Pratite nas

Religija i Vjera

Opasna sinkretistička vjera pušta svoje krakove u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Svojevremeno smo se čudili kako to da pojam Boga i kršćanske tradicije, kulture i umjetnosti Europe ne može ući u europski ustav. Vrijeme je vrlo brzo pokazalo i neke od razloga. Jedan od razloga jest činjenica i stvaran pokušaj da se u svijetu, a ne samo u Europi, stvore „novi svjetski poredak“ i neka nova vjera. A ta je vjera, sasvim očekivano, trebala biti nešto novo, za novo zlatno doba Europe. Ta nova vjera, ta „koheziona snaga Europe“, nije ni katolička ni protestantska ni pravoslavna. Ta nova vjera nastala je u prošlom stoljeću, devedesetih godina, u Anatolijskoj Turskoj. Sažeta je od velikih svjetskih religija Istoka i Zapada kao svojevrstan sinkretizam. A što je to sinkretizam?

Sinkretizam je u povijesti religija spajanje raznovrsnih religijskih elemenata u novi religijski sustav. Pritom se razlikuje pravi sinkretizam od djelomičnoga. U pravom sinkretizmu temeljni elementi dviju religija spajaju se u novi religijski sustav, npr. gnosticizam. Većina religija u svom je nastanku i povijesnom razvitku podložna djelomičnom sinkretizmu. U djelomičnom sinkretizmu zadržavaju se od stare religije neki elementi (obredi, simboli), kojima se daje nov značaj. Tako je na tlu islamske Turske nastala nova vjera, na osnovi „Knjige znanja“, za novo „zlatno doba Europe“ i cjelokupnog čovječanstva.

Tko širi tu novu sinkretističku vjeru? Šire je „DUNIA KARDESLIK BIRLIGI MEVLANA“ i MEVLANA SUPREME FOUNDATION iz Istambula. U prijevodu s turskog jezika, to je „Svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Bogu su dali ime PREUZVIŠENI SVEMILOSTIVI. Sveta knjiga je KNJIGA ZNANJA. Nju nije moguće kupiti, pa stoga ni posjedovati kao cjelinu. Zainteresiranim, novim vjernicima šalju je u svescima, koje treba postupno čitati, ali se ti svesci ne smiju ukoričiti u jednu knjigu. Može ju se prepisivati. Ali je nema u prodaji. Slogan Mevlane (Božjeg podanika) je „Dođite, dođite, dođite. Bilo da ste mazdaist ili ateist. Ovo mjesto nisu vrata pokajanja. Dođite iako ste izgubili strpljenje tisuću puta. Vaše srce je sjedište poniznosti. Ovdje činite svoje bogosluženje. Naš je zagrljaj otvoren za svu našu ljudsku braću i sestre.“ Spominju sve svete knjige velikih svjetskih religija kao nekakvo prijelazno razdoblje, kao nešto što je prethodilo „Knjizi znanja“, novoj filozofiji i vjeri za novi poredak u svijetu. „Nažalost, vaša su društva te svete knjige izopačila. Ova vam knjiga sada opet objašnjava, jedan po jedan, potpuno jasno, iste savjete koji su esencija svih knjiga. Na razini Boga nema fanatizma ni slijepe privrženosti. U prirodi je sve čisto i sjajno. Kaos nije u Bogu nego u njegovim podanicima. Nerazvijeno stanje islamskog društva posljedica je te činjenice. Ova je knjiga sada otkrivena kao Božanska zapovijed iz Koda svijesti Ataturkove republike Mevlana kodu koji je anatolijski kanal. Knjiga je za sve vjernike velikih religija, za ateiste i mazdaiste. Mazdaist je poklonik mazde, iranske predislamske dualističke religije kojoj je Zaratustra pridao neke monoteističke elemente. Za tu novu sinkretističku vjeru bogosluženje u crkvi isto je kao i bogosluženje u džamiji. Sve su religije jednake. Svačiji Bog jest isti jedini Bog. Svi bogoslužimo istoga Boga. Muhamed Mustafa prvi je „svjetlosni prijatelj božanskog svjetla“ na arapskom poluotoku. Vjere su podijelile ljude na svoj način (katolička, pravoslavna i protestantska vjera).

Kada „Knjiga znanja“ progovara o prorocima u Svetom pismu i drugim religijama, kaže: „Buda je sreo svoga boga u Masivi. Mevlana je sreo nas u univerzumu. Isus Krist je bio poslan na svijet sa svojim čudima. Muhamed i Mojsije bili su poslani da bi vas prosvijetlili putem intelekta.“ A za svoju „Knjigu znanja“ kažu: „Čitav će univerzum čitati ovu knjigu i jednoga će dana čitav svijet živjeti sretno pod ovim prelijepim krovom bratstva. S našom ljubavlju svoj našoj braći i sestrama na svijetu.“ Pitam se, kome pomaže ta novosvjetska sinkretistička religija? Oni hrabro pišu: „Mi pomažemo samo svojim prijateljima koji pruže svoje ruke prema nama. Naša je ljubav za čitav univerzum, naša braćo i sestre.“ Kome je diktirana „Knjiga znanja“? „Gospod Knjigu diktira ‘peru zlatnog doba’, bez postavljanja ikakvih glasnika između, znanstveno objašnjenje svih knjiga, skupljajući esenciju svih tih knjiga. Tu spominju starozavjetne knjige, Davidove psalme, Novi zavjet i zbroj svih imena Božjih u univerzumu, koji je 6666. No, ne zaobilaze ni pojam istočnjačke reinkarnacije, jer vjera za novi poredak u svijetu želi biti sveobuhvatna za cijelo čovječanstvo. „Nakon određivanja tko ste vi, što ste vi i koliko ste puta vi bili inkarnirani, mi dolazimo u vezu s vašom stvarnom osobnošću“. Na koji način članovi te nove sinkretističke religije povezuju sebe za novo, zlatno doba? „Naš svjetlosni prijatelj Isus Krist je onaj koji vodi. A u muslimanskom je carstvu vodič naš svjetlosni prijatelj Muhamed Mustafa. I oni vas na ovome putu prosvjetljenja na brojne načine, informacijama koje vi dobivate na taj način, započinju vaše međugalaktičke veze. Te se veze obavljaju putem računalnog sustava, radio valovima……“ Knjiga znanja bez ikakva straha i kompleksa obećava nerazvijenim društvima propast: „Nerazvijena društva bit će uništena razmjerno mučenju koje nanose ženama. Nikada to ne zaboravite.“ Dolazi „zlatno doba“, razdoblje u kojemu neće biti više potrebni svete knjige ni bogoslužni prostori. „Sada, neće više biti religijskih knjiga koje vam trebaju biti otkrivene. Vi možete prihvatiti te riječi kao nastavak svojih knjiga. Sreća i uspjeh svima vama, s uzvišene razine.“ Svaki svezak Knjige znanja ili obraćanje i poziv potencijalnim novim članovima, prijateljima te sinkretističke novovjeke vjere potpisan je s „Pero Zlatnog Doba“, P.Z.D. Sve što će se događati među pripadnicima te nove vjere bit će kontrolirano i zabilježeno na računalima. Svijest, razmišljanja, gotovo sve. Kome Bog pruža pomoć? „Bog pruža pomoć samo onima koji je zaslužuju. Korisno je to imati na umu. Alah uvijek pomaže svojim podanicima; nemojte to zaboraviti.“ Zadaća svakog pripadnika te nove vjere jest biti „probuđen“ i sam „probuditi“ najmanje pet ljudi u svojoj blizini.

To je minimalna dužnost. Jer se ništa ne može postići sjedenjem, odlaganjem ili odlaskom u crkvu ili džamiju. „Sveta knjiga“ te nove vjere ne obraća se društvu, nego pojedincu. Treba pronaći sebe pod „svjetlom knjige i neizmjernom ljubavi“. „Knjiga znanja“ posebno se, i to vrlo grubo, narugala kršćanstvu i Isusu Kristu: „Isus Krist bio je poslan na svijet izvoditi svoja čuda. On je bio nazvan Alahovim sinom. Jer on je bio sin Djevice Marije. Djevica Marija bila je poslana na Zemlju po zapovijedi ‘uzvišenih’. Ona je bila rodila bez udaje. Ljudi toga vremena to su tumačili na različite načine. I neki su to prihvatili onako kako jest. Sada, u ovom svemirskom dobu, mi to možemo objasniti. Isus Krist je ‘Beba Čudo’, on je bio ‘beba iz epruvete’, kako vi to zovete…. On je bio rođen kao beba iz epruvete i preminuo je tako što je bio ‘uznesen svjetlosnim snopom’.“ Kakve su to neviđene, nečuvene gluposti, grubosti i neodmjerene riječi u odnosu prema Isusu Kristu? Edison je, po njima, svetac zato što je dao čovječanstvu „božansko svjetlo“. On je, prema toj vjeri, uzvišena osoba, jer je put do Boga našao osobnom logikom. Svaki mehanizam, prema toj „knjizi znanja“, ima upravitelja. Mi ga zovemo Bog, a oni ga zovu „Gospod Mehanizma“. Posljednja diktirana knjiga za tu novu vjeru jest Kuran. Nakon objave Muhamedu, nijedna knjiga neće biti objavljena preko proroka. Te su svete knjige, po tome novom nauku, vrijedile zajedno s Kuranom do 1999. godine. Ta nova vjera daje poruku kršćanima i muslimanima – da se odreknu svojih religijskih uvjetovanosti, jer se samo tako u novoj vjeri može postići „vrhunac“. Treći svezak te knjige kaže: „Vi ste u ‘potpuno novom poretku’.“ Ta univerzumska, sinkretistička vjera novog doba uči da nova godina započinje 19. veljače. Knjigu znanja treba čitati u svescima do šest puta do druge Nove godine. Svatko tko dobije sveske te knjige na čitanje član je „svjetske bratske zajednice“, to jest član „Kluba“. Knjiga je objavljena preko „kanala alfa“, koji je kanal (Gospoda). Ona se širi od 1984. godine po univerzumu, svezak po svezak. To je „knjiga budućnosti“, ne prošlosti. Glavni centar je u Istanbulu, a osim toga centra na svijetu ima još 18 centara. Knjiga ima nakanu biti, kako pišu u svescima, „vaša savjest, vaša Logika i intelekt“.

Moj osobni zaključak

Ovdje nije riječ o novoj vjeri u klasičnom smislu riječi. Sve je upućeno na događaje u čovjekovoj savjesti, njegovu intelektu, logici i srcu. Zapravo, sve se novo znanje i spoznaja smješta u srce čovjeka. Vjera kao vjera, kao nova vjera, zapravo je samo filozofsko-duhovni sinkretizam. Da je riječ stvarno o novoj religiji, tada bi trebala postojati sveta mjesta, bogoslužni prostor, molitva i liturgijski čini, obredi. U tome sinkretizmu nema ničega, osim bahatog stajališta da su oni ti koji imaju posljednju božansku objavu. „Knjiga znanja“ i sinkretizam toga filozofsko-duhovnog htijenja i aktivnosti među ljudima plod su „novog svjetskog poretka“, po kojemu sve vjere treba baciti pod noge i stvoriti civilizaciju satkanu kao jednu zajednicu („koktel  svih mogućih, postojećih duhovnosti“). Malo kršćanstva, malo, zapravo mnogo islamske duhovnosti i prihvaćanje istočnjačkog pojma reinkarnacije. Ono što je bolno jest svakako ruganje Isusu i kršćanima – da Isus nije začet po Duhu Svetom, nego da je „dijete iz epruvete“. Karakteristično je da se ta „Knjiga znanja“ nijednom rečenicom ne dotiče ni pravoslavlja ni judaizma. Kao da za njih pravoslavlje ne postoji, ili ga prepuštaju nekom drugom u stvaranju „novog svjetskog poretka“. Sama činjenica tajnovitog širenja svezaka „Knjige znanja“, „misionarskog djelovanja“, doista je tajnovita. Čitatelji svezaka te knjige ne smiju na svoju ruku dijeliti te sveske. Sve je strogo kontrolirano. Velika je enigma pitanje zašto je „Knjiga znanja“ nastala baš u anatolijskoj, islamskoj turskoj pokrajini, i zbog čega Kuran kao knjiga i islam imaju povlašteno mjesto u tome filozofskom sinkretizmu. Može li takva vjera, koja nema bogoštovnih zgrada, liturgijskih obreda imati budućnost? To je doista veliko pitanje. Ali, sigurno je jedno – ona će pomoću filozofije duhovno-intelektualnog sinkretizma unositi mnogo nereda u kršćansku i muslimansku kulturu. Vjerojatno to i jest cilj: koristiti 21. i 22. stoljeće za tihi rat protiv tih dviju civilizacija. Knjiga znanja predviđa sretnu budućnost čovječanstva tek u 23. stoljeću. Do tada je daleko. Neke negativne plodove – ravnodušnost prema kršćanstvu i prezir prema kršćanskim vrijednostima i samome Isusu – već žanjemo. Ta sinkretistička filozofija već pušta korijene i svoje krakove u Hrvatskoj. Ima onih koji su u Lijepoj Našoj uključeni u čitanje te „Knjige znanja“ u svescima. Živi bili pa vidjeli tu vjeru na djelu, koja za sebe kaže da je vjera za cijeli univerzum, za cjelokupno čovječanstvo. Nazvati Isusa „bebom iz epruvete“, a tvrditi da se „Knjiga znanja“ oslanja na prethodno objavljene vjere i religije svijeta, doista je licemjerno i ponižavajuće. To mogu činiti samo neprijatelji Božji, osobe zadojene sotonizmom te izazivanjem i podmetanjem netrpeljivosti, a ne bratstva i sestrinstva, kako za sebe kažu. A kažu da su  „svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Oni su „pero zlatnog doba“. Neka svatko osobno procijeni kamo vodi taj „novi poredak“ i tko su kreatori toga sinkretizma i stvarni pisci „Knjige znanja“, temeljne knjige za „zlatno doba“ čovječanstva.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Opravdana je vjera našega puka u pomoć Majke Božje

Objavljeno

na

Objavio

Na povratku zavjetne procesije grada Zagreba iz Marije Bistrice, ispred crkve sv. Petra u Zagrebu godine 1943./ foto zg-nadbiskupija.hr
Propovijed nadbiskupa Stepinca na hodočašću u Mariju Bistricu, 7. srpnja 1935.

Stari pomorci, da im lađa za vrijeme bure ne bude igračka valova, nastojali su, da što prije nađu čvrsto tlo i bace sidro, koje će lađu držati na mjestu. Svaki pojedini od nas putnik je na moru ovoga života, koji plovi usred raznih bura i oluja.

I cijeli narod hrvatski jedan je takav putnik, koji već 13 stotina godina plovi pučinom života u ovoj svojoj današnjoj lijepoj domovini, koju mu je podarila ruka Božja. I taj si je narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života, a to je Majka Božja bl. Djevica Marija.

O toj dubokoj vjeri našega puka, da mu je Marija najbolja zaštitnica u životu i u smrti, svjedoče nebrojene crkve Njoj posvećene po našim brežuljcima i planinama, otocima i dolinama. O toj dubokoj vjeri našega puka svjedoče nebrojeni oltari Njoj posvećeni gotovo u svim crkvama, svjedoče nebrojeni kipovi Njoj na čast podignuti na raskršćima naših puteva i cesta. Svjedoče nebrojene slike Njezine, koje rese i najsiromašnije potleušice naše kao i najbogatije palače.

Tu vjeru djedova i otaca naših došli smo i mi da zasvjedočimo i da zapečatimo ovom jubilarnom  procesijom grada Zagreba i hrvatskog naroda.

Krivovjerci raznih boja predbacuju nam, da je uzaludno i besmislena zazivati Mariju, jer je Bog samo jedan, a mi pravimo iz Marije božanstvo.

Pitamo Vas, braćo, zar se je varalo svekolika katoličko kršćanstvo kroz 1900 godina, kad je tako iskreno štovalo Mariju i zazivala je u pomoć? Zar se je varao i narod naš kroz 1300 godina zazivajući Mariju u svim zgodama i nezgodama života? Zar je šačica raznih krivovjeraca koji su nikli pred par decenija ili najviše par stotina godina u pravu, kad se blatom nabacuje na ono što je nama svima milo i drago, a to je  pobožnost k Majci Božjoj? Mislim, da nitko od vas toga ne vjeruje i ne može vjerovati. Jer na što nas sam Spasitelj, Bog, lsus Krist upućuje, ne može biti zlo.

A zar nas ne upućuje sam Spasitelj: »Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi«[1] A kada je ,braćo, zmija bila mudrija negoli onda, kad je upropastila Adama? Znajući da ga sama ne bi tako lako pridobila, poslužila se ženom nesretnom pramajkom Evom. I kad je upropastila nju, bez muke je srušila i Adama. Pa i onaj mudri Židov Mordokaj zar nam ne kazuje isto? Kad je narod židovski bio osuđen na propast po kralju perzijskom znao je Mardotej, da sam ne može stupiti pred kralja ni moliti milost za narod. Zato se je poslužio ženom kraljicom Esterom.[2] Nju je poslao pred kralja i, kako svjedoči sv. Pismo, ublažila je srce kraljeva i spasila židovski narod od sigurne propasti.

Pa i oni lukavi Filisteji, o kojima tako često govori sv. Pismo upućuju nas na nešto slično. Znali su, da sami nikad neće svladati Samsona, najvećeg junaka izraelskog. I što nisu mogli sami, učinili su pomoću Dalile, koja je prevarila Samsona i predala ga u ruke Filistejima.[3] Pa i onaj glasoviti vojskovođa izraelski Joab upućuje na nešto slično. Ne mogavši na drugi način ublažiti srce kralja Davida, da opet primi buntovnog sina Apsaloma, poslužio se slabom ženom Tekuitom. I što nije mogao učiniti junački i hrabri vojskovođa sam, učinio je preko slabe, obične žene.[4] Opomena dakle Spasiteljeva, mnogi pri­ mjeri sv. Pisma a i zdrav razum upućuju nas da se utječemo Mariji.

Ta kako bismo se mi bijednici, koji smo toliko griješili mišlju, riječju i činom i toliko puta i tako teško, kako bismo se usudili stupiti otvoreno pred vječnog, neizmjerno svetog Boga, ako ne bismo imali nikoga koji nas zagovara? A čiji zagovor može da bude jači, može da bude moćniji nego li Marijin? Zagovor one, koja je Sinu Božjemu dala čovječje tijelo, čije je svete grudi sisao, iz kojih je svetih ruku primao hranu. Braćo, ima li koji čovjek zdrave pameti, koji bi se usudio prigovoriti, ako iskreno štujemo i djetinjskim pouzdanjem zazivamo Mariju?

Ali kažu nam protivnici kakvi su to štovatelji Marijini koji istodobno dok je časte kunu i psuju i podavaju se svakojakim grijesima? Zar nije bolje ako je uopće ne štujemo?

Moram priznati našim protivnicima, da imadu u mnogočem pravo što se ovoga tiče. Ali što ćete! Čim je novac skuplji, tim se radije falsificira. Tako je i vrag, koji je po riječima Spasiteljevim »lažac i ubojica ljudi od početka«[5], falsificirao pobožnost k Majci Božjoj. Tu dakle moramo biti na oprezu, da ne bi i naša pobožnost k Mariji bila krivotvoreni novac, s kojim bi zlo prošli na nebeskoj mjenjačnici. Kao što si crnci prikazuju anđele crnima, tako i mnogi grješnici jer su crni u srcu, slikaju si pobožnost k Majci Božjoj crnu to jest oni hodočaste, oni poste Njoj na čast, oni joj donose darove na oltar, ali istodobno i psuju i pijančuju i griješe proti zapovijedima Božjim.

Što ćemo dakle reći ovima? Hoćemo li im savjetovati da poslušaju protivnike i prestanu s postovima, hodočašćima, molitvama? Odgovaram nipošto! Jer što je pobožnost? Nije ništa drugo negoli čvrsta i spremna volja činiti sve što časti Boga. Tako i pobožnost k Majci Božjoj – činiti spremno ono što ju časti. Zato hodočašća, postovi, darovi nisu sami po sebi pobožnost, nego su ili učinak pobožnosti ili sredstvo da se k pobožnosti dođe.

Koji je dakle u grijehu, a ipak hodočasti, posti i moli samo zato da se riješi grijeha, jer hoće da iskreno časti Mariju, ne samo da ne čini ništa zla, nego ju neka još više časti, da mu što prije isprosi milost obraćenja. A oni opet koji hodočaste, poste, daruju možda zato, da će im Marija pomoći da mogu što dulje živjeti u grijehu, neka također ne prestaju častiti je na ovaj način, nego neka što prije mijenjaju svoju opaku i pokvarenu volju i mole bl. Djevicu, da ih učini dobrima i valjanima, jer se grijeh i Marija nikada ne mogu složiti, kao što se ne slažu vatra i led.

Evo braćo, kako je opravdana vjera našega puka u pomoć Marijinu, kako je opravdano štovanje Majke Božje u našemu puku, makar bio i grješan.

Zato se mi obraćamo k Njoj, svim srcem i svom dušom vapeći: »Pogledaj na nas milena Mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni!« Pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine! Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke, da ostanu vazda čisti i pobožni! Pogledaj na hrvatske muževe i žene, da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje skvrne svetost bračnoga života! Pogledaj na hrvatske starce i starice, da im milostivi Bog po Tvom zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi sretnu vječnost!

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!

Završujemo s pjesnikom našim moleći Te iz dubine srca:
Dobra nam navek ostani,
isprosi nam pri Sinu,
da od svakog zla obrani
nas i domovinu. Amen!

Katolički list, 11. srpnja 1935., br. 28., str. 342-344.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 64-67.
zg-nadbiskupija.hr

[1] Mt  10, 16.
[2] Est 4-8,
[3] Suci 16, 4-22.
[4] 2 Sam  14, 1-24.
[5] Iv 8, 44.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

13. srpnja 1684. – Majka božja bistrička

Objavljeno

na

Objavio

“Dolaskom u svetište Majke Božje Bistričke stupio si na sveto mjesto, vršiš pobožni kršćanski čin.„

Tim je riječima zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić opisao najveće i najposjećenije hrvatsko marijansko svetište, u kojemu se čuva zavjetni kip čudotvorne Bogorodice.

Odlukom hrvatskih biskupa, svetkovina Majke Božje Bistričke slavi se 13. srpnja. Vjeruje se da je čudotvorni kip, visok 112 cm, u tamnome drvetu izrezbario mjesni majstor u 15. stoljeću.

Postavljen je u prasvetištu na obližnjemu Vinskom vrhu. No, prema legendi, župnik ga je zakopao u bistričkoj crkvi kako bi ga sačuvao od Turaka.

Kada je Marijin kip čudesno pronađen neoštećen, restauriran je i postavljen na oltar, a vjernici su počeli hodočastiti u Bistricu. Zbog ponovne opasnosti od Turaka, kip je opet skriven – zazidan je u udubinu iza oltara.

Drugi je put pronađen u srpnju 1684., nakon više od 30 godina, a u proštenište su počele dolaziti rijeke vjernika. Na 250. obljetnicu ponovnoga pronalaska, kip Majke Božje okrunjen je dvjema jubilejskim zlatnim krunama.

U velikom požaru 1880. crkva je oštećena, no glavni oltar s kipom Majke Božje Bistričke ostao je netaknut. Bistričko svetište proglašeno je nacionalnim prošteništem, a Majka Božja Bistrička kraljicom Hrvata.

Pred čudotvornim kipom dogodila su se mnoga čudesna ozdravljenja. Vjernici su tu nalazili utjehu još od turskih najezda, tijekom dvaju ratova, a osobito u Domovinskom ratu. Ondje se održavao Marijanski i Euharistijski kongres, hodočastile su pape, blaženim je proglašen kardinal Alojzije Stepinac.

Slikovito svetište, poput francuskog Lourdesa ili portugalske Fatime, godišnje privuče oko milijun vjernika iz Hrvatske i inozemstva, a najviše na blagdan čudesne Majke Kraljice Hrvata.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari