Connect with us

Kolumne

Opća panika oko izbornih jedinica kao uigravanje ususret izborima

Objavljeno

-

Ilustracija

Sama činjenica što postoje različiti tipovi izbornih sustava svjedoči kako nema savršenog. Jer kad bi takav postojao, primjenjivao bi se posvuda. Budući da nema idealnog sustava, prikladnog za sve prilike i sva vremena, isti varira od države do države. Neke zemlje rijetko kad mijenjaju izborni zakon ne videći prostor za zamjetno poboljšanje.

Druge se, pak, ne ustručavaju iskušavati nova rješenja. I Hrvatska je, kao mlada demokracija, promijenila tri tipa izbornog zakona sve dok širokim suglasjem nije prihvaćen trenutni, s blagim varijacijama na snazi već gotovo četvrt stoljeća.

Tko je mjerodavan – Plenković ili stručnjaci?

Nakon što je Ustavni sud ukinuo Zakon o izbornim jedinicama zbog nejednake vrijednosti glasa u pojedinim izbornim jedinicama slijedom demografskih promjena, no, ne i sâm Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, koji predviđa izbor po 14 zastupnika u 10 podjednakih jedinica, vladajuća većina je odlučila minimalnim tehničkim zahvatom udovoljiti zahtjevu Ustavnog suda. Političkom odlukom skrojene su izborne jedinice tako da svaki glas, uz prihvatljiva odstupanja, vrijedi približno jednako, dok se u promjene samog izbornog zakona nije ulazilo. O razlozima se može tek nagađati. Po svoj prilici, procijenjeno je kako nema realnih izgleda za postizanje šireg suglasja zbog oštro suprotstavljenih stajališta oko smjera promjena. U javnosti viđeniji stručnjaci i oporbenjaci zagovarali smanjenje broja izbornih jedinica, uslijed čega bi slika Sabora bila razmjernija broju dobivenih glasova. U drugu ruku, predsjednik Vlade Plenković bi s vremena na vrijeme natuknuo kako preferira izmjene poput, primjerice, bonusa za vodeću listu, koje, pak, vode stabilnijoj većini u okolnostima izražene raspršenosti glasova svojstvene razmrvljenoj političkoj sceni.

Ovdje vrijedi primijetiti kako je Plenković ipak mjerodavniji za ovu odluku od takozvanih stručnjaka. Prije svega, na njemu je kao čelniku Vlade odgovornost donošenja odluke. K tome, za razliku od pukih teoretičara, upravo on posjeduje konkretno političko iskustvo stvaranja i održavanja vladajuće većine. U čitavoj priči prilično je znakovito i svekoliko jedinstvo oporbe, medija i u javnosti viđenijih stručnjaka. Od svih tipova izbornih zakona u političkoj teoriji i praksi, svi su oni za podjelu Hrvatske na 5 do 6 izbornih jedinica duž prirodnih granica povijesnih joj pokrajina.

Činjenica da se u ovako složenim općim geopolitičkim okolnostima, obilježenima izrazitom neizvjesnošću i nestabilnošću, svi stručnjaci, neovisno o tome prigrlile ih lijeve ili desne političke inicijative, javno zalažu za u vlas isti tip izbornog sustava, koji neumitno vodi daljnjem raspršivanju Sabora, navodi na slutnju kako iz njih ne progovara samo struka. Potpuni izostanak pluralizma mišljenja upućuje na goli politički aktivizam, u čijoj je srži, što iz neznanja, što iz zlobe, sustavna opstrukcija stabilnog vladanja Hrvatskom bez obzira tko imao većinu, popraćena nehajnim zanemarivanjem općeg konteksta.

 

Zrela politička odluka i klasično politikantstvo

Čim je vlast donijela političku odluku o ograničavanju zahvata na korekciju izbornih jedinica bez promjene samog izbornog zakona svaka rasprava izvan tog okvira postala je bespredmetna i svela se na puko politikantstvo. U tome su, nudeći instant rješenja, prednjačili uglavnom osvjedočeni politikanti bez osjećaja za matematiku, ali i matematičari posve neupućeni u politiku, nimalo ne hajući što predmetna tematika traži potkovanost u obje sfere.

Pored žala što se izborni zakon ne mijenja, ponajviše se jamralo oko razlike između broja birača u biračkim popisima i broja punoljetnika utvrđenog popisom stanovništva 2021. godine, koja iznosi gotovo 500 tisuća u korist prvih. Nije se, međutim, puno spominjalo koliko to doista utječe na izborne rezultate. Moguće i zato što bi uzimanje popisa stanovništva kao referentnog za određivanje granica izbornih jedinica tek simbolično izmijenilo njihove granice. I još važnije, tek u malo vjerojatnim slučajevima bi utjecalo na izborni rezultat, za mandat, uvrh glave dva. Ne ulazeći u prednosti i nedostatke svakog od ta dva pristupa, ključno je primijetiti kako se radi o beznačajnoj primjedbi zanemariva utjecaja na izborne rezultate. Naravno, izuzmu li se diletantska, ničim potkrijepljena podmetanja kako tu razliku od 500 tisuća čine već unaprijed upisani glasovi za HDZ. Premda je svakome iole upućenome jasno kako se tu radi mahom o osobama, koje, unatoč tome što imaju biračko pravo, ne izlaze na izbore, jer su već dulje vrijeme izvan Hrvatske. Uz to, postojeći mehanizmi kontrole glasovanja onemogućuju da bi spomenuti jaz ugrozio integritet izbornog procesa. Njime se jedino narušava statistika izlaznosti, utoliko da se doimlje osjetno slabijom nego što stvarno jest.

 

Ma, pusti sadržaj, tko je autor?

I kad se već nije našlo ozbiljnijih primjedaba na sâm sadržaj promjena Zakona o izbornim jedinicama, u prvi plan je stavljeno sporedno pitanje – tko je autor Zakona? Kad već ne mogu suvislo objasniti kako bi to nove izborne jedinice uopće išle u prilog vladajućoj stranici, nešto sumnjivo se mora iskopati kako bi se problematizirala čak i čisto tehnička izmjena. Kad već nikako ne mogu prokazati njihovo nedjelo, krivce nalaze u neznanim autorima. Bit će zato što je u javnosti glasnim stručnjacima povrijeđen ego što nisu konzultirani, ujedno ostavši uskraćeni i za honorar. Upiranje prstom u autore ne može, međutim, prikriti činjenicu kako su provedene promjene posve logične. Što se bitno moglo popraviti, popravljeno je, pri čemu je glavnina promjena zapravo bila već unaprijed zadana geografskim oblikom Hrvatske te činjenicom da se koncept od 10 podjednakih izbornih jedinica ne mijenja. Tako su brojem birača sve oskudnije slavonske izborne jedinice proširene duž prirodnih prometnih i infrastrukturnih koridora uz rijeke Dravu i Savu. Uklonjena je nerazumna nepravilnost u gradu Zagrebu, gdje granice izbornih jedinica nisu pratile one gradskih četvrti, u nekim slučajevima čak i s geografskim diskontinuitetom. Izborne jedinice u samom gradu Zagrebu i neposrednom okruženju u najvećoj su mogućoj mjeri zaokružene i odvojene od gospodarski znatno slabije razvijenih ratom opustošenih područja. Potonja, mahom brdsko-planinski krajevi, dijele povijesno naslijeđene probleme pa sad čine glavninu 7. izborne jedinice. K tome je dosljedno poštovan kriterij za određivanje granice između 7. i 8. izborne jedinice. Sve teritorijalne jedinice Primorsko-goranske županije s izlazom na more našle su se u osmoj izbornoj jedinici, a one u zaleđu u sedmoj. I to je to!

 

O, more tuposti!

S druge strane, neobičan izgled pojedinih izbornih jedinica izravno proizlazi iz čudnovatog oblika Hrvatske, što u okvirima postojećeg izbornog zakona ne ostavlja prostora za puno varijanti. To, međutim, nije spriječilo utjecajnije medije i oporbene saborske zastupnike da ustraju u onome što najbolje, a moguće i jedino, znaju. Bez imalo srama su se razmetali nalazeći nelogičnosti posvuda osim u vlastitim glavama, slijepo se držeći načela – što bedastije, lakše će se uhvatiti među poslovično nekritičnim potrošačima njihovih splačina. Jedna od istaknutijih ludorija u tom raskošnom repertoaru zacijelo je jadikovka kako je Slavonija izgubila svoje izborne jedinice. No, je li pripajanje dijela Koprivničko-križevačke županije sjevernoj slavonskoj jedinici, koji čini 16% ukupnog biračkog tijela nove proširene jedinice, doista progutalo Slavoniju? Ili je možda pripajanje dijela Sisačko-moslavačke županije južnoj slavonskoj jedinici, koji čini svega 6% nove proširene jedinice, dokinulo njezin slavonski karakter? Zapanjuje neznanje zastupnika IDS-a, stranke popularne u vodećoj hrvatskoj turističkoj županiji, koji potvrdu inženjeringa vidi u dosljednom razdvajanju općina i gradova Primorsko-goranske županije ovisno o tome imaju li izlaz na more, a slijedom toga i različite gospodarske afinitete glede turizma i pomorstva. Neki su nelogičnost pronašli čak i u spoznaji kako jedna zagrebačka tramvajska linija prolazi kroz 3 izborne jedinice.

Na stranu što je dosad prolazila kroz njih 4, ali kako u Londonu linija metroa može prolaziti kroz valjda 30 izbornih jedinica, a da nitko u tome ne uočava nelogičnost? Posebno je licemjerno nalaženje nelogičnosti na primjeru susjednih sela u zadarskom zaleđu Islama Latinskog i Islama Grčkog, koja se nalaze u različitim izbornim jedinicama. To, doduše, doista i jest posljedica inženjeringa, ali onoga naslijeđenog pri određivanju općinskih granica u doba socijalizma. Tada je Islam Grčki, selo za razliku od susjednog mu imenjaka nastanjeno pretežito Srbima, pripojen općini Benkovac, a ne Zadru kojemu prirodno gravitira, samo kako bi se osigurala većina i prevlast Srba u Benkovcu. Poput kakva pravila, čim nešto na nelogičnostima nasađenim glavama izgleda nelogično, kad se pomnije promotri, ispada skroz logično.

 

Da, postoje dvije Hrvatske

No, odakle uopće sva ta silna panika oko izmjena Zakona o izbornim jedinicama? Tim više što je izmjena tog zakona, kao puka tehnikalija, daleko od najvećih dosega u mandatu Plenkovićeve vlade. Kad se sve zbroji i oduzme, nema druge nego da je kolektivno prenemaganje zbora tobože nezavisnih stručnjaka, oporbenjaka i medija, zapravo poslužilo kao pokazna vježba s ciljem uigravanja kružoka bliskog Zoranu Milanoviću uoči sezone izbora. Na trenutke groteskno divljanje prirepaka oko izbornog zakona kao da je našlo izvor nadahnuća u mentorovoj zapovijedi o zabrani preleta borbenih zrakoplova iznad gradova, za koju nije poznato je li još na snazi, no nitko se na nju više ne obazire.

Ohrabreni svekolikom medijskom potporom blamaži stručnjaka za izborni zakon, jednako neovisni analitičari sad samouvjereno razotkrivaju podvalu da se na izborima bira predsjednik vlade, tumačeći kako se biraju samo saborski zastupnici. A to što se oni biraju kako bi izabrali vladu, uključujući i njezinog predsjednika, nema veze. Kronično nesposobni razlučiti bitno od nebitnoga, a kamoli spoznati uzročno-posljedični slijed, ti žongleri ispraznicama ni u čemu ne traže svrhu, cilj im je tek zamagliti bit. U svijetu gdje vrijede iole kakvi kriteriji i standardi istog bi časa bili prokazani kao šarlatani, no u svijetu medija Hrvatske šupljom se pričom postaje uglednim spin-velemajstorom. Ti perači mozgova, neovisni poput medija koji im pružaju prostor samih, ulaze u red zaslužnijih što danas postoje dvije Hrvatske. Prva je ona koja radi i razvija se, rastu joj mišići i noge toliko da se pred njom šire novi obzori nudeći joj neslućene mogućnosti. Nasuprot njoj stoji druga Hrvatska, od jala zgrčena, gotovanska. Njoj jedino raste nos, a noge su joj sve kraće. Posljedično, sve je skučenijih vidika, utoliko da više ne vidi ni prst pred nosom pa joj i ne preostaje drugo nego njime čačkati ga.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari