Pratite nas

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Ivan Mihael Ban: ‘Odličan retoričar – loš državnik’

Objavljeno

na

Objavio

Nedavno je Davor Božinović dao intervju Večernjem listu. U njemu je kao povjerenik Plenkovićevog tima predstavio sastavnice programa pred unutarstranačke izbore. Program je nazvan ‘Odvažno za Hrvatsku’. U intervjuu Božinović između ostalog kaže:

– Važno je da je kurs ostao isti, a on se svodi na provođenje programa s kojim je HDZ pobijedio na izborima.

– HDZ je stranka koja je čvrsto u desnom centru i to je mjesto gdje ga je pozicionirao još Franjo Tuđman (…)

– Dugo se spominje da je sasvim izvjesno kako će se u budućnosti dogoditi velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Niti se o tome razmišlja, niti za tim vidim potrebe, niti je to nešto što bi bilo za HDZ, ali i za Hrvatsku dobro rješenje. Znači – ne.

Prisjetimo se: HDZ je na prošlim izborima pobijedio, dobio je 61 mandat, sedam mandata više nego SDP. Kampanja je bila dominantno personalizirana, vodila se pod geslom ‘vjerodostojno’.

Što se nakon nepune četiri godine može reći o sadržaju proklamirane vjerodostojnosti? Tko je to trebao biti dostojan vjere i zbog čega? Je li HDZ na desnom centru? Desno – u odnosu na koga, u odnosu na što? Što je desni centar? Kome je upućena tvrdnja da neće biti velike koalicije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na koaliciju s SDSS-om

U čemu je politički dobitak koaliranja s SDSS-om? Plenkovićevi povjerenici a i on sam će reći da se dobitak koaliranja s Pupovcem odnosi na stabilnost vlasti. U stvarnosti je ta stabilnost jedno neograničeno polje mržnje na Hrvatsku i Domovinski rat koju sam Pupovac i njegove Novosti proizvode iz dana u dan, iz broja u broj i to novcima i onih koji su izgubili svoje očeve i sinove u tom istom ratu. Tekstovi mržnje na Hrvatsku u Pupovčevu su tjedniku analitičke prerađevine srpskih službi koje nesmetano razvijaju svoje izdanke u medijskom i javnom prostoru. Tekstovi mržnje koju proizvode i sami se njome hrane sitnozubi feralovi uhljebi nisu samo hrana jugoslavenstvu i prikrivenom četništvu, nego su i prepreka suživotu i onih Srba koji su lojalni državljani a pogotovo onih koji su nosili hrvatsku odoru za vrijeme rata. Za vjerodostojnog političara izvršavanje pravde, istina, čast i suživot su vrjedniji od stabilnosti vlasti. Plenković a i njegovi prethodnici (Kosor, Sanader, Milanović) ne vide da je koalicija s Pupovčevim SDSS-om destruktivna jer se nameće kao provokacija i imperativ, kao multiplikator bez kojega se ne smije i ne može, kao faktor kojega se silom prilika mora uvažavati.

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na Istambulsku konvenciju

Njena ratifikacija nije ništa nego konspiracija za rodnu ideologiju. To je prepoznala većina državljana Hrvatske, ali nije njeno lijevo i ‘desno’ predstavničko tijelo. Predsjednik Vlade kao visoki predstavnik Bruselja i njegovi podizvođači Kuščević i Jandroković postavili su nepremostive birokratske prepreke samo zato da se volja većine ne ispuni. Onemogućili su referendumsko izjašnjavanje. SDP u vrijeme Milanovićeve Vlade nije mogao ispuniti zadaću ‘dugine djece’, nije mogao sam postići taj politički zgoditak. Nije se odvažio jer nije imao valjano pokriće. Naime, kada se ratifikacija pojavila kao tema u medijima i nametnula kao nezaobilazno političko pitanje, SDP je u dva navrata preko svojih ‘vanjskih’ suradnika proveo ispitivanje javnog mnijenja. Rezultati su bili obeshrabrujući za SDP i za njegove LGBT ideologe razmještene po nevladinim udrugama. I HDZ je (interno) radio jedno anketno istraživanje. Prema rezultatima toga istraživanja oko 70 % birača HDZ-a izjasnilo se protiv Istanbulske konvencije. Ispostavilo se: ono što ne može SDP, kao i u slučaju suradnje s Haagom – može HDZ. SDP nije išao protiv struje, nije se ‘odvažio’, ali zato HDZ jest. I tko je tu vjerodostojan a tko nije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na koaliciju s HNS-om.

Kako u slučaju koalicije s SDSS-om, tako i u slučaju s HNS-on: nije problem tko je predlagao, odobravao ili protežirao koaliciju s HNS-om, nego je bit problema tko je na takvoj koaliciji ustrajavao kada je akademskoj javnosti bilo posve jasno da je nedopustivo ono što radi ministrica Divjak. Dobar je taktički potez bio da se ponudom suradnje HNS-u izazove dekantacija nakon koje će se kao nepoželjni talog odvojiti Vesna Pusić i njoj slični. Plenković stoga nema valjanog razloga nikoga podsjećati da se zauzimao za koaliciju s Vrdoljakovim HNS-om. Njegov izbor na čelo HDZ-a zagovarali su ili priželjkivali i oni koji su predlagali i zagovarali između ostalog i koaliciju s HNS-om. U prvom redu Vladimir Šeks. A Šeks nije šaljivdžija Junckerovog tipa. Znamo to odavno, još od vremena politike ‘lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja’.

Dakle, ako ministrica sjedi u Vladi a kumuje štrajku prosvjetara, ako provodi reformu koja je puka zakrpa na Jokić-Budakovoj reformi, onda smisao koalicije prestaje, onda se sa stabilnošću vlasti ne trguje. Reforma ministrice znanosti i obrazovanja u Plenkovićevoj Vladi je razarajuća naprava sa zadrškom: njezini razorni učinci će se vidjeti za deset i više godina. A HDZ-ovi su ljudi posmicani samo zato jer su kroz Kurikularnu reformu nastojali spasiti što se spasiti dade. I to voljom gojenca Korčulanske škole Pave Barišića i njegovog paneuropskog brata Andreja Plenkovića. I tko je tu vjerodostojan a tko nije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na Marakeški sporazum

Zagovornici Marakeškog sporazuma (kompakta) o njemu ne govore u smislu je li dobar (koristan) za Hrvatsku ili ne, oni o njemu govore isključivo kao o neobvezujućem dokumentu.

Na primjer Marija Pejčinović Burić ili Plenković: ‘To je pravno neobvezujući tekst, nije međunarodni ugovor, riječ je o katalogu mjera i ne vidim razloga zašto bi on trebao izazivati toliko prijepora i donekle generiranu histeriju’. Ovi visoki predstavnici Bruselja ne vide da se radi o operaciji velikih brojeva u kojoj se ne pravi razlika između legalne i ilegalne migracije, oni u svojoj komociji tek konstatiraju da je u pitanju neopravdana histerija nepismenih i bojažljivih suverenista. Zašto se ovi visoki predstavnici Bruselja u Hrvatskoj ponekad ne ugledaju na Švicarsku, Australiju, Mađarsku, Poljsku? Zašto se ne ugledaju na Izrael. Za njega je Marakeški kompakt neprihvatljiv, jasno i zbog čega: zbog budućnosti i sigurnosti Izraela.

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na ignoriranje prosvjeda u Vukovaru.

Neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih u Vukovaru ni nakon dvadesetak i više godina od reintegracije Podunavlja, nije prolazni osjećaj nezadovoljstva njegovog gradonačelnika i njegovih sugrađana koji traže pravdu i grobove svojih najmilijih. Nije ni trauma koju ožalošćene obitelji Vukovara ne mogu nadvladati, to je poruka: Hrvatskom vladaju ljudi koji ne pridaju važnost žrtvi i kojih nije briga što ulicama Vukovara šeću silovatelji i mrzitelji hrvatske države. Oni ne prihvaćaju apel gradonačelnika, ignoriraju prosvjede Vukovaraca, za njih su stradalnici Domovinskog rata marginalne skupine. Ali se uznemire, zatrepere, drhtaju kada im Jelena Veljača i gay roditelji drže lekciju iz ljudskih prava. Dignu se na zadnje noge s ‘gongovcima’, s pederastima i s kim sve ne. Natječu se tko će dati oštriju osudu spaljivanja krnje u Imotskome. I tko je tu vjerodostojan a tko odvažan? Kakav je to kurs i tko ga je zacrtao?

Je li HDZ na desnom centru?

Pojam desnog centra, ‘strogog desnog centra’ i ‘čistog desnog centra’ lansirao je nitko drugi do dijabetolog s Vuka Vrhovca, dr. Mate Granić. Lansirao ga je na dan osnivanja stranke Demokratskog centra (DC). Dakle, Mate Granić je od ožujka 2000. g. samoproglašeni centar političkog svijeta. A gdje bi pripadali njegovi gojenci, ili članovi njegove stranke, simpatizeri i povjerenici, ako su živi i ako ih još ima? Jandroković na primjer, Božinović, Plenković ili Zlatko Vitez … Upravo je Vitez na dan osnivanja DC-a objasnio da je ‘oduvijek zajedno s Granićem, Škare Ožbolt, Šarinićem i Šeparovićem u HDZ-u predstavljao grupu ljudi koja je bila u manjini, a koja je predstavljala demokratski centar’. I dobro je rekao. Ta je skupina oduvijek činila manjinu u HDZ-u. Kako onda tako i danas. Ali spletom okolnosti kroz niz političkih manipulacija i jedne izborne prijevare, uz potporu ‘tog i takvog svijeta’ oni se danas pričinjaju kao većina. I da paradoks bude veći, pribrajaju se desno od Mate Granića. Može li onda Plenković uz potporu Božinovića i Jandrokovića pozicionirati HDZ udesno ako su ga četiri godine vukli ulijevo?

Pitanje velike koalicije HDZ-a i SDP-a je suvišno

Zbog čega? Pa sam ministar Božinović je hodajući dokaz koalicije. Njegova politička biografija to potvrđuje. Biti predstojnik Mesićeva ureda pa potom i Ureda predsjednika Vlade Plenkovića neformalna je (ali sadržajna) koalicija na djelu. Potvrda neformalne koalicije je odnos prema Istambulskoj deklaraciji, Marakešu i spaljenom krnji u Imotskome. Naravno, koalicije na političkoj pozornici neće biti, na njoj će se igrat igra dominacije. Ali, iza kulisa, iza ekrana ona će ponajprije odabirom kadrova biti na djelu. Ponajprije zahvaljujući dobrom birokratu, odličnom retoričaru, ali nevjerodostojnom državniku, Andreju Plenkoviću.

Ivan Mihael Ban/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Crobarometar: SDP ispred HDZ-a s minimalnom razlikom. Škoro treća politička snaga

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.hr

Hrvatska 2020. počinje s promjenom na čelu države, ali i promjenom popularnosti među strankama. Dnevnik Nove TV donosi ekskluzivno istraživanje rejtinga stranaka.

SDP i dalje „pliva“ na valu Milanovićeve pobjede. Istina, razlika je unutar statističke pogreške. SDP bi biralo 25,2 posto birača, a HDZ njih 24,8. Vladajuća stranka mjesecima je u „slobodnom padu“ i pred unutarstranačkim izborima. Miroslav Škoro još nije formirao stranku, ali uz SDP i HDZ treća je opcija koja prelazi izborni prag. Trenutno bi osvojio 10,1 posto glasova.

Tko su birači SDP-a, HDZ-a i Škorine liste

SDP može računati na malo više žena među svojim biračima (žene 30 posto), kao i među starijim biračima iznad 65 godina (34 posto). HDZ među svojim redovima ima malo više muških birača (27 posto), ali i onih koji spadaju u dobnu skupinu od 45 do 60 godina (30 posto).

SDP veliku prednost ima u Zagrebu i okolici (39 posto). HDZ ima svoje baze kao što su Lika i Banovina (47 posto), Dalmacija (33 posto) i Slavonija (28 posto), a na kraju Škorina lista više glasova može dobiti u Slavoniji (22 posto) i te Lici i Banovini (20 posto).

Stranke koje žele biti na vlasti, ali trebaju saveznike

Najbliže izbornom pragu je MOST s potporom od 4,4 posto. Slijedi regionalni IDS s potporom od 2,9 posto. Slijedi HSS s 2,5 posto. Tu je i Zelena lista na 2,2 posto, a Stranka Ivana Pernara dobiva potporu od 2,2 posto. Pametno je na 2,1 posto. Milan Bandić sa svojom strankom ima jedan od lošijih rezultata i trenutno mu stranka dobiva 2 posto.

Živi zid je na 1,7 posto, HSU na 1,5 posto. Hrvatski suverenisti su na 1,4 posto. START je na 1,3 posto, a Hrvatska demokršćanska stranka na 1,1 posto i na kraju preko 1 posto još dobiva stranka Promijenimo Hrvatsku s 1,1 posto. Ostale stranke od lijeva do desna dobivaju manje od 1 posto ili ukupno 8 posto. Tu su tako HDSSB na 0,9 posto, Reformisti su na 0,8 posto, a HNS je na 0,7 posto i Neovisni na Hrvatsku su na 0,1 posto. Neodlučnih je 5,3 posto birača.

Koji je najveći problem u Hrvatskoj?

Prvi puta od kada se provodi ovo istraživanje korupcija je označena kao najvažniji problem protiv kojega se zemlja mora boriti i to misli 56 posto građana. Desetljećima je prvi problem građanima bila nezaposlenost koja sada pada na drugo mjesto, a to kao problem vidi 50 posto građana, dok je na trećem mjestu gospodarstvo što problemom vidi 49 posto građana.

Istraživanje je provela agencija IPSOS CAPI metodom na 988 punoljetnih ispitanika između 1. i 20. u mjesecu. Maksimalna pogreška uzorka iznosi +/- 3,1%, a za rejtinge stranaka +/-3,6%.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari