Pratite nas

Herceg Bosna

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Objavljeno

na

U mnoštvu objavljenih tekstova o prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji „Čagalj“ Hrvatskog Vijeća Obrane, često se radi o kopiji već napisanih s nažalost dosta pogrješaka. Stoga ponovo donosimo govor Generala Stanka Sopte za 25 jubilarnu obljetnicu u kojemu je precizno i točno opisao operaciju “Čagalj”. Svi oni koji žele punu i pravu istinu neka pročitaju i/ili poslušaju i ostale priloge koje smo ovdje objedinili:

LIPANJSKE ZORE – SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 25. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERACIJE „ČAGALJ“  HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:

Dragi prijatelji, dragi suborci, evo nas ovdje u ovo lijepo lipanjsko jutro, ponovno, okupljenih nakon 25 godina. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge za zdravlje, gledamo tko nedostaje, no i pored briga današnjih što nas pritišću osjećamo onaj duh kojim bijasmo prožeti, onaj duh koji nam davaše snagu za boj koji se ovdje od rane zore 11. lipnja 1992. vodio s velikosrpskim okupatorom.

Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga! Zemlju Hrvatsku smo oslobodili.

Taj dan Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovolaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Nikada se boj bez žrtve nije dobio, nikada se sloboda nije rodila a da u nju nisu utkani životi vitezova!

Na spomenik pred kojim stojimo, na kojemu su uklesana imena dvojice naših prijatelja iz Kažnjeničke bojne, dvojice naših vitezova Stanislava Baje Kraljevića i Mije Babića,  položili smo vijenac i upalili svijeću za pokoj njihovih duša i duša svih Vitezova koji nam donesoše svijetlost slobode u lipanjskim zorama 1992.

Prijatelji, sjećamo li se Baje prije 25. godina, sjećamo li se Mije na današnji dan prije 25 godina, sjećamo li se Tihomira Mišića, Marija Hrkaća Ćikote, Božana Šimovića, Tvrtka Miloša, sjećamo li se sebe, o čemu  smo onih lipanjskih zora  i noći razmišljali prije 25 godina?

Jesmo li molili Boga i sv.Antu da nam osnaži duh, da ne pokleknemo, da nas ne obuzme ljudska slabost kukavičluka?

Jesmo li se pitali „Kako  sam baš ja odabran, kako je baš ova pogibelj stavljena pred mene?“

Pitali smo se, i te kako smo se pitali, no znali smo, nema nam slobode, nema nam opstanka, ako ne budemo odlučni i spremni žrtvu podnijeti, život dati!

 Moramo se stoga prisjetiti tih presudnih bitaka za našu opstojnost.

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve.  JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno  a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović,  i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

 Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

 Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih bih posebno istakao:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Danas nakon 25 godina, još jednom potvrđujemo, Hrvatski branitelji dobili su ovu slavnu bitku, ovaj dio Hercegovine smo oslobodili od srpskog agresora. No  25 godina neki uporno pokušavaju krivotvoriti povijest i zasluge pripisati sebi. Rade oni to koristeći se obmanama i lažima, podižući montirane optužnice. Njihove namjere postale su očite. Oni nas odavde, s naše zemlje, žele protjerati!

Mnogi su ljudi iz tih vremena vrijedni našeg spomena, no danas posebno pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu učinjenom za slobodu svog naroda: pok. Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću, Mladenu Naletiliću, Zlatanu Miji Jeliću, Nedjeljku Obradoviću, Miljenku Lasiću, Marku Radiću, Željku Šiljegu.

Hrvatskom stolnom Mostaru Herceg-Bosne, svim Vitezovima HVO grada i Herceg-Bosne neka je slava u vječnosti, laka im sveta zemlja Hrvatska, a tebi vječni grade i svima nama čestita i blagoslovljena svetkovina Slobode LIPANJSKIH ZORA!

Svim sudionicima Lipanjskih zora diljem cijele Herceg-Bosne, svim časnicima, dočasnicima, vojnicima, svima ranjenima, svima koji ste danas tu ili niste iskreno i vječno hvala!

Svi naši poginuli Lipanjski zora i Domovinskog rata „ S NAMA SU“, a mi smo trajno s vašim obiteljima,  zahvalni na vašoj Žrtvi!

Živjeli!


Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Mostar, 11. lipnja 2018.

Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.

Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Ta iznimna energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.

Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica: Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!

Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada  slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo  bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!

Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja.

Jeli sve bilo uzalud?

Jesu li neki žrtvu obeščastili?

Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?

Gdje je dostojanstvo čovjeka?

Tko ga gazi?

Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?

Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!

Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!

Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!

 

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bile: obilježavanje ‘Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma’

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma, u organizaciji Odjela HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće, ove će godine na Groblju mira na Bilima biti 24. kolovoza (subota najbliža 23. kolovozu).

Sv. misu zadušnicu u 12.00 predvodit će uzoriti kardinal Vinko Puljić koji će ujedno i pokopati pronađene neidentificirane žrtve ratnih i poratnih djelovanja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Izaslanstva hrvatskog naroda s obje strane granice položit će vijence i zapaliti svijeće za sve pobijene. Kao i prošlih godina, očekuje se više tisuća osoba koji će sv. misu zadušnicu i događanja pratiti ispod prigodno podignutih šatora. Preporučuje se poći na vrijeme zbog gužvi i mogućih zastoja na cesti.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 polako uzdiže Groblje mira, spomen-prostor na sve pobijene katolike Hrvate iz Herceg Bosne, BiH. Ograđeno je, sazidana je i blagoslovljena crkvica posvećena Sv. Josipu, dovršena kosturnica, zasađena stabla, podignuti prvi križevi, asfaltirane staze. Ostali radovi su u tijeku.

Sve je počelo 2013. u povodu »Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma«. Naum je sazrio kroz rad Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području pojedinih općina (do sada njih 9) te njihovih suradnika, što se sve kasnije uobličilo u Odjel HNS-a BiH za Drugi svjetski rat i poraće.

Željelo se na jednom mjestu pokopati sve neidentificirane posmrtne ostatke ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću koje na svom ozemlju pronađu Povjerenstva te postavljanjem prikladnih križeva simbolično pokopati sve one za koje obitelji ne znaju gdje su pokopani tako da bi imali negdje mjesto pomoliti se i zapaliti svijeću za njih.

Spomenimo još da su jugokomunisti za nekoliko dana u veljači 1945., koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 što većih što manjih stratišta i grobišta te da je u Drugom svjetskom ratu i poraću stradao svaki deseti Hercegovac (oko 20.000). Za vrijeme jugokomunizma o tomu se nije smjelo ni govoriti, a kamo li raditi na tomu da ih se dostojno pokopa, što je oduvijek kršćanski a već dugo i civilizacijski doseg.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Tko je kome dužan?

Objavljeno

na

Objavio

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu…

Hamdija Abdić odgovorio Kolindi: Peti korpus je oslobodio dio Hrvatske, vi biste nas trebali odlikovati!“ (faktor.ba, 1. 8. 2019.)

Nakon razbuktavanja polemike između predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i bošnjačke elite predvođene Željkom Komšićem, u neugodnu raspravu uključio se i nekadašnji pukovnik muslimanske vojske Hamdija Abdić zvani „Tigar“, koji je hrvatskoj predsjednici zamjerio na izjavama o spašavanju Bihaća od strane Hrvatske vojske 1995. godine.

Da podsjetimo, predsjednica je na svečanoj akademiji povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti izjavila kako je „operacija Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu i voljela bih da naši susjedi nikada ne zaborave tko im je pružio ruku u najtežim danima“. Takve izjave naši su političari i dosada davali, najčešće u vrijeme proslave Oluje, pa tim prije začuđuje oštra retorika muslimanske strane koja se odjednom našla „pogođenom“.

Bošnjački general protiv Kolinde Grabar-Kitarović: Armija BiH je štitila Hrvatsku

Najviše truda u opovrgavanju povijesnih činjenica dao si je već spomenuti Hamdija Abdić, ratni zapovjednik 505. Viteške brigade Armije RBiH, koji kaže: „U Bihaću se praktično čuvao i Zagreb. Zasluge za očuvanje naroda u  HVO ABiHBosanskoj krajini, koja je bila opkoljena sa svih strana i napadnuta i od domaćih izdajnika, ima samo Peti korpus. Pa nas je napadalo i sa hrvatske teritorije tri i po godine. Borili smo se sa tri neprijatelja i eto sad će nam neko pričati kako nismo mogli i ’95, da bi tad bili gotovi. Kako da ne! Oni su se uvježbavali tri i po godine dok smo se mi borili i ratovali. Dozvolili su samo da poneki helikopter poleti iz Zagreba u svrhu pomoći, a i to su znali po godinu da ne dozvole kad su izbili sukobi dolje u Hercegovini između Armije RBiH i HVO-a. Po godinu dana onda ni ptica sa te strane nije dolazila u Bihać. Tako da ta njihova priča o oslobađanju Krajine i spašavanju Petog korpusa ne pije vode. To valjda zna svako živ. Samo oni ne žele to tako da sagledaju. Oni bi ustvari trebali odlikovati Peti korpus jer im je sačuvao ovamo taj dio Hrvatske. Lika njihova ne bi bila, i ovaj ovamo dio zaleđa, da nije bilo Petog korpusa… Da nas nisu zaustavili, možda bih im ja i u Karlovac došao“ – kaže (skromno) pukovnik Abdić, protiv kojega je tužiteljstvo BiH prošle godine konačno podiglo optužnicu zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Što bi rekao narod – pravi se našao da odgovara Kolindi!

Alijina „Sjećanja“

Istine radi, mora se priznati da na muslimansko-bošnjačkoj strani postoje i drukčija razmišljanja! Jedno od njih iznio je IzetbegovićAlija Izetbegović u svojim „Sjećanjima“, u kojima potpuno opovrgava pukovnika Hamdiju: „Devetnaestog jula 1995. vojska hrvatskih (kninskih) Srba napala je sa zapadne strane bihaćki džep. Peti korpus se povlačio, ali je pružao ogorčen otpor i usporavao neprijateljsko napredovanje. Obavio sam više telefonskih razgovora sa generalom Dudakovićem. Prvi put Dudek nije bio optimist… Međutim dogodilo se čudo. Kada je kriza bila na vrhuncu, neočekivano me Tuđman pozvao i predložio da dođem u Split na, kako je rekao, ‘važne razgovore’. Tamo nas je dočekala visoka hrvatska vojno-politička delegacija. Predložili su zajedničku vojnu akciju… Ponudu smo odmah prihvatili. Akcija je počela u petak 4. augusta u ranim jutarnjim satima i uspješno završena za manje od tri dana. Hrvati su oslobodili Kninsku krajinu, a mi probili trogodišnju blokadu bihaćke regije. Spas je došao odakle sam se najmanje nadao.“ – zapisao je Alija Izetbegović. Što se u međuvremenu dogodilo, da ni Alijini najvjerniji sljedbenici više ne drže do riječi svog „oca nacije“?!

Igra brojki

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, pri  HVčemu se ne preza ni od najluđih pretjerivanja, poput često ponavljane tvrdnje da se u HV-u tijekom rata borilo više od 20.000 Muslimana! Mediji u Hrvatskoj redovito objavljuju takve podvale bez ikakvog komentara, ili barem sumnje u točnost navedene procjene.

Poznati novinar Davor Ivanković, u članku posvećenom „histeriji koja se širi iz BiH“, također nekritički prenosi propagandne izmišljotine: „Pa u HV-u se borilo 25.000 Bošnjaka, to Hrvati ne zaboravljaju, koga oni misle posvađati?“ (Večernji list, 4.8.2019.) U međuvremenu, na internetu se pojavio dokument koji govori da je tijekom rata u HV-u služilo 928 Muslimana, što otprilike odgovara udjelu te nacionalne manjine u hrvatskom stanovništvu. Naime, 1991. godine u Hrvatskoj je popisano 40.000 Muslimana, današnjih Bošnjaka. Ako odbijemo žene, djecu i starce, nesposobne i pacifiste, jasno je da stvarni broj Muslimana koji su se u Domovinskom ratu borili na našoj strani nikako ne može biti puno veći od gore spomenutih 928. Čemu, dakle, pretjerivanja o nečemu što se lako može provjeriti?! Osim toga, nikako ne smijemo zaboraviti ni velik broj Muslimana s prostora BiH, koji su se 1991./1992. stavili na stranu agresorske JNA i tako dali nemali doprinos uništavanju Hrvatske. Ekstremisti u Sarajevu o toj mračnoj epizodi svoje prošlosti šute k’o zaliveni, baš kao i njihovi plaćenici u Zagrebu. Za ovu prigodu spomenimo samo trojicu UZP-ovaca koji su se 1991. istaknuli u neprijateljskim redovima!

Tri ratna druga

Prvi među njima, Izet Nanić iz Bužima, zanat je ispekao ratujući kao oficir JNA u Vukovaru. Početkom rata u BiH priključio se obrani Cazinske krajine i dogurao do zapovjednika 505. Bužimske brigade Armije RBiH. Poginuo je 1995. JNAgodine braneći svoj rodni kraj od srpskog agresora; međutim, to ga nimalo ne ispričava od odgovornosti za vukovarsku tragediju. Ako je za svoj narod heroj, za Vukovarce sigurno nije!

Drugi, široj javnosti nešto poznatiji muslimanski oficir je pilot nekadašnjeg Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva Emir Šišić, koji se istaknuo rušenjem helikoptera s europskim promatračima iznad Hrvatskog zagorja početkom 1992. godine. Naš Emir je, inače, porijeklom stopostotni Bosanac iz Živinica kraj Tuzle, a za svoje „junaštvo“ nagrađen je s 15 godina zatvora koje je djelomično odslužio u Italiji i Srbiji.

Treći, najmanje poznati član veličanstvene trojke je Sead Muračkić iz Kozarca pokraj Prijedora, mladi snajperist koji se u redovima svojih suboraca proslavio ratujući protiv „ustaša“ u zapadnoj Slavoniji. Svoje „uspjehe“ ovjekovječio je zarezima na pušci, a njegovu priču zabilježili su video-kamerom amaterski snimatelji. (v. youtube, „komšije LIPIK PAKRAC NOVSKA“). Ovakvih slučajeva ima na tisuće, pa, da ne bi ispalo kako su samo Muslimani nešto krivi, bilo bi dobro da se istraži i udio drugih naroda bivše SFRJ u agresiji na Hrvatsku (primjerice Crnogoraca i Makedonaca) kako nam jednog dana medijska peta kolona ne bi servirala priče o njihovim zaslugama za našu pobjedu. S te strane gledano, istup Hamdije Abdića možemo samo pozdraviti!

Dinko Pejčinović/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari