Pratite nas

Herceg Bosna

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Objavljeno

na

U mnoštvu objavljenih tekstova o prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji „Čagalj“ Hrvatskog Vijeća Obrane, često se radi o kopiji već napisanih s nažalost dosta pogrješaka. Stoga ponovo donosimo govor Generala Stanka Sopte za 25 jubilarnu obljetnicu u kojemu je precizno i točno opisao operaciju “Čagalj”. Svi oni koji žele punu i pravu istinu neka pročitaju i/ili poslušaju i ostale priloge koje smo ovdje objedinili:

LIPANJSKE ZORE – SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 25. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERACIJE „ČAGALJ“  HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:

Dragi prijatelji, dragi suborci, evo nas ovdje u ovo lijepo lipanjsko jutro, ponovno, okupljenih nakon 25 godina. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge za zdravlje, gledamo tko nedostaje, no i pored briga današnjih što nas pritišću osjećamo onaj duh kojim bijasmo prožeti, onaj duh koji nam davaše snagu za boj koji se ovdje od rane zore 11. lipnja 1992. vodio s velikosrpskim okupatorom.

Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga! Zemlju Hrvatsku smo oslobodili.

Taj dan Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovolaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Nikada se boj bez žrtve nije dobio, nikada se sloboda nije rodila a da u nju nisu utkani životi vitezova!

Na spomenik pred kojim stojimo, na kojemu su uklesana imena dvojice naših prijatelja iz Kažnjeničke bojne, dvojice naših vitezova Stanislava Baje Kraljevića i Mije Babića,  položili smo vijenac i upalili svijeću za pokoj njihovih duša i duša svih Vitezova koji nam donesoše svijetlost slobode u lipanjskim zorama 1992.

Prijatelji, sjećamo li se Baje prije 25. godina, sjećamo li se Mije na današnji dan prije 25 godina, sjećamo li se Tihomira Mišića, Marija Hrkaća Ćikote, Božana Šimovića, Tvrtka Miloša, sjećamo li se sebe, o čemu  smo onih lipanjskih zora  i noći razmišljali prije 25 godina?

Jesmo li molili Boga i sv.Antu da nam osnaži duh, da ne pokleknemo, da nas ne obuzme ljudska slabost kukavičluka?

Jesmo li se pitali „Kako  sam baš ja odabran, kako je baš ova pogibelj stavljena pred mene?“

Pitali smo se, i te kako smo se pitali, no znali smo, nema nam slobode, nema nam opstanka, ako ne budemo odlučni i spremni žrtvu podnijeti, život dati!

 Moramo se stoga prisjetiti tih presudnih bitaka za našu opstojnost.

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve.  JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno  a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović,  i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

 Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

 Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih bih posebno istakao:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Danas nakon 25 godina, još jednom potvrđujemo, Hrvatski branitelji dobili su ovu slavnu bitku, ovaj dio Hercegovine smo oslobodili od srpskog agresora. No  25 godina neki uporno pokušavaju krivotvoriti povijest i zasluge pripisati sebi. Rade oni to koristeći se obmanama i lažima, podižući montirane optužnice. Njihove namjere postale su očite. Oni nas odavde, s naše zemlje, žele protjerati!

Mnogi su ljudi iz tih vremena vrijedni našeg spomena, no danas posebno pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu učinjenom za slobodu svog naroda: pok. Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću, Mladenu Naletiliću, Zlatanu Miji Jeliću, Nedjeljku Obradoviću, Miljenku Lasiću, Marku Radiću, Željku Šiljegu.

Hrvatskom stolnom Mostaru Herceg-Bosne, svim Vitezovima HVO grada i Herceg-Bosne neka je slava u vječnosti, laka im sveta zemlja Hrvatska, a tebi vječni grade i svima nama čestita i blagoslovljena svetkovina Slobode LIPANJSKIH ZORA!

Svim sudionicima Lipanjskih zora diljem cijele Herceg-Bosne, svim časnicima, dočasnicima, vojnicima, svima ranjenima, svima koji ste danas tu ili niste iskreno i vječno hvala!

Svi naši poginuli Lipanjski zora i Domovinskog rata „ S NAMA SU“, a mi smo trajno s vašim obiteljima,  zahvalni na vašoj Žrtvi!

Živjeli!


Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Mostar, 11. lipnja 2018.

Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.

Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Ta iznimna energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.

Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica: Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!

Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada  slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo  bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!

Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja.

Jeli sve bilo uzalud?

Jesu li neki žrtvu obeščastili?

Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?

Gdje je dostojanstvo čovjeka?

Tko ga gazi?

Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?

Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!

Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!

Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!

 

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

Objavljeno

na

Objavio

Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 1993. godine, iz Zagreba je krenuo humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Desetoga prosinca 1993. sa Zapadnoga kolodvora u Zagrebu krenuo je konvoj od 86 vozila, koji će tijekom puta objediniti preko 90 kamiona i ostalih vozila, te 167 hrabrih ljudi, sudionika puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Oni voze pomoć za spas opkoljenim Hrvatima kojih ima oko 70.000 u Lašvanskoj dolini i koji već osam mjeseci izdržavaju smrt, glad i ostale ratne strahote. Odiseja konvoja trajat će deset dana da bi konačno stigao 20. prosinca u Novu Bilu.

Putem su ih, unatoč Unproforovim vozilima i zastavama Crvenoga križa, pljačkali, ubijali, kamenovali, zaustavljali bez razloga i ostavljali na hladnoći satima, rešetali im kabine, ubili vozača, ponižavali na sve načine. I to ne samo vojnici Armije BiH, nego i civili – žene i djeca.

U isto vrijeme Hrvatska je hranila nekoliko stotina tisuća Muslimana, ne samo hranila, nego se brinula za njihov smještaj, školovanje, odjeću…

Konvoj se i danas, nakon 26 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

dr. sc. Ivo LUČIĆ: Međunarodna zajednica ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljena je knjiga saborskoga zastupnika prof. Miroslava Tuđmana “Haški krivolov – Analiza dokaza o ciljevima zajedničkoga zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74″. Knjigu su predstavili akademik Davorin Rudolf, povjesničar Ivo Lučić, odvjetnica Nika Pinter i autor knjige Miroslav Tuđman te te u ime nakladnika Anita Šikić i Željko Raguž. U nastavku donosimo izlaganje dr. sc. Ive Lučića. (hkv)

Haški krivolov

Poštovane gospođe i gospodo, dragi prijatelji,

večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana „Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74.” u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Profesor Tuđman analizirao je preko 50 000 stranica sudskih transkripata i blizu 10 000 prihvaćenih dokaza optužbe i obrane. Njegova analiza nalazi se pred vama napisana na 511 stranica, podijeljena u devet poglavlja. Uvodno poglavlje nazvano „Konstrukcija zločina u jeziku” počinje presudom Žalbenoga vijeća Haškoga tribunala kojom su šestorica hrvatskih dužnosnika HZHB/HRHB proglašena krivim i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Ne nalazeći pojedinačne krivice za ovakvu presudu, Vijeće ih je osudilo temeljem navodnoga sudjelovanja u Udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio „stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskoga naroda”. Vijeće je iznijelo mišljenje da je taj UZP kao „zajednički zločinački cilj” imao „dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Nasuprot takvom zaključku i presudi stoje činjenice koje su u ovoj knjizi vrlo precizno, rekao bih „forenzički” i dosljedno iznesene. Naravno te su činjenice predstavljene i sudcima Haškoga tribunala ali oni ih nisu htjeli uvažiti. Često nisu dopustili da se o važnim činjenicama uopće raspravlja, ako se i raspravljalo odbijali su njihovo usvajanje među dokaze, a ako su i usvojeni kao dokazi, nisu uzeti u obzir niti su obrazloženi u presudi. O tome možete čitati u Devetom poglavlju knjige. Izdvojit ću samo slučaj transkripta sa sjednice Predsjedništva BiH održane 29. prosinca 1993. Dokument nije prihvaćen kao dokaz u cjelini, već samo njegovih prvih 25 stranica koje nisu relevantne za obranu. U tom neuvrštenom dijelu dokumenta očituje se namjera Alije Izetbegovića da se broj Hrvata u BiH svede na nekih 12 %.

Danas, dvije godine poslije izrečene presude, možemo ponoviti ono što smo i tada, a i puno prije znali. Bez ikakve osnovane sumnje! Presuda je donesena najkasnije istoga dana kada je podignuta optužnica. Sudci su ostali potpuno ravnodušni spram činjenica i dokaza. Obrazloženje UZP napisano je na 70 od ukupno preko 1400 stranica Presude, a svjedoci optužbe spominju se dva i po puta više nego svjedoci obrane. U tom dijelu Presude najčešće se spominje ime prvog predsjednika RH Franje Tuđmana – čak 290 puta, dok je drugi po učestalosti spominjanja svjedok optužbe američki dužnosnik i diplomat Okun Herbert koji je spomenut 92 puta, a zatim također svjedoci optužbe Josip Manolić koji se spominje 72 puta i Ciril Ribičič koji je spomenut 32 puta. Oni su uz Raymonda Lanea (19) i Petera Galbraitha (13) ključni svjedoci za donošenje odluke o postojanju UZP-a.

Tužiteljstvo je dokazivalo postojanje UZP-a na temelju 72 dokaza i to 36 transkripata, dnevnika Roberta Okuna i Ratka Mladića te „vještačenja” odnosno pisanih iskaza Cirila Ribičiča, Roberta Donie, Raymonda Lanea i Ole Brix Andersona. Kao povjesničar osvrnut ću se na iskaz odnosno „vještačenje” dr. povijesnih znanosti, financijskog konzultanta u tvrtki Merrill Lynch i „vještaka” haškog Tužiteljstva Roberta Donie, nekadašnjeg gojenca poznatog srpskog povjesničara Milorada Ekmečića. Naime, tužitelj Kenneth Scott objasnio je sudcima Raspravnoga vijeća kakvu je zadaću zadao Donii. Tužiteljstvo mu je dalo na uvid optužnicu te je on po njoj radio ono „što se od njega očekuje”. A očekivalo se da će ojačati optužnicu kvazihistoriografskim uratkom. Taj se uradak odnosno „vještačenje” baziralo na 25 dokumenata koje mu je također dalo Tužiteljstvo te na sekundarnim ali pažljivo odabranim izvorima. Radilo se o 36 knjiga od čega su samo dvije tiskane u Zagrebu i to knjige svjedoka tužiteljstva Stipe Mesića i Cirila Ribičiča. Donia je zato obilno rabio medije – i to Oslobođenje i Tanjug, dakle bošnjačke i srpske režimske medije.

Uglavnom, Robert Donia je „ekspert” (kako to važno zvuči) koji je svu složenost bosansko-hercegovačke i jugoslavenske stvarnosti te svu složenost tamošnjih međunacionalnih odnosa sveo na teze optužnice haškoga tužiteljstva. Odnosno, kako piše Miro Tuđman: Donia nije događaje iz optužnice smjestio u povijesni kontekst nego je povijesni kontekst prilagodio optužnici (str. 167.). Optužnica je sastavljena temeljem političkih zahtjeva s jasnim političkim ciljem te po logici stvari nije ništa drugo doli politička optužnica. Presuda koje je donesena temeljem takve optužnice, uz ignoriranje dokaza obrane politička je presuda. Zato sam prije dvije godine rekao, a večeras ponavljam. Doći će dan kada će se i tome sudu suditi!

Kao što sam rekao na početku, večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana. Ali, nije nas večeras povezao samo sadržaj ove po mnogo čemu jedinstvene knjige, nego i njezina naslovnica, odnosno uspomena na čovjeka koji se na toj naslovnici nalazi. Ova je knjiga prožeta duhom Slobodana Praljka, kao što je i ovaj večerašnji skup prožet uspomenom na njega. Njegovom racionalnom logikom, njegovom pobunom protiv nepravde, njegovim prijezirom prema podlosti tužitelja i svjedoka-krivokletnika te nesposobnošću i konformizmom sudaca. Ova knjiga, kao i ovaj skup odišu Praljkovom odlučnošću i ustrajnošću na istini.

Međutim, spomenuto suđenje nije prvo suđenje „hrvatskoj šestorci”. Ovo je koliko mi je poznato treća šestorka osuđena na montiranom političkom procesu. Maksimilijan Bebić, Vjekoslav Brajković, braća Joe i Ilija Kokotović, Anton Zvirotić i Mile Nekić, šestorica su Hrvata koji su živjeli i radili u gradiću Lightgowu u okolici Sydneya, u pokrajini New South Wales (NSW). Ni po čemu se bitnom nisu razlikovali od ostalih sunarodnjaka ili uopće australskih građana, sve do 8. veljače 1979. godine kada su u njihove kuće upale specijalne postrojbe savezne australske policije i uhitile ih.

Osumnjičeni su da spremaju veliki teroristički napad u Australiji. Taj navodni napad australskoj je policiji prijavio navodni Hrvat Vico Virkez. On je također trebao s njima sudjelovati u navodnom napadu ali se predomislio. Prema Virkezovoj dojavi šestorka (hrvatski ekstremisti/teroristi) je planirala podmetnuti bombe u glavnu razvodnu stanicu vodovoda u Sydneyu (čudno da nisu optuženi za namjeru trovanja vodovoda, kakve su bile uobičajene optužbe u komunističkoj Jugoslaviji), u kazalište, na glavni kolodvor i u lokalni jugoslavenski klub. Pokajnik Vico Virkez postao je svjedok optužbe te je imao izdvojeno suđenje. Pušten je nakon 10 mjeseci provedenih u zatvoru te se vratio u tadašnju Jugoslaviju.

Proces hrvatskoj šestorci bio je najdulji i najveći kazneni proces u povijesti Australije. Trajao je deset mjeseci, ispitano je 111 svjedoka, a transkripti sa suđenja imaju preko 5000 stranica teksta. Sudac Victor Maxwell 1981. godine osudio je svakoga člana hrvatske šestorke na 15 godina zatvora. Godinu dana kasnije žalbeni je sud potvrdio presude i kazne i zabranio žalbe Visokom sudu. Slučaj “hrvatska šestorka” činio se zatvorenim, bez obzira na brojne kontroverze, koje se naravno nisu mogle probiti do australskih medija. Obrat se dogodio deset godina kasnije. U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima u Slavoniji reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je ključnog svjedoka pokajnika i navodnog Hrvata Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Njega je jugoslavenska obavještajna služba ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom ubacivanja u hrvatsku zajednicu. Nakon što je obavio posao i vratio se u Jugoslaviju, od Udbe je za nagradu dobio farmu svinja. Doista odgovarajuća nagrada za opisanu svinjariju. Nakon što je reportaža objavljena na ABC-u počela je javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji. Pušteni su iz zatvora, ali ne uz poništenje presude donesene u montiranom procesu, ne uz ispriku i odštetu, već zbog navodnog „dobrog vladanja u zatvoru”. Australske institucije nisu i ne žele priznati što se tada zapravo dogodilo.

Ujutro 16. ožujka 1999., u Alipašinoj ulici u centru Sarajeva, nedaleko od američkog veleposlanstva odjeknula je eksplozija podmetnuta ispod službenog vozila zamjenika Ministra unutarnjih poslova Joze Leutara. Eksploziv je aktiviran dok je automobil bio u pokretu. Leutar je zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je ubrzo i preminuo, a vozač i njihov suputnik zadobili su lakše tjelesne ozljede. Od samoga početka istrage pojavili su se brojni problemi, najprije je istražni sudac pokušao udaljiti policajce Hrvate iz istrage, od njih su skrivani materijali skupljeni istragom oko igmanske grupe i sl. Alija Izetbegović je nakon atentata na Leutara izjavio: „Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti”. Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, aludirajući (ili nalažući) kako ni ovaj slučaj neće biti riješen. Da bi se sve još više zakompliciralo pobrinuli su se režimski sarajevski mediji, krenule su konstrukcije. Optuživani su svi oni koji su nekome od političkih moćnika smetali. Uskoro se oko cijelog slučaja eksponirao šef misije UN-a u BiH Jacques Klein, ustvrdio je kako ima dokaze i kako će krivci biti kažnjeni. Dana 6. travnja 2000. istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu Idriz Kamenica potpisao je rješenje protiv šestorice Hrvata, koji su optuženi za ubojstvo Joze Leutara. Bili su to: Ivan Andabak, Dominika Ilijašević, Zoran Bašić, Željko Ćosić (koji je vozio pok. Leutara i kojem je bomba eksplodirala pod nogama), Jedinko Bajkuša i Mario Milićević. Po riječima tužiteljstva osumnjičeni su izveli ovo nedjelo kako bi srušili Federaciju BiH. Kompletna optužba se zasnivala na izjavi „zaštićenoga svjedoka” za koga je kasnije utvrđeno da je okorjeli kriminalac i liječeni duševni bolesnik. On je za svoje „svjedočenje” dobio 500.000 KM javno obećane nagrade ili dio tog novca. Zapravo, javnost nije nikada saznala tko je uzeo taj novac. Obrana optuženih je tvrdila da su Leutara usmrtili isti oni koji su postavili eksploziv za Papu i ubijali Hrvate u Travniku. Bivši ministar sigurnosti BiH Fahro Radončić više puta u medijima je ustvrdio da je Leutar ubijen po nalogu bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, sina Alije Izetbegovića. U studenome 2002. Vijeće Kantonalnoga suda u Sarajevu kojim je predsjedavao sudac Salem Miso donijelo je presudu kojom su sva šestorica Hrvata oslobođena optužbe i puštena iz zatvora gdje su proveli više od godinu dana.

Vratimo se ponovno nakratko u Australiju. Tijekom 1986. godine, na jednoj od australskih radio postaja koja je bila pod snažnim utjecajem KP Australije emitirana je čitava serija dokumentarnih emisija o navodnim nacističkim zločincima koji se skrivaju u Australiji. To je potaklo osnivanje posebne istražiteljske jedinice (SIU) osnovane u sklopu Australske obavještajne agencije (ASIO) koja je trebala prikupila dokaze i otkriti nacističke ratne zločince koji su se sklonili u Australiju. Na čelu te jedinice kao zamjenik voditelja a zatim i voditelj bio je Graham Blewitt. U tih sedam godina Blewittova specijalna jedinica istraživala je 800 slučajeva navodnih nacističkih zločinaca uglavnom iz baltičkih država bivšeg SSSR-a. Rezultat tih sedam godina rada i svih istraga su tri optužna prijedloga podnesena australskom državnom odvjetništvu. Nijedan od njih nije prihvaćen, a time niti procesuiran.

Za takav sedmogodišnji rad Blewitt je nagrađen mjestom prvog operativca u uredu tužitelja u Haagu, odnosno mjestom zamjenika Glavne tužiteljice Carle del Ponte. Upravo je on imao glavnu ulogu u podizanju optužnice protiv šestorice Hrvata iz Herceg-Bosne koje je optužio za udruženi zločinački pothvat. Optužnica je nastala na isti način kao i ona u Australiji (ili ona druga u BiH). Bio je to udruženi poduhvat sigurnosno-obavještajne službe i tužiteljstva. Blewitt je zapravo i formirao prvi ured haškog tužitelja. Tamo je došao prije nego što je imenovan glavni tužitelj Richard Goldstone. S njime su u Haag došla i trojica njegovih australskih djelatnika, trojica neuspješnih i frustriranih lovaca na naciste. Za njih četvoricu je glasnogovornica glavne tužiteljice Florence Hartmann desetak godina kasnije kazala da zauzimaju ključne pozicije u tužiteljstvu i među istražiteljima te opstruiraju istragu protiv Miloševića i vrha JNA. Objavljen je i podatak da je Blewitt još prije odlaska u Haag skupljao informacije o australskim državljanima koji su se priključili obrani Hrvatske odnosno koji su po njegovi mišljenju bili “izravno uključeni u jugoslavenski genocid”. Jako ga je ljutilo što su australski sudovi odbijali pokretati postupke temeljem te njegove dokumentacije. Blewitt je i sam bio blizak Komunističkoj partiji Australije i potpuno je jasno kako je za njega komunistička Jugoslavija bila neupitna vrijednost koju je trebalo sačuvati, odnosno njezine rušitelje kazniti. Za njega su rušitelji Jugoslavije bili nacisti ili konkretnije „ustaše”. Naravno, takvo je stajalište bilo potpuno u skladu s politikom Velike Britanije i njezinih bliskih saveznica uključujući i Australiju.

Kao što znamo, Graham Blevvitt je optužnicom iz 2004. u Haag doveo treću – hrvatsku šestorku: Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Oni su optuženi, a zatim i osuđeni za svehrvatski udruženi zločinački poduhvat. Od predaje hrvatske šestorke Haškom sudu do pravomoćne presude prošlo je trinaest i pol godina. Sama je sudska rasprava trajala pet godina. Proces i prvostupanjska presuda “hrvatskoj šestorci” i prije pravomoćne presude ostvarili su velik dio političkog cilja. Već je sama optužnica legitimirala nasilne promjene Ustava BiH i Ustava FBiH kojima su Hrvati politički marginalizirani u BiH. Optužnica je legitimirala i gospodarsko uništenje Hrvata u BiH za što se „međunarodna zajednica” nije libila čak ni upada vojne sile u banke – opet temeljem lažnih i ni do danas dokazanih optužbi. Kombinacijom političkih i kaznenih progona uklonjeno je gotovo kompletno političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH. Spriječen je povratak izbjeglih i prognanih Hrvata u BiH, a potaknuto je njihovo masovno iseljavanje.

„Međunarodna zajednica” koju predstavljaju i simboliziraju osobe poput Grahama Blewitta, Carle del Ponte, Carla Bildta, Wolfganga Petritscha, Paddya Ashdowna, Carmela Agiusa i sličnih, ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH. Njima su u tome pomagali i mnogi u Republici Hrvatskoj i u BiH. Pritom svakako treba spomenuti bivšega predsjednika Stipu Mesića, ali i ne zaboraviti sve one njegove službenike i sljedbenike koji se nisu zadovoljili tek farmom svinja poput onog lažnog svjedoka iz australske priče. Ne sumnjam u to da će svi oni naći odgovarajuće mjesto na stranicama povijesti. Ova knjiga još je jedna cigla u zidu istine o našoj teškoj, ali i slavnoj prošlosti, čestitam profesoru Miroslavu Tuđmanu, a vama svima zahvaljujem na dolasku i podršci te na očuvanju uspomene na našega prijatelja Slobodana Praljka.

dr. sc. Ivo Lučić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari