Pratite nas

Povijesnice

Opsada i konačni pad Prozorske kule

Objavljeno

na

Pogled u povijest – Opsada i konačni pad Prozorske kule

Povijesna rekonstrukcija na temelju određenih povijesnih činjenica i narodne legende

Piše: mr. sc. Matej Škarica

Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno turska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Dijelovi Hrvatske su isto tako na udaru. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično. Osim turskog pješaštva i konjaništva koje je uglavnom lako oklopljeno, vrlo mobilno te prilagođeno upadima i pljenidbi neprijateljskih dobara, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama turske armije koje prijevoze i bombarde – jednostavno vatreno oružje, odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za učinkovitije razbijanje utvrđenja, zidina i opkopa. Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.

kula1Brojni utvrđeni gradovi po Bosni padaju u ruke osvajačima s istoka. Bosna je u plamenu, narod trpi progon i zastrašivanje, a oružani otpor kršćanskih velikaša sve je slabiji. U međuvremenu, Hercegovina se još drži i opire. Međašno područje između Bosne i Humsko-Neretvanskog kraja predstavlja zemljica Rama. No i ona uskoro sa svojim skromnim obrambenim mogućnostima dolazi na udar opće osmanlijske opasnosti. Sa sjeveroistoka se u nju se zalijeću prvotno turske izviđačke skupine, a potom i veći oružani odredi koji pale sela i plijene na području Šćipa, Kuta i Ljubunaca pa sve do granica franjevačkog samostana na Šćitu, spuštajući se od smjera Uskoplja u tankim kolonama niz gorski prijevoj Makljen. Ramski velikaši dižu puk na oružje. Zvone zvona na uzbunu. Ujedno se pozivaju i okolni feudalci u pomoć, poglavito oni s juga, od smjera Jablanice i Mostara. Svaka kmetska ili još bolje velikaška ruka s kopljem, mačem, običnom ili dvoglavom sjekirom, svaki luk i strijela krajnje su potrebni ako se želi ostati i opstati u Rami.

S druge strane, turski zapovjednici svaki su put sve okrutniji, lukaviji i predostrožniji. Osim što im je iznimno stalo da vojsku i teret prebace do zacrtane točke te se potom tamo dobro utabore oni se itekako boje za svoju glavu jer se svaka veća strateška pogreška sultanu plaća živom glavom! Za sad, Turci još uče postavke izrazito zahtjevnog brdskog bosanskog i tvrdo-kamenitog hercegovačkog terena upoznajući pritom slabosti domaćih velikaša koje se u svojim navikama puno i ne razlikuju mnogo od bizantinskih, bugarskih, ugarskih, srpskih itd. Od vremena velikog vojvode Hrvoja Vukčića, koji ih je nažalost negdje oko godine 1413-15. prvi pozvao da mu vojno pripomognu u borbi s ugarskim kraljem Sigismundom – Turci su dovoljno naučili o terenu ali i samom protivniku! Tako su znali kako će im razjedinjenost i častohleplje bosanskih Kotromanića, Ostojića, humskih Vukčića, Kosačića, Pavlovića i drugih…, itekako pogodovati u daljnjim osvajačkim kampanjama usmjerenima prema Zapadu.

Primjera radi, u stalnim vojnim okršajima Srbija je odavno oslabila tako da koliko-toliko ujedinjena kršćanska liga na Istoku više nije mogla odolijevati bujicama maloazijskih brzih jahača koji su sustavno širili paniku i teror. Udaraju brzim naletom, paleći, robeći i pljačkajući. Jednom riječju, šire ozračje straha pustošeći kršćanska naselja pred sobom. Njihovo naziv je akindžije i zaduženi su za stvaranje zbrke i konfuzije na neprijateljskim područjima taktikom „udri i bježi“. Tako su upadi islamskih vojnih grupacija sve učestaliji i brojniji te se postupno stvara dojam opće nestabilnosti na širokom potezu od Dunava do Save i Drine.

Na bosansko-humskom području tomu još više doprinose i međusobni kršćanski sukobi odnosno iskonska glad bosanske vlastele i humskog plemstva za posjedima, pravima i počastima… – tako da se Turcima počesto otvara slobodan prostor na širokom potezu tamo od Podrinja prema istočnim dijelovima Humske zemlje, a kasnije i dalje, prema Donjoj Neretvi gdje je trgovinska žila kucavica Južnih odnosno Donjih krajeva.

Početkom šezdesetih godina XV. stoljeća kraljevina Bosna je na rubu propasti. Ne pristiže ni obećana Papinska križarska vojska koja bi trebala osloboditi nesretno kraljevstvo i po mogućnosti međunarodno ujedinjena krenuti prema okupiranom Konstantinopolu. Bosna je nagrižena s istoka i nesumnjivo prijeti joj pad! – Na nesreću, to se kroz par godina i ostvaruje u najbolnijem obliku, paleža, rušenja, progona i zatiranja nemuslimanskog puka.

Ubrzo će pasti i slobodna područja Huma, a Kosače će se u nevolji i gorčini što im nitko ozbiljnije ne priskače u pomoć (kao da i sami nisu pripomogli očajnom stanju?!?) povlačiti prema primorju, dolje na jugoistok. U Herceg-Novom preminu tako i znameniti vojvoda Stjepan Kosača osamljen i tužan na pomisao da je sve osim malih krpica zemlje izgubljeno. Ubrzo će Turci zauzeti i stolni grad Blagaj te samo malo dalje na sjeveru ispod istaknutog brda Hum – dvije kule s visećim mostom na rijeci Neretvi. U Blagaju je rođena dična kraljica Katarina, hercegova kćerka, poznatija i kao posljednja bosanska kraljica. Ona je na samrti, papi Sikstu IV. i njegovim nasljednicima oporučno ostavila Bosnu u naslijeđe sve dok se ne oslobodi od Turaka. Bilo je to u Rimu, u jesen 1478. god.

Dalje od Blagaja i Mostara, Jablanice i Konjica, gore na sjeveru, glavobolju osvajačima zadaje i slobodno područje Rame sa jednom sasvim nevelikom kulom iznad još skromnijeg naselja Prozor. Posada tog osamljenog utvrđenja – smještenom na uglavnom kamenitom i doista za obranu zahvalnom položaju – uporno odbija pješačke napade sa sjeverne strane te kao nekim čudom –  još posjeduje svježe zalihe vode, što im daje mogućnost održanja tjednima i mjesecima… Većim dijelom oko kule duboki je usjek zarastao šumom i jedva prohodnom šikarom. Kroz šumu – na suprotnoj strani rječice Prozorčice koja jedva čujno šumi ispod kule – ide puteljak kojim prolaze trgovačke karavane iz Dubrovnika i Mostara dalje za Bosnu. Sasvim nasuprot puteljka, dakle s desne strane – u stijeni na kojoj stoji kula sa svojim skromnim pripojenim zidovima – nalazi se velika pećina, a svatko tko pokuša prići pećini ili pak kojom spretnošću zidinama, biva zasut rojevima strelica iz lukova, samostrela, potom kopljima, kamenjem, čime sve ne! Ispod stijene i same pećine nalazi se procijep koji nazivaju Ponir.

Turcima ovakvo prirodno okruženje zadaje glavobolju, dok sam položaj prozorske prometno-nadzorne utvrde mrsi daljnje osvajačke planove. Ovakva neosvojena područja čine žarišne točke koje mogu privući ratne grupacije hrvatsko-ugarskih velikaša iz smjera doline Vrbasa, Livna ili pak središnje Dalmacije. Katoličkih dobrovoljaca ima, također i novca što ga je prikupila Crkva, no, miješaju se političke struje iz Ugarske, Venecije, Austrije kojima nije u interesu nikakva akcija kojom bi se Bosnu povratilo pod izrazito hrvatski utjecaj. Istovremeno, pojedini gorljivi i borbeni velikaši iz Slavonije, Like i središnje Dalmacije žele poslati oružničke ekspedicije sastavljene od dobro opremljenih domaćih feudalaca, konjanika, kopljanika, samostrijelaca, vitezova i stranih plaćenika, a kako bi razbili Turke te ohrabrili stanovništvo da se ne povlači. Takve grupe manjih ali bolje opremljenih oružnika kasnije potpomognutih narodom podizali bi turske opsade u pojedinim župama i potom razbijale neprijatelja u zasjedama ili nešto rjeđe na otvorenom polju.

I doista, kroz širi pohod protiv Turaka, braniteljima tj. malobrojnoj posadi Ramske utvrde u pomoć je krajem 1481. godine pristigao jedan manji ogranak vojske po odredbi ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Prije ovog, prešavši Savu kod Gradiške, kršćanska vojska se uz znatne poteškoće i zapinjanja probijala kroz sjevernu i središnju Bosnu. Usputni okršaji pratili su ih pohodom no glavnina se ipak koliko-toliko uspješno kretala prema unutrašnjosti. Turci su bili potučeni kod Travnika gdje su bili smjestili svoju upravu nad novoosvojenom pokrajinom. Vojska ugarsko-hrvatskog kralja svugdje je dočekivana s oduševljenjem preostalog puka i svećenstva. U Uskoplju i Rami površno organizirane turske opsade bijahu podignute. Turci se razbježaše ostavljajući mrtve i ranjene po Gornjoj Rami, no odlučiše se vratiti čim se priberu i sakupe jaču vojsku!

 kula

Imaginarni prikaz opsade Prozora i glinene cijevi kojima se kula opskrbljivala vodom nađene na području naselja Borovnica i Paljike, crtež, 2010.

Kako mu je uz snažnu utvrdu Zvečaj, Bočac, tvrdi grad Jajce i tvrđu Uskoplje trebao još jedan oslonac dalje prema jugu i Humu – odnosno jedna čvrsta zaštitna točka u promidžbeno važnoj povijesnoj regiji Rama – kralj Matijaš dao je naredbu da se nadogradi prozorska kula te opremi zalihama jer Turci očito neće lako odustati, a kršćanska liga mora zadržati jednu takvu stratešku točku na širem području regije Rame. Tako i bi učinjeno, a oko zidina su čak izvedeni i dodatni radovi utvrđivanja pod nadzorom ugarskih opkopara i vojnih inženjera. Kako je posao bio obavljen (istina samo djelomično) uskoro se vojska povukla natrag u Slavoniju, a u Prozoru je ostavljena jaka posada od dvjestotinjak oružnika koju su sačinjavali uglavnom domaći ljudi i strani kapetan s krilnicima.

No već sljedeće godine iz smjera Travnika i Sarajeva, pristigoše Turci s još većom vojskom i šarenolikim postrojbama, među kojima je bilo i kršćanskih vazala i izdajnika. Ovaj put imali su i nekoliko komada artiljerije, na sreću, uglavnom primjeraka srednjeg kalibra koje su zaplijenili u borbama s Ugarima i Švabama negdje oko Beograda. Utaboriše se potom na livadama oko grada spremajući se za napad na utvrdu.

Noću su promrzli i gladni branitelji gledali stotine baklji uz šatore i čuli sporu škripu kotača, zaprega, udaranje alatki od zemlju te tu i tamo zveckanje sablji ili kaciga. Povremeno bi svjetleća strijela proparala nebo dok je ledeni vjetar s Makljena zabacivao kneževski i kraljevski stijeg na kojoj je stajao grb s polu-ispruženom oklopljenom rukom koja drži sablju (svinutu oštricu drži desnica s bočnim štitnikom? za rame na vrhu). Na dva mjesta stijeg se proderao. Noć je postajala mučna i duga. Napeti stražari na zidinama grčevito su stezali koplja, mačeve, helebarde, štitove. Drugi su se pak grijali oko vatre i povremeno provirivali kroz uske otvore na zidinama. Iako su zalihe vode i hrane bile dostatne za dugu opsadu znali su da se ujutro sprema veliki napad kojeg je osobno nadzirao neki nemilosrdni paša iz Anatolije.

Voda je braniteljima u kulu pristizala plitko ukopanim glinenim cijevima s obronaka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Bio je to jednostavan ali krajnje domišljat sustav opskrbe koji je funkcionirao na temelju principa ”spojenih posuda” te je kao takav nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom. Glinene cijevi kojima je voda protjecala izrađene su prije nekih stotinu i pedeset godina u mjesnoj grnčarskoj radionici po uputama nekog nepoznatog nadzornika radova koji je vidio svijeta i razumio se u gradnju. Tada mu je kraljevski ili kneževski namjesnik u Rami naložio da izvede radove koji će omogućiti opskrbu kule pitkom vodom i samim tim zahtjevnim zahvatom naprave od nje skoro pa neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod. Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi, jedna po jedna spajale, idući od izvora pa sve do rezervoara te se ukopavale u zemlju zbog krajnje zaštite – izolacije. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ”radilo svoje”, omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

No svakako, Turci za to nisu znali ali su tjednima uporno tragali za točkom otkud bi voda mogla dolazit?!

– Sve dok je tako dobro je, i Bogu hvala, možemo se držati dok ne pristigne pomoć! – mislili su malobrojni ali na borbu spremni branitelji.

Ramska utvrda još je mjesecima odolijevala turskim napadačima nanoseći im neočekivane i ozbiljne gubitke u ljudstvu, sve dok jednog dana neprijatelj odjednom nije prekinuo dovod pitke vode prema utvrđenju!

Dalje potom nastupa legenda po kojoj je neka zla Dedića baba Turcima otkrila kako će uz pomoć žednog konja pronaći skriveni vodotok…

– No to je sada druga priča i tematika.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari