Pratite nas

Kronika

Oni su ponos Domovine: 11 hrvatskih junaka koji su spasili Bjelovar

Objavljeno

na

Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stjepan Legčević, Nikola Petrić, Mario Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić i Milan Vuković – istinski su junaci hrvatskog Domovinskog rata i zaslužuju da ih se sjećamo s poštovanjem i dubokom zahvalnošću.

Ovih 11 pripadnika Zbora Narodne Garde svojim su tijelima i životima spriječili zločinca Milana Tepića, majora zločinačke falange koja je sebe još uvijek zvala “JNA”, u naumu da grad pod Bilogorom pretvori u zgarište što bi imalo nesagledive posljedice i uzrokovalo goleme žrtve.

Samo trojica od njih su pokopani.

Svakoga 29. rujna, Bjelovarci  odaju počast svojim braniteljima polaganjem vijenaca ispred spomen obilježja na središnjem gradskom Trgu Eugena Kvaternika i pred gradskom katedralom (za civilne žrtve rata). Čitaju se imena poginulih i potom se u mimohodu odlazi na svetu Misu na Spomen području Barutana – mjestu na kojemu su položili živote za slobodu svoga naroda i samostalnost Hrvatske.

Tog 29. rujna 1991. na području Bjelovara su poginuli i: vojnik Tihomir Žaja, te civili Amalija Danjek, Ruža Pavleka, Katica Klišanić, Petar Kozić i Tomislav Šarić.

Veliko negodovanje, pa i ogorčenje građana Bjelovara izazvali su srpski ekstremisti već u razdoblju od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine, kada su po naputku svoga terorističkog vodstva iz Knina (Milana Martića, Milana Babića i drugih) organizirali “srpski referendum o izdvajanju iz Hrvatske” (glasačko mjesto bilo je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice), iako ih je na području Bjelovara bilo samo 9,61%.

Poslije svih četnikovanja na srpskim mitinzima (od veljače 1989. godine nadalje), preko rušenja balvana, terorističkih napada na policijske postaje, hrvatske redarstvenike i civile, do sukoba sa srpskim ekstremistima na Plitvicama, u Pakracu i pokolja u Borovu Selu, uz već spomenuta razaranja i etničko čišćenje istočne Slavonije, ljeto 1991. godine označilo je početak borbe hrvatskoga naroda za čisto biološko preživljavanje. Razoružana Hrvatska (kojoj je između dva kruga prvih demokratskih višestranačkih izbora u svibnju 1990. oduzeto kompletno naoružanje TO), bila je izručena na milost i nemilost do zuba naoružanoj zločinačkoj kamarili oličenoj u “JNA” koja je sklopila pakt s dojučerašnjim “ljutim ideološkim neprijateljima” (četnicima i monarhistima) i pod izlikom “odbrane ugroženih Srba”, te skupa s njima i domaćim teroristima krenula u brutalnu okupaciju Hrvatske i uništenje hrvatskoga naroda. Dakako da sve skupa nije moglo ostaviti ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj, pa niti Bjelovarce, koji su bili potpuno svjesni što im se sprema.

Hrvatima u toj situaciji nije bilo druge nego blokirati vojarne i skladišta ratnog materijala, te se tako opskrbiti za obranu golih života.

Prvi otvoreni sukob s  hrvatskim snagama u kojemu su sudjelovale postrojbe “JNA”  iz bjelovarske vojarne dogodio se 16. kolovoza na području Okučana (zapadna Slavonija). Tada je u borbu poslana borbena skupina 265. mehanizirane brigade, što Bjelovarci nikako nisu mogli prihvatiti sa simpatijama, budući da je već tada bilo posve jasno kako vojska u savezu s velikosrpskim ekstremistima i četnicima razara i etnički čisti Hrvatsku.

Započelo je s okupacijom Baranje (3. srpnja), nastavilo se razaranjem sela Ćelije (7. srpnja), okupacijom Dalja, Aljmaša i Erduta (1. kolovoza) i progonom stanovništva s tog područja, uz golema razaranja i masovne zločine diljem istočne Slavonije, uz svakodnevne topničke udare i zračne napade na sela i gradove – od Vukovara do Vinkovaca, Osijeka i Slavonskog Broda.

U Bjelovaru je organizirana Narodna zaštita i uspostavljen Krizni stožer.

Namjere agresorske vojske bile su posve jasne: oni su planirali spojiti snage s kojima su raspolagali u Bjelovaru s onima iz Virovitice i Okučana i na tom dijelu presjeći Hrvatsku. Bjelovar je u tomu igrao značajnu ulogu, jer su tamo bile smještene znatne količine oružja, minsko-eksplozivnih sredstava, streljiva i drugog ratnog materijala, te elitna 265. motorizirana oklopna brigada s desecima tenkova, oklopnih vozila, topova i višecijevnih bacača raketa.

Za grad Bjelovar i okolicu, najveću opasnost predstavljali su vojarna “Božidar Adžija” i skladište oružja i eksploziva u šumi Bedenik , tzv. Barutana.

U tim je objektima ostalo oko 350 vojnika i pedesetak oficira – uglavnom zadrtih velikosrpskih ekstremista koji nikako nisu bili spremni predati  se hrvatskim snagama. Unatoč pregovorima, bilo je jasno da otežu s odlukom i nastoje sav raspoloživi ratni materijal i tehniku izvući i prebaciti izvan Republike Hrvatske.

Do zaoštravanja stanja došlo je naročito poslije nestanka 18 hrvatskih dragovoljaca iz Bjelovara (8. rujna) u blizini sela Kusonje (kod Pakraca). Rodbina nestalih krivila je za sve “JNA” i zahtijevala od Kriznog štaba konkretne korake u smislu pritiska, kako bi se ovaj problem riješio, no odgovorni iz vojske tvrdili su kako nemaju saznanja vezano za taj događaj.

Budući da su incidenti “JNA” i četnika učestali diljem Hrvatske, a u pojedinim područjima (istočna Slavonija, Banovina, Kordun, Lika, sjeverna Dalmacija) se već vodio pravi rat, hrvatski je državni vrh 12. rujna donio odluku da se ide u blokadu svih vojarni na području Republike Hrvatske (uz prekid opskrbe strujom, vodom i hranom).

No, i pored toga, nastavljeni su pregovori i vojnici, oficiri i podoficiri pozivani su da napuste vojarne i skladišta, te da bez ikakvih problema i sankcija slobodno i bez smetnji odu kud žele.

Pošto nije naišlo na dobru volju druge strane, Zapovjedništvo obrane Bjelovara započelo je pripreme za zauzimanje vojnih objekata (u razdoblju od 21. do 29. rujna). Dana 27. rujna iz Glavnog stožera HV, stigla je zapovijed da se stanje u Bjelovaru mora razriješiti do 30. rujna.

Dva dana poslije (29. rujna) započela je operativna realizacija plana HV pod kodnim nazivom “Bilogora”. U 7 sati ujutro započeo je napad na vojne objekte u Bjelovaru i okolici i uglavnom su bez većih problema zauzeti svi ključni položaji koje je do tada držala “JNA” – osim glavne vojarne u samome gradu (“Božidar Adžija”) i objekata u okolici grada, koji su također napadnuti istoga dana. Pukovnik Rajko Kovačević je, međutim, zapovjedio tenkovsku paljbu na grad, pri čemu su srušeni ili oštećeni deseci kuća, jedan tenk je čak napustio vojarnu i otvorio vatru na okolne zgrade i stambene objekte. U međuvremenu se doznalo da je isti oficir zatražio zračnu potporu, pa je HV ubrzala svoje akcije.

Nakon cjelodnevne borbe u kojoj se neprestano razmjenjivala vatra (pješačkim naoružanjem, ali i minobacačima), vojarna je u večernjim satima zauzeta i stavljena pod kontrolu hrvatskih snaga.

Što se skladišta Barutana tiče, tu se situacija odvijala  drugačije. Ono je bilo u potpunosti minirano i spremno za dizanje u zrak svih 1.700 tona eksploziva – što bi zasigurno uništilo grad Bjelovar i okolicu i uzrokovalo strahovite ljudske žrtve.

Nakon što su naši diverzanti razminirali devet od deset skladišnih prostora, u tom posljednjem je ostao sam major “JNA” Milan Tepić (svoje je vojnike pustio da se predaju) i potom aktivirao 170 tona eksploziva, upravo u trenucima kad su ga naši dragovoljci, pripadnici ZNG-a nastojali u tomu spriječiti.

Eksplozija se dogodila u 10 sati i 17 minuta i usmrtila 11 naših vojnika koji su se svjesno žrtvovali kako bi spasili grad. Iznad Bjelovara se podigla gljiva nalik na onu koja se pojavljuje nakon bacanja atomske bombe, na samome mjestu udara ostao je duboki krater, kuće u krugu 12 kilometara od mjesta eksplozije su srušene ili oštećene, a okolna šuma je potpuno izgorjela.

Spomen obilježje hrvatskim vitezovima iz Bjelovara na mjestu pogibije

Spomen obilježje hrvatskim vitezovima iz Bjelovara na mjestu pogibije

Zločinca Tepića u Srbiji i “republici srpskoj” se slavi kao nacionalnog junaka – po starom običaju koji tamo vrijedi: što veći zločinac, veći heroj. Po njemu se nazivaju ulice, dižu mu se spomenici, ali ništa ne može izmijeniti činjenicu da su teško poraženi u ratu, da nisu stvorili svoju “veliku srbiju”  i da je hrvatsko srce nadjačalo sve njihove tenkove, topove, haubice, zrakoplove…

Samostalna, neovisna i slobodna Hrvatska njihova je najveća noćna mora i najveća kazna svim velikosrpskim zločincima koji su htjeli zatrti svaki trag postojanja hrvatskoga naroda na ovim prostorima.

Na mjestu junačke pogibije naših vitezova danas se nalazi Spomen područje Barutana koje sjeća na vrijeme koje je tražilo žrtve najboljih među nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Tužiteljstvu BiH dostavljena zamolba Hrvatske za izručenjem Zdravka Mamića

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo pravosuđa Bosne i Hercegovine dostavilo je Tužiteljstvu BiH zamolbu Hrvatske za izručenjem bivšeg Dinamova čelnika Zdravka Mamića, potvrđeno je u petak za Hinu iz Suda BiH koji treba donijeti odluku o tome jesu li ispunjeni uvjeti za to.

“Ministarstvo pravosuđa BiH obavijestilo je Sud BiH da je molba za izručenje s prilozima dostavljena Tužiteljstvu BiH na postupanje”, navodi se u odgovoru Suda BiH na upit o statusu Mamićeva slučaja.

Sud BiH je 11. lipnja odbio zahtjev da se Mamiću odredi pritvor na temelju tjeralice koju je za njim raspisala Hrvatska, ali mu je odredio mjeru oduzimanja putnih isprava BiH i obvezu redovitog javljanja policijskoj postaji u Čitluku.

Idući korak je odluka o tome može li on biti izručen, a nakon što Tužiteljstvo BiH na temelju zahtjeva iz Hrvatske zauzme stajalište o tome, održat će se ročište pred Sudom BiH koje donosi odluku jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje na temelju međudržavnog sporazuma koji su Hrvatska i BiH sklopile 2012. godine.

Konačna odluka o tome hoće li Mamić biti izručen ipak ovisi o tome hoće li je potpisati ministar pravosuđa BiH.

Izručenje Mamića Hrvatska traži na temelju druge optužnice koja je protiv njega potvrđena pred Županijskim sudom u Osijeku. Osim Mamića optuženi su i njegov sin Mario, brat Zoran, bivši direktor Dinama Damir Vrbanović, poduzetnici Sandro Stipančić i Igor Krota te menadžer Nikky Artur Vuksan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Nastavljeno suđenje za zločin u Križančevom selu – Zarobljeni pripadnici HVO-a. su mučeni, trovani, strijeljani…

Objavljeno

na

Objavio

Svjedoci Tužiteljstva govorili su o saznanjima u vezi s ubojstvima 12 zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s područja Križančevog Sela kod Viteza.

Himzo Šipčić kazao je da je, kao pripadnik 325. brigade tzv. Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), 22. prosinca 1993. sudjelovao u akciji na području Križančevog Sela. On je rekao da su osim njegove, u akciji sudjelovale i druge jedinice, prenosi Dnevnik.ba.

Svjedok je kazao da je oko 12 sati krenuo jer je čuo da su zarobljena tri hrvatska vojnika, među kojima i njegov komšija Jozo Badrov. Naveo je da je otišao u Počulicu, gdje je bilo zapovjedništvo postrojbe, i da se raspitivao, ali da su mu rekli da nema zarobljenika.

Šipčić je kazao kako je čuo razne priče o zarobljenim pripadnicima HVO-a. Naveo je da je čuo kako je njih deset do 15 strijeljano, ali i da su razmijenjeni te mučeni, ispitivani, otrovani i skidani goli.

Kao počinitelji ubojstava, kako je rekao, spominjali su se Almir Sarajlić te Šaćir i Sadik Omanović.

“Ja to ne mogu vjerovati. Ja te ljude znam čitav život”, kazao je Šipčić, koji je u rodbinskim vezama sa Sarajlićem.

Na pitanje tužitelja Ivana Matešića je li mu poznato da su ti ljudi – za koje “ne može vjerovati” – 1992. godine bili u zatvoru zbog ubojstva, svjedok je odgovorio da nije.

Uz Sarajlića i Omanoviće, Tužiteljstvo BiH tereti Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića i Kasima Kavazovića za ubojstva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade tzv. ABiH, Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove jedinice, Sivro pomoćnik zapovjednika za sigurnost i Nurković pomoćnik zapovjednika za moral, a preostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Mirsad Muratović prisjetio se kako je sa suborcima za vrijeme akcije došao do starih rovova HVO-a i kako su vidjeli da trojica neprijateljskih vojnika mašu.

On je izjavio da im je dao znak da bježe prema njegovom položaju, što su oni i učinili. Po tu trojicu vojnika za sat ili dva su došli, koliko se sjeća, vojni policajci.

Na pitanje Obrane je potvrdio da je u rovu bio i Šaćir Omanović i da nije imao neprijateljske namjere prema vojnicima koji su se predali.

Svjedok je rekao da se jedna grupa pripadnika HVO-a branila dok je imala municije, a da su se onda predali. On je čuo da su strijeljani i da ih je bilo 12.

Muratović je ispričao da je, kada je nakon akcije krenuo kući, “u našim rovovima, kraj asfalta” vidio mrtva tijela na gomili.

Svjedok je kazao da u akciji nije vidio Sarajlića, ali da je čuo kako viče “tekbir”. Na pitanje Obrane, precizirao je da su tada bili udaljeni oko 200 metara.

Muratović nije mogao objasniti zbog čega u iskazu datom 2017. godine nije spominjao 12 zarobljenih vojnika, eksplicitno odgovarajući da mu nije poznato da je bilo drugih zarobljenih, osim trojice s kojima su bili zajedno u rovu.

Svjedok Vinko Livančić prisjetio se kako je s kolegom krenuo sa smjene na crti kada je počeo napad tzv. ABiH. Dok su trčali, svjedok je ranjen u nogu, a kolega je poginuo.

On je izjavio da je s crte na kojoj je on bio, njih devet ostalo živo, a samo jedan ili dva koji nisu ranjeni.

Livančić je rekao da su njegov zet i još dvojica zarobljeni i, kako je čuo, Mirsad Muratović je kazao da im ne smije ništa faliti. Prema saznanjima svjedoka, njih trojica su odvedeni, a zet se nakon dva mjeseca vratio “napola mrtav”, jer je bio tučen.

Svjedok je rekao da je njegova obitelj živjela u Donjoj Dubravici i da su izbjegli kad je bio napad. On je kazao da su tu živjele i druge obitelji. Linije su bile udaljene 300 do 400 metara, rekao je, ali on nije imao gdje izmjestiti suprugu i djecu.

Suđenje se nastavlja 6. rujna./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari