Pratite nas

Povijesnice

Operacija ‘Lipanjske zore’ i HVO promijenili su tijek rata u BiH

Objavljeno

na

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

U svega 19 dana je oslobođena dolina Neretve i svi gradovi u Hercegovini. Vraćeno je pod kontrolu 1800 četvornih kilometara teritorija

Operacija ‘Lipanjske zore’ je je prva velika akcija HVO-a. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad srpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije BiH i Republike Srpske.

Većina vojnih stručnjaka smatra kako je ova akcija bila prekretnica u ratu u BiH, ali i kako je oslobađanjem doline Neretve spašena i južna Dalmacija. U operaciji ‘Lipanjske zore’ sudjelovalo je ukupno 4670 hrvatskih vojnika. Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je deset hrvatskih vojnika. Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine.

Napad HVO-a krenuo je iz šest pravaca. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. 11. lipnja hrvatske su snage ušle u vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor.

U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice maršala Tita.

Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta s nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Zaposjednuto je i zloglasno brdo Fortica iznad Mostara. Osobito uspješna je akcija oslobođenja Bijelog Polja, naselja na lijevoj obali Neretve, koja je izvedena 19. lipnja 1992.

Tijekom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave. Oslobođeno je područje od 1800 četvornih kilometara teritorija i ovo je bio prvi veliki poraz JNA u BiH.

Tijek Operacije

Map_16_-_Herzegovina_Dubrovnik_April-June_1992Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće.

Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici.

Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Širokobriješka Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

Lipanjske_zore

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi.

Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku.

Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

franjevacka_crkva_i_samostan_mostar
Franjevačka Crkva u Mostaru

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve.

Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Kamenjar.com

 

6. lipnja 1992. Mostar – zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

 

 

Prije 25 godina razbijen “čelični zagrljaj” oko Mostara a san o velikoj Srbiji razbijen geopolitički i geostrateški

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. počela je bitka za Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1992. godine započela je jedna od najtežih bitaka hrvatske vojske u novijoj povijesti – bitka za Kupres! Na ovaj dan prisjećamo se 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni stradalih i nestalih u ratnom vihoru 1992. godine, u sukobu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja – srpskoga agresora koji je u bitki za Kupres sudjelovao sa 6.000 vojnika, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom i zrakoplovstvom. U obrani Kupresa sudjelovali su Kupreška bojna HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Sveukupno njih 2.500 naoružanih puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Nakon sedam dana borbe i otpora nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada u neprijateljske ruke 10. travnja 1992. godine.

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine. Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

Tijek bitke

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima. Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva.

Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banja Luke prema Šipovu. Tijekom dana zabilježena su dva izvidnička djelovanja zrakoplovstva JNA. Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.

U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.

Kupres_1992

7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.

Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan. Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.

Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna. (Kamenjar.com)

>>“Kupres u Domovinskom ratu – 20. obljetnica operacije Cincar 94“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 1992. godine, odigrala se operacija Hrvatske vojske kodnog naziva ‘Baranja’

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč Sarajevskom primirju koje je sklopljeno početkom 1992. godine s okupirane, baranjske strane Drave, na Valpovštinu su često slijetali neprijateljski projektili koji su onemogućivali normalan život, stvarali veliku materijalnu štetu, ali i stradanje ljudi.

Zato se u zapovjedništvu Operativne zone Osijek, na čelu kojeg se nalazio Karl Gorinšek, započelo s planiranjem operacije kojom bi se odbacilo neprijatelja prema Srbiji. Tijekom ožujka dio hrvatskih snaga rasporedio se uz nasip na lijevoj obali Drave te su čekali pokretanje velike operacije. Ulogu nositelja je preuzela 107. valpovačka brigada.

Operacija je započela u 5 sati i 45 minuta ujutro 3. travnja 1992. godine. Forsiranje rijeke poznato je kao jedan od najtežih manevara u vojnim operacijama no „Vukovi s Drave“ kako su se nazivali pripadnici 107. brigade uspješno su ga izvršili prebacivši na lijevu obalu velik broj ljudstva, ali i oklopno-mehaniziranih snaga odnosno tenkova. Unatoč jakom djelovanju srpskog pješaštva, oklopa i topništva, napad se odvijao prema planu.

Ispočetka je operacija bila više no uspješna i srpske su se snage počele povlačiti. Ipak, 136. slatinska brigada oko 8 sati prestala je pružati topničku, vjerojatno jer je u Petrijevcima uslijed minobacačke vatre sa srpskih položaja poginuo njezin pripadnik Mirko Adžić.

Također, oko 10 sati zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl dobio je obavijest kako je prestala podrška 3. mješovitog artiljerijskog divizijuna Operativne zone Osijek. U tom trenutku hrvatske snage bile su ovladale sa 70% nasipa na lijevoj obali Drave, a ostalih 30% bilo je pred padom.

O tome Štargl obavještava Gorinšeka koji uskoro u 10,50 zapovijeda da se akcija obustavi nakon čega kreće povlačenje hrvatskih snaga na desnu obalu Drave. Navodno je iz Zagreba javljeno da se akcija obustavi uslijed čega je ista propala. Bio je to izuzetno težak dan za 17. brigadu koja je izgubila 15 pripadnika od kojih je većina ostala na neprijateljskom teritoriju te su se vodili kao nestali.

U Osijek i Valpovo ubrzo je stigla komisija sastavljena od generala Janka Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka koja je trebala utvrditi zašto je akcija pokrenuta bez odobrenja Glavnog stožera Hrvatske vojske. Posljedica je bila smjena generala Karla Gorinšeka s mjesta zapovjednika Operativne zone Osijek,a na njegovo je mjesto postavljen general Josip Lucić.

Izvor – Natko Martinić Jerčić i Slaven Ružić: “107. Vukovi s Drave”
Autor teksta – Borna Marinić/Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari