Pratite nas

Povijesnice

Operacije Zid i Fenix – Hrvatska je bila spremna na vojni napad Srbije

Objavljeno

na

Zašto Vojska Jugoslavije nije pomogla krajiškim Srbima u Oluji premda je takva vojna operacija bila isplanirana još u veljači 1995!?

Zašto Srbija nije pomogla pobunjenim hrvatskim Srbima u Krajini u kolovozu 1995.? To se pitanje postavlja posebice prilikom obilježavanja godišnjice oslobađanja Knina i sloma srpske Krajine. Takvo se pitanje postavlja jer je Srbija odigrala ključnu ulogu u stvaranju srpske Krajine, pa je bilo i logično da je pokuša održati svim sredstvima, piše Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest za Večernji list.

To je podrazumijevalo i vojnu operaciju koja se ipak nije dogodila premda je bila isplanirana. Zašto?

Da bismo pokušali odgovoriti na to pitanje, moramo se vratiti nekoliko godina u prošlost. Godine 1989. dio Srba u Hrvatskoj pristao je uz antibirokratsku revoluciju Slobodana Miloševića kojom je promijenjena struktura jugoslavenske federacije. Obrazac djelovanja antibirokratske revolucije pokušao se primijeniti u veljači i srpnju 1989. u Kninu. Premda cilj nije ostvaren, ubrzano je nacionalno podvajanje u socijalističkoj Hrvatskoj, što je u ljeto 1990., uz potporu Srbije i navodno neutralnu zaštitu JNA, dovelo do srpske pobune i u prosincu iste godine do proglašenja Srpske autonomne oblasti Krajine u zapadnom dijelu Hrvatske.

Cilj SAO Krajine – pripajanje Srbiji

Cilj SAO Krajine nije bila samostalna srpska državica na teritoriju Hrvatske, već pripajanje Srbiji i stvaranje države koja okuplja sve ili golemu većinu Srba.

Unatoč višestrukoj vojnoj nadmoći, Srbija i njezin glavni operativac na terenu JNA (ostale paravojne postrojbe Srba u vojnom smislu bez JNA bile su bez bitne vojničke vrijednosti op.) nisu uspjele stvoriti planiranu velikosrpsku državu. Uspjele su Hrvatskoj otrgnuti gotovo trećinu teritorija na kojem je u prosincu 1991. proglašena Republika Srpska Krajina. Njezin glavni cilj bio je održanje vlasti pobunjenih Srba i, u dogledno vrijeme, ujedinjenje sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini.

Dolazak UNPROFOR-a Prema mirovnom planu američkog diplomata Cyrusa Vancea iz studenoga 1991., JNA se trebala povući iz Hrvatske, a crtu fronte na ratištu trebale su preuzeti mirovne snage Ujedinjenih naroda – UNPROFOR.

Dolazak UNPROFORA – iz JNA stvorene tri srpske vojske

To je realizirano tek u ljeto 1992. kada je JNA već bila preimenovana u Vojsku Jugoslavije, a njezini dijelovi u BiH u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine, poslije Vojsku Republike Srpske.

Političke strukture pobunjenih Srba i dio JNA protivili su se dolasku mirovnih snaga jer su smatrali da bi povlačenje JNA dovelo do masakra i genocida nad srpskim narodom.

Srbija i JNA uložile su u zimu 1991.-1992. velik napor da ih uvjere kako je dolazak mirovnih snaga u njihovu interesu.

Početkom veljače 1992. političko vodstvo pobunjenih Srba prihvatilo je Vanceov plan. JNA jamčila je da će „pružiti svu zaštitu srpskom narodu i krajinama ukoliko mirovni plan bude izigran”. Sredinom veljače 1992. Generalštab Oružanih snaga SFRJ naredio je izvlačenje JNA iz zaštićenog područja Hrvatske i smještaj u nove garnizone u Srbiji i BiH. Time je počela provedba više zadaća koje su završile povlačenjem JNA s okupiranih područja Hrvatske i stvaranjem triju srpskih vojski. Pri izboru novih garnizona vodilo se računa o mogućnosti brze uporabe JNA u „zaštiti srpskog naroda od ustaškog genocida i integriteta zaštićenih oblasti UN u slučaju da on bude ugrožen”.

Na granici Hrvatske i BiH ustrojeno je devet prednjih odreda: u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Dubici, Martin Brodu, Bosanskom Grahovu, Ličkoj Kaldrmi, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom, Bosanskoj Krupi i u selu Željava kod Bihaća. Nekoliko prednjih odreda bilo je i na granici Hrvatske i Srbije (Vojvodine).

Uz to je JNA srpskim vlastima na okupiranom području pružala izravnu pomoć oko ustroja Teritorijalne obrane i milicije.

Ratni planovi Kopaonik, Drina i Gvozd – kako obraniti osvojeno za Veliku Srbiju?

U tijeku priprema za povlačenje u ožujku 1992. izrađen je Kopaonik, prvi od tri ratna plana obrane srpskih teritorijalnih stečevina u Hrvatskoj.

Predviđao je intervenciju snaga JNA iz Bosne i Srbije. Sljedeći po redu ratni plan Drina nastao je u studenom 1993. i predviđao je zajednički angažman Vojske Jugoslavije (VJ), Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK). Opći cilj tog plana bio je obrana teritorijalnog integriteta SRJ i srpskih država zapadno od Drine i Dunava, osvajanje teritorija s većinskim srpskim stanovništvom, stvaranje uvjeta za uspostavu jedinstvene države srpskog naroda, sprječavanje stvaranja velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugoslavije.

Plan je predviđao da prednji odredi VJ brzo izbiju na nekadašnju crtu bojišta u istočnoj Hrvatskoj radi ojačanja obrane pobunjenih Srba, a dio snaga pomogao bi im da ovladaju crtom Josipovac – Mikanovci – Slavonski Šamac. Slična uloga VJ predviđena je i u ratnom planu Gvozd iz veljače 1995. Ona je trebala pomoći pobunjenim Srbima da, nakon zaustavljanja hrvatskog napada, prijeđu u protunapad i u istočnoj Hrvatskoj osvoje Spačvanske šume, a VRS trebala je pomoći SVK da u Dalmaciji na odsjeku Šibenik – Biograd izbije na more.

Operacije Zid i Fenix – Hrvatska računa na vojni napad Srbije

Hrvatska je konstantno računala s opcijom miješanja Srbije i Srba iz BiH u rat u Hrvatskoj. O tome se vodilo računa pri izradi ratnih planova. U svibnju 1995. tijekom operacije Bljesak uračunata je mogućnost intervencije VJ pa su poduzete mjere da se ona onemogući.

Snage Zbornog područja Osijek izvele su obrambenu operaciju Zid čija je svrha bila spriječiti prodor srpskih snaga preko crte razdvajanja. Premda se bila obvezala, VJ nije intervenirala na tom dijelu ratišta. Jedino je poduzela mjere osiguranja i pripravnosti prema okupiranom području u istočnoj Hrvatskoj.

Tijekom operacije Oluja hrvatske snage provele su isti postupak kao i u operaciji Bljesak, bile su spremne za obrambene operacije u slučaju napada iz Srbije i Crne Gore.

Zborno područje Osijek izvelo je obrambenu operaciju Fenix da bi se onemogućio prodor srpskih snaga na pravcima Šid – Županja i Ernestinovo – Čepin te stvorili uvjeti za prelazak u protuofenzivu na pravcu Borinačka kosa – Bobotski kanal – Trpinja.

Gotovo sve snage ZP Osijek – dvije gardijske brigade, pet pričuvnih brigada i sedam domobranskih pukovnija – angažirane su u dva pojasa obrane.

Pridodana je i jedna brigada iz ZP Bjelovar i dijelovi triju brigada i jedne bojne iz sastava podstožernih postrojba Glavnoga stožera HV-a, kao i dio eskadrile protuoklopnih borbenih helikoptera. Mobilizirane postrojbe uvedene su na crtu 2. i 3. kolovoza, a postrojbe policije 5. kolovoza 1995.

Te je snage Obavještajna uprava Generalštaba VJ procijenila na oko 35 tisuća ljudi spremnih da momentalno napadnu na okupirani dio istočne Hrvatske.

Snage Južnoga bojišta Oluju su provele na prvoj crti u preventivnoj spremnosti prema Hercegovačkom korpusu VRS i snagama VJ u Crnoj Gori. Prema planu Maestral, angažirane su tri pričuvne brigade, dvije domobranske pukovnije, jedna domobranska bojna, tri mješovita odreda mornaričkog pješaštva, jedan topnički divizijun, jedna inženjerijska bojna i jedna pokretna bitnica obalnog topništva.

Nakon prve etape Oluje jedna pričuvna brigada HV-a iz Zagreba izvučena je sa sinjskoga dijela bojišta i 8. kolovoza dovedena na Južno bojište. U povišenom stupnju bojeve spremnosti bila je Hrvatska ratna mornarica. Neposredno uoči Oluje 11. korpus SVK u okupiranim područjima hrvatskog istoka mobiliziran je po ratnoj formaciji i popunjen 100 posto, odnosno s oko 20 tisuća ljudi, a od važnije tehnike imao je 124 tenka i 195 topničkih oruđa za potporu. U VJ držali su da je moral ljudstva vrlo slab i da bi ga HV razbila za najviše dva dana. Vojska Jugoslavije je s 13 topničko-raketnih bitnica zaposjela vatrene položaje radi obrane mostova na Dunavu, Savi i Drini. Iz 1. armije spremne snage jačine pet brigada Kopnene vojske i dvije brigade za potporu s mirnodopskim sastavom angažirane su na obrani na Dunavu, u Bačkoj i Srijemu. U području Sombora stacionirane su dvije brigade Korpusa specijalnih snaga. Komanda 1. armije organizirala je na Fruškoj gori izdvojeno zapovjedno mjesto. U zoni 2. armije u Crnoj Gori angažirane su dvije borbene skupine, jedna je pridodana Komandi Ratne mornarice, a druga na osiguranju granice na pravcu Cetinje – Nikšić. Dio snaga bio je u garnizonima radi osiguranja granice prema muslimanskoj enklavi u Goraždu. Ratna mornarica je za angažman kod Prevlake imala spremnih 1600 ljudi, šest brodova, 10 tenkova i drugih sredstava. Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom bilo je spremno za potporu snaga 1. armije i Ratne mornarice. U pričuvi Generalštaba bile su tri brigade.

Ukupno je VJ na zapadnim granicama imala angažiranih 12 tisuća ljudi, 172 tenka, 95 oklopnih transportera i dr.

Za angažiranje u roku od jednog ili dva dana bile su spremne četiri brigade s oko 6700 ljudi.

Ni VRS, unatoč obećanju, nije pomogla Srbima u Krajini. Ona je u vrijeme Oluje bila u krizi zbog sukoba između predsjednika RS Radovana Karadžića i komandanta VRS generala Ratka Mladića oko zapovijedanja vojskom. Tek je Zrakoplovstvo VRS 7. kolovoza avionima napalo područje Mačkovca u novogradiškoj općini, pri čemu je bilo ljudskih i materijalnih žrtava. Na južnom bojištu Hercegovački korpus VRS povremeno je topništvom terorizirao dubrovačko područje, ali bez pokretanja pješačkih i drugih snaga. Ukupno je tijekom osiguranja Oluje od napada raznih srpskih snaga poginulo pet, a ranjeno 38 osoba.

Zbog nekoliko godina izolacije VJ je po mogućnostima bila samo sjena JNA iz 1991. godine.

Imala je golemih financijskih i personalnih problema, nedostatnu ratnu pričuvu naoružanja i opreme i goriva za pet-šest dana rata. Njoj novi rat nije bio u interesu, posebice izvan granica SRJ. Pitanje je doista koliko je uopće bila spremna za njega.

Paranoični Srbi i njihovi vojni zapovjednici – urota posvuda oko njih

Na proširenoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane SRJ 14. kolovoza 1995. pukovnik Branko Krga, načelnik Obavještajne uprave Generalštaba VJ, za brzi slom vojske pobunjenih Srba u Hrvatskoj optužio je i političko vodstvo koje je bilo opterećeno borbom za vlast, brzim bogaćenjem, „tako da nije dovoljnu pažnju posvećivalo pripremi zemlje i naroda za odbranu”. Čak nije isključio mogućnost da je „protiv Srba primenjeno i psihotronsko oružje, što je uticalo na borce da ne pružaju otpor”, te dodao da to „naravno, nije rezultat pameti Hrvatske, već američkih i nemačkih stručnjaka”. Krgino izlaganje ubraja se u zatvoreni krug onoga što sociolozi zovu primarna socijalizacija, a to je značilo sustavno podcjenjivanje Hrvata i precjenjivanje inozemnog čimbenika. Iz istog je miljea i suluda tvrdnja o ključnoj vojnoj pomoći skupine MPRI, koja je počela funkcionirati u samoj završnici rata i to na vrlo malom uzorku sudionika.

No, Srbi su SAD i Njemačku vidjeli svuda i, koliko god se to danas čini smiješnim i paranoičnim, to je dugo bila srpska stvarnost. Pukovnik Krga u svom je izlaganju spomenuo i nastojanja da se VJ uključi u sukob i tako diskreditira kao čimbenik mira te dodao da sve provokacije treba izbjeći.

Milošević kritizira kukavičluk Srba  – „Utekli kao zečevi“

Milošević je imao slično stajalište; zamjerio je Srbima u Krajini što se nisu borili rekavši da su krenuli u povlačenje već prvog dana borbe. „Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne!? Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!”, rekao je Milošević.

Teatralno se upitao tko je donio odluku da „krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”.

Nesumnjivo, odluka krajinskog vodstva o povlačenju iz Knina bila je bogomdan alibi Jugoslaviji da ne intervenira. No ostavljajući po strani dijelom i utemeljene primjedbe na ponašanje Srba iz Hrvatske, u odluku o suzdržanosti, uz materijalne nedaće i posljedice sankcija, treba uračunati i čimbenik uspjeha HV-a. Politički i vojni vrh Srbije odnosno Jugoslavije dobro je poznavao stanje na bojištu jugozapadne Bosne. Operacijski ciklus hrvatskih snaga koji je počeo na Kupresu u studenom 1994. i koji je koncem srpnja 1995. privremeno okončan razbijanjem 2. krajiškog korpusa VRS i ulaskom u Glamoč i B. Grahovo bio je upozorenje koje se nije moglo ignorirati.

Na velikom ratištu HV je od VRS preuzeo glavnu ulogu demonstrirajući silu koju ni JNA u neusporedivo povoljnijem odnosu snaga ni izbliza nije uspijevala pokazati 1991. u Hrvatskoj.

Zadnje što je Miloševiću i njegovoj demoraliziranoj Vojsci Jugoslavije trebalo bio je sukob s iskusnom i motiviranom Hrvatskom vojskom. Ako je i bilo pomisli da se vojno pomogne Krajini, od toga se odustalo već 5. kolovoza 1995. kada je HV oslobodio Knin i okončao srpsku pobunu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Antemurale Christianitatis – Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

 

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari