Connect with us

Istaknuto

Opasna banalizacija događaja u Francuskoj potpuno je razotkrila Orepića i Petrova kao zaštitnike antihrvatskih interesa

Objavljeno

on

Što bi Orepić, antifa aktivisti u medijima, navodni ljevičari u politici i cijeli antifa sektor rekao da je sin mučenog i ubijenog hrvatskog junaka iz Vukovara, sin silovane žene ili nepokopanog mučenika obrane Hrvatske, nasred ulice u Vukovaru nasrnuo na Srbina koji je bio istaknuti vojnik, milicajac ili dužnosnik srpskog agresora ili ga nedaj Bože – ubio?

[ad id=”93788″]

„Ovo je veliki udarac ugledu RH kao prijateljske i sigurne zemlje. U ovom slučaju, ovaj slučaj proizlazi iz izuzetno složenih odnosa skupine navijača i HNS-a. Ne trebao ga stavljati u politički kontekst“ – rekao je Vlaho Orepić, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske nakon terorističkog udara na Hrvatsku.

Konkretno, Orepić je izrazito indikativan subverzivni rukopis na temelje nacionalnoga poretka i ugled hrvatskoga naroda, kojemu je od devedesetih prethodilo desetine sličnih manjih ili većih terorističkih i diverzantskih udara na različitim područjima, sveo na banalnost i paradigmu koju je u ime Kukuriku planera postavio tadašnji ministar i dežurni politički balvan – Željko Jovanović.

Primjenimo to pravilo, dakle relativizaciju nedjela i praktično opravdanja zla, na jednu drugu, vrlo konkretnu situaciju.

Što bi Orepić, antifa aktivisti u medijima, navodni ljevičari u politici i cijeli antifa sektor rekao da je sin mučenog i ubijenog hrvatskog junaka iz Vukovara, sin silovane žene ili nepokopanog mučenika obrane Hrvatske, nasred ulice u Vukovaru nasrnuo na Srbina koji je bio istaknuti vojnik, milicajac ili dužnosnik srpskog agresora ili ga nedaj Bože – ubio?

Svi, baš svi bi tome dali snažne političke konotacije i dimenzije, istučući ustašizaciju, fašizaciju društva i „netolerancije“ koju izazivaju – desničari.

Zar netko sumnja?

A usporedimo sad na realnoj vrednosnoj razini moguće povode.

S jedne strane teški teroristički čin na svjetskoj pozornici, pred stotinama milijuna ljudi pravda se i gotovo uvažava kao posljedica sukoba između Mamića i HNS-a s navijačima i „dobrim momcima“ koji žele „pravdu“, a s druge strane imamo zamišljeni scenarij reakcije na najteže stvarne zločine protiv čovječnosti.

Treba li navoditi neki drugi primjer teškoga poremećaja društvenih i političkih standarda ili ignoriranje zdravog razuma naroda?

Ja mislim da ne.

Orepić je ovom izjavom recenzirao politiku, ideje i zamisli Željka Jovanovića i Milorada Pupovca, svodeći probleme terorizma protiv Hrvatske, na nametnute antagonizme u dijelu sportske javnosti i navijačkih skupina, vrlo pažljivo i ciljano osmišljene što stvarnim problemima u manjoj mjeri, što političko – medijskom kampanjom u presudnoj mjeri.

Jer, najbolji dokaz da je bilo važnije imati alibi nego riješiti probleme u sportu, koji realno postoje, je to što se nakon višegodišnje kampanje i histerije Kukuriku vlast nije ni pokušala pozabaviti riješavanjem tih problema. A mogli su kad i kako su htjeli, da su htjeli.

I morali su, ako su već kategorički tvrdili s pozicija vlasti, da je sport u – močvari.

Zašto nisu?

Jer u tom slučaju ne bi Zoran Stevanović i desetine sličnih „zabrinutuih građana“ imali povoda i razloga pisati sportskim svjetskim institucijama, ne bi Željko Jovanović mogao tražiti ustaše i fašiste u sportu i među navijačima, niti bi mogao bilo što iz toga sporta koristiti za operativni razvoj programa porobljavanja Hrvatske širenjem optužbi i eliminacijom sve većega dijela hrvatskog naroda iz političkih procesa. Takvima je važniji Mamić na čelu Dinama, teško oklevetan i javno osuđen dugogodišnjim linčom ili Šuker na čelu HNS-a, nego rješavanje stvarnih problema.

Smisao i temeljno polazište svih totalitarizama prema mišljenju najbolje svjetske teoretičarke totalitarizma Hannah Arend je u sustavnom definiranju i nametanju apstraktnih problema te konzistentnom izbjegavanju riješavanja istih. To je naime jedini razlog postojanja i ostvarivanja diktature, jer diktatura gubi svrhu ako se uočeni problemi – riješe.

Zbog toga je proizvodnja neprijatelja, problema, slabosti i osumnjičenika uvijek daleko veća od rezultata njihove eliminacije. Primjenite to na antifašizam i fašizam. Fašista jednostavno mora biti kako bi antife imale razloga postojati.

Država koja se bavi klevetom ljudi i institucija ili koja ne spriječava klevetu, ili koja ne hapsi dokazane razbojnike – nema dobre namjere. Ili laže da je netko razbojnik ili je i sama razbojnik!

Kad je na čelu države antifa vlast, ona po prirodi stvari ne mora ništa dokazivati, jer je to izvorišna paradigma karikaturalnoga antifašizma u Hrvatskoj.

Banalni i skriveni komunizam.

Ili, kao u ovome slučaju, vrlo vjerojatno smišljeno producira histeriju, manipulira emocijama tisuća ljudi, regrutira svojevrsne kamikaze i teroriste i izaziva kaos, kako bi mogla nametnute stereotipe iskoristiti isključivo u svoje političke svrhe zadržavanja duhovne diktature nad hrvatskim narodom pod krinkom demokracije.

Upravo je sport zbog toga najsavršenija krinka za teške i razorne udarce protiv hrvatskoga naroda. Točno o tome se ovdje radi. O proizvodnji savršenoga zaklona za duboke i podmukle udare na samo srce, ne sporta i prozvanih ljudi, nego – hrvatskoga naroda.

To je isti obrazac kao i produkcija fašizma, ustašluka, a taj obrazac je potpuno prepisan iz komunističkog poretka, kad se potpuno apstraktnim i nedokazivim optužbama na robiju slalo stotine tisuća ljudi.

A Orepić i njegova skupina, prije svih Petrov upravo su to –nastavili raditi.

Zašto je Orepićeva izjava uz to što je razotkrivajuća, neinteligentna, bezobrazna i – banalna?

Dobar planer, dobar scenarist, dobar obavještajac i vješt neprijatelj nikada nije banalan. Uvijek se koriste koordinirane akcije, prvo stvaranja zlih tipova , a pogotov ako ti ljudi sami daju povoda, zatim se to medijski histerično ponavlja i nameće kao neuptina istina, zatim se eventualno malo primjeni represivni apart, hapšenje, pa se to opet uzima kao neupitina činjenica sa slikama „razbojnika“, a nakon toga se sve može opravdati borbom za čistoću, isušivanje močvare ili protiv tih „dežurnih razbojnika“.

To je scenarij, a njegov trenutni nositelj je Vlaho Orepić.

A recenzent i mentor – Božo Petrov.

Nije trebalo previše pažljivo pratiti reakcije lijevih, prolijevih, građanskih i „korektnih“ političara, komentatora, aktivista i usporediti ih sa sadržajem Orepićeve poruke.

U dlaku identične.

Vlaho Orepić ne zna što je stvarana namjera i kakav je motiv, ne zna ni tko su eventualni naručitelji i organizatori terorizma protiv Hrvatske, a tvrdi da to ne treba stavljati u politički kontekst. I, da će on to riješiti!?

Kako?

Zašto to tvrdi?

Točno iz istih razloga zbog kojih je nekoliko mjeseci „razmišljao“ na čelu MUP-a, konsultirajući „stručnjake“ koje je zatekao na vrhunskim pozicijama a koje je po izrazito rigidnoj političkoj liniji i s istom nakanom doveo Ostojić uz Milanovićev blagoslov. Iako je čitav niz potvrđenih indicija i događaja upravo u tom sektoru države više nego jasno ukazivao i svejdočio da je MUP posve ideologiziran i pretvoren u stranačku mašineriju na najvišoj mogućoj- zapovjednoj razini, Vlaho Orepić je dosadašnje vrijeme na čelu toga sektora države utrošio isključivo u zataškavanje i prikrivanje teških zloupotreba i ljudi koji su ih činili.

Ova izjava to zorno potvrđuje.

Nužno je opet ponoviti pitanje, je li slučajno Božo Petrov toliko inzistirao na pravosuđu i MUP-u te na tajnim službama?

Naravno da nije, a potpuno ga je razotkrio i razorio mu svako načelo i prihvatljivost kod hrvatskoga naroda upravo njegov favorit Orepić. Orepić je po svim načelima i moraliziranju koje je Petrov dnevno propovijedao zavrijedio bar nekoliko puta – smjenu s mjesta ministra i člana Vlade.

U trenutku kad su televizije i mediji objavili dokument s potpisom bivšega ravnatelja PNUSKOK-a Bertine kojim se vrhunski bitan državni sustav stavlja u funkciju Zorana Milanovića i naređuje se praćenje Slavka Linića, Orepić je jednostavno to – prešutio.

I Petrov, naravno.

Ni riječi nije rekao o konkretnom slučaju već idiotsku poruku da on „analizira stanje“.

Postoji li nešto što bi svojim javnim, političkim i praiskonskim bezobrazlukom u konteksu upravo proklamiranih politika Mosta, moglo biti usporedivo s tim?

Baš ništa.

Zapravo, do jučer.

Porukom da se ne smije terorizam, koji po njegovim riječima nanosi veliku štetu ugledu Hrvatske stvrstavati u politički kontekst, čovjek pokazuje ne samo izrazitu dosljednost prikrivanja mogućih i vrlo opasnih motiva serije takvih događaja, već i prvorazrednu glupost i obrazovnu zapuštenost.

Kako nešto što utječe na ugled nacije i države ne treba svrstavati u politički kontekst, kad jest, čak i ako nije politički motivirano. Orepić bi, uz odanost namjerama i očitim idejama skrivene politike Mosta, odnosno Bože Petrova, da bi uopće ostavio dojam pristojne javne osobe, morao uzeti kakav bukvar koji se bavi elementarnim političkim pojmovima i njihovim značenjima. Na toj razini pada potpuno i floskula Bože Petrova o stručnim kadrovima, ekspertima, moralu, reformama.

Pada baš sve za svakoga i pred svakim tko hoće razmišljati svojom glavom.

Doduše, Orepić je ostao dosljedan.

Netko tko je raspisao nagradu od dvadeset tisuća kuna za otkrivanje počinitelja prethodnog jednako opakog i razornog terorističkog i obavještajno-specijalnoratovskog udara na hrvatski narod, onoga na Poljudu, očito je ili se ruga naciji ili je – potpuno nesvjestan realnih okolnosti i stvarnih događaja u kojima se nalazi i na koje, što je tragično, upravo takav presudno utječe.

Most je uz puno ostalih indicija i razornih subverzija klasičnog anarhističko-revolucionarnoga tipa, srušen upravo na Orepiću, pa je svako svrstavanje uz tu opskurnu političku skupinu ili političko samoubojstvo u nacionalnom biračkom tijelu i izrazito služenje antifa sektoru i njihovim političkim perjanicama ili – namjerno sudjelovanje u odavno osmišljenim planovima kreatora antifa Republike oko Ive Josipovića, Radmana, te nekolicine sponzora skupine, oko Roglića.

[ad id=”93788″]

Dakle, sam po sebi nekakav Orepić ničim ne bi zavrijedio ni banalnu pozornost, da vremena, medijska manipulacija i s druge strane slabosti desnoga nacionalnog spektra nisu tako izražene.

Zbog toga je važno upozoriti na dosljednu službu Vlahe Orepića i njegovoga sponzora Bože Petrova i u uvome trenutku – njihovim političkim roditeljima.

A to s Hrvatskom veze nema.

Marko Ljubić / dnevno.hr

SKANDALOZNO: Orepić tvrdi da u divljanju huligana nema politike

 

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari