tko je i kako izazvao rat

Prvi velikosrpski miting u Kninu je organiziran već 28. veljače 1989. godine i od tada nadalje, ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj (uglavnom koncentriran u ruralnim područjima) je planski i smišljeno provocirao i širio mržnju prema hrvatskome narodu, dovodeći na te skupove četnike iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

To među ostalim u cijelosti pobija neke od glavnih velikosrpskih teza prema kojima je “pobuna srpskog naroda u Hrvatskoj” izbila zbog “ekstremnog djelovanja HDZ-a” i “izbacivanja Srba iz Ustava Republike Hrvatske” (budući da je HDZ na javnu političku scenu izašao tek poslije Prvog općeg sabora održanog 24-25. veljače 1990. godine, a na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj “SR Hrvatskoj” pobijedio 22 travnja/6. svibnja iste godine, dok je prvi Ustav samostalne Republike Hrvatske donesen 22.12.1990. godine i u njemu su pored ostalih nacionalnih manjina na prvome mjestu poimence navedeni i Srbi).

Već 17. kolovoza 1990. godine u Kninu i okolici, Srbi su započeli sa svojim terorističkim akcijama – rušeći balvane i navaljujući stijenje preko cesta i pruga, blokirajući mostove i nadvožnjake i okružujući sela s hrvatskom većinom. Ometanje prometa ljudi i roba, miniranje pruga, oružane pljačke, razbojstva (a nešto kasnije i ubojstva civila i hrvatskih redarstvenika – iz zasjeda), te različiti oblici drugog terorističkog i zločinačkog djelovanja od tada nadalje postali su svakodnevica u krajevima u kojima se planirala uspostava “SAO Krajine” (paradržavne tvorevine koja je prema planovima velikosrpskih ideologa trebala zauzimati približno jednu trećinu Republike Hrvatske – dakle, oko 5-6% Srba u odnosu na ukupan broj stanovnika, smatralo je normalnim okupaciju trećine Hrvatske).
Istoga dana (17. kolovoza 1990. godine) u 18,00 sati, Radio Knin je objavio vijest o tomu kako je predsjednik Skupštine općine Knin, Milan Babić proglasio ratno stanje.

Ne smije se zaboraviti kako se u isto vrijeme (od ljeta te 1990. godine), usporedo s terorističkom “balvan revolucijom” planski naoružava srpsko stanovništvo na području Kninske krajine, sjeverne Dalmacije, Like, Banovine, Korduna, Gorskog kotara te istočne i zapadne Slavonije (što su godinama poslije u sudskim procesima potvrdili i akteri ovih operacija – ratni načelnik KOS-a “JNA” Aleksandar Vasiljević i operativci ove službe, te brojni drugi sudionici, uključujući i agente srbijanskog SDB-a i vođe paravojnih srpskih formacija).
Kad je istočna Slavonija, napose, borovsko-vukovarsko područje u pitanju, tamo su terorističke aktivnosti Srba započele već u siječnju 1991. godine oružanim prijetnjama, a tada su postavljene i prve barikade s naoružanim “stražama” u selu Pačetinu i okolici (što je ostalo zabilježeno i u službenim izvješćima tadašnje “JNA”). Ekstremne srpske skupine već su tada raspolagale automatskim pješačkim naoružanjem iz vojnih i policijskih skladišta. Taj se val “pobune” i postavljanja barikada polako širi i na druga mjesta u okolici sa srpskom većinom (Borovo Selo, Vera, Bobota, Negoslavci, Bijelo Brdo, Mirkovci itd.).
Nasilje je eskaliralo u vrijeme masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2.5.1991. godine), kojom je prilikom ubijeno 12 i ranjeno 23 redarstvenika, dok je na strani terorista poginuo samo jedan četnik (pripadnik četničkog odreda “Dušan Silni”, Vojislav Milić iz Valjeva – u Srbiji).

Redarstvenici su planski uvučeni u pripremljenu zasjedu (nakon što su prethodne večeri zarobljena dvojica njihovih kolega u vrijeme redovite ophodnje u neposrednoj blizini Borova Sela), a većina ubijenih su prije usmrćenja zvjerski masakrirani (vađene su im oči i rezana lica), što je dokumentirano nalazima patologa i fotografijama tijela. Jedan od ranjenih je dokrajčen tako što su mu sjekirom raspolutili lubanju. Zločin je počinila skupina Vukašina Šoškoćanina potpomognuta četnicima iz Srbije (među kojima su najbrojniji bili oni iz paravojnih postrojbi Vojislava Šešelja i Mirka Jovića).
Ova akcija srpskih terorista (vođena pod krinkom “obrane ugroženog srpskog naroda”) odvijala se sinkrono sa svim drugim aktivnostima – od Pakraca do Plitvica i Knina, s krajnjim ciljem potpaljivanja ratnog požara na svim područjima buduće “SAO Krajine” koja je kasnije s okupiranim prostorima BiH trebala ući u sastav “Velike Srbije” sa zapadnom granicom na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Dana 19. svibnja 1991. godine, građani Republike Hrvatske su se na općenarodnom referendumu golemom većinom opredijelili za suverenu i samostalnu državu (glasovanju je pristupilo 3.051.881 glasača, ili 83,56% od ukupnog broja registriranih građana s pravom glasa, od čega je “ZA” glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24%, dok je “PROTIV” bilo 126.630 glasača ili 4,15% onih koji su pristupili referendumu).
Dakle, nema sumnje da su srpski teroristi protivno svim zakonima i međunarodnom pravu, kao izrazita manjina, nasilno i protupravno grubo kršili legitimna prava velike većine građana Republike Hrvatske.

Posljedice rata i agresije koje zaboravljamo

“JNA”, četnici, srpski “teritorijalci” i dobrovoljci, pripadnici “specijalnih” postrojbi i raznih paravojnih skupina iz Srbije, Crne Gore i BiH, u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u okupiranim područjima Hrvatske i BiH, smišljeno su i planski, postupajući po nalozima srbijanskog političkog vodstva i uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve, SANU, intelektualne elite i većine srpskog naroda (na području SFRJ) izazvali rat, izvršili agresiju (najprije na Sloveniju, potom na Hrvatsku i BiH i na kraju na Kosovo), razorili brojna sela, gradove, infrastrukturu, bolnice, škole, crkve, kulturno-povijesne spomenika, pobili preko 120.000 ljudi (od čega najviše civila), uzrokovali enormne materijalne štete koje se mjere u stotinama milijardi dolara (samo u Hrvatskoj ukupne – posredne i neposredne – ratne štete iznose oko 250 milijardi dolara), protjerali više od 3 milijuna civila iz njihovih domova, teško devastirali čitave regije i uz sve to u sklopu etničkog čišćenja počinili masovne zločine nezapamćene u Europi od Drugoga svjetskog rata.

U travnju 2011. godine, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) sa sjedištem u Zagrebu, dr.sc. Ante Nazor iznio je podatke vezano za posljedice velikosrpske agresije u pogledu materijalnih šteta, navodeći kako je samo u prvoj ratnoj godini (1991.) u Hrvatskoj stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima i veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), te da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

U svome izvješću dr. sc. Ante Nazor i detaljnije elaborira ove tvrdnje i kaže:
“Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).
Po podacima iz 1992., na privremeno okupiranom području najviše stanova je uništeno i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Drniš (5016 ili oko 53 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto). Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko 210.000 stanova.”
(Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nazor-o-posljedicama-srpske-agresije-na-hrvatsku-20110419; stranica posjećena 16.8.2019.)

Imajmo ovo na umu kad danas slušamo opskurne laži Milorada Pupovca, Dejana Jovića i njima sličnih velikosrpskih propagandista i zaštitnika srpskih zločinaca koji nastoje unatoč svim dokazima i činjenicama izokrenuti povijest i dokazati krivnju žrtve.

No, koliko god bila teška, razaranja i materijalni gubici su samo jedan od aspekata agresije u kojoj su ljudske žrtve ono što je najbolnije i nenadoknadivo.
Poseban fenomen u svemu predstavljaju najteži zločini – zvjerstva agresora nad civilima i zarobljenicima, masovna i pojedinačna zlodjela koja otkrivaju pravu narav srpskih zločinaca i bjelodano potvrđuju genocidne nakane i metode etničkog čišćenja u ratu u kojemu su postupali protivno svim ljudskim i Božjim zakonima, a sve u ime buduće etnički čiste “Velike Srbije”.
Nekolicina Srba osuđenih za najteža djela (zločine genocida, etničkog čišćenja, zločine protiv čovječnosti, kršenja normi ratnog prava i Ženevske konvencije – i to uglavnom onih iz tzv. Republike Srpske), bez osude glavnih aktera i naredbodavaca tih zločina, uz izostanak jasne osude Srbije, vrha “JNA” i genocidnog velikosrpskog projekta u cjelini, slaba su zadovoljština za žrtve i preživjele.
Zato smo nakon svega obvezni podsjećati i iznositi istinu, utoliko prije što su danas Srbija i politički predstavnici Srba u BiH i Hrvatskoj ujedinjeni u poricanju zločina i njegovoj relativizaciji.
Mi Hrvati jednostavno nemamo pravo na šutnju – ako ne želimo da nam se u budućnosti ponovi ono što smo već doživjeli 1941. i 1991. godine.

Počinjena su zvjerstva nepojmljiva zdravom razumu

U ratu čiji je cilj bio istrebljenje svega što nije srpsko (pri čemu agresor nije prezao niti od granatiranja gradova i sela u kojima su ginuli i Srbi koji nisu napustili svoje domove, ali ni od ubijanja pripadnika srpskog naroda koji su se solidarizirali s Hrvatima ili živjeli u mješovitim brakovima), počinjeni su strašni zločini i brojna zvjerstva koja su jednostavno nepojmljiva zdravom razumu.
Jedan od najgorih oblika zločina bila su sustavna i planska silovanja i seksualna nasilja drugih oblika.
Pred Vijećem Međunarodnog suda pravde u Den Haagu (ICJ) u procesu protiv Srbije, po tužbi Republike Hrvatske za genocid, u ožujku 2014. godine, voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić izjavila je kako ti “zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti” i dalje ustvrdila: “Te činjenice govore same po sebi. Ubijanja, mučenja, silovanja bila su pravilo u toj genocidnoj srpskoj kampanji”.

Istaknuvši kako točan broj silovanja nije poznat, jer žrtve uslijed straha, trauma i srama o tomu uglavnom šute, ona je sudskom vijeću od 17 članova iznijela niz slučajeva surovih višestrukih grupnih silovanja što su ih počinili pripadnici “JNA”, srpske paravojske i “krajinske milicije”, među ostalim i onaj kad su srpski “teritorijalci” silovali mladu Vukovarku pred šestogodišnjom kćeri (koja je i sama bila seksualno zlostavljana), govoreći:
“Ajde ustašice, sad ćeš vidjeti kako to rade Srbi”.

Seksualna iživljavanja patoloških srpskih zločinaca odvijala su se i pred članovima obitelji koji su bili primorani to sve gledati. Tako je jedna mještanka iz Sotina silovana pred dvogodišnjim djetetom i svekrvom, dok je jedan srpski dobrovoljac ženu iz Bapske primorao na spolni odnos prijeteći kako će ako se bude opirala silovati njezinu majku staru 91 godinu.
Zabilježena su i dokumentirana i silovanja u drugim mjestima, primjerice, ono u Dalju, gdje je žena mjesecima grupno silovana, nakon čega je zatrudnjela i rodila dijete. Zarobljene Vukovarke morale su se prije silovanja šminkati i namirisati parfemima, kako bi se “svidjele” svojim zlostavljačima.
Ni muškarci nisu bili pošteđeni tog najokrutnijeg oblika nasilja.
Tako su trojica muškaraca u Tovarniku (nakon okupacije ovog mjesta, rujna 1991. godine) kastrirana noževima – u čemu su sudjelovale i pojedine žene iz sastava agresorskih skupina. Hrvatskim su vojnicima nakon zarobljavanja u Kusonjama (rujna 1991. godine) mošnje omatali žicom, a zatočenicima u Kninu su na testise priključivane elektrode.
“Urlikali smo kao životinje i padali u šok, dok su se oni smijali i govorili ‘još, još’ i ‘gledaj kako se diže'” – kaže u svome svjedočenju jedna od žrtvi ovih tortura.
(Vidi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jeziva-svjedocanstva-u-Haagu-Mjestani-Tovarnika-bili-su-kastrirani-nozevima?meta_refresh=true; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.11.2019.)

Slična mučenja iz dana u dan prolazili su i zatočenici logora u Srbiji, gdje je završilo više od 7.700 hrvatskih branitelja i civila (najviše iz Vukovara i Borova Naselja). Mnogi su teško premlaćivani (lancima, palicama, kundacima pušaka, nogama, metalnim šipkama, električnim kablovima), priključivani na elektrošokove, po nekoliko puta na dan izvođeni na “klanje” ili “strijeljanje” (potom vraćani u ćelije gdje bi čekali “do daljnjeg”), nekima su čupani zubi i potom im je u okrvavljena usta ubacivana sol, mnogi su odvođeni i nikad ih više nitko nije vidio. Preko 700 zatočenika je ubijeno u logorima u Srbiji, a preživjeli nose trajne, doživotne traume.
Jednom Vukovarcu su u privremenom logoru “Velepromet” (uspostavljenom nakon okupacije Vukovara) odrezali ruke, drugima su odrubljene glave, u logorima i zatvorima u Korenici (Hrvatska) i Morinju (Crna Gora) su muškarci sodomizirani, tjerani da siluju jedni druge i vrše međusobno bludne radnje.

Perverzne “igre” u kojima se čak i zatočenike koji su bili u bliskim rodbinskim vezama (braću i sestre, roditelje, djecu itd.) pod izravnim prijetnjama smrću prisiljavalo na seksualne perverzije bile su posebna “poslastica” za patološke zločince koji su planski odabirani kao izvršitelji takvih gnjusnih zlodjela i “puštani s lanca” onda kad su trebali odrađivati svoj dio “posla”.
Odvjetnica Helen Low (jedna od pravnih zastupnica tužbe Republike Hrvatske za genocid pred ICJ u procesu protiv Srbije), iz opsežne dokumentacije iznijela je 3. ožujka 2014. godine neke od slučajeva pojedinačnih masakra čija okrutnost nadilazi i najbujniju maštu.
Među ostalim, detaljno je opisala niz zvjerskih zločina iz jeseni 1991. godine, u vrijeme agresije na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, sadističko mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.
Sudskom vijeću prezentirani su i dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.
U to vrijeme, “JNA” je u operacijama na vukovarsko-borovskom bojištu imala zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su bili i Šešeljevi i Arkanovi ljudi) s kojima je planirala i provodila zajedničke akcije uništavanja Vukovara, Borova i Borova Naselja, uključujući i masakre nad stanovništvom, braniteljima i ranjenicima. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su bile žene, a 40% osobe starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora (prije svega optužnica za ratne zločine) dolazimo do saznanja i o brojnim drugim surovostima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega bi ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena (što se događalo u Vukovaru prilikom zauzimanja grada); monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije Bljesak (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su u okolici Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu u Petrinji (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nekoliko dana prije) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari i umre; odsijecanje glava žrtvama koje su zločinci nakon toga kotrljali pred preživjelim zarobljenim civilima i braniteljima (na vukovarsko-borovskom području – o čemu su javno govorili svjedoci tih zlodjela na prosvjedu u Vukovaru 13. listopada 2018. godine) itd., itd.
Na ograničenom prostoru nemoguće je spomenuti sve metode i načine mučenja i egzekucija što su ih sustavno provodile srpske agresorske snage među kojima se uvijek našlo dovoljno patoloških zločinaca spremnih i na najgore, neljudske postupke, ali i ovi slučajevi dovoljno govore o kakvim se zločincima i zločinima radilo.

Od Srba okupirana područja u Hrvatskoj bila su pretvorena u logore pod otvorenim nebom. Hrvati i pripadnici drugih ne-srpskih naroda nosili su oko rukava bijele trake, a njihove kuće su bile obilježene (Baranja, istočna Slavonija itd.), uz to su bili izloženi prisilnom radu, mučenjima, pljački, a u slučajevima da ih se puštalo na slobodno područje Hrvatske, prije toga su morali potpisati “darovnice” kojima se u korist “novih srpskih vlasti dragovoljno odriču svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine”.
U Hrvatskoj je agresor ubio oko 16.000 građana (više od polovice su civili, od toga 402 djeteta), ostalo je preko 70.000 invalida i neutvrđeni broj traumatiziranih (koji se također broje u desecima tisuća), iz ratnih je zona protjerano je preko 600.000 stanovnika, u UNPA zonama (na okupiranim područjima pod zaštitom snaga UN-a) ubijeno u vrijeme okupacije oko 1.200 osoba. Ubijane su čitave obitelji i ne rijetko zatirana cijela sela. Neki od tih slučajeva su zabilježeni čak i u dokumentima okupacijskih srpskih vlasti (“SAO Krajine” – poput masovnog zločina u Joševici kod Gline).
Bapska, Sotin, Tovarnik, Vukovar, Borovo Selo, Ovčara, Borovo Naselje, Negoslavci, Bogdanovci, Berak, Dalj, Erdut, Aljmaš, Lovas, Antin, Korođ, Tordinci, Voćin, Balinci, Čojlug, Četekovac, Kusonje, Hrvatska Kostajnica, Skela, Struga Banska, Kuljani, Zamlača, Graboštani, Viduševac, Bačuga, Kraljevčani, Pecki, Glina, Petrinja, Baćin, Kostrići, Joševica, Jasenice, Topusko, Plitvička jezera, Široka Kula, Saborsko, Slunj, Lađevac, Furjan, Škabrnja, Nadin, Lovinac, Kruševo, Ervenik, Potkonje, Miljevac, Gospić…samo su neka od stratišta na kojima su ubijani Hrvati i svi drugi koji su se našli na meti velikosrpske rulje koja opijena krvlju nije znala za milost.
Uzmemo li u obzir širi kontekst rata na području bivše SFRJ, Srbi su od ukupnog broja žrtava (oko 140.000) uzrokovali približno 80% (što je potvrdio i predsjednik Narodne Skupštine Srbije, Oliver Dulić, na okruglom stolu u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine), izvršili su etničko čišćenje i okupaciju oko 70% BiH i gotovo 30% Republike Hrvatske, počinili bestijalne masovne zločine u ove dvije države ali i na Kosovu gdje su također masovno ubijali, pljačkali, silovali, rušeći i paleći albanska sela.
U BiH su na nekim lokacijama spaljivali žive ljude, žene i djecu (Višegrad), u Srebrenici izvršili genocid, sustavno, više od 44 mjeseca uništavali Sarajevo (ispalivši preko 50.000 tona projektila na grad) u kojemu je smrtno je stradalo 14.000 ljudi (od čega 643 djeteta) dok je ranjeno oko 56.000 građana.
Srbi nisu štedjeli ni crkve, džamije, kulturno-povijesne spomenike, bolnice, škole, muzeje (što najbolje dokazuje primjer razaranja Dubrovnika i njegove stare jezgre), kazališta, groblja, pljačkali su temeljito sve pa i umjetnine, uništavali matične knjige i knjižnice, odvodili u Srbiju stoku (uključujući plemenita konjska grla) i sve se to radilo organizirano, pri čemu nije bilo razlike između “regularnih” snaga (“JNA”) i srbijanske policije i paravojske, četnika, dobrovoljaca, “teritorijalaca” i “specijalnih” postrojbi MUP-a i SDB-a.

Kako zaboraviti i oprostiti nekažnjeni zločin bez pokajanja?

Ono što je tragično, neshvatljivo i neoprostivo, sadržano je u činjenici da za sva ta zvjerstva gotovo nitko nije odgovarao!
I tko nakon svega ima pravo tražiti od nas da zaboravimo? Tko!?
Tko to sebi daje za pravo ušutkati žrtvu i nametati joj umjesto pravde ćirilicu u gradu mučeniku Vukovaru!? Tko!?
Po kojem to zakonu i u kojoj državi najteži zločini ostaju nekažnjeni, a udovoljava se prohtjevima onih koji taj zločin negiraju i zločince brane od sudskih progona!?
Ima li toga igdje osim u Hrvatskoj!?
Ne, nema zaborava, a pravo oprosta pripada jedino žrtvama!
“Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu” – posljednja je rečenica iz dokumentarnog filma iz 2016. godine “Ovčara, neispričana priča” i ona jednako vrijedi kako za tragediju na “Ovčari”, tako i za cijeli naš Domovinski rat.
Sve se zna i sve je jasno kao dan.

Zločin bi bio dopustiti prekrajanje istine i krivotvorenje prošlosti, pogotovu imajući u vidu kakve je to pogubne posljedice po hrvatski narod imalo vezano ne samo za razdoblje 90-ih godina, nego za sve što se događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Lažni antihrvatski mit o “ustaškom Jasenovcu” s drastično uvećanim brojem žrtava (uz potpuno zanemarivanje i nepriznavanje masovnih zločina komunista, partizana i četnika), poslužio je arhitektima krivotvorenja povijesti za bolesnu, rasističku tezu o “urođenoj genocidnosti hrvatskoga naroda”. I ona je bila jednim od uzročnika i pokretača rata.
Onoga trenutka kad se otvore arhivi a područje Jasenovca prekopa, taj mit, ali i lažna i nametnuta srpsko-komunistička povijest o Drugome svjetskom ratu, urušit će se poput kule od karata.
Svjesni toga da je svaka istina za njih pogubna, čuvari ove Velike Laži upinju se svim silama onemogućiti svako istraživanje, ali pri tomu zaboravljaju da se proces suočavanja s činjenicama zaustaviti ne može.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ilija Zovko: Zašto Bakir Izetbegović provocira izvanredne izbore u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Više od godinu dana političke stranke u BiH ne uspjevaju formirati vlast na državnoj razini i na razini Federacije BiH. Politička kriza koja je zbog toga nastala ima vrlo negativne refleksije na euroatlantske integracije, gospodarski razvoj, realizaciju ključnih infrastrukturnih projekata i provođenje reformskih procesa.

Hrvatske stranke okupljene oko HNS-a BiH žele vjerovati da će uskoro doći do imenovanja Vijeća ministara  i otvaranja procesa ubrzane realizacije svih mjera koje su na putu prema približavanju BiH Europskoj uniji, kako bi u vrijeme šestomjesečnog predsjedanja Hrvatske ova država dobila kandidacijski status.

Međutim, sam tijek pregovora vođenih u posljednjih godinu dana ne daje puno nade u pozitivno rješenje. Koalicija bošnjačkih stranaka predvođenih SDA i srpskih stranaka (SDS i PDP), koja je funkcionirala u proteklom četverogodišnjem mandatu, jednostavno ne želi odstupiti. Stoga se sustavno osmišljavaju različiti novi uvjeti kako bi se legitimnim predstavnicima bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda onemogućilo da uđu u vlast.

Bez obzira što tko mislio o Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, ili strankama na čijem su čelu, oni su izborni pobjednici Općih izbora održanih u listopadu 2018. godine i sasvim je logično da te tri stranke formiraju vlast. U proteklih godinu dana nižu se sastanci i pregovori, postižu se i krše dogovori, ali od formiranja vlasti i dalje nema ništa.

Pažljivim kroničarima događaja u BiH jasno je da je nametanje Željka Komšića od strane bošnjačkog političkog vrha ključni razlog koji je dodatno opteretio odnose Hrvata i Bošnjaka, te hrvatske stranke okupljene oko HNS-a jednostavno gurnuo prema legitimnim zahtjevima za implementiranje presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić i zahtjevima za ultimativnom promjenom izbornog zakona.

Slično se događa i u odnosima bošnjačkog političkog vrha prema SNSD-u, izbornom pobjedniku kod Srba. Osmišljavanjem priče sa ANP-om kao uvjetom za formiranjem Vijeća ministara, Milorada se Dodika pokušava gurnuti prema separatizmu te otvoriti prostor za Šarovića i Mektića kao navodno probosanske političare. Ujedno, raznim medijskim operacijama čudne pozadine, bošnjačku se javnost pokušava uplašiti suradnjom Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH, te navodno neprijateljskim djelovanjima Hrvatske i Srbije uperenim protiv protiv BiH.

U posljednje vrijeme određeni bošnjački i srpski predstavnici iz SDS-a i PDP-a u javnost izlaze s tezama kako partnerstvo SNSD-a i HDZ-a BiH zabrinjava i plaši Bošnjake. Kao da je suradnja SDA sa SDS-om i PDP-om ne plaše Hrvate?

Osobe koje su iz blizine pratile dosadašnji tijek pregovora o uspostavi vlasti kao glavnog kočničara navode upravo Bakira Izetbegovića. Sudeći prema onome što se može čuti iz spomenutih izvora, Izetbegović u pregovorima stalno iznosi nove uvjete, ujedno ne držeći uopće do ranije postignutih dogovora, te tako opstruira uspostavu vlasti.

Izetbegović je u samom početku pokušao “progurati” načelo četiri bloka (bošnjačkog, bosanskog, hrvatskog i srpskog), kako bi sarajevski politički krugovi za sebe osigurali najmanje polovicu vlasti. Kako ta opcija nije prošla, otvoreno je krenuo u smišljanje novih uvjeta, dok Vijećem ministara i Vladom Federacije BiH, u tehničkom mandatu, upravljaju njegovi kadrovi Denis Zvizdić i Fadil Novalić.

U čitavom ovom razdoblju bošnjačka strana pokušava dodatno narušiti odnose s Republikom Hrvatskom, dok istodobno Rusija i Turska ne biraju sredstva kako bi, zbog vlastitih interesa, strateški uvezali Srbiju i BiH.

Poznavatelji sarajevskih političkih prilika skloni su tvrdnji, kako bošnjački politički vrh, koji je pod snažnim utjecajem Erdoganove neoosmanske politike, uopće nije sklon niti jednoj integraciji gdje nema Turske, pa tako i Europskoj uniji s kojom turski predsjednik ima sve zategnutije odnose.

Slično je i s NATO savezom, čiji je Turska još uvijek formalni član. Međutim, postupcima koje vuče i suradnjom na vojno-političkom planu s Rusijom, Turska se sve više legitimira kao odmetnuti član NATO saveza koji sebe sve otvorenije pokušava naći u suradnji sa Rusijom i Kinom.

Stoga je sasvim logično da će sarajevska politička elita, predvođena Bakirom Izetbegovićem, i dalje otvoreno pokušava opstruirati formiranje vlasti.

Politički analitičari koji poznaju situaciju u BiH skloni su vjerovanju kako političko Sarajevo zapravo provocira prijevremene Opće izbore. Zahvaljujući brojnosti Bošnjaka, bošnjački politički vrh vjeruje da na krilima sadašnjeg izbornog zakona, po već viđenom modelu Komšić, na novim izborima može pomoći SDS-u i PDP-u u preuzimanju primata od Milorada Dodika.

Ujedno, zagovornici ove strategije prosuđuju kako preko SDP-a BiH, Komšićevog DF-a, te napose budućeg političkog projekta jednog bivšeg političara s područja Hercegovine, u međuvremenu “opranog” od kaznene odgovornosti, inače politički i gospodarski jako bliskog Turskoj, znatno umanjiti utjecaj HDZ-a BiH i hrvatskih stranaka okupljenih oko HNS-a BiH te iste izbaciti iz dalje političke borbe.

Dođe li do takvog scenarija, hrvatsko pitanje u BiH bit će zauvijek riješeno, a BiH pretvorena u bošnjačko-srpski savez pod patronatom Rusije i Turske!

Ostaje samo za vidjeti kako će Europska unija i Republika Hrvatska, te SAD gledati na mogući razvoj događaja.

Ilija Zovko/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari