Pratite nas

Kronika

Oni su ponos Domovine: 11 hrvatskih junaka koji su spasili Bjelovar

Objavljeno

na

Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stjepan Legčević, Nikola Petrić, Mario Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić i Milan Vuković – istinski su junaci hrvatskog Domovinskog rata i zaslužuju da ih se sjećamo s poštovanjem i dubokom zahvalnošću.

Ovih 11 pripadnika Zbora Narodne Garde svojim su tijelima i životima spriječili zločinca Milana Tepića, majora zločinačke falange koja je sebe još uvijek zvala “JNA”, u naumu da grad pod Bilogorom pretvori u zgarište što bi imalo nesagledive posljedice i uzrokovalo goleme žrtve.

Samo trojica od njih su pokopani.

Svakoga 29. rujna, Bjelovarci  odaju počast svojim braniteljima polaganjem vijenaca ispred spomen obilježja na središnjem gradskom Trgu Eugena Kvaternika i pred gradskom katedralom (za civilne žrtve rata). Čitaju se imena poginulih i potom se u mimohodu odlazi na svetu Misu na Spomen području Barutana – mjestu na kojemu su položili živote za slobodu svoga naroda i samostalnost Hrvatske.

Tog 29. rujna 1991. na području Bjelovara su poginuli i: vojnik Tihomir Žaja, te civili Amalija Danjek, Ruža Pavleka, Katica Klišanić, Petar Kozić i Tomislav Šarić.

Veliko negodovanje, pa i ogorčenje građana Bjelovara izazvali su srpski ekstremisti već u razdoblju od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine, kada su po naputku svoga terorističkog vodstva iz Knina (Milana Martića, Milana Babića i drugih) organizirali “srpski referendum o izdvajanju iz Hrvatske” (glasačko mjesto bilo je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice), iako ih je na području Bjelovara bilo samo 9,61%.

Poslije svih četnikovanja na srpskim mitinzima (od veljače 1989. godine nadalje), preko rušenja balvana, terorističkih napada na policijske postaje, hrvatske redarstvenike i civile, do sukoba sa srpskim ekstremistima na Plitvicama, u Pakracu i pokolja u Borovu Selu, uz već spomenuta razaranja i etničko čišćenje istočne Slavonije, ljeto 1991. godine označilo je početak borbe hrvatskoga naroda za čisto biološko preživljavanje. Razoružana Hrvatska (kojoj je između dva kruga prvih demokratskih višestranačkih izbora u svibnju 1990. oduzeto kompletno naoružanje TO), bila je izručena na milost i nemilost do zuba naoružanoj zločinačkoj kamarili oličenoj u “JNA” koja je sklopila pakt s dojučerašnjim “ljutim ideološkim neprijateljima” (četnicima i monarhistima) i pod izlikom “odbrane ugroženih Srba”, te skupa s njima i domaćim teroristima krenula u brutalnu okupaciju Hrvatske i uništenje hrvatskoga naroda. Dakako da sve skupa nije moglo ostaviti ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj, pa niti Bjelovarce, koji su bili potpuno svjesni što im se sprema.

Hrvatima u toj situaciji nije bilo druge nego blokirati vojarne i skladišta ratnog materijala, te se tako opskrbiti za obranu golih života.

Prvi otvoreni sukob s  hrvatskim snagama u kojemu su sudjelovale postrojbe “JNA”  iz bjelovarske vojarne dogodio se 16. kolovoza na području Okučana (zapadna Slavonija). Tada je u borbu poslana borbena skupina 265. mehanizirane brigade, što Bjelovarci nikako nisu mogli prihvatiti sa simpatijama, budući da je već tada bilo posve jasno kako vojska u savezu s velikosrpskim ekstremistima i četnicima razara i etnički čisti Hrvatsku.

Započelo je s okupacijom Baranje (3. srpnja), nastavilo se razaranjem sela Ćelije (7. srpnja), okupacijom Dalja, Aljmaša i Erduta (1. kolovoza) i progonom stanovništva s tog područja, uz golema razaranja i masovne zločine diljem istočne Slavonije, uz svakodnevne topničke udare i zračne napade na sela i gradove – od Vukovara do Vinkovaca, Osijeka i Slavonskog Broda.

U Bjelovaru je organizirana Narodna zaštita i uspostavljen Krizni stožer.

Namjere agresorske vojske bile su posve jasne: oni su planirali spojiti snage s kojima su raspolagali u Bjelovaru s onima iz Virovitice i Okučana i na tom dijelu presjeći Hrvatsku. Bjelovar je u tomu igrao značajnu ulogu, jer su tamo bile smještene znatne količine oružja, minsko-eksplozivnih sredstava, streljiva i drugog ratnog materijala, te elitna 265. motorizirana oklopna brigada s desecima tenkova, oklopnih vozila, topova i višecijevnih bacača raketa.

Za grad Bjelovar i okolicu, najveću opasnost predstavljali su vojarna “Božidar Adžija” i skladište oružja i eksploziva u šumi Bedenik , tzv. Barutana.

U tim je objektima ostalo oko 350 vojnika i pedesetak oficira – uglavnom zadrtih velikosrpskih ekstremista koji nikako nisu bili spremni predati  se hrvatskim snagama. Unatoč pregovorima, bilo je jasno da otežu s odlukom i nastoje sav raspoloživi ratni materijal i tehniku izvući i prebaciti izvan Republike Hrvatske.

Do zaoštravanja stanja došlo je naročito poslije nestanka 18 hrvatskih dragovoljaca iz Bjelovara (8. rujna) u blizini sela Kusonje (kod Pakraca). Rodbina nestalih krivila je za sve “JNA” i zahtijevala od Kriznog štaba konkretne korake u smislu pritiska, kako bi se ovaj problem riješio, no odgovorni iz vojske tvrdili su kako nemaju saznanja vezano za taj događaj.

Budući da su incidenti “JNA” i četnika učestali diljem Hrvatske, a u pojedinim područjima (istočna Slavonija, Banovina, Kordun, Lika, sjeverna Dalmacija) se već vodio pravi rat, hrvatski je državni vrh 12. rujna donio odluku da se ide u blokadu svih vojarni na području Republike Hrvatske (uz prekid opskrbe strujom, vodom i hranom).

No, i pored toga, nastavljeni su pregovori i vojnici, oficiri i podoficiri pozivani su da napuste vojarne i skladišta, te da bez ikakvih problema i sankcija slobodno i bez smetnji odu kud žele.

Pošto nije naišlo na dobru volju druge strane, Zapovjedništvo obrane Bjelovara započelo je pripreme za zauzimanje vojnih objekata (u razdoblju od 21. do 29. rujna). Dana 27. rujna iz Glavnog stožera HV, stigla je zapovijed da se stanje u Bjelovaru mora razriješiti do 30. rujna.

Dva dana poslije (29. rujna) započela je operativna realizacija plana HV pod kodnim nazivom “Bilogora”. U 7 sati ujutro započeo je napad na vojne objekte u Bjelovaru i okolici i uglavnom su bez većih problema zauzeti svi ključni položaji koje je do tada držala “JNA” – osim glavne vojarne u samome gradu (“Božidar Adžija”) i objekata u okolici grada, koji su također napadnuti istoga dana. Pukovnik Rajko Kovačević je, međutim, zapovjedio tenkovsku paljbu na grad, pri čemu su srušeni ili oštećeni deseci kuća, jedan tenk je čak napustio vojarnu i otvorio vatru na okolne zgrade i stambene objekte. U međuvremenu se doznalo da je isti oficir zatražio zračnu potporu, pa je HV ubrzala svoje akcije.

Nakon cjelodnevne borbe u kojoj se neprestano razmjenjivala vatra (pješačkim naoružanjem, ali i minobacačima), vojarna je u večernjim satima zauzeta i stavljena pod kontrolu hrvatskih snaga.

Što se skladišta Barutana tiče, tu se situacija odvijala  drugačije. Ono je bilo u potpunosti minirano i spremno za dizanje u zrak svih 1.700 tona eksploziva – što bi zasigurno uništilo grad Bjelovar i okolicu i uzrokovalo strahovite ljudske žrtve.

Nakon što su naši diverzanti razminirali devet od deset skladišnih prostora, u tom posljednjem je ostao sam major “JNA” Milan Tepić (svoje je vojnike pustio da se predaju) i potom aktivirao 170 tona eksploziva, upravo u trenucima kad su ga naši dragovoljci, pripadnici ZNG-a nastojali u tomu spriječiti.

Eksplozija se dogodila u 10 sati i 17 minuta i usmrtila 11 naših vojnika koji su se svjesno žrtvovali kako bi spasili grad. Iznad Bjelovara se podigla gljiva nalik na onu koja se pojavljuje nakon bacanja atomske bombe, na samome mjestu udara ostao je duboki krater, kuće u krugu 12 kilometara od mjesta eksplozije su srušene ili oštećene, a okolna šuma je potpuno izgorjela.

Spomen obilježje hrvatskim vitezovima iz Bjelovara na mjestu pogibije

Spomen obilježje hrvatskim vitezovima iz Bjelovara na mjestu pogibije

Zločinca Tepića u Srbiji i “republici srpskoj” se slavi kao nacionalnog junaka – po starom običaju koji tamo vrijedi: što veći zločinac, veći heroj. Po njemu se nazivaju ulice, dižu mu se spomenici, ali ništa ne može izmijeniti činjenicu da su teško poraženi u ratu, da nisu stvorili svoju “veliku srbiju”  i da je hrvatsko srce nadjačalo sve njihove tenkove, topove, haubice, zrakoplove…

Samostalna, neovisna i slobodna Hrvatska njihova je najveća noćna mora i najveća kazna svim velikosrpskim zločincima koji su htjeli zatrti svaki trag postojanja hrvatskoga naroda na ovim prostorima.

Na mjestu junačke pogibije naših vitezova danas se nalazi Spomen područje Barutana koje sjeća na vrijeme koje je tražilo žrtve najboljih među nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Borovo Naselje, Vukovar, Velepromet, Ovčara – danas još više bole nego jučer

Objavljeno

na

Objavio

Borovo Selo, Lužac, Mitnica, Velepromet, Sajmište, Borovo Naselje, Ovčara…Vukovarsko-borovsko područje zaliveno je krvlju. Krvlju nevinih. Krvlju onih koji su branili svoje kuće, djecu, braću sestre, obitelji…

Na tom je prostoru izvršen nezapamćeni zločin, nešto što se u Europi nije dogodilo od Drugoga svjetskog rata i s pravom sablaznilo civilizirani svijet. Sustavno ubijanje i destrukcija nezabilježeni u bilo kojemu ratu prije ovoga kojeg su izazvali i pokrenuli neljudi, barbari s Istoka, zločinačka banda žedna krvi, razularena horda…četničko-komunistička, četničko-monarhistička. Kokarda i petokraka zajedno na krvavom poslu zatiranja svega što je hrvatsko. Rame uz rame vođe paravojnih postrojbi, četničke vojvode, oficiri i podoficiri “JNA”, četnici, vojni rezervisti, dobrovoljci, srpski “teritorijalci”, domaći četnici i oni pristigli iz Srbije, Vojvodine…

Mi koji smo u vrijeme događaja u Borovu Selu živjeli na lijevoj obali Dunava gledali smo ih kako slave krvavi pir, pokolj u kojemu su vadili oči i masakrirali tijela naših redarstvenika. Gledali smo ih pijane i zakrvavljenih očiju kako likuju i prave opskurne jezive šale na račun toga, kako kliču šešeljevcima i zločincima Vukašina Šoškoćanina uz uzvike: “Ruke im se pozlatile!”

U do temelja razoreni Vukovar kojega se nesmiljeno tuklo iz zraka, s kopna i Dunava iz svih mogućih oruđa punih 87 dana, krvnici su ušli s crnom četničkom zastavom. Neljudi gori od zvijeri, mješovita rulja četničke paravojske i jednako okrutnici zločinci koji su na čelu nosili petokrake složno su pjevali: “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…” I klali su, iživljavali se nad nemoćnima, ranjenicima, djecom, starcima, krvnički ih tukli, odvodili pred jame i strijeljali, tjerali u logore, silovali, pljačkali. Krvavi pir nad izmučenim civilima, braniteljima i ranjenicima koji su prošli neviđenu golgotu da bi ih na kraju dočekali metak ili nož.

Slavili su to kao pobjedu. Na stratište okupano krvlju nevinih dovodili su svoje folk-pjevače i priređivali opskurne, razuzdane, morbidne tulume, pijančili, pjevali i naslađivali se patnjom žrtava. I beogradski akademici krvavih ruku koji su osmislili rat još 1986. svojim Memorandumom bili su tamo. Slikali su se s popovima, ministrima i ostalom svitom, šepurili se na zgarištu grada, preskakali tijela žrtava, lomili pogaču i ispijali “zdravicu” u čast “pobjede”. Bizarni prizori dostojni Danteovog Pakla. Nekrofilska parada arhitekata najvećih pokolja u novijoj europskoj povijesti, onih koji su projektirali i poticali genocid budeći u vlastitom narodu najniže strasti.

Nesretne Hrvate, Mađare, Slovake iz vojvođanskih sela natjerali su na čišćenje ruševina i pokapanje već raspadnutih tijela žrtava, dok su njihovi strvinari pljačkali i odnosili u Srbiju sve što se još moglo upotrijebiti – od bijele tehnike i svega drugoga što je ostalo u podrumima do cigle i greda. Gradili su sebi kuće, šupe i štale materijalima što su ih odvlačili s mjesta zločina – bez imalo srama i grižnje savjesti.

To nisu ljudi. Takvo što nije u stanju činiti ljudsko biće.

Možda će ovaj tekst kod nekih izazvati mučninu. I treba. Svima bi nam trebalo biti muka.

Jer, teče dvadeset osma godina od tog velikog zločina, a rane peku jače nego prije, zato što je zlo ostalo nekažnjeno. Krvnici šeću slobodno. Oni koji su odsijecali ljudima glave i kotrljali ih po autobusima, kastrirali zarobljenike, ubijali djecu u utrobama majki, mučili zarobljenike u logorima i silovali žene i djevojčice. Kolovođe im u Beogradu promoviraju svoje knjige, drže predavanja na tribinama i u školama. Žale što “posao nisu završili do kraja”. Pripremaju nove naraštaje za nove ratove. Krvnici koji su vršili genocid javljaju se uživo iz pritvora u Den Haagu u TV emisije. Bolesno. Odurno. Gnjusno. Nema riječi koje bi tu izopačenost opisale. To je dno dna. Najniža točka do koje se može pasti.

A naša vladajuća vrhuška sve gleda iz prikrajka, sa strane, kao da nema ništa s tim. Muči ih kako spriječiti prosvjede u Vukovaru kojima se traži pravda za žrtve i kazna za zločince. I nije ih briga za svu tu nepravdu, taj grijeh prema Bogu i čovjeku, novi zločin koji se čini i prema mrtvima i onima koji su još živi, za patnje mučenika koji već više od četvrt stoljeća tragaju za kostima svojih najbližih. Oni brinu kako osnažiti suradnju s Beogradom i njihovom policijom. S onima koji lažiraju suđenja svojim zločincima i procese otežu u nedogled ne bi li krivci izbjegli ono što su zaslužili. S onima koji dižu optužnice za naše branitelje uz pomoć u logoru pod batinama i mukama iznuđenih “priznanja”.

Ima li toga igdje? Gdje to još agresor ima pravo suditi onima koji su se branili na svojoj zemlji, u međunarodno priznatoj državi?

Nalazimo li se mi to u kolektivnoj ludnici? Kad će doći kraj tomu?

Predsjednika sindikata policije inspektora Nikolu Kajkića se smjenjuje sa “slučaja Ovčara” pod izmišljenim optužbama o “prekoračenju službenih ovlasti”!? Zar oni koji to govore doista misle da im netko vjeruje!? Kajkić se njima zamjerio davno, već u vrijeme kad je Sindikat hrvatske policije producirao dokumentarni film “Ovčara neispričana priča”. Javnost to zna! Jesu li svjesni toga da jedna riječ Nikole Kajkića za nas domoljube i branitelje vrijedi više od svih njihovih tirada i tiskovnih konferencija, od svih ispraznih optužbi, blebetanja i naklapanja?

Neka nam Bog dragi pomogne da dođemo do istine i pravde poslije toliko godina čekanja i trpljenja.

U ime žrtava, onih koji za njima još uvijek žale i u ime svih koji traže svoj mir i kosti najbližih.

Nema zaborava!

A oprost?

O njemu odlučuje žrtva. Nitko drugi! I komu oprostiti ako oprost nitko ne traži?

Vama koji ste se žrtvovali za Domovinu neka se Bog dragi smiluje, a preživjele osnaži kako bi uzmogli nositi preteški križ svoje patnje u iščekivanju pravde.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Škabrnja: Poginuli u mislima i srcima

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracijom i kolonom sjećanja “Poginuli u mislima i srcima” obilježava se 27. obljetnica stradanja mještana Škabrnje. Kod spomen-obilježja masovne grobnice zajednički vijenac položit će predstavnici Zajednice udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata. Bit će pročitana imena poginulih.

U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije održat će se Misa za sve stradale u Domovinskom ratu.

Komemorativnim programima nazočit će izaslanik predsjednice načelnik GS OSRH general zbora Mirko Šundov te izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić.

U jutro 18. studenog srpski agresor, potpomognut zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa s Ratkom Mladićem na čelu počeo je krvavi pohod na Škabrnju. Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je tog dana u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava.

Bio je ponedjeljak, 18. studenoga 1991., kada su oko 7.30 ujutro pripadnici srpskih paravojnih postrojba, potpomognuti zrakoplovstvom, tenkovima i pješaštvom 9. Kninskog korpusa JNA na čelu s Ratkom Mladićem, počeli krvavi pohod na Škabrnju.

Tog kobnog dana ubijeno je 43 mještana, među kojima je bilo 15 branitelja. Ratko Mladić i 9. Kninski korpus upravo su na Škabrnji ispekli zanat za daljnje pohode diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije pa do oslobođenja u Oluji 1995. broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava. U Škabrnji nema nijedne obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari