Pratite nas

Herceg Bosna

Operacija VRS “Plamen” 5. svibnja 1995

Objavljeno

na

Kad je u pitanju Domovinski Rat, široj javnosti ostaje većinom nepoznata borba hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini o kojoj je često ovisio vlastiti opstanak na određenom području. Jedna od sličnih situacija je i sa borbama za oraško područje u kasno proljeće 1995. g. u kojoj je Hrvatsko vijeće obrane (vojska bosansko-hercegovačih Hrvata) porazilo Vojsku Republike Srpske, te na taj način obranilo ovu hrvatsku enklavu u Bosanskoj Posavini.

[ad id=”93788″]

Nakon što je VRS 1992.g zauzela veći dio Bosanske Posavine, HVO-u je uspijelo obraniti općinu Orašje i dijelove općine Bosanski Šamac. Na spomenutom prodručju obrambena linija bila je duga 18 km, a od Save na sjeveru pa do krajnje južne točke ni petnaest kilometara. Svako naselje je praktički bilo na prvoj crti bojišnice a jedina veza sa svijetom bio je splav na Savi kod Županje. Na tom prostoru funkcionirala je Operativna zona „Bosanska Posavina“, koja u listopadu 1993. g. preimenovana je u Zborno područje „Orašje“. Od kraja 1992.g. na bojišnici nije bilo većih sukoba, međutim, loša strateška situacija po vojsku bosansko-hercegovačkih Srba dovest će do novog napada na Orašje.

Naime, od studenog 1994.g. Srpska vojska Krajine i Vojska Republike Srpske pretrpjele su nekoliko ozbiljnih poraza od strane Hrvatskih snaga. Operacije „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“ i „Bljesak“ na livanjsko-dinarskoj i zapadno Slavonskoj bojišnici pokazale su opadanje borbene moći srpskih snaga. Zbog toga je u cilju povratka borbenog morala i odmazde za spomenute poraze, VRS odlučila provesti operaciju pod nazivom „Plamen 95“ (koju je hrvatska strana nazvala „Osveta“) kako bi zauzela Orašje, čime bi dovršila strateški zadatak iz 1992.g., potpuno ovladavanje desnom obalom Save. Za tu je zadaću određen 1. krajiški korpus, kojim je zapovijedao General-pukovnik Momir Talić. Isti je za napad odredio taktičku grupu 5 (pod zapovjedništvom pukovnika Dragoslava Đurkića), koja je držala borbenu crtu prema Zbornom području Orašje sa otprilike 6000 vojnika, raspoređenih u četiri pješačke brigade. Za pojačanje napadu je određeno 2000 vojnika iz elitnih napadnih formacija 1. krajiškog te ostalih korpusa VRS-a, oklopništvo iz sastava 1. oklopne brigade i topništvo iz sastava već spomenutog korpusa. Cijelu operaciju je nadgledao i zapovijednik „Vrhovnog štaba VRS-a“ general Ratko Mladić.

S druge strane, zapovjednik ZP Orašje, brigadir Đuro Matuzović, koji je pripremao obranu, imao je na raspolaganju jednu gardijsku (4. gardijska brigada „sinovi Posavine“) i tri pričuvne pukovnije (106., 201.i 202.) čija je ukupna brojnost bila oko 6000 vojnika. Zbog izuzetne plitkosti Oraške enklave (niti 15 km po dubini), HVO je pripremio isturenu obranu, temeljenu na dobro pripremljenim bunkerima i rovovima jer bi proboj VRS-a na bilo kojoj točci obrane mogao značiti i pad cijele enklave. Moral HVO snaga bio je na visokom nivou, jer su branitelji većinom živjeli na tom području ili su bili iz ostalih dijelova Bosanske Posavine koji su pali 1992. Jedini veći problem za branitelje predstavljalo je uvođenje civilnog života koje je u 1995. g. već bilo intenzivno. Ponajbolji pripadnici HVO-a su po zaslugama dobivali poslove u civilnom sektoru (policija, carina, općinske vlasti itd.) zbog čega je došlo do naglog slabljenja linija obrane. Međutim, srpski napad nije bio najbolje koordiniran, tako da nije krenuo punom snagom što je braniteljima dalo dovoljno vremena da ponovno organiziraju kvalitetnu obranu. Sjeverno od rijeke Save topništvo i raketni bacači Hrvatske vojske osiguravali su vatrenu potporu HVO-u.

Operacija VRS-a je započela 5. svibnja sa snažnom topničkom vatrom kao pripremom za napad. Nakon toga je uslijedio početni pješački napad na Oštru Luku (središnji dio bojišnice) koji je brzo odbijen te je 1. krajiški korpus zbog toga mirovao pet dana. 10. svibnja čitava salva raketa zemlja-zemlja (LUNA-M) prema položajima HVO-a označila je ponovni početak napada, koji je bio koncetriran u tri smjera, s time da je glavni napad usmjeren na putove prema Orašju i selu Vidovice. Srpski napad je ostvario pomak na položaju kod sela Grebnice, na zapadnom dijelu bojišnice, ali je obrana HVO-a izdržala i otjerala napadače natrag na početne položaje. 10. svibanj označio je početak intenzivnih napada. Od tog dana, svako jutro kroz sljedećih mjesec dana, u 5 sati kretao je tenkovsko- pješačko-topnički napad koji je redovito do podneva završavao sa teškim gubicima po napadače. Nakon toga bi do kasno u noć krenulo granatiranje iz sveg topništva po naseljenim mjestima i samom gradu Orašju. U napadu na Orašje srpske su snage prvi put u ratu koristile rakete namijenjene čišćenju minskih polja tzv. „Štuke“. Riječ je o eksplozivnoj napravi koja se sastoji od trocijevnih članaka punjenih eksplozivom koji se mogu spajati u 98 metara dugačak komplet. Svaki metar članka napunjen je s 8 kilograma eksploziva, a cijelu konstrukciju pokreću raketni motori. Lansira se s udaljenosti od 350 metara od minskih polja, a udarni val prilikom detonacije aktivira protutenkovske i protupješačke mine i otvara šest metara širok prolaz u minskom polju. Međutim, ovo oružje nije imalo veći učinak. Razlog je u neaktiviranju jednog dijela raketa a kad je minsko polje i očišćenjo iza prolaza srpske tenkove zaustavljale su protuoklopne jedinice HVO-a opremljene ručnim protuoklopnim sustavima, bestrzajnim topovi i bitnicama topova T – 12.

Mladić je neprestano u borbu ubacivao svježe snage i mijenjao težište udara izmjenjujući glavne pravce napada na zapadnom, srednjem i istočnom dijelu bojišnice.


[ad id=”93788″]

15. svibnja uslijedila je najvažnija bitka u ovoj operaciji. Na istočnom dijelu oraškog područja obrambene linije HVO-a napadnute su do tada najsnažnijom vatrenom paljbom, a na civilne ciljeve su poletjele rakete tipa Luna i Volkov. Napad oklopnišvom je probio obrambenu liniju, pala su tri ključna rova na tom potezu i put za selo Oštra Luka bio je otvoren, nakon čega je počelo nadirati pješaštvo. Postrojbe HVO-a (4. gardijska i 106. domobranska pukovnija) hitno su pozicionirale svoje topništvo na tu stranu bojišnice i uzvratile paljbu, višecijevnim raketnim bacačima gađali su neprijatelja koji je bio udaljen svega 200 metara, što nikako nije uobičajeno ali je dalo rezultata jer je napad odbijen. Moral pripadnika HVO-a je izuzetno porastao nakon ovog uspjeha, a srpske snage su se povukle i njihovi napadi poslije spomenutog 15. svibnja više nisu bili toliko intenzivni. Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS je odustala i operacija „Plamen 95“ je prekinuta. HVO je bez kopnenog angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.

Ovaj poraz jedan je u nizu simptomatičnih pokazatelja koji su ukazivali na opadanje kapaciteta Vojske Republike Srpske nakon tri godine ratovanja. Ofenzivna doktrina usmjerena na korištenje oklopništva i frontalnih pješačkih juriša uz snažnu vatrenu podršku nije davala rezultate kao 1992 i 1993. jer je s druge strane stajala dobro organizirana, utvrđena obrana uz solidnu topničku potporu. Operacije VRS-a protiv Hrvatskih i Bošnjačkih snaga ovog tipa 1994. i 1995. većinom su ostajale neuspješne. Oraško područje definitivno je obranjeno, te je nastavilo sa obnovom mirnodopskog načina življenja.

Mario Tomas

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bile: obilježavanje ‘Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma’

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma, u organizaciji Odjela HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće, ove će godine na Groblju mira na Bilima biti 24. kolovoza (subota najbliža 23. kolovozu).

Sv. misu zadušnicu u 12.00 predvodit će uzoriti kardinal Vinko Puljić koji će ujedno i pokopati pronađene neidentificirane žrtve ratnih i poratnih djelovanja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Izaslanstva hrvatskog naroda s obje strane granice položit će vijence i zapaliti svijeće za sve pobijene. Kao i prošlih godina, očekuje se više tisuća osoba koji će sv. misu zadušnicu i događanja pratiti ispod prigodno podignutih šatora. Preporučuje se poći na vrijeme zbog gužvi i mogućih zastoja na cesti.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 polako uzdiže Groblje mira, spomen-prostor na sve pobijene katolike Hrvate iz Herceg Bosne, BiH. Ograđeno je, sazidana je i blagoslovljena crkvica posvećena Sv. Josipu, dovršena kosturnica, zasađena stabla, podignuti prvi križevi, asfaltirane staze. Ostali radovi su u tijeku.

Sve je počelo 2013. u povodu »Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma«. Naum je sazrio kroz rad Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području pojedinih općina (do sada njih 9) te njihovih suradnika, što se sve kasnije uobličilo u Odjel HNS-a BiH za Drugi svjetski rat i poraće.

Željelo se na jednom mjestu pokopati sve neidentificirane posmrtne ostatke ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću koje na svom ozemlju pronađu Povjerenstva te postavljanjem prikladnih križeva simbolično pokopati sve one za koje obitelji ne znaju gdje su pokopani tako da bi imali negdje mjesto pomoliti se i zapaliti svijeću za njih.

Spomenimo još da su jugokomunisti za nekoliko dana u veljači 1945., koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 što većih što manjih stratišta i grobišta te da je u Drugom svjetskom ratu i poraću stradao svaki deseti Hercegovac (oko 20.000). Za vrijeme jugokomunizma o tomu se nije smjelo ni govoriti, a kamo li raditi na tomu da ih se dostojno pokopa, što je oduvijek kršćanski a već dugo i civilizacijski doseg.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Tko je kome dužan?

Objavljeno

na

Objavio

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu…

Hamdija Abdić odgovorio Kolindi: Peti korpus je oslobodio dio Hrvatske, vi biste nas trebali odlikovati!“ (faktor.ba, 1. 8. 2019.)

Nakon razbuktavanja polemike između predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i bošnjačke elite predvođene Željkom Komšićem, u neugodnu raspravu uključio se i nekadašnji pukovnik muslimanske vojske Hamdija Abdić zvani „Tigar“, koji je hrvatskoj predsjednici zamjerio na izjavama o spašavanju Bihaća od strane Hrvatske vojske 1995. godine.

Da podsjetimo, predsjednica je na svečanoj akademiji povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti izjavila kako je „operacija Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu i voljela bih da naši susjedi nikada ne zaborave tko im je pružio ruku u najtežim danima“. Takve izjave naši su političari i dosada davali, najčešće u vrijeme proslave Oluje, pa tim prije začuđuje oštra retorika muslimanske strane koja se odjednom našla „pogođenom“.

Bošnjački general protiv Kolinde Grabar-Kitarović: Armija BiH je štitila Hrvatsku

Najviše truda u opovrgavanju povijesnih činjenica dao si je već spomenuti Hamdija Abdić, ratni zapovjednik 505. Viteške brigade Armije RBiH, koji kaže: „U Bihaću se praktično čuvao i Zagreb. Zasluge za očuvanje naroda u  HVO ABiHBosanskoj krajini, koja je bila opkoljena sa svih strana i napadnuta i od domaćih izdajnika, ima samo Peti korpus. Pa nas je napadalo i sa hrvatske teritorije tri i po godine. Borili smo se sa tri neprijatelja i eto sad će nam neko pričati kako nismo mogli i ’95, da bi tad bili gotovi. Kako da ne! Oni su se uvježbavali tri i po godine dok smo se mi borili i ratovali. Dozvolili su samo da poneki helikopter poleti iz Zagreba u svrhu pomoći, a i to su znali po godinu da ne dozvole kad su izbili sukobi dolje u Hercegovini između Armije RBiH i HVO-a. Po godinu dana onda ni ptica sa te strane nije dolazila u Bihać. Tako da ta njihova priča o oslobađanju Krajine i spašavanju Petog korpusa ne pije vode. To valjda zna svako živ. Samo oni ne žele to tako da sagledaju. Oni bi ustvari trebali odlikovati Peti korpus jer im je sačuvao ovamo taj dio Hrvatske. Lika njihova ne bi bila, i ovaj ovamo dio zaleđa, da nije bilo Petog korpusa… Da nas nisu zaustavili, možda bih im ja i u Karlovac došao“ – kaže (skromno) pukovnik Abdić, protiv kojega je tužiteljstvo BiH prošle godine konačno podiglo optužnicu zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Što bi rekao narod – pravi se našao da odgovara Kolindi!

Alijina „Sjećanja“

Istine radi, mora se priznati da na muslimansko-bošnjačkoj strani postoje i drukčija razmišljanja! Jedno od njih iznio je IzetbegovićAlija Izetbegović u svojim „Sjećanjima“, u kojima potpuno opovrgava pukovnika Hamdiju: „Devetnaestog jula 1995. vojska hrvatskih (kninskih) Srba napala je sa zapadne strane bihaćki džep. Peti korpus se povlačio, ali je pružao ogorčen otpor i usporavao neprijateljsko napredovanje. Obavio sam više telefonskih razgovora sa generalom Dudakovićem. Prvi put Dudek nije bio optimist… Međutim dogodilo se čudo. Kada je kriza bila na vrhuncu, neočekivano me Tuđman pozvao i predložio da dođem u Split na, kako je rekao, ‘važne razgovore’. Tamo nas je dočekala visoka hrvatska vojno-politička delegacija. Predložili su zajedničku vojnu akciju… Ponudu smo odmah prihvatili. Akcija je počela u petak 4. augusta u ranim jutarnjim satima i uspješno završena za manje od tri dana. Hrvati su oslobodili Kninsku krajinu, a mi probili trogodišnju blokadu bihaćke regije. Spas je došao odakle sam se najmanje nadao.“ – zapisao je Alija Izetbegović. Što se u međuvremenu dogodilo, da ni Alijini najvjerniji sljedbenici više ne drže do riječi svog „oca nacije“?!

Igra brojki

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, pri  HVčemu se ne preza ni od najluđih pretjerivanja, poput često ponavljane tvrdnje da se u HV-u tijekom rata borilo više od 20.000 Muslimana! Mediji u Hrvatskoj redovito objavljuju takve podvale bez ikakvog komentara, ili barem sumnje u točnost navedene procjene.

Poznati novinar Davor Ivanković, u članku posvećenom „histeriji koja se širi iz BiH“, također nekritički prenosi propagandne izmišljotine: „Pa u HV-u se borilo 25.000 Bošnjaka, to Hrvati ne zaboravljaju, koga oni misle posvađati?“ (Večernji list, 4.8.2019.) U međuvremenu, na internetu se pojavio dokument koji govori da je tijekom rata u HV-u služilo 928 Muslimana, što otprilike odgovara udjelu te nacionalne manjine u hrvatskom stanovništvu. Naime, 1991. godine u Hrvatskoj je popisano 40.000 Muslimana, današnjih Bošnjaka. Ako odbijemo žene, djecu i starce, nesposobne i pacifiste, jasno je da stvarni broj Muslimana koji su se u Domovinskom ratu borili na našoj strani nikako ne može biti puno veći od gore spomenutih 928. Čemu, dakle, pretjerivanja o nečemu što se lako može provjeriti?! Osim toga, nikako ne smijemo zaboraviti ni velik broj Muslimana s prostora BiH, koji su se 1991./1992. stavili na stranu agresorske JNA i tako dali nemali doprinos uništavanju Hrvatske. Ekstremisti u Sarajevu o toj mračnoj epizodi svoje prošlosti šute k’o zaliveni, baš kao i njihovi plaćenici u Zagrebu. Za ovu prigodu spomenimo samo trojicu UZP-ovaca koji su se 1991. istaknuli u neprijateljskim redovima!

Tri ratna druga

Prvi među njima, Izet Nanić iz Bužima, zanat je ispekao ratujući kao oficir JNA u Vukovaru. Početkom rata u BiH priključio se obrani Cazinske krajine i dogurao do zapovjednika 505. Bužimske brigade Armije RBiH. Poginuo je 1995. JNAgodine braneći svoj rodni kraj od srpskog agresora; međutim, to ga nimalo ne ispričava od odgovornosti za vukovarsku tragediju. Ako je za svoj narod heroj, za Vukovarce sigurno nije!

Drugi, široj javnosti nešto poznatiji muslimanski oficir je pilot nekadašnjeg Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva Emir Šišić, koji se istaknuo rušenjem helikoptera s europskim promatračima iznad Hrvatskog zagorja početkom 1992. godine. Naš Emir je, inače, porijeklom stopostotni Bosanac iz Živinica kraj Tuzle, a za svoje „junaštvo“ nagrađen je s 15 godina zatvora koje je djelomično odslužio u Italiji i Srbiji.

Treći, najmanje poznati član veličanstvene trojke je Sead Muračkić iz Kozarca pokraj Prijedora, mladi snajperist koji se u redovima svojih suboraca proslavio ratujući protiv „ustaša“ u zapadnoj Slavoniji. Svoje „uspjehe“ ovjekovječio je zarezima na pušci, a njegovu priču zabilježili su video-kamerom amaterski snimatelji. (v. youtube, „komšije LIPIK PAKRAC NOVSKA“). Ovakvih slučajeva ima na tisuće, pa, da ne bi ispalo kako su samo Muslimani nešto krivi, bilo bi dobro da se istraži i udio drugih naroda bivše SFRJ u agresiji na Hrvatsku (primjerice Crnogoraca i Makedonaca) kako nam jednog dana medijska peta kolona ne bi servirala priče o njihovim zaslugama za našu pobjedu. S te strane gledano, istup Hamdije Abdića možemo samo pozdraviti!

Dinko Pejčinović/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari