Pratite nas

Povijesnice

Operacije Zid i Fenix – Hrvatska je bila spremna na vojni napad Srbije

Objavljeno

na

Zašto Vojska Jugoslavije nije pomogla krajiškim Srbima u Oluji premda je takva vojna operacija bila isplanirana još u veljači 1995!?

Zašto Srbija nije pomogla pobunjenim hrvatskim Srbima u Krajini u kolovozu 1995.? To se pitanje postavlja posebice prilikom obilježavanja godišnjice oslobađanja Knina i sloma srpske Krajine. Takvo se pitanje postavlja jer je Srbija odigrala ključnu ulogu u stvaranju srpske Krajine, pa je bilo i logično da je pokuša održati svim sredstvima, piše Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest za Večernji list.

To je podrazumijevalo i vojnu operaciju koja se ipak nije dogodila premda je bila isplanirana. Zašto?

Da bismo pokušali odgovoriti na to pitanje, moramo se vratiti nekoliko godina u prošlost. Godine 1989. dio Srba u Hrvatskoj pristao je uz antibirokratsku revoluciju Slobodana Miloševića kojom je promijenjena struktura jugoslavenske federacije. Obrazac djelovanja antibirokratske revolucije pokušao se primijeniti u veljači i srpnju 1989. u Kninu. Premda cilj nije ostvaren, ubrzano je nacionalno podvajanje u socijalističkoj Hrvatskoj, što je u ljeto 1990., uz potporu Srbije i navodno neutralnu zaštitu JNA, dovelo do srpske pobune i u prosincu iste godine do proglašenja Srpske autonomne oblasti Krajine u zapadnom dijelu Hrvatske.

Cilj SAO Krajine – pripajanje Srbiji

Cilj SAO Krajine nije bila samostalna srpska državica na teritoriju Hrvatske, već pripajanje Srbiji i stvaranje države koja okuplja sve ili golemu većinu Srba.

Unatoč višestrukoj vojnoj nadmoći, Srbija i njezin glavni operativac na terenu JNA (ostale paravojne postrojbe Srba u vojnom smislu bez JNA bile su bez bitne vojničke vrijednosti op.) nisu uspjele stvoriti planiranu velikosrpsku državu. Uspjele su Hrvatskoj otrgnuti gotovo trećinu teritorija na kojem je u prosincu 1991. proglašena Republika Srpska Krajina. Njezin glavni cilj bio je održanje vlasti pobunjenih Srba i, u dogledno vrijeme, ujedinjenje sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini.

Dolazak UNPROFOR-a Prema mirovnom planu američkog diplomata Cyrusa Vancea iz studenoga 1991., JNA se trebala povući iz Hrvatske, a crtu fronte na ratištu trebale su preuzeti mirovne snage Ujedinjenih naroda – UNPROFOR.

Dolazak UNPROFORA – iz JNA stvorene tri srpske vojske

To je realizirano tek u ljeto 1992. kada je JNA već bila preimenovana u Vojsku Jugoslavije, a njezini dijelovi u BiH u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine, poslije Vojsku Republike Srpske.

Političke strukture pobunjenih Srba i dio JNA protivili su se dolasku mirovnih snaga jer su smatrali da bi povlačenje JNA dovelo do masakra i genocida nad srpskim narodom.

Srbija i JNA uložile su u zimu 1991.-1992. velik napor da ih uvjere kako je dolazak mirovnih snaga u njihovu interesu.

Početkom veljače 1992. političko vodstvo pobunjenih Srba prihvatilo je Vanceov plan. JNA jamčila je da će „pružiti svu zaštitu srpskom narodu i krajinama ukoliko mirovni plan bude izigran”. Sredinom veljače 1992. Generalštab Oružanih snaga SFRJ naredio je izvlačenje JNA iz zaštićenog područja Hrvatske i smještaj u nove garnizone u Srbiji i BiH. Time je počela provedba više zadaća koje su završile povlačenjem JNA s okupiranih područja Hrvatske i stvaranjem triju srpskih vojski. Pri izboru novih garnizona vodilo se računa o mogućnosti brze uporabe JNA u „zaštiti srpskog naroda od ustaškog genocida i integriteta zaštićenih oblasti UN u slučaju da on bude ugrožen”.

Na granici Hrvatske i BiH ustrojeno je devet prednjih odreda: u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Dubici, Martin Brodu, Bosanskom Grahovu, Ličkoj Kaldrmi, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom, Bosanskoj Krupi i u selu Željava kod Bihaća. Nekoliko prednjih odreda bilo je i na granici Hrvatske i Srbije (Vojvodine).

Uz to je JNA srpskim vlastima na okupiranom području pružala izravnu pomoć oko ustroja Teritorijalne obrane i milicije.

Ratni planovi Kopaonik, Drina i Gvozd – kako obraniti osvojeno za Veliku Srbiju?

U tijeku priprema za povlačenje u ožujku 1992. izrađen je Kopaonik, prvi od tri ratna plana obrane srpskih teritorijalnih stečevina u Hrvatskoj.

Predviđao je intervenciju snaga JNA iz Bosne i Srbije. Sljedeći po redu ratni plan Drina nastao je u studenom 1993. i predviđao je zajednički angažman Vojske Jugoslavije (VJ), Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK). Opći cilj tog plana bio je obrana teritorijalnog integriteta SRJ i srpskih država zapadno od Drine i Dunava, osvajanje teritorija s većinskim srpskim stanovništvom, stvaranje uvjeta za uspostavu jedinstvene države srpskog naroda, sprječavanje stvaranja velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugoslavije.

Plan je predviđao da prednji odredi VJ brzo izbiju na nekadašnju crtu bojišta u istočnoj Hrvatskoj radi ojačanja obrane pobunjenih Srba, a dio snaga pomogao bi im da ovladaju crtom Josipovac – Mikanovci – Slavonski Šamac. Slična uloga VJ predviđena je i u ratnom planu Gvozd iz veljače 1995. Ona je trebala pomoći pobunjenim Srbima da, nakon zaustavljanja hrvatskog napada, prijeđu u protunapad i u istočnoj Hrvatskoj osvoje Spačvanske šume, a VRS trebala je pomoći SVK da u Dalmaciji na odsjeku Šibenik – Biograd izbije na more.

Operacije Zid i Fenix – Hrvatska računa na vojni napad Srbije

Hrvatska je konstantno računala s opcijom miješanja Srbije i Srba iz BiH u rat u Hrvatskoj. O tome se vodilo računa pri izradi ratnih planova. U svibnju 1995. tijekom operacije Bljesak uračunata je mogućnost intervencije VJ pa su poduzete mjere da se ona onemogući.

Snage Zbornog područja Osijek izvele su obrambenu operaciju Zid čija je svrha bila spriječiti prodor srpskih snaga preko crte razdvajanja. Premda se bila obvezala, VJ nije intervenirala na tom dijelu ratišta. Jedino je poduzela mjere osiguranja i pripravnosti prema okupiranom području u istočnoj Hrvatskoj.

Tijekom operacije Oluja hrvatske snage provele su isti postupak kao i u operaciji Bljesak, bile su spremne za obrambene operacije u slučaju napada iz Srbije i Crne Gore.

Zborno područje Osijek izvelo je obrambenu operaciju Fenix da bi se onemogućio prodor srpskih snaga na pravcima Šid – Županja i Ernestinovo – Čepin te stvorili uvjeti za prelazak u protuofenzivu na pravcu Borinačka kosa – Bobotski kanal – Trpinja.

Gotovo sve snage ZP Osijek – dvije gardijske brigade, pet pričuvnih brigada i sedam domobranskih pukovnija – angažirane su u dva pojasa obrane.

Pridodana je i jedna brigada iz ZP Bjelovar i dijelovi triju brigada i jedne bojne iz sastava podstožernih postrojba Glavnoga stožera HV-a, kao i dio eskadrile protuoklopnih borbenih helikoptera. Mobilizirane postrojbe uvedene su na crtu 2. i 3. kolovoza, a postrojbe policije 5. kolovoza 1995.

Te je snage Obavještajna uprava Generalštaba VJ procijenila na oko 35 tisuća ljudi spremnih da momentalno napadnu na okupirani dio istočne Hrvatske.

Snage Južnoga bojišta Oluju su provele na prvoj crti u preventivnoj spremnosti prema Hercegovačkom korpusu VRS i snagama VJ u Crnoj Gori. Prema planu Maestral, angažirane su tri pričuvne brigade, dvije domobranske pukovnije, jedna domobranska bojna, tri mješovita odreda mornaričkog pješaštva, jedan topnički divizijun, jedna inženjerijska bojna i jedna pokretna bitnica obalnog topništva.

Nakon prve etape Oluje jedna pričuvna brigada HV-a iz Zagreba izvučena je sa sinjskoga dijela bojišta i 8. kolovoza dovedena na Južno bojište. U povišenom stupnju bojeve spremnosti bila je Hrvatska ratna mornarica. Neposredno uoči Oluje 11. korpus SVK u okupiranim područjima hrvatskog istoka mobiliziran je po ratnoj formaciji i popunjen 100 posto, odnosno s oko 20 tisuća ljudi, a od važnije tehnike imao je 124 tenka i 195 topničkih oruđa za potporu. U VJ držali su da je moral ljudstva vrlo slab i da bi ga HV razbila za najviše dva dana. Vojska Jugoslavije je s 13 topničko-raketnih bitnica zaposjela vatrene položaje radi obrane mostova na Dunavu, Savi i Drini. Iz 1. armije spremne snage jačine pet brigada Kopnene vojske i dvije brigade za potporu s mirnodopskim sastavom angažirane su na obrani na Dunavu, u Bačkoj i Srijemu. U području Sombora stacionirane su dvije brigade Korpusa specijalnih snaga. Komanda 1. armije organizirala je na Fruškoj gori izdvojeno zapovjedno mjesto. U zoni 2. armije u Crnoj Gori angažirane su dvije borbene skupine, jedna je pridodana Komandi Ratne mornarice, a druga na osiguranju granice na pravcu Cetinje – Nikšić. Dio snaga bio je u garnizonima radi osiguranja granice prema muslimanskoj enklavi u Goraždu. Ratna mornarica je za angažman kod Prevlake imala spremnih 1600 ljudi, šest brodova, 10 tenkova i drugih sredstava. Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom bilo je spremno za potporu snaga 1. armije i Ratne mornarice. U pričuvi Generalštaba bile su tri brigade.

Ukupno je VJ na zapadnim granicama imala angažiranih 12 tisuća ljudi, 172 tenka, 95 oklopnih transportera i dr.

Za angažiranje u roku od jednog ili dva dana bile su spremne četiri brigade s oko 6700 ljudi.

Ni VRS, unatoč obećanju, nije pomogla Srbima u Krajini. Ona je u vrijeme Oluje bila u krizi zbog sukoba između predsjednika RS Radovana Karadžića i komandanta VRS generala Ratka Mladića oko zapovijedanja vojskom. Tek je Zrakoplovstvo VRS 7. kolovoza avionima napalo područje Mačkovca u novogradiškoj općini, pri čemu je bilo ljudskih i materijalnih žrtava. Na južnom bojištu Hercegovački korpus VRS povremeno je topništvom terorizirao dubrovačko područje, ali bez pokretanja pješačkih i drugih snaga. Ukupno je tijekom osiguranja Oluje od napada raznih srpskih snaga poginulo pet, a ranjeno 38 osoba.

Zbog nekoliko godina izolacije VJ je po mogućnostima bila samo sjena JNA iz 1991. godine.

Imala je golemih financijskih i personalnih problema, nedostatnu ratnu pričuvu naoružanja i opreme i goriva za pet-šest dana rata. Njoj novi rat nije bio u interesu, posebice izvan granica SRJ. Pitanje je doista koliko je uopće bila spremna za njega.

Paranoični Srbi i njihovi vojni zapovjednici – urota posvuda oko njih

Na proširenoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane SRJ 14. kolovoza 1995. pukovnik Branko Krga, načelnik Obavještajne uprave Generalštaba VJ, za brzi slom vojske pobunjenih Srba u Hrvatskoj optužio je i političko vodstvo koje je bilo opterećeno borbom za vlast, brzim bogaćenjem, „tako da nije dovoljnu pažnju posvećivalo pripremi zemlje i naroda za odbranu”. Čak nije isključio mogućnost da je „protiv Srba primenjeno i psihotronsko oružje, što je uticalo na borce da ne pružaju otpor”, te dodao da to „naravno, nije rezultat pameti Hrvatske, već američkih i nemačkih stručnjaka”. Krgino izlaganje ubraja se u zatvoreni krug onoga što sociolozi zovu primarna socijalizacija, a to je značilo sustavno podcjenjivanje Hrvata i precjenjivanje inozemnog čimbenika. Iz istog je miljea i suluda tvrdnja o ključnoj vojnoj pomoći skupine MPRI, koja je počela funkcionirati u samoj završnici rata i to na vrlo malom uzorku sudionika.

No, Srbi su SAD i Njemačku vidjeli svuda i, koliko god se to danas čini smiješnim i paranoičnim, to je dugo bila srpska stvarnost. Pukovnik Krga u svom je izlaganju spomenuo i nastojanja da se VJ uključi u sukob i tako diskreditira kao čimbenik mira te dodao da sve provokacije treba izbjeći.

Milošević kritizira kukavičluk Srba  – „Utekli kao zečevi“

Milošević je imao slično stajalište; zamjerio je Srbima u Krajini što se nisu borili rekavši da su krenuli u povlačenje već prvog dana borbe. „Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne!? Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!”, rekao je Milošević.

Teatralno se upitao tko je donio odluku da „krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”.

Nesumnjivo, odluka krajinskog vodstva o povlačenju iz Knina bila je bogomdan alibi Jugoslaviji da ne intervenira. No ostavljajući po strani dijelom i utemeljene primjedbe na ponašanje Srba iz Hrvatske, u odluku o suzdržanosti, uz materijalne nedaće i posljedice sankcija, treba uračunati i čimbenik uspjeha HV-a. Politički i vojni vrh Srbije odnosno Jugoslavije dobro je poznavao stanje na bojištu jugozapadne Bosne. Operacijski ciklus hrvatskih snaga koji je počeo na Kupresu u studenom 1994. i koji je koncem srpnja 1995. privremeno okončan razbijanjem 2. krajiškog korpusa VRS i ulaskom u Glamoč i B. Grahovo bio je upozorenje koje se nije moglo ignorirati.

Na velikom ratištu HV je od VRS preuzeo glavnu ulogu demonstrirajući silu koju ni JNA u neusporedivo povoljnijem odnosu snaga ni izbliza nije uspijevala pokazati 1991. u Hrvatskoj.

Zadnje što je Miloševiću i njegovoj demoraliziranoj Vojsci Jugoslavije trebalo bio je sukob s iskusnom i motiviranom Hrvatskom vojskom. Ako je i bilo pomisli da se vojno pomogne Krajini, od toga se odustalo već 5. kolovoza 1995. kada je HV oslobodio Knin i okončao srpsku pobunu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Objavljeno

na

Objavio

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu, dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti…

IN MEMORIAM – dr. Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenog 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.)

“Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad” – Piše jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih pisaca dr. Milan Šufflay.

Režim komunističke Jugoslavije je ne samo fizički, nego i intelektualno nastojao likvidirati Šufflaya, izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz hrvatske povijesti i narodne svijesti.

Znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay temelj svojih političkih pogleda uvijek je pronalazio u povijesti.

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

Na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, ondašnji jugoslavenski režim fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu .Tako se jugosloveni rješavaju svojih protivnika.Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.

Oni koji ne poznaju svoju povijest osuđeni su na njeno ponavljane, a oni koji ne uče iz svojih grešaka na i trajnu glupost.

Željan Jurlin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari