Pratite nas

Povijesnice

Operacija ‘Tvigi 94’ – glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske

Objavljeno

na

U samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

Dana 24. siječnja navršilo se 19 godina od izvođenja vojne operacije kodnog naziva „Tvigi 94“, operacije koja je u samo jednom danu slomila mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

No u konačnici bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.

Nažalost, unatoč rezultatima operacije, iz više razloga nikada joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila. Da bismo čitatelje pobliže upoznali s činjenicama i samom vojnom operacijom „Tvigi 94“, moramo se vratiti godinu i pol unatrag i reći nekoliko bitnih stvari koje su, barem kada je riječ o Rami, dovele do sukoba Hrvata i Muslimana.

Piše: Ante Beljo / Vojna povijest

Na samom početku srpske agresija na Republiku Hrvatsku, Hrvati ramskoga kraja prepoznali su nadolazeću opasnost, posebno poučeni krvavim iskustvom iz listopada 1942. kada su četnici Draže Mihajlovića i Petra Baćovića u tri dana pobili više od tisuću civila.

Razmjerno tadašnjem broju stanovništva Hrvati su teže stradali, iako četnici nisu poštedjeli ni Muslimane. Sukladno prepoznavanju nadolazeće opasnosti, započelo je organiziranje obrane. Na samom početku pripremanja obrane, nastaju nesuglasice s predstavnicima muslimanskog naroda koji su još uvijek živjeli u iluziji da je JNA ono kako su je nekada predstavljali, a ne srpska vojska, i da se Jugoslavija neće raspasti.

Hrvati se organiziraju kroz Općinski stožer obrane, a Muslimani većim dijelom ostaju rezervirani i ne pokazujući ozbiljniju namjeru da se uključe u obranu prema kupreškoj općini i Banjalučkom korpusu. Hrvati se organiziraju kroz Hrvatsko vijeće obrane, usporedo s time Muslimani kroz Teritorijalnu obranu.

Budući da je iz povijesti poznato da dvije vojske i dva zapovjedništva ne mogu djelovati na istom teritoriju, pokušavalo se napraviti zajedničke crte obrane. U ljeto 1992. manji dio Muslimana priključuje se obrani i odlazi na crte prema četnicima, ali kao pripadnici TO-a.

Već u kolovozu 1992. dolazi do sve većih nesuglasica i odbijanja muslimanskih predstavnika da se, sukladno odluci tadašnjeg Predsjedništva BIH, u mjestima gdje su Hrvati u većini TO stavi pod zapovjedništvo HVO-a, odnosno suprotno, gdje su Muslimani u većini da se HVO stavi pod zapovjedništvo TO-a.

Svakim danom nesuglasice su se povećavale da bi krajem kolovoza muslimansko vodstvo aktiviralo svoj tajni plan sukoba s Hrvatima – Plan „Beta“. U razdoblju od kraja kolovoza do polovine listopada 1992. stanje se sve više kompliciralo. Oslanjajući se na obećanja da će dobiti pomoć iz susjednih općina, muslimansko vodstvo definitivno se odlučilo napasti Hrvate.

Pripadnici TO-a napuštaju položaje prema četnicima na planini Raduši i zaposjedaju već pripremljene rovove i položaje u Prozoru i oko njega. Pokušavajući izbjeći nadolazeći sukob, zapovjedništvo brigade „Rama“ započinje pregovore s muslimanskim vodstvom.

Želeći ostvariti planirano, muslimanska strana na sve načine izbjegava konkretne dogovore, da bi 23. listopada 1992., za vrijeme stanke, predstavnici brigade „Rama“ dobili vijest da su u rajonu Crni vrh – Zgon Muslimani napali pripadnike brigade „Rama“ i ubili vojnika Franju Zadru. Nakon toga, pregovori su prekinuti.

Uslijedio je sukob u kojemu je muslimanska strana doživjela potpuni poraz. Odmah nakon sukoba u Prozoru, da bi sakrilo svoje stvarne namjere prema ramskim Hrvatima i HVOu, muslimansko vodstvo započelo je promidžbeno-medijski rat.

Uvidjevši da je plan protjerivanja Hrvata iz Rame u samom začetku doživio krah, koristeći većinu tadašnjih medija, posebno radija i televizija, muslimansko vodstvo u Sarajevu pribjegava medijskoj ofenzivi na HVO u koju ubrzo uključuju i Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku kao agresora na BIH.

U samom početku u javnost se plasira priča o tome kako je Prozor sravnjen sa zemljom i da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana te kako se u sukob uključila i Hrvatska vojska s 12 tenkova, među kojima su se nalazili i oni njemački, tipa „Leopard“.

Zbog izjava i stavova pojedinih političara iz Hrvatske, posebno bivšeg predsjednika Mesića, u velikom dijelu hrvatske javnosti još uvijek vlada mišljenje kako su sukob u Prozoru izazvali Hrvati i da im je u tome sukobu pomagala Hrvatska vojska. Iz nerazumljivih razloga, hrvatsko političko, ali i vojno vodstvo nikada se nije ozbiljnije pozabavilo tom medijskom hajkom, koja, donekle modificirana, traje i danas.

Nakon sukoba u Prozoru stanje se donekle normalizira, ali polovinom siječnja 1993. dolazi do sukoba u Uskoplju u koji je ljudstvom i logistikom uključena i brigada „Rama“, koja je u tim sukobima imala osam poginulih i dvadesetak ranjenih.

Polovinom travnja 1993. dolazi do aktiviranja bojišnice prema jablaničkoj i konjičkoj općini i općeg sukoba između HVO-a i Armije BiH. Zbog velike duljine bojišnice koju je brigada „Rama“ držala (105 km) dolazi do stalnih problema s nedostatkom ljudstva. Nakon pada planine Bokševice (lipnja 1993.) crta obrane prema konjičkoj općini premješta se na Kućane i iz ofenzivnih aktivnosti prelazi se u „stanje mirovanja“, odnosno držanje dostignutih položaja.

Sljedeća četiri mjeseca trpe se česti napadi muslimanskih snaga što dodatno iscrpljuje ionako opterećenu cjelokupnu crtu obrane.

Polovinom rujna 1993. (13. 9.) napadom na Crni vrh započinje velika ofenziva muslimanskih snaga od Uskoplja do Mostara pod nazivom „Neretva ‘93.“ Početak ove ofenzive doživio je neuspjeh. Brigada „Rama“ na ovome dijelu razbila je muslimanske snage, čime je definitivno propao plan muslimanskih snaga da ovom ofenzivom zauzmu Prozor.

Nakon neuspjeha muslimanske vojske, iz višemjesečnih obrambenih djelovanja prelazi se u ofenzivna. Akcijama manjeg opsega pripremao se teren za ozbiljnije napredovanje i odbacivanje neprijatelja dalje od Prozora. Pred kraj listopada 1993. brigada osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.

Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja pa je to razdoblje iskorišteno za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema bila je operacija „Tvigi ‘94“ čiji su rezultati donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.

Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima UNPROFOR-a, agencija Reuters nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“. Kada govorimo o sukobu HVO-a s Armijom BiH, za operaciju „Tvigi ‘94“ slobodno možemo reći da je za Ramu, ali i Herceg-Bosnu bila ono što je operacija „Oluja“ bila za Hrvatsku.

Operacija „Tvigi ‘94“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. Armije BiH i neosvojivosti njena uporišta, sela Here. U svega desetak sati razbijene su iluzije pripadnika tzv. Armije BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje. S obzirom na događanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, već možda više one psihološke. Iako se u više navrata planirao napad, iz nekoliko razloga do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine.

Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima. Danima prije početka akcije bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje čije su aktivnosti bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.

Zahvaljujući podacima koje su imali, dobrim dijelom unaprijed se znalo što se može očekivati kada akcija krene pa su u skladu s time rađeni planovi: od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.

Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko – udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi; uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“. Sat vremena prije početka akcije Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima potpuno je blokirala strategijske veze Armije BiH.

U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja. U ranim jutarnjim satima udar topništva i tenkova bio je početak operacije.

Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja. Istodobno s početkom napada na položaje Armije BiH, oko sela Here i planini Konjsko ili desnom krilu akcije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskome samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa), započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“. Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao širok teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene.

Istodobno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca:

Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, koji su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.

Drugi pravac bio je iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne i vod iz Dobroše.

Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, bio je desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here – Dobro Polje isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje. Također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj. Velikom hrabrošću i naporima pripadnici PPN-a „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova.

Nedugo nakon proboja, pokušano je daljnje napredovanje, ali zbog pogibije jednoga svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istodobno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama.

Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelj doveden u poluokruženje.

S ovakvim razvojem situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu te se povlači u selo. Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Dobrog Polja i Šćipa.

Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela djelovanje postrojba prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja. Tijekom borbi za selo Here Armija BiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. brdske brigade.

Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje. Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja na sve se načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskoga samostalnog bataljona“.

Također, cijeli dan uporno se traži pomoć iz Konjica u ljudstvu i MTS-u. Prema izvješću broj: 02 – 2/1 – 89/45 zapovjednika Operativne skupine, brigadira Vinka Vrbanca poslanom 24. siječnja 1993. u 21 sat Glavnom stožeru HVO-a, u ovoj operaciji poginulo je najmanje 30 pripadnika tzv. Armije BiH.

Koliko je vodstvo muslimanske vojske bilo izvan vremena i događanja na terenu, sama za sebe govori zapovijed Arifa Pašalića, zapovjednika 4. korpusa broj 01- 556/93 od 24. siječnja poslana zapovjedniku brigade „Neretvica“ u kojoj, između ostaloga, zapovijeda izviđanje i zauzimanje položaja HVO-a na Makljenu, zauzimanje prijevoja Makljen i grada Prozora.

Poduzetim napadnim djelovanjima neprijatelj je bio potpuno zatečen, a o rasulu koje je izazvala ova operacija najbolje govori depeša u kojoj načelnik Štaba 6. korpusa Džemal Najetović (iz Šćipa) traži zapovjednika 45. Bbr. Hasu Hakalovića da dođe u Šćipe, jer pripadnici njegove brigade odbijaju ići na prvu crtu. Akcija „Tvigi ‘94“ izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje.

Naime, i prije ove operacije, iz dokumen dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora.

Također, pojačani su već postojeći sukobi između dviju struja unutar bataljuna i dostigli su kulminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba.

U sukobu je prevladala ekstremna struja naklonjena Zuki koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja.

Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Ante Beljo / Vojna povijest

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari