Pratite nas

Povijesnice

Operacijom ‘Ljeto ’95.’ stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like

Objavljeno

na

Operacija “Ljeto ’95.” događala se od 25. do 30. srpnja 1995. godine kojom su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara.

Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Početkom srpnja 1995. Srbi u BiH preuzimaju inicijativu na područjima UN-ovih “zaštićenih zona”, s namjerom da definitivno ovladaju područjima Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća. Tako Srebrenica pada u ruke Srba 11. srpnja 1995. nakon čega je svijet vidio nezapamćeni egzodus i stravičan pokolj preko 7000 Bošnjaka.

994567_570840306285790_1678357526_nTo je bio najgori pokolj u Europi nakon ‘Bleiburga’. Nedugo nakon Srebrenice pada i Žepa, a Srbi se okreću napadu na Bihać i Bihaćku enklavu na koji su 19. srpnja 1995. krenule jake snage VRS (2. krajiški korpus) s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo gotovo 200.000 ljudi.

Sve je izgledalo kao situacija u studenom 1994. koja je prethodila operaciji Zima ’94. Bihać je opet došao u smrtnu opasnost, napadan s tri strane – s istoka i juga postrojbe 2. Krajiškog korupsa VRS, sa sjevera Abdićevi autonomaši, a sa zapada snage SVK, (jačine Korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada i oklopnih i topničkih sastava iz 15. i 39. korpusa).

Dana 23. srpnja 1995. vojna situacija oko Bihaća je bila iznimno kritična i taj dan je ubilježen u povijest obrane Bihaća kao najteži dan obrane.

Tadašnja Republika i Federacija BiH uputile su poziv Republici Hrvatskoj da pruži hitnu vojnu i svaku drugu pomoć u obrani od agresije, osobito na kritičnom području Bihaća.

Dana 22. srpnja 1995. održani su u Splitu razgovori vodstava Hrvatske i BiH gdje je donesena Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice.

Deklaracija je osnažila Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.

Ante Gotovina izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima ’94. Nova Operacija zvala se – Ljeto ’95.

Cilj operacije

Cilj operacije je bio zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.

Hrvatske postrojbe

1. Gardijska brigada HV-a ”Tigrovi”
4. Gardijska brigada HV-a ”Pauci”
5. Gardijska brigada HV-a ”Sokolovi”
7. Gardijska brigada HV-a ”Pume”
9. Gardijska brigada HV-a ”Vukovi”
1. gardijska brigada HVO-a ”Ante Bruno Bušić”
2. Gardijska brigada HVO-a
3. Gardijska brigada HVO-a ”Jastrebovi”
1. Hrvatski gardijski zdrug
2. vod 2. bojne 112. brigade HV-a
114. Brigada HV-a – Split
126. Brigada HV-a – Sinj
141. Brigada HV-a
40. inženjerijski bataljun – Solin
IX. Bojna HOS-a – Split
Ramska brigada HVO-a
81. Gardijska bojna HV-a
15. Domobranska pukovnija HV-a – Šibenik
55. Domobranska pukovnija HVO-a – Kupres, Bugojno, Jajce
80. Domobranska pukovnija HVO-a – Livno
10. Topničko – raketni puk – HVO-a
22. Diverzantski odred HVO-a
PPN ”Ludvig Pavlović” HVO-a
Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne
Vojna policija Herceg-Bosne
14. topnički divizijun HV – Šibenik

snage ljeto 95

Srpske snage

Bosansko Grahovo i Glamoč branile su postrojbe iz sastava 2. Krajiškog korpusa VRS. Međutim, zbog značajnijeg angažmana na osvajanju Bihaća srpska obrana Bosanskog Grahova i Glamoča bila je slaba, a činili su je neiskusni vojnici, Srbi iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine koji su ranije izbjegli u Srbiju, gdje su mobilizirani i vraćeni na ratište.

Opskrba ovih malobrojnih snaga bila je iznimno loša; topništvo SVK na Šatoru ostalo je bez streljiva, a oskudijevalo se gorivom, pa čak i hranom.

Pripadnici 2.ps/3.pb/7.gbr “PUMA”

Akcija Ljeto’95. počela je 25.07.’95 u 5h. Akcija je išla iz dva smjera! Glavne snage 7.gbr “PUMA” i satnija/114.br bile su rasporedjene smjerom Crni Lug – Bosansko Grahovo.

Na drugom smjeru napadaja prema Glamoću sa Šator planine rasporedjeni su 81.gb,1.HGZ,3/1.gbr HV i SP MUP-a RH HB. Prvi dan napadaja obilježila je zestoka borba za probijanje prve crte neprijatelja. Potkraj prvog dana 7.gbr je u potpunosti obavila dobivenu zadaću,i to prije zadanog roka.

Satnija/114.br(desni susjed 7.gbr) nije uspjela razbiti neprijateljsku crtu. Ispred M.Golije hrvatske snage su izbile na Uvale i Razvale,a borbe su se vodile za Oštri vrh i Paljenski vrh.

26.srpnja ’95.

Napad je poceo u u 06h.Neprijatelj je i dalje pruzao jak otpor na vecini položaja. Zbog jakog otpora koji je neprijatelj pružao na smjeru napadaja satnije/114.br.u njen bojni raspored je tjekom jutra uvedena u borbu 2/9.gbr koja obuhvatnim manevrom zašla neprijatelju iza ledja i ovladala uzvišenjem Nos.

Sa zauzetih položaja na uzvišenju Nos stvoreni su uvijeti za probijanje obrane,poslje cega je doslo do spajanja 2/9.gbr i 7.gbr koja je potom mogla nastaviti napadaj zadanim smjerom.

Postrojbe 81.gb prerasporedile su svoje snage te ih usmjerila prema komunikaciji Glamoč – Bos.Grahovo a 2.gbr HVO probila je obranu neprijatelja i izašla na Poljanski vrh zapadno od Glamoča.

Postrojbe 3/1.gbr sa IDS GSHV i vodom ATG VP napadale su smjerom Vrhovi a 60.gdb sa smjera Koričine prebačena je na smjer Kujače gdje ce sa 22.diverzantskim odredom nastaviti napadaj na Kujaču.

Na vecernjem sastanku je odlučeno da se pojača napadaj prema Bos.Grahovu i to s uvodjenjem u borbu 4.gbr,a 2/9.gbr trebalo je izvesti iz borbe i odmah i uputiti na Velebit u prvi borbeni sektor.

27.srpanj ’95.

Istog dana 4.gbr uspješno je uvedena u borbu na desnom boku 7.gbr pa su tako paralelno obje bratske gardijske brigade izvele napadaj prema Bosanskom Grahovu.Potkraj dana obje brigade su izbile na crtu iznad Bos.Grahova.1.HGZ i SP MUP izbile su na crtu:Crni vrh i Bundina kosa.

28.srpanj ’95.

Postrojbe 4.gbr potpuno su nadzirale Marino brdo i selo Marinkovci i dostigle crtu: Debelo brdo-padine Obljaja i Veliki vrh.Postrojbe 7.gbr “PUMA” dostigle su crtu: selo Marići-selo Dimitrovići(selo Luka)-Samardjijine kuce-Likuša tt.976.

Istog dana 7.gbr “PUMA” i 4.gbr “PAUCI” ušle su i oslobodile Bosansko Grahovo a crta obrane uspostavljena je sjeverno i zapadno od grada i na planinskó prijevoju Derala. Put Knin-Bos.Grahovo-Drvar konacno je presjecen.1.HGZ sa SP MUP izašli su na Talijanov vrh(ispred sela Halapići).

Snage 60. gdb i 22.diverzantski odred ovladale su Kujačom a i Koričina se našla pod nadzor hrvatskih snaga.Grada Glamoć je tako došao u poluokruženje.

Dana 29.07.’95.

Hrvatske snage su usle u Glamoč.Crta obrane učvrščena je 30.07.’95.U toj akciji poginuli su:Albert Zegnal 1.pb/7.gbr,Dalibor Bogdanović, Marijan Kotarščak i Darko Martinovski,pripadnici 2.pb/7.gbr i moji prijatelji suborci Mladen Šimunić i Antonio Adrić,pripadnici 1.pv/2.ps/3.pb 7.gbr “PUMA”..Počivali u miru Božjem..

(Miroslav Tokić-Tokan/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari