Connect with us

Gost Kolumne

Opasna deeuropeizacija euromuslimana

Objavljeno

-

Raspad multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine izvršen je u Izetbegovićevom procesu islamizacije euromuslimana u toj zajednici europskih naroda. Bilo je to tsunamijsko rušenje mogućnosti suživota bosanskohercegovački nacionalni, vjerski i kulturni razlika i posebnosti. Izetbegovićizam je davno planirana i pisana političko vjerska ideologija koja u Bosni i Hercegovini traje više od pola stoljeća, zbog čega je Izetbegović bio i zatvarana kao radikalni islamista. Svojom pisanom i življenom islamskom ideologijom isključivosti napravio je jaku podlogu za radikaliziranje beha Muslimana. Kasnijim dovođenje talibana i mudžahedina u beha sukob euro Muslimanima uspijeva pokidati sve veze i poveznice s Europom, europskom kulturom, i europskom civilizacijom.

Za te svoje zasluge deeuropeiziranja beha Muslimana, čime je Izetbegović Bosnu i Hercegovinu vratio u tursko polutisućljetno okupatorsko vrijeme, i u društvo radikalni islamskih zemalja, iskazan mu je neviđen vid zahvalnosti od strane turski političara. Naime, kratko poslije njegove smrti dvojica turski parlamentaraca posula su mu grob zemljom iz turbeta sultana Mehmeda II. el Fatiha Osvajača. Bio je to turski čin zahvale što im ostavlja Bosnu i Hercegovinu u amanet, a beha euromuslimane islamizirane i radikalizirane u granicama da im je Turčin, Iranac, Afganistanac, i svaki drugi musliman diljem islamskog svijeta bliži od beha susjeda Hrvata, Srbina ili Europljana.

Nije slučajno grob mu posut zemljom Osvajača, to je znak zahvale za njegovo osvajanje Bosne i Hercegovine, tako da joj je zauvijek razbio i razbacao sve kockice njenog multinacionalnog i multikonfesionalnog mozaika. Biti u društvu islamskih zemalja, biti turski amanet, znači biti etnički i vjerski čisto islamsko društvo. Takva je danas Bosna i Hercegovina, njen federalni dio, etnički i vjerski čisti muslimanski entitet. Velika je to opasnost deeuropeizacije euromuslimana, koju je započeo Izetbegović a nastavile njegove pristalice, Mlaćo, Cerić, Silajdžić, muslimanske ubojice fojničkih fratara, hrvatskih povratnika Anđelić, hrvatske djece na viteškom igralištu, civila staraca i djece u Križančevu selu, Buhinim kućama…

Osuđivati samo jednu ideologiju, okupatora, agresora, totalitarizam, režim, carstvo ili imperiju, znači biti pristalica, zazivač, sudionik, pa čak i branitelj, one druge koju se ne osuđuje. Između totalitarizma fašističko-nacističko-komunističkog nema nikakvi razlika, kao što nema ni između bilo koje ideologije, okupatora, agresora, režima, ili povijesni carstava koja su obilježila krvavu svjetsku, i bosansko hercegovačku prošlost. Sve su to povijesno rušilački cunamiji, iza kojih su ostajala i ostala svekolika pustoš, i na prostorima i u narodima kroz koje su prošli i još uvijek prolaze.

Stoga, teško je vjerovati u dobronamjernost onih koji osuđuju, ili se bore samo protiv jedne od tih katastrofa, a druge šutnjom i ne osudom, naprosto, ili prizivaju, ili odobravaju, ili se poistovjećuju s njima. Poglavito je opasna ta selektivnost u slojevitim, i razjedinjenim, zemljama, i društvima vrlo različitih sastavnica. U većini povijesnih slučajeva slojevitima i razjedinjenima ih je i ućinilo jedna od tih katastrofa, kao što je totalitarizam, ideologija, režim, carstvo, okupator ili agresor. No najveće posljedice koje su i razlog vjerskog beha sukoba, i današnjeg propadanja zbirnog beha entiteta, ostale su iza Turaka, i njihova gotovo polutisućljetnog zuluma nad porobljenim katolicima fratarske Bosne.

To neko vrlo tragično i žalosno pravilo diobe društva potvrđuje suvremena nacionalna, vjerska, kulturna, i civilizacijska, slojevitost Bosne i Hercegovine, koja je zapravo posljedica svake od tih katastrofa, no u najvećoj dimenziji posljedica okupatora iz prošlosti. svaka ta katastrofa koja je tsunamijski prošla kroz Bosnu i Hercegovinu, i beha društvo, iza sebe je ostavila i neke pristalice, simpatizere, a nerijetko i borce i branitelje tih tragičnih prošlosti.

I ne ćudi stoga što danas u Bosni i Hercegovini ima onih koji zagovaraju komunističko zločinački totalitarizam, a koji je zapravo zbir svih političkih negativizama. Ima i onih u izdijeljenoj i ispregrađivanoj, na nepravdi održavanoj, Bosni i Hercegovini koji opravdavaju i jurećim „bratstva i jedinstva“, i od te zemlje nastoje napraviti „Jugoslaviju u malom“. Zazivanje tog režima znači i proces gradnje neke nove nacije, i novog jezika, s konačnim ciljem nacionalne države Bosne i Hercegovine brojnijeg bošnjačkog naroda. Zar to nije bio pokušaj u prošlosti juzajednice, ali i razlog njenog opravdanog raspada. U takvoj Bosni i Hercegovini je nemali broj i onih koji zazivaju, i nastoje vratiti jedno, za tu zemlju najtragičnije i najbrutalnije, Osmansko carstvo.

U takvoj Bosni i Hercegovini koja je zbog takve razjedinjene politike njenih sastavnica i svačija i ničija, a najmanje, gotovo nikako i ni po čemu, svoja bosanskohercegovačka, ima i pristalica okupatora i agresora. Ima pristalica i branitelja i Velike Srbije i džihad ratnika, i mudžahedina, kao i onih koji su Bosnu i Hercegovinu tajno dijelili u Beogradu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari