Pratite nas

Povijesnice

Operacija ‘Lipanjske zore’ i HVO promijenili su tijek rata u BiH

Objavljeno

na

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

U svega 19 dana je oslobođena dolina Neretve i svi gradovi u Hercegovini. Vraćeno je pod kontrolu 1800 četvornih kilometara teritorija

Operacija ‘Lipanjske zore’ je je prva velika akcija HVO-a. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad srpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije BiH i Republike Srpske.

Većina vojnih stručnjaka smatra kako je ova akcija bila prekretnica u ratu u BiH, ali i kako je oslobađanjem doline Neretve spašena i južna Dalmacija. U operaciji ‘Lipanjske zore’ sudjelovalo je ukupno 4670 hrvatskih vojnika. Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je deset hrvatskih vojnika. Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine.

Napad HVO-a krenuo je iz šest pravaca. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. 11. lipnja hrvatske su snage ušle u vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor.

U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice maršala Tita.

Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta s nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Zaposjednuto je i zloglasno brdo Fortica iznad Mostara. Osobito uspješna je akcija oslobođenja Bijelog Polja, naselja na lijevoj obali Neretve, koja je izvedena 19. lipnja 1992.

Tijekom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave. Oslobođeno je područje od 1800 četvornih kilometara teritorija i ovo je bio prvi veliki poraz JNA u BiH.

Tijek Operacije

Map_16_-_Herzegovina_Dubrovnik_April-June_1992Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće.

Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici.

Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Širokobriješka Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

Lipanjske_zore

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi.

Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku.

Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

franjevacka_crkva_i_samostan_mostar
Franjevačka Crkva u Mostaru

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve.

Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Kamenjar.com

 

6. lipnja 1992. Mostar – zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

 

 

Prije 25 godina razbijen “čelični zagrljaj” oko Mostara a san o velikoj Srbiji razbijen geopolitički i geostrateški

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. siječnja 1993. VRO ‘Maslenica’ – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 22. siječnja 1993. počela je velika oslobodilačka operacija Hrvatske vojske pod kodnim imenom Gusar poznatija kao oslobođenje Masleničkog mosta i okolice.

Uz brojne strateška i vojna značenja, ključni cilj bio je oslobođenje Masleničkog ždrila. Bila je to jedna od velikih pobjeda Hrvatske vojske koja je primarno značila dvije stvari: kopnenu deblokadu Dalmacije i njenu kopnenu prometnu povezanost s ostatkom Hrvatske, te težak vojni poraz srpske vojske koji je uvelike utjecao na njen borbeni moral do završetka rata.

Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili.

Naime, protuudar koji su izvele srpske snage u veljači 1993. sa svojim elitnim postrojbama na čelu sa zloglasnim Ratkom Mladićem završio je teškim borbama, prsa o prsa, i pobjedom Hrvatske vojske. Zadar i Dalmacija bili su deblokirani i obranjeni, a Hrvatska je istovremeno slavila i oplakivala svoje poginule heroje.

Akcija je počela 22. siječnja 1993., u 6 sati ujutro, i u tri su dana hrvatski branitelji u zadarskome zaleđu oslobodili 15-ak sela, te bitne strateške točke kao što su Novsko ždrilo i zrakoplovna baza Zemunik. Prometno su povezani jug i sjever Hrvatske, a naknadno je oslobođena i Hidrocentrala i brana Peruča između Knina i Sinja koju su pripadnici srpskih terorista neuspješno pokušali dignuti u zrak sa 30 tona eksploziva.

U prva tri dana akcije Maslenica poginulo je 19 pripadnika Hrvatske vojske i MUP-a, a ranjeno ih je 70. No, zbog snažnih topničko raketnih i tenkovskih, a povremeno i pješačko diverzantskih napada srpskih agresora, koji su uslijedili odmah nakon operacije Maslenice, do 31. ožujka 1993. ukupno je poginulo 127 hrvatskih branitelja.

VRO Maslenica – 5 minuta za sjećanje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Gusar – jedna od ključnih operacija u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

U njoj je oslobođeno Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik i dobar dio zadarskog zaleđa. Sjever i jug Hrvatske konačno je bio povezan. Srpske su snage pometene iz tadašnje UNPROFOR-ove “ružičaste zone”, a sa Tulovih greda na Velebitu hrvatske su jedinice Obrovac i Gračac imale na dlanu.

To je ono što se o operaciji Gusar – u javnosti poznatijoj kao akcija “Maslenica” – zna u povijesnim udžbenicima.

A kako je najkrvavija operacija Domovinskog rata tih dana izgledala na terenu? Izbliza, tamo gdje je “gorio kamen”, a topovi “orali” makiju.

Recimo u Kašiću, selu u Ravnim kotarima na potezu između Islama Grčkog i Smilčića, koje je u jednom danu nekoliko puta prelazilo s jedne na drugu stranu. Gdje je iz zasjeda sijala smrt, i odakle oni koji su preživljeli i dan danas nose svoje ožiljke, , piše Slobodna Dalmacija.

Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari