Pratite nas

Kolumne

Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji

Objavljeno

na

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu.

Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji

Josipovićevsko je pitanje treba li se Kujundžić odreći kandidature u korist Grabar Kitarović, jer Grabar Kitarović ne može pobijediti bez Kujundžića, kao ni on bez nje. Pravo je pitanje mogu li prije svega oni, a onda i stranački strojevi zanemariti osobne interese i taštine u korist nacionalnoga interesa. Dakle, Karamarko i Glavaš.

Glasači desnice su disciplinirani?

Ova teza se provlači kroz sve kampanje, laičke i stručne analize kojima svjedočimo godinama, a pogotovo prije i tijekom izbornih kampanja od kraja 1999. i početka 2000. godine do danas. Promovirali su je najutjecajniji mediji, a kroz cijelo to razdoblje to su neupitno bili izdanja EPH grupe, kojima se mogu pridodati Novi list i Slobodna Dalmacija, zatim HTV, koji je čak i u vrijeme izbora nakon Tuđmanove smrti, usprkos vlasti HDZ-a, snažno promovirao čitav niz stajališta današnje nazovi ljevice, a u biti – «antifašističke» fronte. Dovoljno je prisjetiti se sudionika njihovih političkih emisija, analitičara, pa po njihovom «znanstvenom» i intelektualnom opusu, samo pregledom dostupnih materijala shvatiti bit njihove političke «neutralnosti». Danas i posve neupitni simpatizeri desnih političkih stranaka i njihovih politika polaze od činjenice da «desni birači disciplinirano izlaze na izbore».

Što je temelj stava da su desničari disciplinirani?

Iskustvo s prvih demokratskih izbora. Iskustvo s izbora koji su tijekom rata za nezavisnost Hrvatske nosili poruku, manje-više jednaku obavezi obrane na prvim crtama bojišnice. Ljudi su znali točno što žele, imali su jasan državotvorni i državnički program, pa iako su vidjeli devijacije na čitavom nizu pitanja, znali su da je najvažnije izgraditi kuću, dom, pa tek onda razmještati namještaj i stvarati poredak stvari. Takvu maticu i takvo političko povjerenje nikada ne bi pobijedio ni Račan ni Budiša, koliko god Budiša prao Račanovu vrlo upitnu prošlost, da je nakon Tuđmana netko bio prepoznatljivi nositelj te državotvorne i državničke politike. Ali, suočeni s notornim Pašalićima, Rebićima, Šeksovima, uz cijeli niz Zagoraca i sličnih novonastalih društvenih «veličina», matica je bila sve slabija. Ljudi nisu htjeli izaći na izbore, a to se zorno vidi pregledom broja glasova koje je dobivao HDZ i njegovi kandidati.

Jednostavno, neutemeljeno je govoriti o političkoj disciplini «desnih birača» iz više razloga. Prvo, u Hrvatskoj ne postoji politička građanska kultura niti izgrađena kultura državnosti, jer – nije mogla postojati. U zemljama s kojima se volimo uspoređivati kao sa svojim idealnim ciljem, ta kultura razvijala se stotinama godina. Hrvatski narod, ako isključimo par izbora prije Drugoga svijetskog rata, jednostavno – nije imao što ni koga birati. Na navodne izbore do 1990. godine izlazili su pripadnici režimskog establishmenta i oni koji su se bojali da bi im nepojavljivanje moglo nauditi. Ostalo su riješavali članovi «izbornih» tijela, neumorno zaokružujući u večernjim satima liste – drugarica i drugova «narodnih» kandidata i birače. Ako usporedimo izborne rezultate prvenstveno SDP-a, koji neovisno koliko je u njemu brojčano bivših komunista, a koliko u HDZ-u, jednostavno i formalno i esencijalno, uistinu jest idejno naslijednik bivše Komunističke partije u novim okolnostima, više je nego jasno da se taj broj može izračunati na temelju zbroja stanovnika Hrvatske koji jesu ili potječu iz bivših oligarhijskih komunističko-partizanskih struktura, zatim golema većina hrvatskih Srba, vjerojatno dio pripadnika ostalih nacionalnih manjina i na svakim izborima rastući, ali ne dominantan, broj pripadnika mlađe generacije, kao proizvod bjesomučne antinacionalne i neoliberalne kampanje u udarnim medijima.

Dakle, niti jedan jedini znanstveno utemeljen argument ne postoji za takav zaključak o «disciplini» desnice, a svi, upravo svi, ukazuju na suprotno – diciplinirani mogu biti i jesu samo glasači ljevice. Uz to što u općoj kampanji protiv svakog izraza nacionalnog i tradicionalnog u Hrvatskoj, u čemu pogotovo prednjače autori tiskanih izdanja EPH, sami pojam discipliniranosti služi tim autorima za ismijavanje i ruganje «ognjištarima» i svojevrsnim čovjekolikim zombijima bez mozga, savjesti i minimuma prosudbenog intelekta, već ostarjele pripadnike bivšeg poretka, manjince i neupitnu neokomunističko-antifašističku strukturu se plaši masom sumnjivih ustašoida koji im rade o glavi, ako ne iziđu na izbore. A mlađe birače se «disciplinom» zadrtih desničara usmjerava očekivanim buntom protiv discipline kao pojma, u naručje – «antifašista» i «slobode», «europejstva», «tolerancije», u konačnici- modernizma.

Treba li Kujundžić odustati od izbora i pozvati svoje birače na potporu Kolindi Grabar Kitarović zbog jedinstva desnice, kako to ističu EPH izdanja posljednjih dana?

Prvi veliki poraz vladajući poredak s Josipovićem na čelu u ovim izborima doživio je time što nije uspio proizvesti više predsjedničkih kandidata. A potrudili su se jako. To se ne ističe u medijima, rijetke su analize koje na to upozoravaju, ali nemogućnost Ivana Grubišića, a zatim i ostalih nekoliko nominiranih, među koje svakako spada Anto Đapić, ali i Ivan Rude, koji vjerojatno nije ni bio igrač poretka, ali bi mu poslužio u svakom slučaju, pokazuje da je poretku u ovom slučaju zakazala – infrastruktura. A infrastrukturu na ljevici jedini ima – Milanović. Vesna Pusić i njena trgovačka družina ne mogu skupiti više ništa i nikada neće, Holy je čista virtualnost, a Josipović je otpilio Gabrića i slične nakon što njihovi medijski isforsirani projekti nisu pokazali rezultate. U ovakvim okolnostima, poslužit će im pernarovski diletant Sinčić, koji se može osloniti na radnički anarhomarksizam još većega diletanta Kapovića, te «inetelektualnu» pomoć Dude, Nadežde i Šibera iz Petoga dana.

Tko površno prati ove izbore, predkampanju, a i sami početak kampanje, lako će uočiti da Kujundžić zastupa i snažno bez ikakve dvojbe govori riječi i poruke koje milijuni Hrvata žele čuti. Pogotovo je dobar, nadmoćan u emisijama jedan na jedan, utoliko bolji što je naspram njega veći režimski ljigavac u ulozi novinara. Kujundžić, usprkos još jednoj podvali, da su pitanja o Titu, antifašizmu, hrvatskoj prošlosti i povjesti, Domovinskome ratu i rasprava o odnosu sa Srbijom na temelju činjenica, demode, sekundarna, nebitna pa i huškačka, da ta pitanja izazivaju podjele – zapravo slijedi vrhunsku političku intuiciju i realno poznavanje stvarnoga stanja duha svoga naroda. Hrvatski narod mora imati odgovore na ta pitanja, potvrđene s najviše razine državne politike, kako bi uopće mogao sve svoje potencijale iskoristiti za – sadašnjost i budućnost. Ta pitanja i odgovori iz kavana i s foruma moraju doći na Pantovčak i tamo biti zauvijek riješena. Jednostavno Kujundžić govori ono što Kolinda Grabar Kitarović izbjegava reći. Nipošto ne želim uspoređivati ovdje Kolindu i Josipovića, politika prvoga je osvjedočeno zlo svakome tko misli glavom, a njena to nije. Nije ni mogla biti. Ako treba birati u situaciji kad imaš uperenu pušku u glavu ili makar minimalnu slobodu da ćeš moći otkloniti neku drugu smrtnu opasnost naknadno – vjerojatno nema razumnog čovjeka koji ne bi prihvatio ovu drugu mogućnost. Jednostavno, ovakav HDZ, gdje prije svega mislim na Karamarka, njegovo najuže rukovodstvo i nekoliko usječenih balvana u prvim šumama oko Zagreba koji bauljaju za Kolindom glumeći njezin predizborni trust mozgova, ne može ponovo, koliko se god zaklinjali u povratak Tuđmanu – pokrenuti onu maticu iz devedesetih godina. Ljudi im ne vjeruju i to je politička činjenica. Ti ljudi bi uz Kolindinu retoriku i uz takav vrh HDZ-a ostali kod kuće. Kujundžić je jedini koji u ovom trenutku uz nevjerojatnu sramotu javne televizije, i nečuvenu drskost Josipovićeva poretka u otvorenom ponižavanju hrvatskoga naroda takvom televizijom, uspijeva doprijeti do srca prije svega, jer dojam i srce pokreću ljude, koji nisu budale i znaju da su programi priča za malog Mujicu. Riječ je kao voda – izgovorena nađe prolaz, koliko god debeli zidovi bili.

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu. Van je svake sumnje da je Kujundžić faktor koji neće ni malo povećati broj glasova ljevice u prvom krugu, ali svakako hoće i to snažno ukupan broj glasova desnice u prvome krugu. Dakle, nije dubokoumno političko pitanje danas kome šteti pojava i uloga Kujundžića, već posve banalan spin Josipovićeve kampanje. Bit je da ovo što on radi koristi hrvatskoj politici, oživljavanju hrvatske autentične državnosti i kulture te samosvijesti hrvatskoga naroda, silno je prijeteće za politički poredak Ive Jospovića, jer je prije svega njima isključivi interes što manji izlazak na izbore i što uvjerljivija minorizacija samih izbora i predsjedničke uloge, iako je sve upravo suprotno. Bit je upravo u tome da Kujundžić, ne samo da ne smije odustati, ne samo da nema razloga, ne samo da ima realne šanse za pobjedu, već da upravo zbog nacionalnih interesa, pa i interesa ovakvog HDZ-a kakav god on bio, time i Kolinde Grabar Kitarović, ako realno računa na pobjedu – ne smije odustati. Niti pozvati svoje glasače na potporu njoj bez – uvjeta. Ako Grabar Kitarović razvojem situacije uđe u drugi krug sa Josipovićem, jedini način da dobije Kujundžićevu potporu bio bi – prihvatiti njegove najvažnije poruke. Bez toga, čak i kad bi Kujundžić u takvim uvjetima pozvao svoje birače da je podupru, prvo, pljunuo bi im u lice, drugo, taj poziv bi bio čista prazna retorika bez ikakvih efekata.

Predsjednička uloga i funkcija je nebitna?

To je jedna od najtežih podvala, nastala u bjesomučnom «detuđmaniziranju» Hrvatske, a u biti – rušilačkom stampedu protiv hrvatske državnosti. Sam pojam «detuđmanizacija» je i smišljen kako bi se već pripremljena matrica medijsko – političkog i obavještajno – specijalnoratovskoga preuzimanja potpune kontrole nad realnom, ali posve neželjenom hrvatskom samostalnošću i potencijalnom državnošću, personalizirala i maskirala stvarna namjera. Potencijalnom zbog toga, što je formiranje države, obrana nezavisnosti od ratne velikosrpske fizičke ugroze i međunarodno priznanje zapravo samo minimum preduvjeta za razvoj – autentične nacionalne državne politike. Te preduvjete se nije moglo formalno izmjeniti jer bi to bilo, s jedne strane međunarodno pravni presedan, a s druge strane, izazvalo bi reakciju goleme većine naroda. Zato se krenulo s «detuđmanizacijom», a prvi korak u provedbi iste bio je – ukidanje polupredsjedničkog državnoga sustava. Nacijama koje su upravo izašle iz rata za nezavisnost, koje su pod teškim prtiskom vrlo moćnih i relevantnih međunarodnih sila zbog svoje neposlušnosti, nacijama brojnim kao što je Hrvatska i s takvom turbulentnom prošlosti – snažna vlast je minimalan preduvjet za nesmetan razvoj svoje državnosti. Ovo je samo po sebi pitanje za cjelovitiju analizu, jer se može kao protupitanje postaviti teza – što bi tek Mesić ili Josipović radili da su imali Tuđmanove ovlasti? Ni malo više ne bi doprinosili razvoju Hrvatske jer ne bi htjeli, niti su zbog toga birani. A lakše im je bilo raditi štetu s ovakvim ovlastima jer su se mogli prikriti i ne snositi odgovornost za učinjeno, koristiti podmukle metode, preko utjecaja na medije, djelovanje vlade i državnih institucija, kadrovsku politku i kadroviranje prije svega u diplomaciji, vojsci i obavještajnim službama. Dakle, s aktualnim ovlastima predsjednik ima golem utjecaj na sva relevantna zbivanja u Hrvatskoj. Problem je međutim što bi Hrvatskoj realno bilo bolje da je od 2000. do danas imala upražnjeno mjesto predsjednika, jer se mandati Stjepana Mesića i Ive Josipovića mogu pamtiti i hoće, kad-tad, u relevantnim povjesnim analizama – isključivo po šteti koju su učinili vlastitom narodu i društvu u cjelini.

Predsjednik države, u najmanju ruku kao i monarsi u zapadnim demokracijama, jest simbol državnosti jednog naroda. Zbog toga su poruke kao nekovečerašnja «intelektualnih gurua» Dude, Šibera i Čačinovićke da je ta «institucija besmislena», ili izraz dubokog diletantizma, što bi moglo vrijediti za Šibera, koji to pokazuje iz emisije u emisiju radi čega je vjerojatno i izabran, ili svjesne podvale što bi po definiciji više odgovaralo Dudi zbog znanstvenog opredjeljenja, iako sumnju u njegovu intelektualnu relevantnost snažno potkrijepljuje njegova oda kapovićovštini na političkoj sceni.

U zlonamjernom smjeru moglo bi se nastaviti sličnim tezama, treba li Hrvatskoj ovakva Vlada, Sabor, pa ćemo se dovesti do pitanja – što nam je bre ovo trebalo?

Teza da se predsjednika treba birati u Saboru, a ne neposrednim izborima izraz je nametnute javne percepcije politikom «detuđmanizacije». Tragikomično je da je takvoj tezi sklon i Tomislav Karamarko koji se deklarativno zalaže za povratak – Tuđmanu. Odluka o tome treba li predsjednika birati na neposrednim izborima ili u Saboru, prije svega je pitanje odnosa prema prvobitnoj nakani predsjednika Tuđmana da svaki hrvatski državljanin bez obzira gdje se nalazio, mora imati i dužnost i pravo – sudjelovati u upravljanju hrvatskom državnošću. Ta nakana nije, za svakoga tko je ikada pročitao bilo što od pokojnog Tuđmana, izraz njegove taktičke potreba ostvariti premoć nad konkurencijom, već – povjesne obveze hrvatske države prema svome narodu, kako u zemlji tako i u inozemstvu, koje nije stotinama godina bilo stvar slobodnoga izbora. Na žalost, taj pravac razvoja hrvatske državotvorne kulture i državnosti nakon Tuđmana je, što svjesno, što slabostima zbog kojih su morali popuštati suparnicima, što utjecajem međunarodne zajednice preko svojih satelita u zemlji, praktično posve upropastio HDZ. Hrvatskog predsjednika, kao vrhunski simbol nacionalne državnosti, mora birati s praktičnom mogućnošću izbora – ukupan hrvatski narod. Sabor već ne, ali to je tema za drugu analizu. Nacija s takvom povješću, koja ima višegeneracijsku emigraciju snažnog domoljubnog opredjeljenja ne može opstati, a još manje biti konkurentna u suvremenom svijetu bez takve integracije iseljene i domovinske Hrvatske. Takva integracija se ne postiže deklaracijama, nego izravnim sudjelovanjem u izboru predsjednika Države, što arhitekti neokomunističkog i kolonijalnog poretka svim silama nastoje razbiti pod svaku cijenu.Utoliko su dvojbe o ulozi predsjednika u Hrvatskoj lažne i najčešće plod vrlo podmuklih nakana, kao i dvojba oko načina izbora predsjednika. Makar i formalno, sve dok postoji pravo na izbor predsjednika svakom Hrvatu gdje god bio, očekivati je da će hrvatskom državnošću upravljati – sam hrvatski narod. Koliko god zaglibila i država i samo hrvatsko društvo, time se to može popraviti, a bez toga – ne može. Neposredni izbori za predsjednika države s ostvarivim pravom glasa svim hrvatskim državljanima i po novom zakonu o državljanstvu, strateška su garancija sprječavanja ozbiljnijeg utjecaja dviju pogubnih ideja za hrvatske interese – velikosrpske, koja nije ni ubijena ni osuđena, kao i neokolonijalne, koju pronose manjinski sljedbenici komunističkog poretka radi svoga opstanka.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari