Pratite nas

BiH

Opasna igra

Objavljeno

na

Potkraj devedesetih bolesnog Tuđmana proglasili su paranoikom jer se bojao da inozemni centri moći sustavno rade na uspostavi neke nove Jugoslavije.

[dropcap]T[/dropcap]uđman je umro shrvan bolešću, okružen nerazumijevanjem, a vlasti se dočepao iskusni partijski aparatčik Račan, dobrim dijelom na krilima Budišine i narodne naivnosti. Račan je svoj posao, kao i uvijek, dobro odradio. Stvorio je zakonske, institucionalne, medijske i druge pretpostavke za rast i bujanje jugoslavenskog resentimana. Isprva polagano, zatim sve brže i otvorenije. Sanader se u toj mišolovci snalazio kako je znao i umio nastojeći da se gazdama ne zamjeri i što više ušićari za sebe i za svoje jato. Kada je Sanader svoju dionicu odradio, štafetu je pionirski srčano ponijela Jadranka Kosor. Koju je Mesić od milja nazivao Suzana. Kažu da on dobro zna i zašto. Zapadnobalkanski projekt cijelo je to vrijeme dobro napredovao, štoviše odlično.

Sad smo tu gdje jesmo. Državu formalno vode Milanović i Josipović, formalno smo ušli i u Europsku uniju. Imamo čak i dvanaest ljudi koji se u Bruxellesu predstavljaju kao hrvatski europarlamentarci. No sve je to samo jedna velika predstava, niti što naši europarlamentarci odlučuju niti je Hrvatska članica Europske unije u pravom smislu te riječi, baš kao što to nisu još ni Bugarska i Rumunjska, iako su davno formalno ušle u EU. Oba naša predsjednika intenzivnu vanjskopolitičku djelatnost razvijaju jedino prema zemljama bivše Jugoslavije. S Europskom unijom vodimo tek jedva prigušeni diplomatski rat oko zakona o europskom uhidbenom nalogu. Besmisleno inaćenje oko izručenja Josipa Perkovića, kojega o Njemačkoj traže zbog udbaških ubojstava hrvatskih emigranata, mnogi su skloni tumačiti kao partijsku zaštitu svojih ljudi i bolje prošlosti.

Međutim, čini mi se da tu ima još nečega. Mislim da nije pošteno podcjenjivati političku pamet Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića. Tvrdoglavost i zavidna vještina kojom to troje ljudi ustrajava u ostvarenju svojih političkih vizija, to jest restauraciji društveno-političkog okvira u kojem su odrasli kao djeca pripadnika povlaštene kaste, zaslužuju respekt. Kada im ciljevi ne bi bili dijametralno suprotni težnjama hrvatske većine. No, narod ih bira, pa možda sam ja taj koji griješi u procjeni toga što narod uistinu želi.

Bilo ovako ili onako, jedno je izvjesno, sukobljavanje s Europskom komisijom oko ”Zakona o Perkoviću” vrlo vjerojatno će dovesti do prolongiranja stvarnog ulaska Hrvatske u EU, to jest postavljanja schengenske granice prema balkanskim susjedima. Dok god nema takvoga graničnog režima, nema ni prepreka daljem uspostavljanju južnoslavensko-albanskog zajedništva. Ukratko, san o nekoj novoj Jugoslaviji čini se mogućim. To što će za kaznu Hrvatskoj biti vjerojatno uskraćeni novci iz nekih europskih fondova također dobro dođe politici koja se dugoročno nada što tješnjem zajedništvu s balkanskim susjedima. Tako će se Hrvatska i gospodarski još više približiti tom području, to jest dodatno osiromašiti.

Stvari su prilično jednostavne onome tko ih želi objektivno ocijeniti. Tko je želio uspostavu neovisne Hrvatske, morao je raditi na rušenju Jugoslavije. Onaj tko želi ponovnu uspostavu nekakvog jugoslavenskog ili balkanskog okvira, treba zdušno raditi na podrivanju i slabljenju Hrvatske. Nas nekolicina pisali smo o tome još prije dosta godina, na pamet mi padaju Milovan Šibl, Benjamin Tolić, Mate Kovačević itd.

Iskreno, malo tko nas je doživljavao ozbiljno. Čak i oni sličnih pogleda na političku stvarnost držali su da nepotrebno paničarimo. Osobno sam se zasitio upozoravanja javnosti na ono što nam se, vrlo je izgledno, sprema. Ne osjećam u sebi nikakav mesijanski poziv, poštujem demokratsko pravo većine da bira svoju sreću ili nesreću, nemam čak ni valjane argumente da uvjerim u suprotno nekoga tko misli da mu je bolje u Jugoslaviji nego u Hrvatskoj. Čak i ovo pišem više zbog čovjeka čije me predsmrtni krik o onome što se ovoj nesretnoj zemlji sprema duboko dirnuo negoli zbog sebe sama. Toliko sam mu dužan. Ostalo je na vama koji čitate.  Ili ne čitate, jer i to je izbor.

Damir Pešorda

facebook komentari

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari