Pratite nas

Kolumne

Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji

Objavljeno

na

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu.

Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji

Josipovićevsko je pitanje treba li se Kujundžić odreći kandidature u korist Grabar Kitarović, jer Grabar Kitarović ne može pobijediti bez Kujundžića, kao ni on bez nje. Pravo je pitanje mogu li prije svega oni, a onda i stranački strojevi zanemariti osobne interese i taštine u korist nacionalnoga interesa. Dakle, Karamarko i Glavaš.

Glasači desnice su disciplinirani?

Ova teza se provlači kroz sve kampanje, laičke i stručne analize kojima svjedočimo godinama, a pogotovo prije i tijekom izbornih kampanja od kraja 1999. i početka 2000. godine do danas. Promovirali su je najutjecajniji mediji, a kroz cijelo to razdoblje to su neupitno bili izdanja EPH grupe, kojima se mogu pridodati Novi list i Slobodna Dalmacija, zatim HTV, koji je čak i u vrijeme izbora nakon Tuđmanove smrti, usprkos vlasti HDZ-a, snažno promovirao čitav niz stajališta današnje nazovi ljevice, a u biti – «antifašističke» fronte. Dovoljno je prisjetiti se sudionika njihovih političkih emisija, analitičara, pa po njihovom «znanstvenom» i intelektualnom opusu, samo pregledom dostupnih materijala shvatiti bit njihove političke «neutralnosti». Danas i posve neupitni simpatizeri desnih političkih stranaka i njihovih politika polaze od činjenice da «desni birači disciplinirano izlaze na izbore».

Što je temelj stava da su desničari disciplinirani?

Iskustvo s prvih demokratskih izbora. Iskustvo s izbora koji su tijekom rata za nezavisnost Hrvatske nosili poruku, manje-više jednaku obavezi obrane na prvim crtama bojišnice. Ljudi su znali točno što žele, imali su jasan državotvorni i državnički program, pa iako su vidjeli devijacije na čitavom nizu pitanja, znali su da je najvažnije izgraditi kuću, dom, pa tek onda razmještati namještaj i stvarati poredak stvari. Takvu maticu i takvo političko povjerenje nikada ne bi pobijedio ni Račan ni Budiša, koliko god Budiša prao Račanovu vrlo upitnu prošlost, da je nakon Tuđmana netko bio prepoznatljivi nositelj te državotvorne i državničke politike. Ali, suočeni s notornim Pašalićima, Rebićima, Šeksovima, uz cijeli niz Zagoraca i sličnih novonastalih društvenih «veličina», matica je bila sve slabija. Ljudi nisu htjeli izaći na izbore, a to se zorno vidi pregledom broja glasova koje je dobivao HDZ i njegovi kandidati.

Jednostavno, neutemeljeno je govoriti o političkoj disciplini «desnih birača» iz više razloga. Prvo, u Hrvatskoj ne postoji politička građanska kultura niti izgrađena kultura državnosti, jer – nije mogla postojati. U zemljama s kojima se volimo uspoređivati kao sa svojim idealnim ciljem, ta kultura razvijala se stotinama godina. Hrvatski narod, ako isključimo par izbora prije Drugoga svijetskog rata, jednostavno – nije imao što ni koga birati. Na navodne izbore do 1990. godine izlazili su pripadnici režimskog establishmenta i oni koji su se bojali da bi im nepojavljivanje moglo nauditi. Ostalo su riješavali članovi «izbornih» tijela, neumorno zaokružujući u večernjim satima liste – drugarica i drugova «narodnih» kandidata i birače. Ako usporedimo izborne rezultate prvenstveno SDP-a, koji neovisno koliko je u njemu brojčano bivših komunista, a koliko u HDZ-u, jednostavno i formalno i esencijalno, uistinu jest idejno naslijednik bivše Komunističke partije u novim okolnostima, više je nego jasno da se taj broj može izračunati na temelju zbroja stanovnika Hrvatske koji jesu ili potječu iz bivših oligarhijskih komunističko-partizanskih struktura, zatim golema većina hrvatskih Srba, vjerojatno dio pripadnika ostalih nacionalnih manjina i na svakim izborima rastući, ali ne dominantan, broj pripadnika mlađe generacije, kao proizvod bjesomučne antinacionalne i neoliberalne kampanje u udarnim medijima.

Dakle, niti jedan jedini znanstveno utemeljen argument ne postoji za takav zaključak o «disciplini» desnice, a svi, upravo svi, ukazuju na suprotno – diciplinirani mogu biti i jesu samo glasači ljevice. Uz to što u općoj kampanji protiv svakog izraza nacionalnog i tradicionalnog u Hrvatskoj, u čemu pogotovo prednjače autori tiskanih izdanja EPH, sami pojam discipliniranosti služi tim autorima za ismijavanje i ruganje «ognjištarima» i svojevrsnim čovjekolikim zombijima bez mozga, savjesti i minimuma prosudbenog intelekta, već ostarjele pripadnike bivšeg poretka, manjince i neupitnu neokomunističko-antifašističku strukturu se plaši masom sumnjivih ustašoida koji im rade o glavi, ako ne iziđu na izbore. A mlađe birače se «disciplinom» zadrtih desničara usmjerava očekivanim buntom protiv discipline kao pojma, u naručje – «antifašista» i «slobode», «europejstva», «tolerancije», u konačnici- modernizma.

Treba li Kujundžić odustati od izbora i pozvati svoje birače na potporu Kolindi Grabar Kitarović zbog jedinstva desnice, kako to ističu EPH izdanja posljednjih dana?

Prvi veliki poraz vladajući poredak s Josipovićem na čelu u ovim izborima doživio je time što nije uspio proizvesti više predsjedničkih kandidata. A potrudili su se jako. To se ne ističe u medijima, rijetke su analize koje na to upozoravaju, ali nemogućnost Ivana Grubišića, a zatim i ostalih nekoliko nominiranih, među koje svakako spada Anto Đapić, ali i Ivan Rude, koji vjerojatno nije ni bio igrač poretka, ali bi mu poslužio u svakom slučaju, pokazuje da je poretku u ovom slučaju zakazala – infrastruktura. A infrastrukturu na ljevici jedini ima – Milanović. Vesna Pusić i njena trgovačka družina ne mogu skupiti više ništa i nikada neće, Holy je čista virtualnost, a Josipović je otpilio Gabrića i slične nakon što njihovi medijski isforsirani projekti nisu pokazali rezultate. U ovakvim okolnostima, poslužit će im pernarovski diletant Sinčić, koji se može osloniti na radnički anarhomarksizam još većega diletanta Kapovića, te «inetelektualnu» pomoć Dude, Nadežde i Šibera iz Petoga dana.

Tko površno prati ove izbore, predkampanju, a i sami početak kampanje, lako će uočiti da Kujundžić zastupa i snažno bez ikakve dvojbe govori riječi i poruke koje milijuni Hrvata žele čuti. Pogotovo je dobar, nadmoćan u emisijama jedan na jedan, utoliko bolji što je naspram njega veći režimski ljigavac u ulozi novinara. Kujundžić, usprkos još jednoj podvali, da su pitanja o Titu, antifašizmu, hrvatskoj prošlosti i povjesti, Domovinskome ratu i rasprava o odnosu sa Srbijom na temelju činjenica, demode, sekundarna, nebitna pa i huškačka, da ta pitanja izazivaju podjele – zapravo slijedi vrhunsku političku intuiciju i realno poznavanje stvarnoga stanja duha svoga naroda. Hrvatski narod mora imati odgovore na ta pitanja, potvrđene s najviše razine državne politike, kako bi uopće mogao sve svoje potencijale iskoristiti za – sadašnjost i budućnost. Ta pitanja i odgovori iz kavana i s foruma moraju doći na Pantovčak i tamo biti zauvijek riješena. Jednostavno Kujundžić govori ono što Kolinda Grabar Kitarović izbjegava reći. Nipošto ne želim uspoređivati ovdje Kolindu i Josipovića, politika prvoga je osvjedočeno zlo svakome tko misli glavom, a njena to nije. Nije ni mogla biti. Ako treba birati u situaciji kad imaš uperenu pušku u glavu ili makar minimalnu slobodu da ćeš moći otkloniti neku drugu smrtnu opasnost naknadno – vjerojatno nema razumnog čovjeka koji ne bi prihvatio ovu drugu mogućnost. Jednostavno, ovakav HDZ, gdje prije svega mislim na Karamarka, njegovo najuže rukovodstvo i nekoliko usječenih balvana u prvim šumama oko Zagreba koji bauljaju za Kolindom glumeći njezin predizborni trust mozgova, ne može ponovo, koliko se god zaklinjali u povratak Tuđmanu – pokrenuti onu maticu iz devedesetih godina. Ljudi im ne vjeruju i to je politička činjenica. Ti ljudi bi uz Kolindinu retoriku i uz takav vrh HDZ-a ostali kod kuće. Kujundžić je jedini koji u ovom trenutku uz nevjerojatnu sramotu javne televizije, i nečuvenu drskost Josipovićeva poretka u otvorenom ponižavanju hrvatskoga naroda takvom televizijom, uspijeva doprijeti do srca prije svega, jer dojam i srce pokreću ljude, koji nisu budale i znaju da su programi priča za malog Mujicu. Riječ je kao voda – izgovorena nađe prolaz, koliko god debeli zidovi bili.

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu. Van je svake sumnje da je Kujundžić faktor koji neće ni malo povećati broj glasova ljevice u prvom krugu, ali svakako hoće i to snažno ukupan broj glasova desnice u prvome krugu. Dakle, nije dubokoumno političko pitanje danas kome šteti pojava i uloga Kujundžića, već posve banalan spin Josipovićeve kampanje. Bit je da ovo što on radi koristi hrvatskoj politici, oživljavanju hrvatske autentične državnosti i kulture te samosvijesti hrvatskoga naroda, silno je prijeteće za politički poredak Ive Jospovića, jer je prije svega njima isključivi interes što manji izlazak na izbore i što uvjerljivija minorizacija samih izbora i predsjedničke uloge, iako je sve upravo suprotno. Bit je upravo u tome da Kujundžić, ne samo da ne smije odustati, ne samo da nema razloga, ne samo da ima realne šanse za pobjedu, već da upravo zbog nacionalnih interesa, pa i interesa ovakvog HDZ-a kakav god on bio, time i Kolinde Grabar Kitarović, ako realno računa na pobjedu – ne smije odustati. Niti pozvati svoje glasače na potporu njoj bez – uvjeta. Ako Grabar Kitarović razvojem situacije uđe u drugi krug sa Josipovićem, jedini način da dobije Kujundžićevu potporu bio bi – prihvatiti njegove najvažnije poruke. Bez toga, čak i kad bi Kujundžić u takvim uvjetima pozvao svoje birače da je podupru, prvo, pljunuo bi im u lice, drugo, taj poziv bi bio čista prazna retorika bez ikakvih efekata.

Predsjednička uloga i funkcija je nebitna?

To je jedna od najtežih podvala, nastala u bjesomučnom «detuđmaniziranju» Hrvatske, a u biti – rušilačkom stampedu protiv hrvatske državnosti. Sam pojam «detuđmanizacija» je i smišljen kako bi se već pripremljena matrica medijsko – političkog i obavještajno – specijalnoratovskoga preuzimanja potpune kontrole nad realnom, ali posve neželjenom hrvatskom samostalnošću i potencijalnom državnošću, personalizirala i maskirala stvarna namjera. Potencijalnom zbog toga, što je formiranje države, obrana nezavisnosti od ratne velikosrpske fizičke ugroze i međunarodno priznanje zapravo samo minimum preduvjeta za razvoj – autentične nacionalne državne politike. Te preduvjete se nije moglo formalno izmjeniti jer bi to bilo, s jedne strane međunarodno pravni presedan, a s druge strane, izazvalo bi reakciju goleme većine naroda. Zato se krenulo s «detuđmanizacijom», a prvi korak u provedbi iste bio je – ukidanje polupredsjedničkog državnoga sustava. Nacijama koje su upravo izašle iz rata za nezavisnost, koje su pod teškim prtiskom vrlo moćnih i relevantnih međunarodnih sila zbog svoje neposlušnosti, nacijama brojnim kao što je Hrvatska i s takvom turbulentnom prošlosti – snažna vlast je minimalan preduvjet za nesmetan razvoj svoje državnosti. Ovo je samo po sebi pitanje za cjelovitiju analizu, jer se može kao protupitanje postaviti teza – što bi tek Mesić ili Josipović radili da su imali Tuđmanove ovlasti? Ni malo više ne bi doprinosili razvoju Hrvatske jer ne bi htjeli, niti su zbog toga birani. A lakše im je bilo raditi štetu s ovakvim ovlastima jer su se mogli prikriti i ne snositi odgovornost za učinjeno, koristiti podmukle metode, preko utjecaja na medije, djelovanje vlade i državnih institucija, kadrovsku politku i kadroviranje prije svega u diplomaciji, vojsci i obavještajnim službama. Dakle, s aktualnim ovlastima predsjednik ima golem utjecaj na sva relevantna zbivanja u Hrvatskoj. Problem je međutim što bi Hrvatskoj realno bilo bolje da je od 2000. do danas imala upražnjeno mjesto predsjednika, jer se mandati Stjepana Mesića i Ive Josipovića mogu pamtiti i hoće, kad-tad, u relevantnim povjesnim analizama – isključivo po šteti koju su učinili vlastitom narodu i društvu u cjelini.

Predsjednik države, u najmanju ruku kao i monarsi u zapadnim demokracijama, jest simbol državnosti jednog naroda. Zbog toga su poruke kao nekovečerašnja «intelektualnih gurua» Dude, Šibera i Čačinovićke da je ta «institucija besmislena», ili izraz dubokog diletantizma, što bi moglo vrijediti za Šibera, koji to pokazuje iz emisije u emisiju radi čega je vjerojatno i izabran, ili svjesne podvale što bi po definiciji više odgovaralo Dudi zbog znanstvenog opredjeljenja, iako sumnju u njegovu intelektualnu relevantnost snažno potkrijepljuje njegova oda kapovićovštini na političkoj sceni.

U zlonamjernom smjeru moglo bi se nastaviti sličnim tezama, treba li Hrvatskoj ovakva Vlada, Sabor, pa ćemo se dovesti do pitanja – što nam je bre ovo trebalo?

Teza da se predsjednika treba birati u Saboru, a ne neposrednim izborima izraz je nametnute javne percepcije politikom «detuđmanizacije». Tragikomično je da je takvoj tezi sklon i Tomislav Karamarko koji se deklarativno zalaže za povratak – Tuđmanu. Odluka o tome treba li predsjednika birati na neposrednim izborima ili u Saboru, prije svega je pitanje odnosa prema prvobitnoj nakani predsjednika Tuđmana da svaki hrvatski državljanin bez obzira gdje se nalazio, mora imati i dužnost i pravo – sudjelovati u upravljanju hrvatskom državnošću. Ta nakana nije, za svakoga tko je ikada pročitao bilo što od pokojnog Tuđmana, izraz njegove taktičke potreba ostvariti premoć nad konkurencijom, već – povjesne obveze hrvatske države prema svome narodu, kako u zemlji tako i u inozemstvu, koje nije stotinama godina bilo stvar slobodnoga izbora. Na žalost, taj pravac razvoja hrvatske državotvorne kulture i državnosti nakon Tuđmana je, što svjesno, što slabostima zbog kojih su morali popuštati suparnicima, što utjecajem međunarodne zajednice preko svojih satelita u zemlji, praktično posve upropastio HDZ. Hrvatskog predsjednika, kao vrhunski simbol nacionalne državnosti, mora birati s praktičnom mogućnošću izbora – ukupan hrvatski narod. Sabor već ne, ali to je tema za drugu analizu. Nacija s takvom povješću, koja ima višegeneracijsku emigraciju snažnog domoljubnog opredjeljenja ne može opstati, a još manje biti konkurentna u suvremenom svijetu bez takve integracije iseljene i domovinske Hrvatske. Takva integracija se ne postiže deklaracijama, nego izravnim sudjelovanjem u izboru predsjednika Države, što arhitekti neokomunističkog i kolonijalnog poretka svim silama nastoje razbiti pod svaku cijenu.Utoliko su dvojbe o ulozi predsjednika u Hrvatskoj lažne i najčešće plod vrlo podmuklih nakana, kao i dvojba oko načina izbora predsjednika. Makar i formalno, sve dok postoji pravo na izbor predsjednika svakom Hrvatu gdje god bio, očekivati je da će hrvatskom državnošću upravljati – sam hrvatski narod. Koliko god zaglibila i država i samo hrvatsko društvo, time se to može popraviti, a bez toga – ne može. Neposredni izbori za predsjednika države s ostvarivim pravom glasa svim hrvatskim državljanima i po novom zakonu o državljanstvu, strateška su garancija sprječavanja ozbiljnijeg utjecaja dviju pogubnih ideja za hrvatske interese – velikosrpske, koja nije ni ubijena ni osuđena, kao i neokolonijalne, koju pronose manjinski sljedbenici komunističkog poretka radi svoga opstanka.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jure Vujić: Mentalna Krajina i imaginarne zajednice

Objavljeno

na

Objavio

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90.-tih.

Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, Post-Jugoslavenskim Stresnim Poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Politolog Benedict Anderson govori o“ zamišljenim zajednicama“ u svojoj knjizi „Imagined Communities“, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko- imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu.

Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti j i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih konstitutivnih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status.

Naime geopolitičku planu, ukronija ( što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke „ukrojine“ u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta. Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o „zelenoj islamskoj transverzali“ itd..Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”.

Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

Nacionalne ideologije mogu evoluirati u transnacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” ( pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice. Ali i ideologije i pokreti koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja.

Nikada ne treba podcjenjivati atrakcijsku snagu „imaginarnih zajednica“ jer su plod fenomena tzv. „ukronije“ o kojem govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel. Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti ( primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa).

U danom kriznom povijesnom trenutku takve „ukronije „mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik. Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” u mjesecu kolovozu 2017.( u Beogradu) koji poručujući da“ Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, istaknuo je kako „se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire „.

Jure Vujić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

 

Tomislav Karamarko: Pupovac misli da su ugrožena prava Srba ako on ne sudjeluje u vlasti

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati